Ken Follet -- Cavke

kretati u školu kada se u ulici pojavio Helikop-ter, na Marieinu biciklu. Dieter
se pridigne na sjedalu. U košari na biciklu nalazio se neki pravokutni predmet
pokriven krpom: radio u kovčegu, zaključi Dieter.
Hans proviri iz šahta i stane promatrati.
Helikopter priđe Michelovim vratima i zakuca. Nije bilo odgo-vora, dakako. Još
je nekoliko trenutaka stajao na stubi, potom po-gleda kroz prozore, a nakon toga
stane hodati amo-tamo ulicom, tra-žeći stražnji ulaz. Takvih vrata, znao je
Dieter, nema.
Preporuku za sljedeći korak Helikopter je dobio osobno od Die-tera. "Otiđi u
bar, malo dalje u ulici, Chez Regis. Naruči kavu i pe-civo i čekaj." Dieter se
nadao da netko iz Pokreta otpora motri Mi-chelovu kuću, očekujući glasnika iz
Londona. Nije očekivao potpuni i stalni nadzor, nego možda nekog naklonjenog
susjeda koji je even-tualno pristao pripaziti na kuću. Očita Helikopterova
naivnost ta-kvom bi promatraču ulila osjećaj sigurnosti. Već i po njegovu hodu
svatko je lako mogao zaključiti da nije ni Gestapovac ni agent fran-cuske tajne
policije Milice. Dieter je bio uvjeren da će netko već ne-kako upozoriti Pokret
otpora, te da će se netko ubrzo pojaviti i obratiti Helikopteru - te da bi
upravo ta osoba Dietera mogla do-vesti do samog srca Pokreta otpora.
Već trenutak kasnije Helikopter se poveo za Dieterovim savje-tom. Gurajući
bicikl, otišao je u bar i sjeo na terasu na pločniku, uži-vajući, kako se
činilo, u suncu. Poslužitelj mu je donio kavu. Zaci-jelo je bila riječ o
zamjenskoj kavi, od prženih zrna žitarica, no ipak ju je, po svemu sudeći, pio s
užitkom.
Nakon dvadesetak minuta iz lokala je donio još jednu kavu i no-vine, koje je
odmah počeo temeljito čitati. Sve na njemu govorilo je da je vrlo strpljiv,
pripravan čekati i cijeli dan. A to je bilo dobro.
Prijepodne je polagano odmicalo. Dieter se već počeo pitati hoće li plan
upaliti. Možda je pokolj u Sainte-Cecileu toliko prorijedio Bollinger da više i
ne funkcionira, jer nema nikoga tko bi mogao iz-vesti i najosnovnije zadaće.
Bilo bi to silno veliko razočaranje kada
ga Helikopter ne bi odveo do drugih terorista. A Weberovoj sreći ne bi bilo
kraja.
Približavalo se vrijeme kada će Helikopter morati naručiti objed kako bi
opravdao zauzimanje stola. U jednom trenutku prišao mu je konobar i obratio mu
se, a ubrzo donio anisovac. I to je je vjerojat-no nekakva zamjena, od
sintetičkog anisa, no Dieter ipak obliže usne: piće bi mu jako godilo.
Neki drugi gost sjeo je za prvi stol do Helikopterova. Na terasi je ukupno bilo
pet stolova, tako da bi svaki došljak posve prirodno sjeo za neki od
udaljenijih. Dieter osjeti kako se u njemu budi nada. Bila je riječ o muškarcu
tridesetih godina i dugačkih udova. Na sebi je imao plavu pamučnu košulju i
tamnoplave platnene hlače, ali Dieteru je intuicija govorila da nije riječ o
pravome radniku. Bio je nešto drugo, možda umjetnik koji izgledom oponaša
proletera. Na-slonio se i prekrižio noge, položivši desni gležanj na lijevo
koljeno, a ta se poza Dieteru učinila poznatom. Je li negdje već vidio tog
muškarca?
Konobar uto iziđe i novi gost nešto naruči. Još minutu-dvije nije se događalo
ništa. Proučava li taj čovjek potajno Helikoptera? Ili jednostavno čeka piće?
Konobar na pladnju donese čašu blijedog piva. Čovjek otpije velik gutljaj i
zadovoljno obriše usta. Dieter već mračno počne razmišljati o tome kako gleda
tek nekog žednog muš-karca. No istodobno je imao i osjećaj da je već vidio i taj
pokret bri-sanja usta.
Novopridošli gost obrati se Helikopteru.
Dieter osjeti kako mu se zatežu svi živci. Je li moguće da je to ono što je
čekao?
Razmijenili su nekoliko neobaveznih riječi. Čak i s te udalje-nosti, Dieter je
osjećao daje čovjek vrlo otvoren i ugodan: Helikop-ter se smiješio i nešto
gorljivo pričao. Nakon nekoliko trenutaka, Helikopter pokaže prema Michelovoj
kući, a Dieter zaključi kako se vjerojatno raspituje za vlasnika. Onaj drugi
slegne ramenima na tipično francuski način, a Dieter jasno zamisli kako govori:
"Ja? Nemam pojma." No činilo se da Helikopter ne odustaje samo tako.