You also want an ePaper? Increase the reach of your titles
YUMPU automatically turns print PDFs into web optimized ePapers that Google loves.
24 VIII/190, 19. listopada 2,,6.<br />
<strong>za</strong>vođenje glazbom<br />
Glasnik kaosa<br />
David Cairns<br />
“Tko sam ja, ti znati nećeš”: odgovor <strong>za</strong>maskiranog<br />
napadača Donni Anni u triju na samom početku je<br />
poput epigrafa samom djelu. Tko je on? On može<br />
uzeti bilo koju ulogu. Privlačnošću koja djeluje kao<br />
da je postignuta bez imalo truda on se prilagođava<br />
glazbenom stilu svakoga koga namjerava <strong>za</strong>vesti ili<br />
<strong>za</strong>gospodariti njime<br />
eka je vrsta počasti ili nagrade magnetskoj privlačnoj<br />
snazi Don Giovannija i kaosa koji oko<br />
sebe širi i koji nastavlja i dalje i<strong>za</strong>zivati takve<br />
ekstremne reakcije komentatora a još i više redatelja<br />
opera, u kojima bude zvijer; oni se moraju u svečanoj<br />
povorci postrojiti i pokazivati svoje interpretacije, ma<br />
koliko fantastične i apsurdne bile – da bi bili baš onaj<br />
koji će ga povući prema dolje i istrgnuti srce njegove<br />
misterije, i u provođenju toga moraju pretrpati i <strong>za</strong>krčiti<br />
bogatim, raskošnim i tendencioznim ukrasima djelo<br />
kojemu praktički ništa od toga nije potrebno. To je<br />
djelomično i Mo<strong>za</strong>rtova krivnja, jer je skladao partituru<br />
toliko očaravajuću i hipnotičnu da smućuje pamet i<br />
razum, ali je kriv i <strong>za</strong> ostavljanje svog protagonista “u<br />
toliko upitnom stanju”, tako <strong>za</strong>gonetnog. “Tko sam ja,<br />
ti znati nećeš”: odgovor <strong>za</strong>maskiranog napadača Donni<br />
Anni u triju na samom početku je poput epigrafa samom<br />
djelu.<br />
Tko je on? On može uzeti bilo koju ulogu.<br />
Privlačnošću koja djeluje kao da je postignuta bez<br />
imalo truda on se prilagođava glazbenom stilu svakoga<br />
koga namjerava <strong>za</strong>vesti ili <strong>za</strong>gospodariti njime. Njegov<br />
Là ci darem la mano je u Zerlininom neiskusnom stilu<br />
i 3/8, a <strong>za</strong>tim 6/8 mjeri, tako da je ona utoliko više<br />
natjerana da spremno popusti, dok on izvodi svoju<br />
glazbu čak i dok se njezine riječi pretvaraju da oklijeva.<br />
U triju u drugom činu on udvara Elviri i to njezinim<br />
vlastitim notama; iako njegova strastvena svečana obećanja<br />
i <strong>za</strong>klinjanja u ljubav i pokajanje počinju istom<br />
melodijskom frazom kao serenada koju će vrlo brzo<br />
pjevati Elvirinoj sluškinji, oni <strong>za</strong>vršavaju, cinično, s<br />
preokretom u kadenci preuzetim iz kvarteta, u kojemu<br />
je Elvira izjavila da će njegovu nevjernost razglasiti<br />
svijetu. Preodjeven i maskiran u Leporella, i preuzimajući<br />
kontrolu nad Masettom i njegovom bandom, on<br />
usvaja Leporellov brbljavi žargon i fraze u kojima guta<br />
glasove i dijelove fra<strong>za</strong> kako bi prividno postao jedan<br />
od njih; tonalitet njegove Metà di voi, F-dur, je tonalitet<br />
Leporellove Notte e giorno faticar te arija koje pjevaju<br />
Masetto i Zerlina u prvom činu. Čak i kada jest, da<br />
tako kažemo, on sam, u dva dueta sa svojim slugama,<br />
njegov je izraz Leporellov a ne njegov osobni. A u <strong>za</strong>vršnom<br />
prizoru, u kojemu se suočava sa svojom sudbinom,<br />
Komtur određuje ton a Don Giovanni ga, barem<br />
jednim dijelom, slijedi.<br />
Sadistički humor<br />
Pa ipak, možemo smatrati prilično važnim njegov<br />
“nedostatak karaktera”, navodnu prazninu koja je omogućila<br />
ljudima, od romantičarskih vremena pa sve do<br />
danas, da ispune tu prazninu vlastitim <strong>za</strong>mislima i vide<br />
ga u svemu, od palog Lucifera ili faustovskog superjunaka<br />
do prikrivenog potisnutog homoseksualca. On<br />
ima svoj vlastiti glas, kada ne igra neku drugu ulogu.<br />
Ne bismo trebali nimalo sumnjati u to: on je upravo<br />
on sam dovoljno često da ne bismo trebali pogriješiti.<br />
Njegova nadljudska snaga i apetiti su raskošno jasni.<br />
To što on ne postiže ni jedno novo osvajanje tijekom<br />
dvadeset i četiri sata radnje nema nikakve važnosti.<br />
To je možda najvažnije <strong>za</strong> <strong>za</strong>plet buffo opere, no, <strong>za</strong>sigurno<br />
nije najvažnije samom Giovanniju, kako je<br />
Mo<strong>za</strong>rt opisao svojom glazbom. Glazba je to pulsirajuće<br />
muževnosti i lakomislene odvažnosti i oholosti,<br />
aristokratske taštine, s fra<strong>za</strong>ma što se šire nad tonovima<br />
toničkog trozvuka, što je stalno obilježje njegove<br />
glazbene karakteri<strong>za</strong>cije: Fin ch’han dal vino; Ma non<br />
manca in me coraggio, kad se suočava sa svojim tužiteljima<br />
na kraju prvog čina; Ho fermo il cor dok neustrašivo<br />
prihvaća poziv Kamenog gosta.<br />
U ariji Metà di voi, u kojoj utjelovljuje Leporella<br />
radi dobrobiti seljaka, njegovo uživanje u situaciji i<br />
njegov sadistički humor kod njega ipak prevladavaju<br />
a krinka sklizne, dok se on <strong>za</strong>bavlja u opisivanju kako<br />
će prepoznati Don Giovannija, “bijelo pero na njegovu<br />
šeširu, mač o boku” i – da bi nahuškao seljake<br />
– znakovit naglasak na maču, ponovljen četiri puta,<br />
<strong>za</strong>jedno s gadnim svjetlucavim treperenjem, učinjen je<br />
još upadljivijim flautama i oboama. U finalu arije smireno<br />
prijeteće fraze upućene hipnotiziranom Masettu,<br />
s udarcima u obliku naglasaka u orkestru (ponovno<br />
sadistički) čisti su Don Giovanni.<br />
Natprirodni šarm i destruktivna energija<br />
Takav je i sam početak finala drugog čina, kojei<br />
<strong>za</strong>počinje ispaljivanjem dvaju hitaca čitavog orkestra.<br />
Njegova početna fra<strong>za</strong> Già la mensa è preparata (Ddur,<br />
s tonovima toničkog trozvuka), razvijaju se do<br />
luđačke jačine u Io mi voglio divertir (Želim se <strong>za</strong>baviti).<br />
Riječ je o istom dašku ludila kao i sinkopirani d-ovi<br />
i opsesivni es-ovi u Fin ch’han dal vino. No, odmah nakon<br />
toga dolazi namjerno farsični prizor u kojemu njegovi<br />
glazbenici sviraju popularne melodije, a gospodar<br />
i sluga, kao da su <strong>za</strong>boravili koga su pozvali na večeru,<br />
uživaju u komičnoj epizodi i smiješnim komentarima<br />
upućenima publici.<br />
Takva je dihotomija prava bit djela. Svaki slušatelj,<br />
svaki izvođač mora se pomiriti i prihvatiti ono što je<br />
<strong>za</strong> tolike bilo kamen spoticanja: kako predstavljati i<br />
glumiti, kako shvatiti djelo na brzinu sastavljeno od<br />
takvih antitetičnih elemenata i središnje figure čiji<br />
su neobični natprirodni šarm i destruktivnu energiju<br />
autori bez srama smjestili u kontekst opere buffe. To je,<br />
naravno, drukčija opera buffa: to što Masetto treba provesti<br />
svoju prvu bračnu noć lutajući ulicama, naoružan<br />
mušketom, jest i komično i smrtno ozbiljno, dokaz<br />
napetosti i gnjevne fascinacije što ih Don Giovanni<br />
pobuđuje u svima koji dođu u dodir s njim. No, i Don<br />
Giovanni je također komičan lik. Poslušajte način na<br />
koji mu se izruguje orkestar dok se on ruga Masettu<br />
u prizoru finala u prvom činu kada Masetto i<strong>za</strong>đe iz<br />
sjenice u vrtu upravo u trenutku kada Don namamljuje<br />
Zerlinu u nju. Situacije mu se stalno rugaju i ismijavaju<br />
ga. Shakespearov Falstaff je usporediv primjer stereotipnog<br />
lika “gopodara be<strong>za</strong>konja” koji izrasta u osobnost<br />
mitskih dimenzija. No, on to čini tako što ide još dalje<br />
u istom smjeru. Don Giovanni to ostvaruje izravno<br />
se suočavajući s nizom ozbiljnih ili prilično komičnih<br />
<strong>za</strong>preka i unatoč onoga što mu se događa u tri četvrtine<br />
radnje. A <strong>za</strong>tim dolazi susret s Kipom, a s njim i glazba<br />
koja nas nakon svih događaja i razvoja u umjetnosti u<br />
proteklih dvije stotine godina još uvijek ispunjava strahopoštovanjem.<br />
Orkestar kao dodatna osobnost<br />
Don Giovanni je, čak i prema standardima drugih<br />
Mo<strong>za</strong>rtovih opera, izvanredno bogata partitura. U<br />
svom razvoju glazbe kao dramskoga jezika, ona ide<br />
dalje čak i od Figarova pira. Dent preuveličava sličnosti<br />
između Figarova pira i Don Giovannija, <strong>za</strong> kojega<br />
kaže da je bio planiran da bude nalik Figarovu piru po<br />
izgledu i detaljima koliko je to najviše moguće. No,<br />
upravo je iskustvo skladanja Figarova pira i suradnja s<br />
Da Ponteom ono što Don Giovannija čini mogućim.<br />
Iznenadna promjena u boji, ritmu i tonalitetu koja<br />
prenosi opće <strong>za</strong>prepaštenje ulaskom Grofice u <strong>za</strong>vr-<br />
Skladatelj si ne može pomoći jer je i<br />
on sam opsjednut. On je poput svog<br />
junaka; potiče ga i vodi neka sila u<br />
odnosu na koju je bespomoćan pa je<br />
ne može <strong>za</strong>ustaviti. A ipak ni jedna<br />
partitura nije čvršće organizirana,<br />
jedinstvenija, svjesnija onoga što radi<br />
foto: Saša Novković<br />
cmyk