Ken Follet -- Cavke

Na gradskome trgu nalazila se jedina benzinska crpka, na ploč-niku ispred
kolareve radionice u čijem je izlogu bio istaknut natpis "Zatvoreno." Odlučnim
lupanjem po vratima probudili su mrzo-voljnog i nimalo ljubaznog vlasnika iz
nedjeljnog drijemeža. Meha-ničar je pokrenuo prastari kamionet i odvezao se s
Hansom.
Dieter je sjeo u dnevnu sobu mehaničareve kuće, gdje je u njega piljilo troje
malene djece u otrcanoj odjeći. Mehaničareva supruga, neka umorna žena masne
kose, užurbano je radila u kuhinji, ali mu nije ponudila čak ni čašu hladne
vode.
Dieter se ponovno sjeti Stephanie. U hodniku se nalazio telefon. On zaviri u
kuhinju. "Bih li mogao telefonirati?" upita pristojno. "Platit ću vam, dakako."
Ona mu uputi nimalo naklonjen pogled. "Kamo?" "U Reims."
Ona kimne i na satu koji je stajao na okviru iznad kamina pogle-da koliko je
točno sati.
Dieter službenici na centrali da broj kuće u Rue du Bois. Od- j mah mu se javio
neki prigušeni, neljubazni glas koji je broj odreci-tirao provincijskim
naglaskom. Odjednom uzbunjen, Dieter na fran-cuskome reče: "Ovdje Pierre
Charenton."
Glas na drugoj strani linije odjednom se pretvori u Stephaniein i ona reče:
"Dušo moja..."
On uvidi da se ona na telefon javila onako kako oponaša made-moiselle Lemaš,
budući da je i to bila jedna od mjera opreza. Srce mu ispuni topao osjećaj
olakšanja. "Sve u redu?" upita.
"Uhvatila sam ti još jednog neprijateljskog agenta", reče ona posve mirno.
On osjeti kako mu se suše usta. "Bože moj... bravo! Kako je došlo do toga?"
"Iz Cafea de la Gare dovela sam ga ovamo."
Dieter zatvori oči. Daje nešto krenulo pogrešnim smjerom - da je učinila nešto
zbog čega bi agent posumnjao u nju - sada bi već možda bila mrtva. "A potom?"
"Tvoji su ga ljudi svezali."
Rekla je njega. A to je značilo da taj terorist nije Flick. Dieter je bio
razočaran. Ipak, njegova strategija daje rezultate. Taj je čovjek drugi
saveznički agent koji je upao u stupicu. "Kakav je?"
"Neki mladi tip koji šepa i nema pola uha." "Sto ste učinili s njim?"
"Ovdje je, u kuhinji, na podu. Upravo sam se spremala nazvati Sainte-Cecile i
zatražiti da dođu po njega."
"Nemoj... Zaključajte ga u podrum. S njim želim razgovarati prije nego što dođe
do Webera."
"Gdje si?"
"U nekom selu. Probušila nam se prokleta guma."
"Požuri se ovamo."
"Trebao bih biti s tobom za sat-dva."
"U redu."
"Kako si?"
"Dobro."
Dietera je zanimao ozbiljan odgovor. "Ali, doista, kako se osjećaš?"
"Kako se osjećam?" Ona načas zašuti. "Obično ne postavljaš takva pitanja."
Dieter je oklijevao. "Obično te ne tjeram da sudjeluješ u hvata-nju terorista."
Njezin se glas smekša. "Osjećam se dobro. Ne brini se za mene."
On odjednom shvati da izgovara nešto što mu nije bila namjera. "Što ćeš raditi
nakon rata?"
Ona je od iznenađenosti samo šutjela.
Dieter reče: "Dakako, rat bi mogao potrajati još deset godina, no, s druge
strane, mogao bi završiti i za dva tjedna, a što bismo tada?"
Ona se već bila ponešto oporavila i pribrala, no u glasu joj se ipak začulo za
nju neuobičajeno podrhtavanje. "Što bi ti volio?"
"Ne znam", reče on, ali tim odgovorom nije bio zadovoljan, tako da već trenutak
poslije izlane: "Ne želim ostati bez tebe." "Oh."
Čekao je da ona kaže još nešto. "O čemu razmišljaš?" upita je.
Ona ne reče ništa. Na drugoj strani linije začuo se nekakav neo-bičan zvuk i on
uvidi da Stephanie plače. I sam je osjećao kako mu se grlo stegnulo. Sada