Å UMARSKI LIST 2/1931

udnicu čordašev rog, pa su se otvarali svi dvorovi — i oni najsiromašniji,
da puštaju na pašu brojno blago. Gospodar se poslije toga mogao
posvetiti bez brige svojim kućnim i poljskim radovima. A pred veče opet
je zasvirao rog čordašev i seoskim ulicama prolazila su brojna stada
blaga, ponos i život našega seljaka.
Toga danas više nema. Uz živice i puteve vidiš još ljude, koji čuvaju
po par komada blaga — eventualno na užetu, da ne prijeđe mede
tuđeg posjeda. I to su evo posljedice diobe krajiških zemljišnih zajednica
— posljedice, koje zabrinjuju i sile na razmišljanje.
] narod se istreznio, nestalo je oduševljenja za diobu zemljišnih
zajednica. Čuo sam dapače slučaj, da su ovlaštenici jedne zemljišne zajednice
nakon provedene tehničke diobe sami sporazumno pobacali mcđašne
šiljke, te tako kratkim putem uspostavili prijašnje stanje.
Ostaje ali pitanje, kamo sada, kako dalje Kako sam već gore spomenuo,
smatram, da je pri rješavanju pitanja zemljišnih zajednica načinjena
osnovna pogreška time, što se iz vida pustila gospodarska svrha,
kojoj su ta zemljišta od pamtivijeka služila i imala na služe. Po vanjskim
znakovima sporedne važnosti kvalificirana su ova zemljišta kao šume,
te je na njih automatski primijenjen šumski zakon i način gospodarenja.
Dekretirano je, da pašnjaci nisu pašnjaci, već šume. Polazeći od ovog
stanovišta konstatovalo se, da su ove »šume« u neurednom stanju, pa da
ih treba staviti pod osobit javni nadzor. Nuzgredni užitci da se smiju
uživati samo toliko, koliko je osigurano podržavanje vrsti drva i vrsti
uzgoja prema odnosnoj stojbini.
Glavni užitak (paša) proglašen je dakle nuzgrednim, te je određeno,
da se ima u budućnosti skučiti na minimum. Blagu na paši naviješten je
time rat do istrebljenja i moramo da se pitamo, zašto je paša blaga bila
stavljena pod udar zakona.
U Sloveniji, gdje se blago kroz duge decenije uzgajalo skoro isključivo
u štalama, u novije vrijeme opažamo jak pokret, koji ide za tim, da
se na kooperativnoj osnovi osnuju pašnjačke zadruge, kako bi se omogučib
zajednička paša blaga. Pokretači ove ideje dokazuju na osnovi
vlastitih iskustava i strane literature, da se zemlja najjefikasnije i najrentabilnije
iskorišćuje pašom blaga, naravno uz primjenu najmodernijih
tečevina na području melioracije i uprave pašnjaka.
Pa kad to vrijedi za ostali svijet, zašto nebi vrijedilo i za ovdješnje
krajeve, gdje je taj način iskorišćavanja snage zemlje bio tradicionalan,
a nekadašnje blagostanje svjedoči nam, da je bio i uspješan.
iP'ristaše osobitog nadzora nad zemljišnim zajednicama, a i današnji
pristaše diobe zemljišnih zajednica služe se u biti istim argumentom, t. j.
da je stanje zemljišnih zajednica do skrajnosti neuređeno, a ogromne
površine zemljišta da nisu ni šume ni pašnjaci, već šikare. Stoga su zaključivali
oni prvi, da treba to stanje urediti i šikare pretvoriti u šume.
A kad su šikare faktično ostale tek šikarama, došli su pristaše diobe
zemljišnih zajednica. Poslije istog uvoda zaključili su ovi, da pošto se iz
šikara ne mogu načiniti šume, treba ih razdijeliti medu seljake ovlaštenike,
pak neka ovi sami riješe pitanje, što treba da postane od šikare,
da li šuma ili pašnjak ili oranica.
Ali šikara je u znatnom dijelu opet ostala šikarom, tako da treba
konačno ipak priznati ono prvo i najbliže, da su naime šikare (t. j. zem-
68