lipanj (3)

poduzetnik Paul-Louis Weiller, koji ga je dao ugraditi u broš (u obliku šestokrake zvijezde ili stilizirane kornjače optočen manjim dijamantima). Weiller je Jubilee posuđivao za
svjetske izložbe dijamanata kao npr. Smithsonianu u New Yorku (1960.) i Genevi (iste godine), pa se tako dijamant 1966. vratio u Južnu Afriku za izložbu u De Beers Pavillion u
Johannesburgu. Kada je u 70-im godinama prošlog stoljeća libanonski multimilijarder i kolekcionar Robert Mouawad počeo prikupljati eksponate za svoj zamišljeni privatni muzej, na
aukcijama je osim Nassaka otkupio i Jubilee, pa se ova dva čuvena dijamanta danas nalaze izloženi u Bejrutu.
Florentiner (oko 170 karata neobrađen - deveterostrani svijetlo žuti dijamant od 137,27 karata obrađen dvostrukim rezom ruže sa 126 faceta) alternativno zvan Toskanac, Veliki
vojvoda toskanski, Austrijski dijamant i Žuti austrijski dijamant jedan je od čuvenih dijamanata kojeg je još sredinom XVII. st. opisao (i nacrtao) francuski putnik i nakupac dragulja
Jean-Baptiste Tavernier kao najveći poznati dijamant u Europi toga vremena. S Tavernierovim opisom zapravo i počinje dokumentirana povijest Firentinca. Naime, osim činjenice da
potječe iz Indije i da je 1657. godine bio u posjedu velikog vojvode toskanskog Ferdinanda II. de' Medicija, sve drugo do tada su legende i nagađanja. Po jednoj verziji, Firentinca je još
neobrađenog od trgovaca s Istoka kupio burgundski vojvoda Charles le Téméraire i dao na obradu draguljaru Lodewyku van Berckenu. Legenda kaže da je nakon Charlesove pogibije
u bitci kod Nancya 1477. neki švicarski landsknecht našao veliki dijamant na vojvodinom tijelu i misleći da je staklo prodao ga za jedan florin mjesnom
župniku, a od župnika ga je otkupio Grad Bern za tri franka. Bern ga je zatim prodao trgovcu Bartolomeu Mayu za 5 000 guldena – on je dijamant
preprodao đenoveškim trgovcima za 7 000 guldena, a oni milanskom vojvodi Lodovicu Sforzi il Moru. Nakon njegove smrti 1508. dijamant dolazi u
ruke pape-ratnika Julija II. i njegovih nasljednika medičejaca pape Lava X. i Klementa VII., da bi konačno završio u medičejskoj riznici u Firenci po
čemu je i dobio ime. Druga verzija se od ove razlikuje po tome što je žuti dijamant nakon bitke kod Nancya postao ratnim plijenom Grada Basela, koji
ga posredstvom bankarske obitelji Fugger 1547. prodaje engleskom kralju Henryu VIII., a udajom Henryjeve kćerke Marije Tudor za Filipa II.
Španjolskog dolazi u posjed Habsburgovaca. Po trećoj verziji, neobrađeni dijamant je krajem XVI. st. vladaru Vijayanagara (danas Narsinga, Indija)
oteo guverner portugalske kolonije Goa, D. Louis Castro, grof od Monsantoa i poklonio supruzi D. Mécii de Noronha, a grofica ga je pohranila kod
Isusovaca u Rimu. Nakon dugih pregovora, 1601. dragulj je, posredstvom Orazia Rucellai, majordoma toskanskog velikog vojvode, prodan za 35 000
portugalskih škuda Ferdinandu de' Mediciju. Njegov sin Cosimo II. još uvijek neobrađeni dijamant daje 1615. na obradu mletačkom rezaču Pompeu
Studentoliu. Cosimov sin i nasljednik na prijestolju toskanskog vojvodstva je Ferdinand II., na čijem je dvoru Tavernier dokumentirao Firentinca.
Izumiranjem kuće de' Medici, Veliko vojvodstvo Toskane mirom u Beču, kao kompenzaciju za vojvodstvo Lotringije, nasljeđuje 1738. Franjo I., muž
carice Marije Terezije. Uz vojvodstvo Franjo nasljeđuje i riznicu Medičejaca, pa Firentinca daje ugraditi u krunu kojom je 1745. krunjen za cara Svetoga
rimskog carstva. Kao vjenčani dar ponijela ga je 1770. kćerka Marije Terezije, zlosretna kraljica Maria Antoinetta u Francusku. Ne zna se gdje je
dijamant bio za vrijeme revolucije, no ponovo se pojavio 1810. kada ga car Napoleon kao zaručnički poklon daje princezi Mariji-Louisi Austrijskoj. Kad
je Napoleon 1814. abdicirao, vratila se Marija-Louisa u Austriju, ali bez osobnoga blaga koje je zaplijenila francuska državna uprava. Firentinac je
Francuzima ipak izmakao, jer ga je promućurna princeza poslala po pobočniku ranije u Beč. Od tada do kraja I. svj. rata Firentinac je dio habsburškoga
krunskog blaga. Što se s dijamantom kasnije događalo jednako je tajnovito kao i njegovo podrijetlo. Naime, slomom monarhije Austrija postaje
republikom, posljednji car i hrvatsko-ugarski kralj Karlo I. je prisiljen 1919. izbjeći u Švicarsku, a imovina Habsburgovaca je konfiscirana. Međutim,
obiteljski nakit - među kojim je bio i Firentinac - je carski komornik, grof Leopold Bechthold, još u listopadu 1918. po carevom nalogu prenio u Zürich.
I tu se Firentincu gubi trag. Po jednoj verziji, s ostalim blagom je prodan da bi se financiralo uzdržavanje carske obitelji, po drugoj da bi se financirala
dva neuspjela pokušaja povratka na prijestolje, po trećoj ga je ukrao netko iz carske pratnje i odnio u Južnu Ameriku. U svakoj verziji je dijamant potom
izrezan u manje komade, te mu se zameo trag. Doduše, kako su žuti (a pogotovo veliki) dijamanti izuzetno rijetki, svaka njihova pojava na tržištu
izazivala je spekulacije. Tako se na američkom tržištu dragulja 1923. našao jastučasti žuti dijamant od 99,52 karata nazvan Shah d'Iran ili Perzijski šah,
no u opisu podrijetla je navedeno da potiče iz čuvene riznice perzijskog vladara Nadir-šaha. 1981. je na aukciji kuće Christie's u Ženevi ponuđen veliki
žuti dijamant od 81,56 karata nepoznatog porijekla (okružen s četrnaest malih briljanata) i ugrađen u medaljon na zlatnom lancu. Kako je prodan anonimnom telefonskom ponuđaču (za
600 000 CHF) tu mu se gubi trag.
Grüner Diamant aus Dresden (prirodno zeleni dijamant izvanredne jasnoće od 119,5 karata neobrađen – 40,70 karat po obradi) vjerojatno potječe iz rudnika
Kollur u državi Andhra Pradesh, Indija (iako postoji mišljenje da je brazilskog porijekla, jer se zeleni dijamanti najčešće nalaza u aluvijalnim slojevima, a ne kao u
Kolluru u vulkanskom tlu). Dokumentirana povijest dijamanta počinje viješću (objavljenom u londonskom The Post Boyu od 25. listopada 1722.) da je izvjesni
gospodin Marcus Moses, londonski trgovac dijamantima, koji se nedavno vratio iz Indije, pokazao (tj. ponudio na prodaju) kralju Georgu I. „veliki dijamant fine
smaragdno zelene boje“ koji je cijenio 10 000 £. Usprkos divljenju George I. nije kupio dijamant, pa ga je Moses ponudio 1726. posredstvom baruna Gautiera, saskom
(i kasnije poljskom) kralju Friedrichu Augustu I. Jakom za 30 000 £. No ni Friedrich August I., iako je bio poznat po strasti za dijamantima (u dvorcu u Dresdenu
izgradio je posebne sobe nazvane Grünes Gewölbe - Zeleni trezor za smještaj krunskih dragulja) nije prihvatio ponudu. Tek je njegov sin i nasljednik Friedrich August