Zbornik radova III , 2005. - filozofski fakultet u zenici - Univerzitet u ...

smanjivanje, a tek na kraju promjena mjesta. Taj je modelpotpuno orijentiran spram fenomena “organskog” života, dok“anorgansko” je marginalno.Novovjekovna fizika taj odnos obrće. Model prirode senabacuje kao mehaničko kretanje mrtve tvari u praznom prostorui kao zatvoren sistem sila materije, što se mogu unaprijedproračunati i matematički opisati. Strogost tog tipa znanostipostalo je idealom spoznaje u nadi da će se principima klasičnefizike moći razjasniti sva područja zbiljnosti, života i duha. Svijesto sveopćoj povezanosti prirodnih pojava i jedinstvu materijalnogsvijeta sama stavlja u pitanje analitičko-kauzalnu metodologiju,koja se svodi na izolaciju posmatranog predmeta radi njegovogspoznavanja.Sve više naučnika, koji se bave i teorijom, počinje uviđatida podaci dobijeni takvom metodikom imaju sasvim ograničenuspoznajnu vrijednost, a to uviđanje postepeno izrasta uskepticizam prema svakoj informaciji koja pretenduje kaapsolutnom važenju. Karakter nauke XIX stoljeća upravo sesastojao u uvjerenju da realne pojave imaju konačnu količinudirektnih uzročnika, te da se mogu do kraja razjasnitiupoznavanjem svakog od njih. Filozofija je prva ukazala naneodrživost takvog shvatanja stvari.Međutim u subatomarnim istraživanjima nije moguće izsamog događanja isključiti promatrača pa W. Heisenbergzaključuje da “klasična fizika ima svoju granicu baš na onommjestu gdje se više ne može zanemariti utjecaj opažanja nadogađaje“. 2 Time, model prirode današnje fizike više nijeobjektivno zbivanje prirode po sebi nezavisno od motrenja,budući da metoda eksperimentiranja uključuje u tok zbivanja imotritelja, bez obzira je li to čovjek ili složeni aparat kojim se onsluži da bi iskusio mikroskopsku materiju, nedostupnu našimosjetilima.Tu leži granica primjene pojmova klasične fizike koji suprimjerni samo zbivanju u makrosvijetu omeđenogmogućnostima naše osjetilne tjelesnosti.“Promjene prirodnoznanstvenih temelja na koje nas jeprisilila priroda u atomarnim pojavama ostavila je, doduše,2 W.Heisenberg, Slika svijeta suvremene fizike, , Zagreb 1959., str.40.50