Pod starim krovovima - Ksaver Šandor Gjalski

Ksaver Šandor Gjalski: Pod starim krovovima
Cijelo ovo vrijeme nije Marjeta došla svijesti. Tek za jedan trenut napola se prenula i kao
u snu šapnula ime Čezarovo, no onda je opet pala u pređašnju nesvijest. Približiv se Čezar
svojoj četi, sustavi brzinu konja. Zaostajući u umjerenoj daljini, prepusti se posve volji
životinje, i brinuo se jedino, kako će Marjetu privesti k svijesti.
Ljubio joj zaklopljene vjeđe, dahom topio udove zamrzle od jutarnjega hlada i besvjestice
- i milim, zabrinutim šaptom zborio joj zaljubljene riječi.
Najprije kao da ih je u snu razumjela, jer oko divnih ustanca složio se blaženi smiješak i
zatreptao po blijedome licu. Kad se napola osvijestila, raširi zadivljene oči, nad kojima
kao da je još uvijek bio pregrnut veo i koje nisu pravo raspoznavale svu okolinu, tek su
vidjele nad sobom krasan obraz Čezarov.
- O, ti si to, Čezare dragi! - jedva zamjetljivo šapne u blaženoj zaboravi i ruke joj se sklope
oko vrata ljubljena muža i usne njegove i njezine nađu se u prvome žarkome cjelovu,
od snage kojega zahvati je opet omaglica.
No tad se prene i zastrašena naglim se okretom istrgne iz ogrljaja. Sad je tek došla do
svijesti.
- Jao, Čezare, gospodine, za Boga jedinoga, što je to! Gdje sam? Jao - ja sam prokleta, on
će - on će i mene - on će i vas ubiti. Bože, smiluj mi se - ja sam grješnica! - i kao u ludilu
htjedne skočiti s konja i uzme se trgati iz Čezarova naručaja. Uzalud njegove molbe -
uzalud zaklinjanje, uzalud vrući mu ljubavni zbor - Marjeta ne mogaše da se umiri. Brizne
u dug i težak plač. Cijelo joj se tijelo grčevito trzalo i drhtalo kao u groznici.
Bol Čezarova, gledajući ove bijede i pečali, bijaše ogromna. Razabrao je da ovako ne može
dalje. I mada je dobro znao da svaki zadocnjeli čas nosi silu pogibli za sobom, najposlije
se odluči da se kamo s Marjetom zakloni, da se uzmogne sirotica odmoriti, da mu
bude moguće tješiti dobru joj dušu, ah - i da joj uzmogne posvema otkriti svu svoju žarku
ljubav. Ta plamen takove ljubavi mora da uznijeti i u njenu srcu tek jedino ljubav, koja
će razpršiti sve druge osjećaje.
Ali kamo? Povjeri se stražmeštru. Taj stari carski vojnik, koji je već dugo služio u Hrvatskoj,
odmah mu je dao savjet.
- Evo, imade na putu svaki čas kakav plemićki dvor.
- Ne, ta - ti ne znaš sve - ne smije nitko domaći znati da je ova gospođa sa mnom.
- I ne treba, nećemo mi moliti; rastjerat ćemo gnijezdo, pa onda mi unutra.
- E pa dobro! - Stražmeštar izašalje odmah nekoliko vojnika naprijed, da potraže, je li u
blizini kakav dvor.
Nije dugo potrajalo, i momci se vrate, javljajući da ima odmah za brdom, za dobar puškomet,
drveni dvor, ali ga čuvaju oružani ljudi.
Čezar stupi pred četu i rekne ljudima: - Junaci, vi znadete, da sam uvijek dobar s vama.
Zato se nadam, da ćete sve učiniti, što od vas zatražim. Evo, visoka ova dama, koju sam
ondje u pređašnjem dvorcu spasao i koju ljubim, da bez nje ne mogu živjeti, iznemogla je
i treba da je kamo sklonim, da se malko odmori. Nedaleko odovud, za brdom, dobra puška
nosi toliko - ima kuća koju treba da osvojimo. Ajte junaci, učinite, kako sam rekao!
I vojnici pohrliše za stražmeštrom. Čezar je zaostao poradi Marjete, koja nije ništa od
svega razumjela.
Za pô sata osvoje dvor. Domaći ljudi morali su uzmaknuti pred mnogobrojnom carskom
četom, i vlastelin, makar je bio teško ranjen i tek bio došao iz rata, morade se pokupiti i
bježati pred osvajačima. Bio to Podgajčić, koji je bjegajući prepoznao Marjetu. Ona ga nije
opazila, a Čezar ga nije poznavao.
36