Molat u Drugom svjetskom ratu - Otok Molat

Zamolili smo je da nam pripremi malo tjestenine koju
smo imali kod sebe i da smo gladni. Na njezinom licu
primijetili smo sažaljenje, pozvala nas je u ku u.
Po našem govoru, primijetila je da nismo Talijani i zapitala
nas je odakle smo. Bez ustru avanja dali smo joj odgovor.
Upitali smo je gdje joj je suprug. Odgovorila nam
je da je u vojsci i da se još nije vratio nakon kapitulacije
Italije. Bila je veoma zabrinuta za njega, o ekuju i njegov
povratak. Koliko mi je ostalo u sje anju, doma ica nam je
spremila kokošju juhu s mesom. Raskomotili smo se
ru aju i, kad najednom ujemo kako netko kuca na vrata.
Iznena eni, pomislili smo da nas je netko pratio. Odmah
smo reagirali i rekli doma ici da ne otvara, dogovorivši se
da stanemo iza vrata i energi no reagiramo u slu aju pojave
karabinijerske ophodnje. Oružje kod sebe nismo imali.
Na ponovno kucanje, doma ica upita tko kuca. Na to se
oglasio ženski glas i žena otvori vrata. Bila je to djevojka
naših godina, k erka onog drvosje e kojeg smo prije dolaska
u ovu ku u sreli u šumi. Djevojka je rekla doma ici da
ju je poslao otac i zamolio nas da do emo do njega. Kao i
obi no, dvoumili smo se da li da idemo ili ne. Ipak smo se
odlu ili da idemo. Ku a je bila dosta velika, u njoj su živjele
tri obitelji s posebnim ulazima. Dolaskom u dvorište,
doma in nas je ponudio gro em i vo em i pozovao nas u
ku u, gdje su se pridružile i ostale familije. Bili su radoznali,
interesirali su se kako smo dospjeli u Italiju.
Dok smo im pri ali što smo sve doživjeli u fašisti kim
koncentacijskim logorima smrti, pažljivo su nas slušali.
Govorili smo im kako su fašisti harali po našoj zemlji, ubijali
nedužne ljude, punili koncentracijske logore kojih je
bilo na stotine i tjerali nas na prisilan rad kao robove. Doma
in Zito s gor inom je slušao o grozotama koje smo doživjeli
u logorima i podržao našu borbu za slobodu. Digavši
115