Molat u Drugom svjetskom ratu - Otok Molat

sve se dobro završilo. Me u nama je vladao visok moral,
nikada nismo razmišljali o pogibiji. Taj nas je moral držao
u svim borbenim akcijama i donosio nam pobjedu za
pobjedom pred nadmo nijim neprijateljem. Nakon izvršenog
marša i dolaska u rajon Li kog Osika, komandir
ete Stevan Macura izdao nam je borbena zapovijed i
pravac napada. Padao je vlažan snijeg, a pred nama je bila
istina. Prihvativši borbu, bili smo izloženi jakoj neprijateljskoj
vatri, a posebno iz jednog zvonika odakle nas je
tukao neprijateljski mitraljez. Morali smo kao zaštitu koristiti
tenkove, u protivnom ne bismo uspjeli ovladati tom
istinom ispred Li kog Osika. Uz podršku tenkova približili
smo se samom mjestu i uz juriš upali u Li ki Osik.
Neprijatelj se povla io. Jakim i brzim našim borbenim
akcijama neprijatelj se nije uspio u potpunosti oduprijeti,
tako sa smo zarobili mnogo vojnika i borbene tehnike.
U ovoj borbi bila su ranjena trojica iz našeg voda. Zauzimanjem
Li kog Osika i upadom u mjesto, jedan od domobrana
mi se bacio pred noge mole i me da ga ne ubijem.
Rekao je da on nije sudjelovao u borbi, ve je kao vezist
bio sklonjen u jednoj ku i. Domobran se zvao Ivan
Legac, rodom iz Velike kraj Požege. Nismo ga dirali kao
ni druge zarobljene domobrane. Svi su oni pristupili u naše
jedinice i zajedno se s nama borili do završetka rata. Nakon
rata, borave i u Požegi kao asnik JNA, slu ajno sam
sreo Ivana Legca. Bio je to nezaboravni susret nakon 4 godine.
Jednog me je dana pozvao u svoje mjesto i priredio
sve an prijem. Upoznao me sa svojim roditeljima koji su
mi tom prilikom izrazili zahvalnost misle i na sina kojemu
sam spasio život. Odgovorio sam im da je ubijanje zarobljenika,
po me unarodnom ratnom pravu, strogo zabranjeno
i kažnjivo. Ina e, domobrani su masovno prelazili u
naše redove, uvidjevši da ih ustaška vlast vodi u propast.
149