fra Martin Planičić: BLAGO NAMA - Pieteta

More documents

Recommendations

Info

Str ani ca 1 6 B ro j 1 02 -1 4. k olov oz a 2 01 0. U ž a r i š t u što je Pavelić pokušao 1941. kad je muslimane proglasio cvijećem hrvatskog naroda. Strašno je danas zamišljati da taj krvoločni Pavelić koji je kriv za tolike zločine ima jednu dobru ideju: da pokuša privući muslimane u vrijeme kad su oni stvarno bili bez prijatelja i s još nesigurnim identitetom. Tuñman je sve učinio da muslimane antagonizira, to mu ne mogu oprostiti. Hrvatskoj je to naškodilo, učinilo ju ranjivom i za budućnost, a bilo je potpuno ahistorijski. Ta politika je dovela do rata, nije bila jedini čimbenik, ali je bila dodatni čimbenik u ratu izmeñu muslimana i Hrvata, a to je produžilo rat u Bosni i čak je omogućilo srpsku pobjedu. Za to krivim, bez ikakvog pretjerivanja, Tuñmana kao lošeg historičara. Spomenuli ste da je taj pokušaj primjene Banovine na rane devedesete bio zastarjeli koncept. No jedan od glavnih koncepata Tuñmana bio je ono što je on nazivao pomirbom svih Hrvata. Jednom zgodom ste izjavili da time on nije pomirio mrtve, ali je zavadio žive. - Potpisao bih tu izjavu i danas. Faktično nije došlo do pomirenja izmeñu partizana i ustaša. Nije bilo ni moguće pomiriti te dvije zavañene koncepcije. Kako pomiriti ustaše koji su se vratili iz inozemstva s bivšim udbašima, u krajnjoj liniji, kakve je on mnoge uzeo u svoju službu. Takva koncepcija je bila osuñena da proizvede nove probleme. Njome je antagonizirao mnoge Hrvate. Politika apsolutne vlasti Mnogi smatraju da se, bez obzira na promašaje, sve što se zbivalo do kraja rata moglo relativno brzo ispraviti nakon rata, ali da se upravo drugu polovicu devedesetih može nazvati godinama koje su pojeli skakavci. Tada su propuštene mogućnosti za priključenje EU, a i na formalnoj razini demokracija je postala nefunkcionalna u primjerice slučaju Zagrebačke krize. - Moja primjedba je - Hrvatska je bila osuñena na daljnje probleme u drugoj polovici 1990.-ih a oni su proizašli iz nužne potrebe, imperativa, da se vrate okupirani teritoriji. To nažalost meñunarodna zajednica nije htjela dopustiti, Amerikanci su pokazali geopolitički smisao i poduprli su tu ideju, ali je Hrvatska morala platiti visoku cijenu. To je bio jedan od čimbenika. Tuñman je pametno učinio što nije krenuo u oružano oslobañanje istočne Slavonije, Baranje i zapadnoga Srijema. Tu je pokazao da je mudar. Imao je državničnog smisla i shvatio je što se može, a što ne. Poslije toga nije pokušao sanirati politiku prema BiH nego je ona nastavljena. Moram reći da to nije samo Tuñmanova krivnja. Meñunarodna zajednica nije znala što će s Bosnom. On je s pravom shvatio da meñunarodna zajednica ostavlja budućnost Bosne otvorenom. Tek 1997. na konferenciji u Sintri konačno je meñunarodna zajednica zaključila da će zadržati BiH. Ostavimo BiH po strani. Što ćemo s Tuñmanovom politikom devedesetih u Hrvatskoj - Potpuno je promašena prilika da se jedna mirnodopska politika koja bi bila prava politika pomirenja afirmira. To je velik propust. U to vrijeme Tuñman i njegova stranka u zanosu uspjeha krenuli su u politiku apsolutne vlasti, nijekanja demokratskih standarda. Imamo sramotnu priču s gradonačelnicima u Zagrebu, krañu mandata jednom zastupniku u Zagrebu, krañe na izborima koje su bile nepotrebne jer je HDZ još bio u većini. Tada smo pred svijetom izgubili ono što nismo smjeli: Hrvatska je morala platiti za "Oluju" i "Bljesak", ali je s druge strane Hrvatska tada mogla krenuti u pristojniju, demokratsku domaću politiku, a upravo tada je udarilo u glavu tadašnjoj vlasti i pomislili su da će dokrajčiti druge konkurente za vlast i uvesti pseudoautoritarni režim. Hrvatsku se u to doba usporeñivalo s latinoameričkim državama. - Bila je u opasnosti da postane neka banana republika s predsjednikom koji je volio kič i koji je davao lošu sliku, a to sve nešto znači u prestižu jedne nacije.
B ro j 1 02 -1 4. k olov oz a 2 01 0. U ž a r i š t u Str ani ca 1 7 Pola godine nakon Tuñmanove smrti u jednoj izjavi ste spomenuli da je katastrofalna baština Tuñmanove vladavine upravo taj kič i pompa. Meñutim, od te baštine danas nema ništa. - Ta baština je srećom demontirana. Pokazalo se da bez njega, budući da je to bila njegova osobna, pseudokraljevska politika, to ne opstaje. Smatrao je sasvim krivo da je dignitet jedne nacije u tome da se imaju počasne straže s baletnim dodatcima. Tuñman je tu bio pod utjecajem Tita, a Tito je bio puno veća figura na meñunarodnoj sceni i to si je mogao na neki način priuštiti. To je za Jugoslaviju bilo preskupo, ali je s prestižom koji je imao to čak imponiralo u Trećem svijetu. Jednoj Hrvatskoj bi mnogo bolje odgovaralo nešto mnogo skromnije. Osobito u vrijeme kad Hrvatska traži pomoć, uključujući i humanitarnu. Nešto će se dogoditi u HDZ-u Donedavno je bio prilično zaboravljen u HDZ-u, stranci koju je stvorio. Nedavno je predsjednica HDZ-a Jadranka Kosor mnogo i pozitivno govorila o njemu na Klubu utemeljitelja HDZ-a "Franjo Tuñman", a revitalizaciju djela Franje Tuñmana u svom programu ima predsjednički kandidat HDZ-a Andrija Hebrang. Odakle taj novi interes unutar HDZ-a za Tuñmana - Što se tiče Jadranke Kosor koja je pametna političarka i shvaća svoj položaj, mudro je da pokušava prizvati duh Tuñmana na svoju stranu. To joj samo može pomoći u vrijeme kad hoće reformirati situaciju u tolikoj mjeri da će HDZ najviše jauknuti od tih reformi. To je najbolje vrijeme da se prizove lik Tuñmana. Što se tiče Andrije Hebranga, on se posve razumljivo pokušava pozvati na Tuñmanovu tradiciju, samo je malo smiješno što se to zbiva u isto vrijeme kad Tuñmanov sin nastupa kao predsjednički kandidat. To je jedna ironijica. No, meni je to sasvim jasno. Takve se situacije dogañaju onda kad se nešto razgrañuje. Drugim riječima, HDZ treba prizivanje na Tuñmana jer se mora ili konačno pretvoriti u pravu konzervatinu stranku, a to znači osloboditi se mnogih svojih balasta, ili razdvojiti. Nešto se mora dogoditi, a u takvoj situaciji svatko će se pozivati na Tuñmana. Svojedobno se spominjalo da Tuñman na vas računa kao mogućeg ministra vanjskih poslova, savjetnika u svom Uredu. Je li o tome ikad s vama razgovarao Jedino što mi je ponudio bilo je to da budem šef hrvatskog ureda u Londonu. To je bilo 1991. godine. Rekao sam da je to meni neprihvatljivo. Imao sam kao nezavisni promatrač potpuno drukčiji status u Velikoj Britaniji. Pokušao sam mu objasniti da ne mogu preko noći od nezavisnog komentatora postati hrvatski glasnogovornik u Londonu. Već tad sam osjećao da u suštini nemam povjerenja u njegovu politiku. To je bio razlog i za to što su druge mogućnosti koje su bile nagovještene meni bile vrlo nerealne. Shvatio sam to po tome i kako je jednom, prilikom telefonskog razgovora reagirao na moju kritiku njegove politike prema Bosni. Zalupio je slušalicu. Shvatio sam da je s njim teško surañivati, a nisam vidio da bih ja tu mogao utjecati. Meni je drago da od toga nije bilo ništa. On očito čovjeka s pogledima kakvi su moji nije mogao uklopiti u svoj tim. Prema meni nije pokazivao potpuno neprijateljstvo, više sam osjećao razočaranje kao prema nekome na koga je računao, a taj mu se nije pridružio.
Page 1 and 2: Br oj 102 Iz la z i subo t o m Z a
Page 3 and 4: B ro j 1 02 -1 4. k olov oz a 2 01
Page 15: B ro j 1 02 -1 4. k olov oz a 2 01

fra Martin Planičić: BLAGO NAMA - Pieteta

You also want an ePaper? Increase the reach of your titles

Delete template?

Save as template?