fra Martin Planičić: BLAGO NAMA - Pieteta

B ro j 1 02 -1 4. k olov oz a 2 01 0.
Osvrti
B o s n o m o j a
Str ani ca 4 3
SREDO VJEČNI SPO MENICI BO SANSK E
HRVATSK E (1.dio)
dr. Ćiro Truhelka, “Hrvatsko kolo”, br. 23, Zagreb,
1942.
Sredovječni spomenici Bosne predstavljaju i danas
još jedno od najslabije obrañenih polja naše znanosti.
Malen je broj istraživača, još manja su sredstva
za istraživanje, pa se radilo samo prigodice i jednostrano.
Što se moglo reći o spomenicima ranijeg srednjeg
vijeka, iznio sam u svojoj ”Starokršćanskoj arheologiji”
* ; jedan važan kompleks spomenika — bosanske
gradove i gradine — kušao sam, per summa
capita, prikazati u posebnom članku, a ovdje bih se
osvrnuo na grupu spomenika, koji sredovječnoj Bosni
daju neko osobito lokalno obilježje.
Do dolaska Hrvata Bosna je pozornica barbarskih
provala Huna i Avara, koji iza sebe ostavljaju samo
krvavi trag, razvaline i garišta. Zemlju pustoši narodna
magma, izbačena iz Azije, da uništi staru kulturu,
a na opustjelom tlu ne ostavi ni zrna kulturnog
sjemena ni kamečka, od koga bi isklijala i izgradila
se neka nova kultura.
Prvi, kojima uspijeva srediti taj kaos, jesu Hrvati.
Uz mač poniješe sobom iz pradomovine sjekiru, plug
i preslicu, svoje umjetničke uzorke i svoju ratničku
organizaciju i s njima osnivaju na opustjelom dinarskom
području svoja naselja u novoj postojbini te
udaraju temelje novoj državi. Iz zatečenih kulturnih
ostanaka prošlih vjekova i iz umjetničkih elemenata,
niklih u narodnoj duši, oni stvaraju zamjernu,
skoro izvornu, svoju, starohrvatsku umjetnost, stvaraju
zasebne grañevne oblike, koji se doduše veličinom
ne mogu takmiti sa onim prijašnjih perioda
mnogovjeke uljudbe, ali na zatečenom akulturnom
tlu predstavljaju kulturni napredak i polet.
Toj mladoj umjetnosti, punoj životne snage, koja se
pod okriljem hrvatskih knezova, kraljeva i banova
snažno razvija, meñutim nije suñena dugovječnost.
Tri joj okolnosti iskopaše grob: politička promjena
nastala nakon izumiranja narodne dinastije i vezanja
sa onom Arpadovaca, uslijed koje dotadanja posve
autarkična kultura dolazi u blizu vezu sa srednjeeuropskom;
provala Tatara, koji u prvoj poli 13.
vijeka poharaše sve zatečene spomenike hrvatske
kulture u zaleñu Jadrana; u planinskoj Hrvatskoj,
Bosni, pridolazi k tomu sve slabija organizacija katoličke
crkve, koja konačno dovodi do formacije posebne
neodvisne bosanske narodne crkve. Tu crkvu
optužiše, da je krivovjerna, heretička, da je proizašla
iz dualističkog manihejstva, paulicijanstva i bogumilizma,
koji nastoje iransko dualističko naziranje
na svijet amalgamirati s nekim prakršćanstvom.
Uistinu je to bio izdanak stare ilirske katoličke crkve,
koji je uslijed promijenjenih političkih prilika
izgubio vezu s pramaticom i stojeći na meñi zapadne
crkve, sumnjičen i progonjen, životario i na mrtvoj
se straži borio za svoj opstanak i svoju slobodu. U toj
borbi ustrajali su bosanski kršćani, kako se sami
zvahu, protiv svih križarskih vojna, što su ih slali u
Bosnu osvajački kraljevi i hercezi, a ojačali su i time,
što je na čitavom golemom prostoru tadanje Bosne
postojala samo jedna katolička biskupija, dočim
su u isto vrijeme na onoj uskoj pruzi tadanje Dalmacije
postojale tri nadbiskupije s nekoliko sufragana.
Ta bosanska biskupija imala je svoju katedru na
Ban-brdu u Vrhbosni, neko vrijeme u Prači Biskupnjoj,
i spadala čas pod jurisdikciju splitske, čas pod
onu dukljansko-barske nadbiskupije, a čas pod dub-
* Izdanje Društva Sv. Jeronima.