Tristotrojka #2

da budete eliminirani, ili da vaša ideja bude
prepoznata kao vrijedna i posebna, pri čemu
se najčešće takav rad otkupljuje uz posebnu
nagradu. Sve u svemu, puna sloboda
stvaralaštva. Zadovoljstvo je tako raditi, jer u
redovnim poslovima nema takvih prilika. Prvi
susreti sa naručiocem ili revizionom komisijom
počinju ograničavati osnovnu ideju, a
tek kasnije, kada se sve treba materijalizirati
i svesti u ekonomske mogućnosti naručioca,
susrećete se sa nizom ograničavajućih faktora.
Nagrade su radost za sve učesnike u
projektu, posebno kada dolaze od kolega
koje se bave istom vrstom posla, a ujedno
predstavljaju odgovornost i podstrek za dalji
rad. Lijepo je radost nagrade ili priznanja
podijeliti sa kolegama sa kojima ste zajedno
proveli mnogo vremena na tom poslu ili kada
naručilac projekta prepozna kvalitet projekta
i kao krajnji korisnik bude zadovoljan njegovom
realizacijom.
U godinama iza nas, nekoliko većih i nama
dragih projekata smo potpuno završili, ali
do njihove realizacije nije došlo iz nekih
ograničavajućih razloga. Nekada je to bila
zabrana realizacije ove vrste investicija,
nekada su se promijenili uslovi privređivanja
kod samog naručioca ili je to bio sasvim nepredvidiv
ili nejasan razlog.
S obzirom na Vaš uspjeh, teško je ne postaviti
pitanje od koga ste najviše naučili, te s kim
najviše sarađujete.
U proteklom dijelu razgovora naveo sam
imena mnogih mojih profesora iz srednje
Građevinske tehničke škole u Tuzli i studija
na Arhitektonsko-urbanističkom fakultetu
u Sarajevu. Sjećanja na ta imena bude u
meni radost što sam imao priliku i sreću
da ih upoznam, slušam njihova predavanja,
usvajam upute prilikom korekcija grafičkih
radova, i na kraju pred njima prezentiram
stečena znanja.
Na moje veliko zadovoljstvo, nakon
završenog studija imao sam priliku bolje
upoznati čovjeka koji je bio moj mentor
u toku izrade diplomskog rada. To je prof.
Zlatko Ugljen. Sticaj sretnih okolnosti povezao
me sa prof. Ugljenom, tako da smo od
1996. godine u neprekidnom kontaktu.
Stvaralaštvo prof. Ugljena pratio sam u toku i
poslije studija, i dugo je trajala želja da jedan
period mog projektantskog rada provedem
u društvu sa Profesorom. Ta želja ne samo
da se ostvarila, nego sam postao i Profesorov
saradnik na nizu poslova koji su povjereni
Profesoru ili su upućeni na naš Atelje.
Prof. Ugljen nije samo arhitekt - sui generis,
nego je veliki prijatelj i veliki učitelj struke
i života u cjelini. O mom druženju sa prof.
Ugljenom mogao bih dugo pričati, ali ovom
prilikom samo želim naglasiti da Profesoru
dugujem neizmjernu zahvalnost za naša
druženja uz rad i u slobodno vrijeme i da
osjećam veliko zadovoljstvo što sam imao
priliku da jedan dio svog života provedem u
društvu ovakvog čovjeka i stvaraoca.
Sa profesorom Ugljenom ste radili na mnogim
projektima i arhitektonskim realizacijama. Na
koju od saradnji biste se osvrnuli, kada je u
pitanju grad Tuzla?
Davne 1979. godine prof. Ugljen bio je
revident idejnog projekta specifičnog rezidencijalnog
objekta u Tuzli, koji sam radio
sa arhitektima Predragom Marjanovićem i
Petrom Stogovom. To je bio naš prvi susret
na poslu poslije mog studija; sljedeći susret
bio je na Profesorovoj retrospektivnoj izložbi
1985. godine u Tuzli. Nakon toga uslijedila je
Profesorova posjeta našem Ateljeu polovinom
1996. godine. Iste godine naš Atelje
dobija zadatak da izradi projekat poslovnog
objekta BAROK u Tuzli. Urbanistička saglasnost
izdata je uz uslov da se projekat uradi
kao replika objekta koji je porušen 1983.
godine. Potrudio sam se da pročitam sve što
je zapisano o porušenom objektu BAROK-a,
tragao za izvornom tehničkom dokumentacijom
i zamolio prof. Nedžada Kurtu da
provjeri da li tehnička dokumentacija ovog
objekta postoji u Bečkom arhivu. Profesor
Kurto obavijestio me da u Bečkom arhivu
nije našao ništa od dokumentacije, jer je
ovaj objekat, na tadašnjem „Apel placu“,
izgrađen kao dioničarsko vlasništvo grupe
uglednih tuzlanskih građana. Nisu postojali
uslovi za realizaciju kopije porušenog objekta
(porušen 1983. godine) niti su njegove stilske
vrijednosti to zahtijevale. Radi toga se nisam
složio sa uslovima iz Rješenja o urbanističkoj
saglasnosti nego sam zaključio da na ovom
lokalitetu treba izgraditi novi objekat „u
duhu vremena“. Trebala mi je „profesorska“
pomoć da bismo uradili projekat novog
objekta i time pokušali animirati kolege i
ličnosti iz javnog života Tuzle, da BAROK
može biti BAROK, ali drugačije projektiran i
izgrađen. Na moju radost, Profesor je prihvatio
učešće na ovom poslu, i tada smo pored
objekta BAROK-a ponudili urbanističko
rješenje šireg prostora, koje je obuhvatilo
glavnu Tržnicu sa pijacom, Trg oslobođenja
i Trobegov park, odnosno prostor između
rijeke Jale do Sjeverne gradske saobraćajnice.
Ovo rješenje, zajedno sa maketom objekta
i kompleksa, prezentirano je stručnjacima
iz oblasti arhitekture i likovne umjetnosti,
uz prisustvo jednog broja ličnosti iz javnog
života grada Tuzle. Prezentacija je održana u
Međunarodnoj galeriji portreta, i uz saglasnost
svih prisutnih, ovo idejno rješenje je
usvojeno. Glavni i izvedbeni projekti urađeni
su u našem Ateljeu, nakon čega je bilo nekoliko
pokušaja i prilika da se ovakav objekat
realizira.
Nažalost, do ove realizacije nije došlo jer su
se promijenili uslovi poslovanja kod našeg
naručioca, nego je na mjestu nekadašnjeg
BAROK-a realiziran objekat koji je vjerovatno
trebao biti replika objekta izgrađenog
početkom XX stoljeća. Objekat koji je sada
realiziran, po mom osobnom mišljenju,
predstavlja jedan od najvećih pojedinačnih
promašaja u tuzlanskom graditeljstvu
Poslovni objekat BAROK, Tuzla, maketa
40
broj 2, maj 2014.