REVOLUCIJE STARE HELADE I RIMSKE REPUBLIKE

8
Revolucije stare Helade i Rimske Republike
najsposobniji dio države. Rijetko je koja antička država pokušavala i uspijevala da želju
antičkih filozofa pretoči i u praksu.
Treća ideja državnog ureñenja je demokratski oblik. U demokratiji sva vlast i
zakonodavna i izvršna i sudska pripada cjelokupnom grañanstvu. Svaki grañanin je
zakonski i u načelu jednak. Osnovna institucija demokratije su narodne skupštine u
kojima se prezentira volja naroda. Za razliku od modernog Zapada, gdje se volja naroda
ispoljava kroz predstavničku demokratiju, u antičkom Zapadu vladalo je načelo
neposredne demokratije, koji je i danas zadržan u nekim švajcarskim kantonima. 14 Drugo
je pitanje šta se podrazumijevalo pod "grañaninom". U načelu to su bili svi muški
punoljetni stanovnici jedne države koji se smatraju njenim sudionicama. Taj broj grañana
u svakoj državi je varirao o mogao je nekada biti i veoma mali u odnosu na ostatak
populacije.
Na ovim idejnim postavkama izrastaju i stranke antike. Skoro svaka antička država stare
ere imala je bar dvije, ako ne i tri stranke. Najčešće se susrećemo sa demokratskom i
oligarhijskom. Nastanak i motivacija tih stranaka su bile različite. One su mogle nastati
okupljanjem oko istaknutih pojedinaca i njihovih ideja i stavova. Nekada su formirane
samo za rješavanje izvjesne situacije ili problema. Ove ad - hoc stranke najčešće su i
same nastajale grupiranjem oko programa (političkog ili ekonomskog) koji je izradio
pojedinac ili češće kružok istomišljenika a čiji program je pojedinac, za čije je ime
historija uglavnom vezala taj program, predstavio i zastupao. Nasuprot njima se kao po
nekoj zakonitosti, vrlo brzo formira i grupacija protivnika navedenog programa (čija bi
eventualna realizacija mogla ugroziti njihove interese). Antičke stranke su se mogle
organizirati i na osnovu staleških, klasnih i strukovnih programa. Uzrok grupisanja u
antičke stranke mogao je biti i geografski. I navijačko opredjeljenje na konjskim trkama
ili drugim javnim zabavama moglo je lako postati izvorištem nastanka političkih
grupacija. Nekad su svi ovi faktori mogli djelovati zajedno. Bez obzira koliko antičke
stranke varirale u svojim stavovima, postojale u različitim vremenima i državama,
organizovale se i djelovale na različite načine, u njima je morala prevladavati jedna od
navedene tri ideje, više ili manje, u ekstremnijem ili umjerenijem vidu, ovom ili onom
obliku ili načinu djelovanja. Iz svega navedenog vidimo da oblik antičkih stranaka nije
bio unificiran, već je varirao od zemlje do zemlje, od vremena do vremena, ali je
predložak nastanka, rada i ciljeva stranaka morao biti jedan od tri navedena. Stranačka
borba, koja je nastajala kao normalna posljedica političke aktivnosti grañana je shvaćana
kao obavezni dio političkog života jednog polisa i uslov njegovog razvitka, sve do onog
momenta kada izmakne kontroli i pretvori se u uzrok propasti državne strukture.
14 Postoje naznake da je i antička politička praksa poznavala neke elemente proto-predstavničkog sistema. U tom smislu
bismo mogli posmatrati atensko „Vijeće 500“ koje se sastoji od po 50 izabranih predstavnika iz svake od 10 fila
(administrativne jedinice Atenske države), zatim rimski Senat u svojim ranim fazama, kada je svaki od patricijskih
rodova slao po jednog svoga predstavnika u Senat, i na kraju zamisli Augusta po kojima bi svaka kolonija i municipij
slali svoga predstavnika u Senat rimske države, koji bi imao ista prava kao i senatori ili bi se u njima glasalo za rimske
državne komicije. Ipak ovakva predstavništa nikada nisu prerasla u sistem niti su uspjela prevazići svoj proto-karakter. I
tributska izborna mašinerija Rimske Republike je nosila u sebi princip elektorata, a ne prostog sistema neposredne
demokratije, o čemu će biti kasnije više govora.