fra Martin Planičić: BLAGO NAMA - Pieteta

Str ani ca 5 8 B ro j 1 02 -1 4. k olov oz a 2 01 0.
B o g n a s j e s t v o r i o
ali uzimao je otada prostodušnog Malabarca za
pratioca koji bi ostao pred kućicom da spava. Jedne
noći poče Franjo glasno u kapelici vikati i
ponavljati: 'Zar mi, draga Gospo nećeš pomoći'
Glas mu je bio tako jak da se sluga probudio i
čuo udarce, all nije znao po kome padaju. To je
dugo trajalo. Tada se Franjo potiho vratio u svoju
sobu. No nije ga bilo na jutrenju. Poñem u sobu,
gdje mi reče: 'Nije mi dobro, dragi oče'. Primijetih
kako sam mu rekao da je pogibeljno izlaziti
noću, na što se on pače smijati. Kasnije sam mu
češće u šali spomenuo one riječi: 'Zar mi, draga
Gospo, nećeš pomoći' Smijao bi se i pocrvenio,
čime je priznao da sam imao pravo.”
A Franjo je češće bocnuo u šali prostodušnog gostoprimca,
koji nije opažao u njegovim očima dobrohotnoga
lukavstva i šale te svetačke osvete.
Četiri mjeseca čekao je Franjo na grobu sv. Tome
lañu, i to je bio jedini odmor za njegova apostolskog
djelovanja u Indiji. Ipak je i ondje propovijedao,
ispovijedao, sredio mnoge brakove, unosio
mir i strah Božji u srca. Tu je takoñer trgovca
Juana de Eiro predobio za Krista, te je u 35. godini
ostavio lañu punu robe, počeo se brinuti za
duhovno blago i pošao s Franjom u Makasar
spreman da čitav život provede u siromaštvu i
službi Bogu.
Bilo bi lijepo kad bismo mogli doznati kako je
veliki mistik provodio noći u vrtiću, sjedinjen s
Bogom. No dobroćudnog Coelhu to nije zanimalo.
on je slatko spavao.
Franju je sve jače mučila i opsjedala misao na
milijune za koje je doznao da su spremni odazvati
se ljubavi Kristovoj, ali nisu o njoj pravo čuli.
Svijet je za Franju svakim danom bivao sve veći.
Španjolska lozinka o osvajanju svijeta bila
je: ”Plus ultra — uvijek dalje”. To je kao Ignacije
i Franjo upisao u srce: Uvijek više, uvijek bolje;
prava mjera ljubiti Boga jest ljubiti ga upravo
bez mjere.
NA DALEKOM ISTOKU
Napokon je Franjo zaplovio prema Malaci. More
je tu burno, Česte pogibli od skrivemh grebena i
napokon gusari. Sam Franjo piše da putuje na
maloj lañi natovarenoj s 400 tona, a jednoč ih je
bura tjerala dva kilometra po pličini te se laña
doticala dna. Da su naišli na sakriven greben,
bio bi probušio lañu. Franjo, ljubitelj križa, priznaje
da su mu u ovakovim časovima nutarnje
utjehe i radosti veće nego strah od smrti. Mora
da su bile te strahote vrlo teške; nisu samo starim
portugalskim morskim medvjedima tjerale
suze na oči, kad i ovako šutljiv putnik kao što je
Franjo otkriva kutić svoga srca.
Za mjesec dana stigoše u luku Malaku. To je jedno
od velikih trgovačkih svjetskih središta. Tu je
sve vrelo i ključalo od
života. Gotovo na ekvatoru,
plodno, vruće i
sparno kao u stakleniku.
Ali zato je tu i grijeh
cvao te nadvisivao
druge gradove.
Uz pogane, od 15. stoljeća
bilo je tu muslimana,
ali i kršćana. Mnoštvo
svijeta pohrlilo je da
dočeka svetoga oca! Evropejac
Gomez priča
kasnije: ”Na dolasku on
je zvao k sebi djecu, pozdravljao
svako dijete
po imenu, pitao za oca i
majku. Nikad ih nije
vidio, niti mu je tko rekao
njihova imena”.