Tristotrojka #2

Razgovor sa...
Husejn Dropić
Foto: Amina Dropić
Moja veza sa graditeljstvom započinje u
ranoj mladosti, kada sam sa ocem izrađivao
stolarske elemente vrata i prozora, jednostavnije
pozicije namještaja i pomagao mu
u podizanju manjih gospodarskih objekata.
Građevinsku tehničku školu završio sam u
Tuzli, gdje stičem prva stručna znanja od
mojih profesora Predraga Marjanovića
i Petra Stogova koji su u to vrijeme predavali
većinu stručnih predmeta. Ova škola
definirala je moje buduće zanimanje i razvila
zainteresiranost za graditeljstvo.
U vrijeme mog studija na Arhitektonskourbanističkom
fakultetu u Sarajevu
(1969-1974. godine) najvažnije stručne predmete
predavali su profesori: Smiljanić, Lukić,
Vukić, Redžić, Bogunović, Finci, Neidhardt,
Čelić, Taubman, Somborski, Radonjić, Avdo i
Muhamed Kadić, Ferušić; te docenti Ugljen,
Božović i Salihović. Pored navedenih profesora
stručna znanja smo učili i od njihovih
asistenata koji su nas svojim nesebičnim
angažovanjem uvodili u svijet arhitekture.
O svakom od profesora moglo bi se mnogo
lijepog pričati, ali ovom prilikom želim se
sjetiti profesora Neidhardta i njegovih predavanja
sa kredom, pred običnom školskom
tablom, koju bi Profesor za kratko vrijeme
ispunio velikim brojem skica i analiza. Uvijek
sam žalio kada se to moralo pobrisati, da bi
na tablu došla sljedeća serija Profesorovih
skica. Nismo imali tehniku za njihovo trajno
bilježenje, a vjerujem da bi i sadašnjim
studentima ove skice bile interesantne. Dio
karakterističnih Profesorovih skica i analiza
objavljen je časopisu ARHITEKTURA broj 113-
114 iz 1972. godine.
Tuzla je moje definitivno stanište od
1974. godine, nakon završenog studija
na Arhitektonsko-urbanističkom fakultetu
u Sarajevu. Naime, posljednje tri godine
studija bio sam stipendist tuzlanskog
POLET-a, preduzeća za izvođenje završnih
radova u građevinarstvu. Želio sam korektno
odraditi moju obavezu po ugovoru o stipendiranju
i POLET mi je ponudio da počnem
raditi u jednom od njegovih OOUR-a koji su
tada postojali u Beogradu, Herceg Novom,
Sarajevu, Tuzli i Zagrebu. Izabrao sam Tuzlu.
Vrlo kratko sam radio u POLET-u, zatim nekoliko
mjeseci u Službi primjene SIPOREX-a i
nakon toga u aprilu 1975. godine počeo sam
raditi u Zavodu za urbanizam i projektovanje
PROJEKT - Tuzla.
PROJEKT je bio projektno preduzeće sa
tradicijom (osnovano 1953. godine) i najveće
preduzeće ove vrste u regiji Sjeveroistočne
Bosne, sa velikim brojem iskusnih i
afirmisanih arhitekata. Imao sam sreću da
projektantski rad započnem u vrlo zdravoj
sredini gdje sam svakog dana proširivao
svoja stručna znanja. Veliku zahvalnost
dugujem mojim dragim kolegama Zvonimiru
Juriću i Velimiru Stojanoviću koji su mi
pomogli i omogućili da se zajedno sa njima,
a vrlo brzo i samostalno, suočim sa ozbiljnim
projektima i njihovim realizacijama.
Polovinom 1989. godine završavam rad u
PROJEKT-u Tuzla, i tada formiram vlastiti
projektni biro pod nazivom AMBIJENT -
Arhitektonski atelje Tuzla. Rad u vlastitom
ateljeu započeo sam sa dvoje mladih kolega;
Selmom Imamović i Semirom Salihovićem.
U narednim godinama, pa sve do danas, u
ovom Ateljeu radio je, duže ili kraće, veliki
broj mladih arhitekata. Neki od njih sada
rade izvan granica Bosne i Hercegovine, neki
su ostali na našim prostorima i zaposlili se u
drugim preduzećima ili obrazovnim ustanovama.
Pored diplomiranih arhitekata, na
ferijalnoj praksi bilo je mnogo naših studenata
iz Beča, Graca i Sarajeva.
Kada bih uporedio moje početke u privatnoj
praksi sa radom u PROJEKT-u, mogao bih
reći da je to u ono vrijeme bila neuporediva
razlika, jer sam se u sistemu dogovorne
ekonomije odlučio da budem među onima
koje je tadašnji društveni sistem gledao
„drugim očima“. Nije mi to smetalo jer sam
imao izgrađene radne navike i odgovornost
prema poslu, tako da smo započeli od
manjih projekata i polako ali sigurno napredovali.
Trebalo je obezbijediti neophodnu
opremu i aparate za kopiranje nacrta, tako
da sam radne stolove izradio zajedno sa
mojim ocem, a uz pomoć ovlaštenog servisera
osposobili smo jedan stari kopir aparat
- METEM, koji je proizveden 1957. godine.
Taj aparat je kopirao velike nacrte sa pausa
i transparenta na ozolit papir. On je i danas
ispravan kao naš „muzejski eksponat“, ali
je tehnološki prevaziđen, jer uvođenjem
računara izostavljena je faza tuširanja nacrta
na paus papir, kopiranje na transparent za
instalatere, a onda sa pausa i transparenta
na ozolit kao finalni proizvod.
Osvajali ste nagrade na konkursima i godišnjim
smotrama arhitektonskog stvaralaštva u
izložbenom paviljonu Collegium Artisticum,
te ste nosilac nekoliko priznanja. Šta nagrade
znače za Vas i da li biste izdvojili neki nagrađeni
objekat?
Učešće na anonimnim natječajima je dodatno
angažovanje, ali predstavlja posebno zadovoljstvo,
jer je to u našem poslu jedina prilika
da prema zadatom projektnom programu,
bez ikakvih daljih investitorskih uticaja uradite
i ponudite rješenje koje vam se u tom
vremenu učini kao najbolje. Dozvoljeno vam
je da se ne složite sa projektnim programom,
možete ponuditi rješenje koje ne zadovoljava
uslove natječaja, pri čemu se upuštate u rizik
38
broj 2, maj 2014.