Tristotrojka #2

Selman Selmanagić i Bauhaus
Selman Selmanagić je bosanskohercegovački
arhitekt o kojem se u BiH ne zna mnogo.
Studenti arhitekture još prije početka
studija znaju za Waltera Gropiusa, u prvim
godinama studiranja počinju vrednovati jednostavnost
objekata Miesa van der Rohea i
dizajn Joseffa Hoffmanna, ali ime našeg
arhitekte koji je bio njihov učenik niko ne
spominje. Arhitekta o kojem bi se trebalo
učiti na našim fakultetima, ne samo jer je
jedini student Bauhausa iz BiH, i jedini student
iz nekadašnje Kraljevine Jugoslavije koji
je stekao diplomu u ovoj školi, nego zbog
njegove svestrane karijere i uspjeha nakon
studija.
Selmanagić je rođen 1905. godine u
Srebrenici, a prema nekim izvorima 1904.
u Istanbulu. U Sarajevu je završio stručnu
školu, a u Ljubljani položio stručni ispit za
majstora namještaja i stolarije, nakon čega
je 1929. godine pošao u Berlin sa željom da
usvoji nova znanja i vještine na stolarskim
mašinama. Na putu za Berlin je slučajno
saznao za školu Bauhaus, koju je odmah
odlučio upisati, iako nije znao njemački jezik
niti imao novac za upis. Radio je u stolarskoj
radionici u Dessauu, te iste godine upisao
Pripremni kurs u Bauhausu. Novcem koji
je zaradio u stolarskoj radionici je plaćao
školovanje do četvrtog semestra, nakon čega
je od oca tražio finansijsku pomoć. Zauzvrat
je Selman projektovao i vodio izgradnju
porodične kuće kod Zvornika, te ovim prvim
samostalnim projektom uspješno pokazao
znanja o modernoj arhitekturi koja je
stekao na Bauhausu. Za vrijeme studija je
učestvovao na takmičenjima sa projektima
sanatorija i škole, a sa grupom studenata je
učestvovao u planiranju radničkog naselja.
Diplomirao je u julu 1932. godine na
Odsjeku za arhitekturu, a njegovu diplomu
pod rednim brojem 100 potpisali su Ludwig
Hilberseimer i Mies van der Rohe.
Nakon završetka studija, radio je u ateljeu
W. Gropiusa, kratko boravio u Jugoslaviji, te
radio u Istanbulu i Palestini, gdje je od 1925.-
1939. bio samostalni arhitekt. Početkom
1939. godine se vratio u Berlin i radio kao
filmski arhitekt za kinematografske objekte
i filmsku scenografiju, a zatim u arhitektonskom
birou za urbanizam, industriju i
stambenu gradnju. Aktivno je učestvovao u
obnovi Berlina - vodio je Odjel za planiranje
izgradnje i obnovu kulturnih i sportskih
objekata i zaštitu spomenika i projektovao
Stadion svjetske omladine, nekada najveći
atletski i nogometni stadion u DDR-u.
„Značaj ovoga projekta, kao i Selmanagićevo
sudjelovanje u obnovi i izgradnji zgrada
Humboldtovog univerziteta, istaknuti su kao
njegov osobito vrijedan doprinos berlinskom
Kolektivu za planiranje.“ (Abadžić Hodžić, Aida,
Selman Selmanagić i Bauhaus, str. 174)
Selmanagić je radio kao dizajner namještaja
za Njemačke radionice, uređivao poslovne i
stambene enterijere, a posebno je cijenjena
njegova stolica za seminare koja je korištena
u brojnim obrazovnim ustanovama.
Osim projektantskog, značajan je i njegov
pedagoški rad. Od 1950. godine bio je
voditelj Odjela za arhitekturu i profesor iz
oblasti gradnje i prostornog oblikovanja na
Visokoj školi za primijenjene umjetnosti u
Berlinu. Sa svojim studentima je radio na
mnogim projektima i učestvovao na konkursima
a prvi projekat je bio proširenje zgrade
Visoke umjetničke škole.
„I prema svjedočenju Selmanagićevih studenata,
njihov profesor bio je osoba snažnog
karaktera i personaliteta, profesor koji nije
imao kruti akademski pristup nastavi i koji
je svoje studente smatrao partnerima te
razvijao odnos u kojem obje strane, i ona studenta
i ona nastavnika, razmjenjuju iskustva
i razmišljanja.“ (Abadžić Hodžić, Aida, Selman
Selmanagić i Bauhaus, str. 204)
Kao profesor emeritus je bio gostujući
predavač na Tehničkom univerzitetu u Grazu,
Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu i
na Fakultetu za arhitekturu, građevinarstvo
i geodeziju u Ljubljani.
Dobitnik je nekoliko priznanja: Medalja za
zasluge DDR-a, Patriotski orden za zasluge
u bronzi, Patriotski orden za zasluge u zlatu,
Nagrada za dizajn DDR-a.
Umro je u Berlinu 1986. godine, a sahranjen
na porodičnom groblju u Bojni kod
Srebrenice.
„Arhitekt Selmanagić, po mnogo čemu je,
vidjelo se, bio posve jedinstvena ličnost. Ne
samo da je bio jedini student Bauhausa iz
Bosne i Hercegovine, i ne samo da je od te
grupe studenata iz nekadašnje Kraljevine
Jugoslavije jedino on završio cjelokupni program
studija arhitekture i stekao diplomu te
izvanserijske škole, nego je u svom životu spajao
tolike nevjerojatne razlike, premošćivao
tolike udaljene svjetove i kulture, različite
tradicije, jezike, običaje, estetike, pa potom i
različite političke sisteme, okvire i ideologije,
povezajući ih pritom svojom iznimnom i
snažnom osobnošću i postojanošću vlastitih
uvjerenja i ideala.“ Prof. dr sc. Karin Šerman
22. aprila 2014. godine u Bošnjačkom institutu
je održana promocija knjige „Selman
Selmanagić i Bauhaus“ autorice Aide Abadžić
Hodžić. Na promociji su pored autorice
govorili prof. dr Karin Šerman (Arhitektonski
fakultet u Zagrebu), prof. dr Hilmo Neimarlija
(Fakultet islamskih nauka u Sarajevu) i prof.
dr Sulejman Bosto (Filozofski fakultet u
Sarajevu).
Akademik Ivan Štraus je u recenziji knjige
rekao:
“Kroz cijeli tekst monografije profesorica
Abadžić Hodžić jednostavnim i razumljivim
jezikom ispreplela je veoma burni privatni
život Selmana Selmanagića, njegove
dosljedne društvene, socijalne i političke stavove
kao aktivnog pripadnika intelektualne
ljevice u Njemačkoj sa mišljenjima i životnim
djelovanjima velikana tadašnje arhitektonske
avangarde, avangarde kakva se više nikada
nije pojavila na graditeljskoj sceni, a, sasvim
je sigurno, niti će se pojaviti u vremenu koje
dolazi nakon globalne liberalizacije svega
što život znači. Sistem vrijednosti i čovjek
kao mjerilo stvari završili su sa Bauhausom.
U arhitekturi nedvojbeno.”
Dea Dudić i Haris Bulić, druga godina master
studija, Arhitektonski fakultet Sarajevo
24
broj 2, maj 2014.