Ken Follet -- Cavke

sedamnaestog stoljeća koji je bio izložen na zidu. Pokućstva je bilo malo, tek
nekoliko naslonjača i divovski an-tikni stol koji je, barem Dieteru, izgledao
kao da bi mogao biti iz doba nastanka onog goblena. Na stolu se nalazila samo
jedna svje-tiljka, a za stolom je sjedio neki sitan muškarac sve prorjeđenije
žuć-kaste kose.
Godel reče: "Feldmaršale, stigao je bojnik Franck."
Dieter stane nervozno čekati. Rommel je još nekoliko trenuta-ka čitao, a zatim
nešto zabilježio na listu papira. Netko tko bi prizor promatrao sa strane, mogao
ga je zamijeniti i za kakvog upravitelja banke koji pregledava račune važnijih
klijenata - sve dok nije podi-gao pogled. Dieter je već vidio to lice, no i
unatoč tome, svaki bi put stekao dojam da se našao pred svojevrsnom prijetnjom.
Bilo je to boksačko lice, spljoštena nosa i široke brade, usko postavljenih
očiju, prožeto nekakvom ogoljelom agresivnošću zbog koje je Rommel postao
legendarnim zapovjednikom. Dieter se prisjeti priče o Rom-melovu prvom vojnom
zadatku, u Prvome svjetskom ratu. Predvo-deći tročlanu izvidnicu, Rommel je
naišao na skupinu od dvadeset francuskih vojnika. Umjesto da se povuče i zatraži
pojačanje, Rom-mel je otvorio vatru i pojurio na neprijatelja. Imao je sreće i
preži-vio - ali Dieter se prisjetio i Napoleonove izreke: "Pošalji mi sretne
generale." Otada, Rommel je uvijek bio skloniji iznenadnom i od-važnom napadu
nego opreznom i planiranom napredovanju. U tome je imao dijametralno suprotne
stavove u odnosu na svojeg pustinjskog protivnika, Montgomervja, čija je
filozofija glasila: na-padni tek kada si posve uvjeren u pobjedu.
"Sjednite, Franck", rekao je Rommel žustro. "Što vas muči?"
Dieter je govor uvježbao unaprijed. "Prema vašim uputama, obi-šao sam ključne
objekte koji bi mogli biti podložni napadu Pokreta otpora i unaprijedio njihovo
osiguranje."
"Odlično."
"Usto sam pokušao i odrediti potencijal Pokreta za nanošenje ozbiljne štete.
Mogu li doista onemogućiti našu reakciju na inva-ziju?"
"I zaključak glasi?"
"Situacija je lošija nego što smo mislili."
Rommel s gađenjem nešto progunđa, kao da je Dieter tim rije-čima samo potvrdio
nekakvu njegovu neugodnu sumnju. "Razlozi?"
Rommel mu ipak neće odgristi glavu. Dieter se malko opusti. Potom prepriča
jučerašnji napad u Sainte-Cecileu: maštovito plani-ranje, obilno naoružanje i,
iznad svega, odvažnost boraca. Od poje-dinosti je izostavio jedino ljepotu one
plavuše.
Rommel ustane i priđe onom goblenu. Iako se bio zagledao u rukotvorinu, Dieter
je bio uvjeren da je ne vidi. "Toga sam se i pri-bojavao", reče Rommel. Govorio
je tiho, gotovo kao da se obraća samome sebi. "Mogu se oduprijeti svakoj
invaziji, čak i s tako ma-lobrojnom vojskom s kakvom raspolažem, samo pod
uvjetom da sam i dalje mobilan i fleksibilan - ali ako mi unište komunikaciju,
iz-gubljen sam."
Godel kimanjem izrazi slaganje.
Dieter reče: "Čini mi se da napad na telefonsku centralu može-mo okrenuti u
svoju korist."
Rommel se uz ironičan osmijeh okrene prema njemu. "Bože sveti, kada bi barem svi
moji časnici bili kao vi. Nastavite, kako ste to zamislili?"
Dieter sada stekne dojam da se susret odvija prema njegovim željama. "Kada bih
mogao ispitati zarobljene borce, oni bi me mož-da mogli dovesti do drugih
skupina. Uz malo sreće, prije invazije bismo Pokretu otpora mogli zadati više
teških udaraca."
Rommel se doimao sumnjičavim. "To mi pomalo nalikuje na razmetanje." Dieter
osjeti kako ga napušta hrabrost. Rommel na-stavi: "Da je to rekao netko drugi,
možda bih ga otpustio. Ali sjećam
se vaših pothvata u pustinji. Navodili ste ljude da vam kažu i stvari za
koje gotovo i nisu znali da ih znaju."
Dieteru je sada bilo drago. Koristeći se tom prednošću, sada reče: "Nažalost,
Gestapo mi onemogućava pristup zatvorenicima."
"Kakvi idioti!"