Ken Follet -- Cavke

Znao je da bi je njegove pogreške u redoslijedu riječi uvijek smekšale, no ovaj
put to mu neće upaliti. Ona se prebaci na fran-cuski. "Kako si me mogao
prevariti s jednom praznoglavom devet -naestogodišnj akinj om? "
"Sve to ne znači ništa, riječ je samo o zgodnoj djevojci."
"Misliš da to nekako olakšava situaciju?" Flick je znala da je Michelovu
pozornost, još u vrijeme kada je ona bila studentica, a on profesor, privukla
upravo time što gaje izazivala na predavanjima -francuski su studenti bili
stidljivi i poslušni u odnosu na engleske ko-lege, a Flick se usto i po prirodi
uvijek opirala svakom autoritetu. Da je netko sličan zaveo Michela - recimo
Genevieve, žena koja bi mu nekako bila ravna - to bi već lakše podnijela. Više
ju je boljelo stoje odabrao Gilberte, djevojku koja nije razmišljala ni o čemu
za-nimljivijem od laka za nokte.
"Bio sam osamljen", reče Michel jadno.
"Poštedi me srcedrapateljnih priča. Nisi bio osamljen - bio si slab, nepošten i
nevjeran."
"Flick, draga moja, nemojmo se svađati. Maločas smo ostali bez pola prijatelja.
Ti se vraćaš u Englesku. Oboje bismo ubrzo mogli poginuti. Nemoj odlaziti
bijesna."
"Kako ne bih bila bijesna? Ostavljam te u naručju tvoje flun-drice!"
"Nijeflundrica..."
"Nemojmo sada cjepidlačiti. Ja sam ti žena, ali ti spavaš s njom."
Michel se premjesti u naslonjaču, pritom se lecnuvši od boli, a zatim fiksira
Flick svojim intenzivno plavim očima. "Priznajem, kriv sam", reče. "Prava sam
ništarija. Ali ujedno i ništarija koja te voli. I samo te molim da mi oprostiš,
samo ovaj put, za slučaj da se više ne vidimo."
Bilo je teško oduprijeti se. Flick sada pet godina braka usporedi s nekakvom
nevažnom vezicom s klinkom i popusti, priđe mu još za korak. On joj rukama
obujmi noge i licem se stisne uz izlizani pa-muk njezine haljine. Ona ga
pomiluje po kosi. "U redu", reče. "U redu."
"Užasno mi je žao", reče on. "Osjećam se užasno. Ti si najdiv-nija, najčudesnija
žena koju sam ikada upoznao, čak i za koju sam čuo. Ovo se više neće ponoviti,
obećavam."
Uto se otvore vrata i u stan uđu Gilberte i Claude. Flick se trgne s osjećajem
krivnje i pusti Michelovu glavu. A zatim se zbog toga počne osjećati glupo. To
je ipak njezin, a ne Gilbertin suprug. Zašto bi trebala osjećati krivnju jer ga
je zagrlila, čak i ako je to učinila u Gilbertinu stanu? Sada je bila bijesna na
samu sebe.
Gilberte je, čini se, ostala šokirana uvidjevši da se njezin ljubav-nik sa
svojom ženom grli upravo ovdje, ali se ubrzo pribrala i na lice navukla
nepomičan izraz nezainteresiranosti.
Za njom je u stan ušao Claude, zgodan mladi liječnik, koji je iz-gledao vrlo
napeto i nervozno.
Flick mu priđe i poljubi ga u oba obraza. "Hvala što si došao", reče.
"Najiskrenije smo ti zahvalni."
Claude pogleda Michela. "Kako si, stari?" "Imam metak u dupetu."
"U tom slučaju, bit će najbolje da ga izvadim." Sada više nije iz-gledao toliko
zabrinuto, odjednom je postao učinkovit i profesiona-lan. Obraćajući se Flick,
reče: "Na krevet stavi ručnike koji će upi-jati krv, potom mu svući hlače i
polegni ga na trbuh. Ja ću oprati ruke."
Gilberte je na svoj krevet postavila stare časopise, a preko njih ručnike, dok
je Flick pridizala Michela i pomagala mu da šepajući dođe do kreveta. Kada se
ispružio, nije mogla ne upitati se koliko je već puta ležao na tom istom
krevetu.
Claude u ranu uvuče neki metalni instrument i njime stane tra-žiti zrno. Michel
krikne od boli.
"Žalim, stari moj", reče Claude zabrinutim glasom.
Flick je zamalo čak i uživala u cijelom prizoru: Michel trpi užas-nu bol na
krevetu na kojem je već više puta ispuštao krikove zabra-njenog užitka. Nadala
se da će Gilbertinu spavaću sobu zauvijek pamtiti upravo po ovome.
Michel reče: "Samo već jednom završi."