fra Martin Planičić: BLAGO NAMA - Pieteta

B ro j 1 02 -1 4. k olov oz a 2 01 0.
B o s n o m o j a
Str ani ca 4 5
križarskih vojna,
što su ih
kraljevi i hercezi
sa sjeveru
vodili u Bosnu,
da iskorijene
bogumilstvo.
Ispod 500 je broj
stećaka u kotarima
Ključ, Petrovac,
Tešanj,
Tuzla, Bijeljina,
Maglaj, Zvornik,
S r e b r e n i c a ,
Travnik, Visoko,
Mostar, Ljubuški i Ljubinje, dakle na području duhovne
pastve, povjerene rukama Franjevaca ili, u
južnom dijelu, na jurisdikcije dubrovačke biskupije.
Preko 2.000 spomenika ove vrste imade u kotarima
Nevesinje (2.287) i Bileća (2.370) na jugu, zatim u
Čajniču (6.325), Rogatici (3.471), Vlasenici (3.877) i
Sarajevu (5.067) u srednjoj Bosni. Prvo od ova dva
područja je na nekadanjem teritoriju Sandalja Hranića
i sinovca mu hercega Stjepana, drugo je bilo u
vlasti Pavla Radinovića i Radoslava Pavlovića, dakle
osoba, poznatih u historiji kao gorljivih zaštitnika
ne samo patarena u svojoj zemlji, nego i onih, koji
su u doba progonstva, protjerani iz drugih krajeva,
u njih našli zaklonište i novu postojbinu.
U svim drugim kotarima, koje nismo imenice naveli,
koleba broj stećaka izmeñu 500 i 2.000. Tako
nam ova brojidba daje sliku jednog kulturnog isječka
iz naše prošlosti, posve kongruentnu s onom, što
nam je i povijest rasprostiranja bogumilstva prikazuje
u Bosni. Ona nedvoumno potvrñuje spontano u
narodu i u književnosti niklu determinaciju, da su
to doista spomenici nekada brojnih, danas bez traga
nestalih patarena.
Ti spomenici nižu se u manjim i većim skupovima,
većinom na zabitnim grobljima po planinskim visovima
i poljima, te mjestimice čine velike nekropole,
koje se krovovima svojih velikih monolitnih sarkofaga
iz daljine pričinjaju kao podovi kuća opustjelih
gradova. Više od sto stećaka ima u grobljima u Popradu
(116), Opličiću (173), Pobrdu (138) u stolačkom
kotaru; u Crncu, k. Trebinje (177), Klasniku, k. Višegrad
(281), Podprtoj, k. Vlasenica (217); Medovici
(239), Somini (150) i Trnovici (170) u kot. Nevesinje;
Veličanima, k. Ljubinje (105), Vrbljanima (137) i
Bjelemiću (134) u kot. konjičkom; Starom selu (140)
i Sormacima (131) u kot. jajačkom; Brajčevićima
(124) i Bijelom polju (318) u gatačkom kotaru; Maculji,
kot. Fojnica (135), u Ponorima kod Jelašca
(139) i Musićima, kot. Bileća (106). Na podnožju Tušnice
planine u livanjskom kotaru ima veliko groblje,
u komu ima oko 1.000 stećaka, i narod o njem
priča, da su tu pokopani junaci, koji su poginuli u
jednoj velikoj bitci.
Većina je stećaka skromna oblika, bez ikakvog ornamentalnog
ukrasa; čak ih je mnogo najprostije izradbe,
tek toliko okresanih, da im se dao neki stereometrijski
oblik. Ima ih meñutim dosta makar i primitivno
ornamentiranih, ali upotrebljeni motivi nemaju
nikakve neposredne veze sa onima predidućih
stilova, nego su pretežno čisto narodne invencije, a
ako se oslanjaju na stariju predaju, skroz su samovoljno
obrañeni. Česti motiv su plastične ili plosno
relijefne sukane uzice, koje zarubljuju bridove ili
pojedina polja stećaka; jednostavne uglate ili zavojite
vijuge sa manje ili više stiliziranim trolistima,
koje, kao dosta ukusan okvir, zarubljuju gornju plohu
ploča ili gornji rub stećaka. Raširen motiv su spiralne
zavojnice i S-spirale, a pojedine rozete sa 6 ili
8 latica popunjavaju ovu skromnu skupinu dekorativnih
elemenata. Ornamenti su obično uklesani u
brazdastim konturama, rjeñe u plosnom relijefu na
slabo udubljenoj pozadini. U Hercegovini urešeni su
uspravni stećci često nizom arkada sa uskim visokim
interkolumnijima, uslijed česa stećak dobiva
arhitektonski oblik stupovljem opasane zgrade
(peripteros).
Ovom čisto ornamentalnom ukrasu pridolazi još i
heraldički i figuralni. Onaj prvi sastoji se redovito
od štita i za njim uspravno posañena mača. Štit je
pretežno četverast, daščast i ima obično na jednom
gornjem uglu udubeni usječak (”Tartsche”). To je
tipično hrvatski oblik štita, koji se u jednoj mletačkoj
listini iz god. 1349. zove clipeus more Sclavorum.
Srcolik oblik vrlo je rijedak, kao na jednom
stećku u Tihaljini. Mač ima redovito dugu, ravnu,
dvosjeklu oštricu i balčak sa križolikom priječkom.
To je oružje wikingovskog podrijetla, pripada t. zv.
Ingelred-tipu i širi se svuda, kuda dospijeva utjecaj