fra Martin Planičić: BLAGO NAMA - Pieteta

More documents

Recommendations

Info

Str ani ca 3 2 S B ro j 1 02 -1 4. k olov oz a 2 01 0. t a j a l i š t a moga (jer ga je Tito držao na robiji oko dvadeset godina). Moj glavni koncept za rješenje srbijanskog pitanja je bio, ukratko, slijedeći: Država Srbija je priznata kao posebna država tek na Berlinskom kongresu. Dotle je vladala konfuzija oko pojma srbijanske državnosti i osobito oko pitanja njezinih granica. Ni danas ni jedan srbijanski stručnjak nije u stanju da točno odgovori na pitanje: gdje se nalaze neosporive granice države Srbije. No, na to pitanje može odgovoriti svatko tko pozna odluku donesenu na Londonskoj konferenciji, po završetku Balkanskih ratova, kad se je Srbija našla u granicama Beogradskog pašaluka te Južne Srbije – Kosova, a morala se je povući iz Sjeverne Albanije. S te točke gledišta, što se tiče prava na samoodreñenje, a budući da su Dardani (Kosovari) tu od antičkih vremena, teritorij odreñen Londonskom konferencijom morao je biti podvrgnut Referendumu za nezavisnost, kakvi su izvedeni u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni, Makedoniji i Crnoj Gori. Srbijanci su odustali od Referenduma, jer na teritoriju koji je zacrtan na Londonskoj konferenciji, nije bilo Vojvodine. K tome, da su upriličili Referendum u okviru granica Srbije koje su zacrtane na Londonskoj konferenciji, većina stanovništva bi se izrazila - protiv ostanka u državi Srbiji. Stoga su Srbijanci polagali nadu u Crnogorce, stoga je i Milošević, kao Crnogorac stavljen na 'vrh koplja', a Karadžić u Bosni itd. Ta opasna igra s podvalama im se je grdno osvetila. No, uoči pregovora u pariskom dvorcu Rambouillet, ja sam pojednostavio projekt za obnovu srbijanske države, i predložio da Srbija kao država, bude organizirana poput SR Njemačke, od nekoliko posebnih pokrajina s različitim stupnjevima autonomije, s time da se Kosovu da 'unutrašnja nezavisnost', koju je Predsjednik Chirac preimenovao u 'autonimie substantielle'. Po mom konceptu, Srbija se je imala sastojati od slijedećih pokrajina: Mačve, Šumadije, Sandžaka, Kosova, Niške krajine, Pirotske krajine i Banata. Svaka od tih pokrajina imala je pravo na dvojezičnost, a predominacija jezika bi poslužila za njihov stupanj autonomije. Kosovo je, prema tome, imalo uživati 'unutrašnju autonomiju', imati, poput Bavarske, sve odlike posebne države, osim - vanjskih poslova i vanjske trgovine, te udjela u debatama u Saveznom Parlamentu. Ibrahim Rugova je prihvatio tu definiciju i potpisao je 'Ugovor u Rambouillet-u', dok Vuk Drašković nije htio. Tako je bilo odlučeno u Beogradu. Tko je odlučio Slobodan Milošević. No, sto se tice statusa Kosova kao posebne drzavne cjeline, ona se ni danas bitno ne razlikuje od one koju je prihvatio Ibrahim Rugova i odbio Vuk Draškovic. Kosovo je u biti - protektorat EU. Bruxelles nadgleda i kontrolira političko, pravno i društveno stanje Kosova. Brani ga, štiti i financira ga. Čemu se Beograd može nadati Beograd mora hitno mijenjati svoj Ustav. U tom novom Ustavu, precizirati od kojih se pokrajina sastoji država Srbija. Dati svakoj od tih pokrajina status autonomije koji doliči procentu pučanstva koje tamo živi i jezika kojim se u tim pokrajinama govori. U ukupnost pokrajina Srbije ne mogu ući pokrajine koje su silom osvojene i 'prisajedinjene' nakon Prvog svjetskog rata. Tu je riječ, u prvom redu, o Srijemu i o Bačkoj. Tek nakon te ustavne definicije, steći će se uvjeti u kojima nezavisnost Kosova ne će više biti kontrolirana izravno iz Bruxellesa, nego li iz Bruxellesa preko Beograda. Sandžaku će morati vratiti punu autonomije kakva je definirana u Sporazumu Beč-Beograd iz 1908 godine. Bosnu će - baš prema tom sporazumu - morati pustiti definitivno i zauvijek - na miru! Drugačijeg rješenja tamo ne će biti!
B ro j 1 02 -1 4. k olov oz a 2 01 0. H r v a t s k a g r u d a Str ani ca 3 3 HRVATSKO BORBENO JEDINSTVO Povodom krvavih sukoba meñu partizanima hrvatskog i srbskog podrietla Ivo Bogdan, “Hrvatski narod”, Zagreb, 18. lipnja 1944. Meñu partizanskim odmetnicima sve češće dolazi do težkih meñusobnih sukoba. Ne radi se samo o pojedincima i manjim skupinama, koje napuštaju šumu i predaju se hrvatskim državnim oblastima, nego i o čitavim skupinama, koje se u šumi meñusobno sukobljuju. Sve to je od česti posljedica udaraca, koji dolaze od hrvatskih i savezničkih oružanih snaga, ali postoje i važni politički razlozi, koji utječu na takav razvitak. U tome pogledu značajna je viest s područja Dinare, sjeverno od Sinja. Tamo je krajem prošloga mjeseca došlo do oštroga sukoba izmeñu partizana hrvatskoga podrietla i partizana, koji sebe smatraju Srbima. Sukob se izrodio u borbu, u kojoj je što poginulo, a što ranjeno 300 partizana. Taj dogañaj nije osamljen, ali njega ipak posebno spominjemo radi osobito krvavih posljedica. Uzroci takvih pojava dublji su nego što se misli. te se može bez pretjeravanja reći, da je u redovima odmetnika došlo do dubokih razilaženja. kojima je pravi uzrok sve jače uvjerenje hrvatskoga naroda, da je partizanstvo protuhrvatska, velikosrbska i komunistička pojava. Danas svaki Hrvat znade, da je velikosrbstvo smrtna opasnost za hrvatski narod, a komunizam je za Hrvatsku opasnost ne samo kao i za sve uljuñene narode nego još i više, jer se partizanstvo u Hrvatskoj javlja kao iztočnjačka protueuropska, a po tome posebno i protuhrvatska pojava, nošena od hrvatskih narodnih neprijatelja, koji su u isto vrieme sušta protivnost našim pogledima na sviet i svemu onome, čime se hrvatski narod ponosi i čemu je privržen kao svojoj drevnoj kulturnoj baštini. Prigodom spomenutih sukoba u većini slučajeva radi se o - meñusobnim sumnjičenjima srbskog komunističkog vodstva partizana i partizana srbskog podrietla s jedne strane i partizana hrvatskoga podrietla s druge strane. Hrvati meñu partizanima većinom su silom unovačeni, drugi su zavedeni krilaticama lažne komunističke promičbe, dok su u najmanjem dielu komunisti. Što se tiče silom unovačenih Hrvata, ti ljudi, koji zapravo i nisu partizani. partizanskom vodstvu su temeljito sumnjivi osobito od časa, kad se na tisuće predaju hrvatskim oblastima. Meñutim i ona druga dva tipa partizana hrvatskoga podrietla sve više dolaze u sukob sa svojim srbskim vodstvom i drugovima. Što se tiče komunista hrvatskog podrietla, poznato je, da su oni žrtve inače liepog hrvatskog narodnog svojstva, da se čitavom dušom predaju svakom pokretu, koji ih uspije osvojiti na idealističkom temelju. Prema tome je redovit slučaj, da sve žrtve komunizrna u Hrvatskoj ozbiljno shvate i komunistički internacionalizam te su spremne žrtvovati vlastitu domovinu probitcima komunističkog Moloha. Kod Srba je drugčije. Poznata je činjenica, da ni srbski komunisti ne zaboravljaju na svoje srbstvo i da su mnogi od njih spremni u komunizmu gledati oruñe srbske politike. Sukobi su tih dvaju mentaliteta u časovima kriza neizbježivi. To je polazna točka otpada od komunizma kod onih hrvatskih intelektualaca u kojima komunizam nije uspio posve ugasiti hrvatski osjećaj. Pojave očitovanja srbskih težnja meñu jugoslavenskim komunistima sve više se množe, a prema tome i meñu partizanima, kojima su komunisti voñe. Uostalom sam komunizam u sebi nosi načelo sukoba i nesloge, a partizanstvo je politički izraz toga načela u našoj sredini. Komunističko vodstvo partizana je naime čitavu svoju djelatnost udesilo u smislu taktike poznate ”Pučke fronte”. U prvotnom obliku, ”Pučka fronta” je bila u demokratskim zemljama zamišljena kao koalicija svih stranaka i skupina, koje ne zaziru od ljevičarstva, a na temelju krilatica protiv stvarne ili izmišljene ”fašističke opasnosti”. Prema potre-
Page 1 and 2: Br oj 102 Iz la z i subo t o m Z a
Page 3 and 4: B ro j 1 02 -1 4. k olov oz a 2 01
Page 31: B ro j 1 02 -1 4. k olov oz a 2 01

fra Martin Planičić: BLAGO NAMA - Pieteta

You also want an ePaper? Increase the reach of your titles

Delete template?

Save as template?