Ken Follet -- Cavke

Francusku. Njemački obavještajci očekivali su da će na ljeto doći do savezničke
invazije. Rommel nije imao dovoljno ljudi za obranu stotina kilometara izložene
obale, pa se odlučio za odvažnu strate-giju fleksibilnog reagiranja: njegovi
bataljuni nalazili su se kilome-trima u unutrašnjosti, pripravni za brzo
djelovanje gdje god bi zatre-balo.
Britanci su to znali - i oni su imali svoje obavještajce. Namjera im je bila
prekidanjem komunikacija usporiti Rommelove reakcije. Danju i noću britanski i
američki bombarderi tukli su ceste i pruge, mostove i tunele, postaje i ranžirne
kolodvore. A Pokret otpora u zrak je dizao elektrane i tvornice, izazivao
iskakanje vlakova, preki-dao telefonske linije, tinejdžericama u zadatak davao
da u rezer-voare kamiona i tenkova istresaju sitni pijesak.
Dieterova je zadaća bila odrediti ključne komunikacijske ciljeve i procijeniti
sposobnost Pokreta otpora da ih napadne. U posljed-njih nekoliko mjeseci, iz
svoje baze u Parizu, obilazio je cijeli sjever-ni dio Francuske, vikao na
pospane stražare, tjerajući smrtni strah u kosti lijenih satnika, pooštravajući
osiguranje skretničarskih kućica, željezničkih radionica, parkirališta i
kontrolnih tornjeva na uzletiš-tima. Danas se odlučio za nenajavljeni obilazak
telefonske centrale od neizmjerne strateške važnosti. Kroz tu zgradu prolazio je
sav te-lefonski promet između Vrhovnog zapovjedništva u Berlinu do nje-mačkih
jedinica na sjeveru Francuske. A to se odnosilo i na poruke upućene
teleprinterom, sredstvom kojim se danas slala većina zapo-vijedi. U slučaju
uništavanja centrale, njemačke bi komunikacije ostale gotovo posve prekinute.
Saveznici su to očito znali, pa su je pokušali razoriti bombardi-ranjem,
ostvarujući tek ograničen uspjeh. Stoga je centrala bila ideal-na meta napada
pripadnika Pokreta otpora. I unatoč tome, mjere sigurnosti provodile su se
izluđujuće nemarno, barem prema Diete-rovim mjerilima. Razlog je vjerojatno bio
utjecaj Gestapa, koji je imao sjedište u istoj zgradi. Geheime Staatspolizei bio
je državna si-gurnosna služba, a ljudi su u njoj nerijetko dobivali promaknuća
zbog odanosti Hitleru i gorljiva podupiranja fašizma, a ne zahvalju-jući
inteligenciji ili sposobnosti. Dieter je tu proveo pola sata, sni-mao
fotografije, dok je bijes u njemu samo rastao, a ljudi zaduženi za čuvanje
objekta stajali kao da ga i ne primjećuju.
Međutim, u trenutku kada je utihnulo crkveno zvono, jedan Gestapov časnik s
oznakama bojnika samodopadnim je korakom izišao kroz visoka željezna vrata i
zaputio se izravno prema Dieteru. Na lošem francuskome tada poviče: "Dajte mi
taj aparat!"
Dieter se okrene na drugu stranu, držeći se kao da ga nije čuo.
"Zabranjeno je snimati dvorac, idiote!" poviče časnik. "Zar ne vidiš daje ovo
vojni objekt?"
Dieter se okrene prema njemu i tiho progovori na njemačkome: "Trebalo vam je
dosta vremena da me primijetite."
Čovjek je ostao posve zatečen. Civili se obično smrtno boje Ges-tapa. "O čemu to
govorite?" reče, manje agresivnim tonom.
Dieter pogleda na ručni sat. "Tu sam već trideset dvije minute. Mogao sam
snimiti na desetke fotografija i još se davno odvesti odavde. Vi ste zaduženi za
osiguranje?"
"Tko ste vi?"
"Bojnik Dieter Franck, iz stožera feldmaršala Rommela."
"Franck!" reče časnik. "Sjećam vas se."
Dieter ga bolje promotri. "Bože moj", reče kada mu je sinulo. "Willi Weber."
"Sturmbannfuhrer Weber, vama na raspolaganju." Poput većine viših Gestapovih
časnika, Weber je imao i SS-ov čin, za koji mu se činilo da nosi veću težinu od
običnog policijskog čina.
"Nevjerojatno", reče Dieter. Nije ni čudo da je sve organizirano tako
neodgovorno.
Weber i Dieter radili su zajedno, kao mladi policajci, još dvade-setih godina, u
Kolnu. Dieter je bio ambiciozan i više nego uspješan, Weber propali slučaj.
Weber je Dieteru zavidio na uspjehu, pripisu-jući ga njegovu uglednom porijeklu.
(Dieter zapravo nije potekao iz osobito bogate i ugledne obitelji, ali je Weber,
kao sin lučkoga rad-nika, imao upravo takav dojam.)