Å UMARSKI LIST 12/1935

se do danas dosta zanemarivalo. S pravom očekujemo, da će se pristupiti svim sretstvima
u svrhu ojačanja smisla za narodno pošurnljavanje te da će se početi sistematskom
propagandom za šumu, od grada do posljednjeg sela. To će
se postići putem predavanja, skioptičkih slika i filma, besplatnom podjelom propadandnih
knjižica i t. d. Na ovom se polju kroz pola stoljeća do danas nije uradilo
skoro ništa. Rad šumara narod promatra s nerazumijevanjem, pasivno, dapače i neprijateljski.
Ovako se dalje ne može. U vremenima najgore rastrojenih općenitih
prilika, kada je i autoritet zakona popustio, nemamo drugog načina borbe za čuvanje
i podizanje šuma, nego putem prosvjećivanja. Sigurno je, da bi ustrajni propagandni
rad mnogo popravio današnje teške prilike šumarstva u ovim krajevima. U tome slažu
se i lajici.. Tako se je n. pr. banovinski vijećnik g. Dr. Tudor u banovinskom vijeću
Primorske banovine na zasjedanju u decembru 1932. zalagao za pojačanje propagande
u cilju, da bi se u narodu probudila veća ljubav prema šumi. Sretstva potrebna
u tu svrhu relativno su malena a najbolje uložena. Neka se u jačoj: mjeri
nego dosada primjenjuju §§ 118 i 120 Zakona o šumama i Pravilnik o fondu za pošurnljavanje,
u koliko se propagande tiče.
Osim dvaju gornjih pitanja valja reći koju riječ o kozama, koje mnogo
utiču na stanje šuma u Primorskoj banovini.
Koza je dobrotvor malog čovjeka na Kršu, ako se racijonalno drži. Ona ali
može da postane najgori zatornik uslova opstanka čovjeka na Kršu. Za pojedince
više koza znači vrelo privrede, dok za šumsku privredu ona znači propast. Za kozu
se može reći, da je dobročinitelj, koji dvaputa više traži nego što daje.
Prvi šumari na Kršu uočili su veliko zlo, koje čini koza po šumu, i mukom
donekle uspjeli da narod uvjere, da mu ovo korisno zlo donosi koliko koristi toliko
i štete. Tako se u nekim srezovima već odavna drži samo jedna koza po obitelji, a
negdje su koze dobrovoljno ukidane i zamjenjivane sa ovcama.
U »Službenim novinama« Br. 147 od 28. III. 1935. izašla je Uredba o držanju
koza za područje nekih srezova u Vrbaskoj i Drinskoj banovini, a za sve srezove
u Primorskoj banovini. Po ovoj Uredbi mogu obitelji, koje plaćaju godišnje neposrednog
poreza manje od 100 Din, držati po članu obitelji do matra 1936. godine
po 3 koze; marta 1937. po 2; marta 1939. po 1 kozu.
Kada bi narod tamo, gdje je do danas držao po jednu kozu po obitelji, primijenio
»blagodati« ove Uredbe, skočio bi broj koza odmah na 15-torostruko, računajući
da u obitelji ima prosječno po 5 članova. Tako se jednom uredbom može u
najkraće vrijeme da uništi napor generacija šumara, koji su u tome nešto postigli.
Izvršivanje ove uredbe je povučeno time, da će se provesti njena revizija. Nesumnjivo
je, da se takovim postupkom u velike otežava pozitivan rad oko unapređivanja
šumarstva. Kod donošenja sličnih uredaba u buduće treba više opreza.
Najposlije treba da istaknemo potrebu smjernica za unapređenje
šumarstva na Kršu.
Da se može ispravnim putem doći postavljenom cilju, treba odrediti smjernice,
koje imadu da postanu osnova rada u sadašnjosti i u budućnosti.
Do danas se troše gotovo svi krediti za šumarstvo samo na vještačko pošurnljavanje
i za izdvajanje zemljišta za pošurnljavanje, dok imade mnogo važnih problema,
koji se mogu i sa manje žrtava riješiti. U jeseni 1934. godine izvršilo je Ministarstvo
Š. i R. komisionalni pregled svih dosada podignutih vještačkih šumskih kultura
u Primorskoj i Zetskoj banovini. Želiti je, da jednaka inspekcija izvrši pregled
stanja postojećih autohtonih šuma. Na temelju izvještaja komisije treba da posebna
konferencija priznatih stručnjaka i radnika sa Krša utvrdi
smjernice budućem radu, koje treba da budu obavezne za lokalne i centralne
državne šumarske ustanove.
588