Tristotrojka #2

IMPRESSUM

303

tristotrojka

studentski časopis

arhitektura, dizajn, umjetnost

broj 2, godina 1, maj 2014.

Glavni i odgovorni urednik: Haris Bulić

Zamjenik glavnog urednika: Dea Dudić

Izvršni urednici: Ena Kukić, Mirza Spužić, Ena Hadžić

Urednici:

Jasmin Ružnić, Dina Haljeta, Selma Ljubijankić, Jasmin Ćehajić

Saradnici:

Ajla Sinan, Nedžla Kurtović, Katarina Bošnjak, Dino Jozić, Dino

Sofić, Ermin Hadžić, Amar Zuka, Fatima Musić, Mirna Vujović,

Ivana Jasak, Majda Redžepagić, Nađa Hodžić, Nejra Spahić,

Amina Dropić, Amila Smajlović, Dinko Jelečević, Admir Džakulić,

Nejra Durmišević, Asmir Voljevica, Mahir Marić, Armin Kešo,

Mirza Begić, Monika Malbašić, Harun Čerkez

Vanjski saradnici:

Dražen Huterer, Dragana Pantović, Dubravko Aleksić, Sanja

Milinković, Marko Milovanović, Marija Gavrilović, Saša

Mišković, Senad Alibegović, Tamara Škondrić, Maja Vujnović,

Tomislav Konjevod, Anita Karaman, Midhat Ervin Fetahagić,

Ahmed Dobrača, Dario Kristić, Dragan Marković, Nedim

Mutevelić, Ervin Prašljivić

Lektura i prevod: Dea Dudić, Haris Bulić, Mirza Spužić

Korektura: Dea Dudić, Haris Bulić, Mirza Spužić, Ena Kukić

Fotograf: Kenan Muslić

Grafički dizajn i priprema: Ena Hadžić, Haris Bulić, Dea Dudić,

Haris Ovčina, Ervina Muftić, Maja Ibrahimpašić

Dizajn naslovne stranice: Haris Bulić

Zahvaljujemo se:

Adnan Harambašić, Amir Vuk, Ferhad Mulabegović, Gordana

Memišević, Nerman Rustempašić, Adnan Pašić, Elša Turkušić,

Senka Ibrišimbegović, Nina Ugljen Ademović, Sead Gološ,

Dina Šamić, Aida Abadžić Hodžić, LIFT, Zoran Jozić, Aleksandar

Cvetanović

Riječ redakcije

Žuta boja proljetnog broja tristotrojke simbolizuje sunce,

optimizam i sreću a njom slavimo uspjeh prvog plavog

izdanja. Iznenađeni velikom zainteresovanošću, ne

samo studenata arhitekture, dizajna i umjetnosti, nego i

stručne javnosti, te čestim upitima za mogućnost godišnje

pretplate, naglašavamo da je tristotrojka besplatna i da

ćemo Vam sa zadovoljstvom dostaviti primjerak, ako niste

u mogućnosti da ga preuzmete lično na Arhitektonskom

fakultetu u Sarajevu.

Naslovnica prvog broja je imala jednostavan cilj: memorisati

broj 303 kao brend, i napraviti što veći impact, što je

sigurno postignuto. Dizajnom naslovnice ovog broja želimo

da prenesemo dvije poruke: geometrijom preuzetom sa

fasade Vijećnice čestitamo gradu na ponovnom otvorenju

jednog od njegovih simbola, a kockom se zahvaljujemo

svima koji su nesebično omogućili finansiranje štampanja

drugog broja u mnogo većem tiražu u odnosu na prvi. U

nastojanju da tristotrojka ostane besplatna, kocka 303 je

uvijek otvorena za dobrovoljne donacije kojim osiguravamo

veći tiraž i minimalan broj reklamnih sadržaja.

Pored novog broja tristotrojke, u Sarajevu se u maju desilo

nekoliko važnijih događaja iz oblasti arhitekture: godišnja

izložba Collegium artisticum, Arhitektonski studentski

kongres, otvorenje Vijećnice, Dani arhitekture i plenum

arhitekata i urbanista.

Članci koji slijede su nastali prije prirodne katastrofe koja je

pogodila region ali neki od tekstova su itekako relevantni

za probleme u kojima su se našli stanovnici pogođenih

područja. Tekstovi o neregulisanoj gradnji i dobitnicima

Pritzkerove nagrade skreću pažnju na djelimične razloge

velikih šteta uzrokovanih poplavama i klizištima, kao i

na moguća rješenja trenutnih problema. Udruženim

snagama, studenti arhitekture i građevine ovih dana fizički

i materijalno pomažu stanovnicima pogođenih mjesta, a

uskoro možemo očekivati i djelovanje u polju struke, gdje

arhitekti i studenti mogu doprinijeti privremenim i trajnim

rješenjima nekih od problema.

Štampanje ovog broja omogućili:

Općina Centar Sarajevo

ahA + knAp d.o.o.

dobrovoljne donacije

Izdavač: Asocijacija studenata arhitekture

Štampa: “Štamparija FOJNICA” D.D. Fojnica

Tromjesečno

Tiraž: 900

online:

issuu.com/tristotrojka

tristotrojka.tumblr.com

www.facebook.com/tristotrojka

Adresa redakcije:

Arhitektonski fakultet Sarajevo

Patriotske lige 30, 71000 Sarajevo

e-mail: tristotrojka@live.com

Mišljenja i stavovi iznešeni u tekstovima predstavljaju mišljenja

i stavove autora i nisu nužno i stavovi redakcije tristotrojke.

SADRŽAJ

Svjetska baština: Grad kućica od slatkiša 2

Kina 4

Reportaža: Rotterdam - stvaranje novog (identiteta) 7

Vijećnica 8

Arhitektonski studentski kongres 2014 14

Dani arhitekture 2014 17

Collegium artisticum 2014 18

Radovi studenata AFS na izložbi CA 20

Bauhaus 22

Selman Selmanagić i Bauhaus 24

Salon nameštaja u Milanu 26

Razgovor sa: Manufakturist 28

Razgovor sa: Salih Teskeredžić 31

Industrijski dizajn - Tarem Nakışçı 34

Razgovor sa: Modelart 36

Razgovor sa: Husejn Dropić 38

Razgovor sa: Haris Bradić, Energetiski učinkoviti objekti 42

Engleski brutalizam 44

Uspavani masiv 46

Arhitektonske nagrade 48

Shigeru Ban 50

Toyo Ito 54

Parametrijski dizajn 56

Bespravna gradnja 40

Rak rana za buduće funkcionisanje grada 42

B-Arhitektura 46

Kako se arhitekturom izlečiti od Eskobara 50

Anketa: Studirati u inostranstvu? 70

Studentski radovi 74

Zarobljene forme unutar mermera 90

Riba 92

CHWB 94

Kotor APSS 95

Studentski aktivizam: od Beograda do Istanbula 96

Preporuke - knjige i filmovi 98

Biblioteka AFS 99

Izvori informacija i fotografija 100

Svjetska baština

Grad

kućica od slatkiša

Stari grad Sana

Arapsko poluostrvo je središte razvitka

cjelokupne arapske kulture i civilizacije, a

vjeruje se i da je sabejsko carstvo iz Biblije

nekada cvjetalo na prostorima današnjeg

Jemena. Glavni grad Jemena, Sana, nalazi

se na rogu poluostrva, zauzima površinu

od 200 kvadratnih kilometara i broji oko

1,748 000 stanovnika. Historijski utvrđeni

grad Sana je naseljen preko 2 500 godina

i pun vrijednih starih građevina. Prema

predaji, grad je osnovao Šem, jedan od

Noinih sinova, i u Bibliji se spominje kao

Azal. Poznat je po arhitekturi, koja je svoj

procvat doživjela pod uticajem islamske

kulture i postala jedinstvena pobijedivši

zub vremena. Čak ni užurbani životni

tempo današnjice ne može da naudi starim

običajima gradnje.

Jedinstven utisak:

Prvi susret sa Starim gradom Sana je poput

„vizije dječačkog sna o svijetu dvoraca

iz mašte“, kao što je neki posjetitelj jednom

zapazio. Glavni grad Jemena je jedan

od najstarijih gradova svijeta. Ulazeći u

svoju posljednju četvrtinu postojanja, biva

opisan kao „možda i najbliže iskustvo putovanja

kroz vrijeme“, koje možemo doživjeti.

Međutim, zapostavljanje od strane države

i bespravna gradnja prijete da unište tu

magiju.

Stambena gradnja:

Drevni „blokovi-kule“ i kuće relativno novije

gradnje, ali iste tradicionalne strukture,

najčešće su visoki oko šest, a neki sežu i

do devet spratova. Izgledaju kao kuće od

slatkiša sa prizemljima građenim od kamena

crne lave i spratovima od pečene opeke

koja je ukrašena zamršenim geometrijskim

oblicima i horizontalnim trakama od gipsa.

Zidano prizemlje je bilo namijenjeno za

stoku i namirnice. Stepenište vodi ka gornjim

etažama kuće. Ipak, uprkos stilu gradnje

koji je u Sani već stoljećima ostao zastupljen,

svaka se fasada razlikuje od susjednih

u mnoštvu detalja, tako da monotonost

vječnog grada ne narušava njegovu ljepotu.

2

broj 2, maj 2014.

Struktura grada:

Svaki kvart ima džamiju, hamam (tursko

kupatilo) i vrt, oko kojih su građeni stambeni

objekti. U prošlosti bi voda iz džamijskih

česmi, koja je korištena za uzimanje abdesta,

poslije bivala akumulirana u sisteme navodnjavanja

vrtova za uzgoj povrća. Otpad se

reciklirao tako što je služio kao gorivo za

grijanje vode u hamamima i za gnojivo u

vrtovima. Riječna korita za vrijeme sušnog

perioda u godini postaju šetališta i široke

magistrale koje olakšavaju saobraćaj. Stari

grad je na taj način objedinio sve svoje

arhitektonske elemente u jednstvenu simbiotsku

cjelinu, što je doprinijelo očuvanju

tradicije građenja. Takvo uređenje ga ujedno

čini jako bliskim modernim, urbanistički i

ekološki planiranim gradovima (recikliranje

vode i otpada).

Borba za opstanak:

Bogata ostavština drevne Sane se ogleda u

stotinu i tri džamije, među kojima su neke

starije od hiljadu godina, četrnaest hamama

te preko šest hiljada stoljećima starih nastambi.

Zahvaljujući tome, Stari grad je 1986.

godine postao dijelom UNESCO-ve zaštićene

svjetske baštine. Službe za održavanje i restauraciju

se danas bore protiv uništavanja

starog dijela grada uzrokovanog modernim

načinom života. Nasumično razbacane

betonske zgrade narušavaju izvornu ljepotu

krajolika Sane, so iz cementa slabi strukturu

samih građevina, a nekada prostrani

vrtovi nestaju usljed povećanja populacije i

gomilanja stambenih zgrada oko njih. Uprkos

ovim nezanemarivim problemima koji se

pojavljuju odnedavno, Stari grad Sana i dalje

opstaje kao jedan od najvećih bisera islamske

arhitekture na svijetu.

Dino Jozić, prva godina bachelor studija,


Stari grad Sana

3

broj 2, maj 2014.

Zabranjeni grad

Kina, jedna od najstarijih civilizacija na svijetu, ima tradiciju stariju od 5000 godina. Pri spomenu kineske arhitekture, u prvom

redu se ističu primjeri poput Velikog kineskog zida, Zabranjenog grada ili Hrama Neba. Oni sadrže odlike kineske gradnje,

međutim, na širokom području Kineske države možemo naći brojne klasične gradove, veličanstvene hramove, palače, utvrđenja,

vrtove, mauzoleje, spomenike te autentične arhitektonske objekte strane Zapadnom stilu arhitekture, koje prate zanimljive priče

i veoma uzbudljiva prošlost.

KINA

„Zidovi se mogu srušiti, kuća nikad!“

Porijeklo ove kineske poslovice se nalazi u

mudrosti savlađivanja prirodnih nepogoda

sa kojima su bili suočeni na seizmički veoma

aktivnom području. Osnova graditeljske

ekspresije je uvijek bila u drvetu, nosivom

sistemu stubova i greda relativno kratkog

raspona. Drvo je, osim velike dostupnosti,

bilo popularno i zbog jednostavnosti

formiranja konstrukcije i relativno dobre

otpornosti kod zemljotresa. Fleksibilni spojevi

u sinergiji sa urođenom otpornošću

drveta su omogućavali da se značajan dio

sile od zemljotresa amortizira, sprečavajući

kolaps građevine. Zidovi su bili skoro u potpunosti

oslobođeni dejstva horizontalnih i

vertikalnih sila jer nisu nosili nikakav teret,

stoga je njihova uloga bila pregrađivanje

prostora i bili su slobodni za oblikovanje

i dimenzioniranje u skladu sa klimatskim

uvjetima. U područjima oštrije klime zidovi

su rađeni od opeke i kamena debljine do

šezdeset centimetara, dok su u predjelima

toplije klime korišteni tanki drveni

paneli ili isprepletene bambusove trske.

Napredovanjem arhitekture, zidovi poprimaju

bitniju ulogu u zatvaranju i zagrađivanju

prostora. Uvode se klizne vođice putem kojih

zidovi postaju mobilni, stvarajući dodatnu

dinamiku u prostoru i prilagođavajući ga

potrebama stanara. Građeni su i samostalni

objekti bez zidova, poput ting - paviljona,

xie - paviljona na terasama i lang - koridora.

U područjima seizmičke zone VI, zabilježena

su mala oštećenja na drvenim građevinama,

osim na višespratnim objektima, kojima su

se zbog jačih vibracija na većim visinama

pojavljivale pukotine u zidovima ili su se

potpuno urušavali, a starost nekih pagoda i

hramova iz tog područja je preko 900 godina.

Razvojem arhitekture, razvijen je modularni

sistem gradnje i uvedena je u praksu jedna

vrsta prefabrikacije konstruktivnih elemenata

poput stubova, greda, vjenčanica, vrata

i prozora, koji su se ranije pripremali po

standardiziranim ili po potrebi prilagođenim

dimenzijama, a potom gotovi sklapali na

gradilištu. Nova tehnologija gradnje je

omogućila da se u vrijeme trećeg vladara iz

Ming dinastije izgradi veličanstveni kompleks

od 1000 dvorana, odaja i vrtova - poznati

Zabranjeni grad, te da se zgrada vrlo lako i

brzo može obnoviti po originalnim nacrtima,

primjerice u slučaju požara. Za poređenje

možemo uzeti kupolu firentinske katedrale,

za čiju izgradnju je italijanskim klesarima

bilo potrebno cijelih 30 godina. Specifičan

arhitektonski element koji se pojavio

tokom izgradnje je daugong, mreža gredica

i stubova koji su postepeno prenosili teret

krova prema nosivim stubovima. Krovovi

su specifični po zakrivljenoj i gracioznoj

konturi sljemena, a njihovom pokrivanju i

oblikovanju je posvećena velika pažnja zbog

tradicije i religijskih motiva, pa su stoga

ukrašavani bogatim rezbarijama od drveta,

plitkim reljefima i skulpturama životinja,

bojom i simboličnim crtežima tradicionalnih

i folklornih motiva poput zmajeva, spirala,

feniksa, šišmiša te razne kaligrafije, cvijetnih

i biljnih motiva. Dekoriranje stolarije

je vremenom postalo posebna umjetnička

djelatnost – ca hua.

4

broj 2, maj 2014.

Si he yuan - tipična obiteljska kuća

Centriranje objekata oko unutrašnjeg

dvorišta je rezultat ograničenja drvenih konstrukcija

po pitanju raspona, te posebnog

odnosa sa prirodom kojeg su njegovali ljudi u

Kini. Pojedinačni objekti su imali pravokutni

tlocrt, ravnomjerno raspoređenu masu te

modularno i simetrično postavljene nosive

stubove. Modul je činio jian, prostorija

u obliku kvadrata na čijim se tjemenima

nalazio nosivi stub na osnovu kojeg se sukcesivnim

dodavanjem stvarao prostor kuće,

koji je bio dodatno proširen za dvorište.

Težilo se prema generalnoj simetriji, jer je

simetrija i poštovanje hijerarhije, bilo bilateralne,

kiralne ili radijalne, bilo vrednovano

kao vrhunski princip.

Hijerarhija je bila korištena i u likovnoj

umjetnosti, muzici, književnosti i poeziji.

Urbanistički raspored kuća je bio uredan i

gusto grupisan u vizualno interesantnom ali

kompliciranom isprepletenom planu naselja,

a gdje su postojali uvjeti kao što je pogodnan

reljef ili slabi vjetrovi, svaka kuća je

imala svoj vrt. U kontrastu sa geometrijskim

redom i harmoničnim sekvencama na samim

objektima, vrtovi nisu bili uređivani već su

bili ostavljani u izvornom obliku, u skladu sa

taoističkim principima. Si he yuan je tipična

obiteljska kuća sa četiri reda poredanih soba,

gdje roditeljska soba zauzima središnji dio

orijentiran na jug, a sobe za mlađe članove

se nalaze sa obje strane istog reda. Si he

yuan se oponašao u gradnji velikih kompleksa

i palata u većem mjerilu i sa više

soba i dvorišta, te luksuznijim uređenjem i

dekoracijom. Stambena jedinica u Starom

Pekingu je zapravo siheyuan, što doslovno

znači dvorište sa četiri strane ili blok kuća

centriran oko unutrašnjeg dvorišta. Veliki dio

starog grada bio je izgrađen od siheyuana

orijentiranih u pravcu sjever - jug sa glavnim

ulazom na hutong - aleju u jugoistočnom

kutu dvorišta.

Kineski gradovi su u staro doba, od 3000.

do 2000. godine p.n.e., bili mnogo jednostavnih

urbanističkih planova, slabije

razvijene infrastrukture te su bili utvrđeni i

prostirali su se u uskom pojasu oko palata.

Plan je bio ortogonalan i mrežastog tipa,

u skladu sa granicama poljoprivrednih

zemljišta i u ravni sa pravcem sjever – jug u

svrhu isticanja važnosti južne orijentacije i

zaštite od hladnih sjevernih vjetrova. U vrijeme

feudalnog režima i kneževina, grade se

glavni gradovi koji prate ustanovljena načela

planiranja grada, sadržavajući zonu palate,

hrama, naselja, rada i zonu za slobodne

aktivnosti. Peking je u jednom periodu imao

zonu za treniranje streljaštva i jahanja.

Principi kojima su se vodili kineski urbanisti

su utjecali na američkog arhitektu i urbanistu

Edmunda Bacona, koji se nakon godinu

dana rada u Šangaju vratio u svoj rodni grad,

Filadelfiju, i toliko utjecao na njen sadašnji

moderni izgled da se naziva ocem moderne

Filadelfije.

Kineska arhitektura sadrži karakteristične

elemente poput paifanga ili pailonga,

dekorativnih i reprezentativnih arkada koje

su označavale ulaz u bitnu građevinu, mauzolej,

upravnu zgradu, ulaz u grad ili koje

su imale čisto dekorativnu ili spomeničku

ulogu. Lukovi su napravljeni od drveta ili

kamena i dekorisani raznobojnim glaziranim

pločicama na kojima su nekad ispisivani citati

vodećih filozofa.

5

broj 2, maj 2014.

Zabranjeni grad je bio prijestolnica dvije kineske

carske dinastije, Ming i Qing, koje su Kinom vladale

od 1421. do 1922. godine, ukupno 491 godinu.

13 vladara Ming i 11 vladara Qing dinastije je

vladalo iz Zabranjenog grada koji je danas najveći

i najbolje očuvan kompleks palata na svijetu,

dragulj svjetske baštine, koji predstavlja vrhunac

kineskog inžinjerstva, arhitekture i umjetničke

djelatnosti tog doba. Otvoren je za javnost padom

kineskog carstva 1920. godine.

Grad Yan, današnji Peking, je osnovan 1045.

godine p.n.e. Pod vladavinom feudalne dinastije

Jin, vladara etničke manjine koja je vladala

sjevernim predjelima Kine, grad je 1153. godine

dobio ime „Zhong Du“, ili centralna prijestolnica,

čime je po prvi put u povijesti Kine grad postao

prijestolnica. Vladari dinastije Yan su u 12. stoljeću

Peking proglasili gradom Da Du, velikom prijestolnicom.

Konačno u 15. stoljeću, nakon unutrašnjih

previranja i upada Mongola sa sjevera, mongolski

car Yong Le odlučuje da utvrdi svoju vojnu

bazu u Pekingu i 1406. godine počinje izgradnja

Zabranjenog grada.

Endemična vrsta drveta phoebe zhennan se deset

godina prevozila brodovima iz južnih kineskih

provincija, a kamen i naročito opeka su se raznim

tehnološkim procesima godinama obrađivali da

bi bili, osim podesni za postavljanje i oblaganje

podova, vječni i neuništivi. Oblikovane glinene

ploče su obrađivane na način da su prvo potapane

u vodu i sa njih je pažljivo odstranjivana svaka

nečistoća, potom su pečene, polirane i natapane

u ulje od posebne vrste otrovne smokve „tung“.

Završni proizvod je bio „zlatna cigla“, koja je

nazvana tako jer je udar čvrstim predmetom o

nju proizvodio zvuk sličan zveketu zlata ili sličnog

plemenitog metala. Radovi su rađeni i zimi, po

najnižim temperaturama, te su kameni blokovi,

od kojih je najteži 250 tona, manuelno prevoženi i

postavljani na predviđeno mjesto.

Radnici su prilikom transporta polijevali ceste

vodom, pritom praveći led na stazi za smanjenje

trenja prilikom vuče kamenja. Cijeli grad Peking

je postao velika radionica i gradilište, a ulice su

dobivale imena po djelatnosti koja se obavljala

poput Ulica peći za glinu, Ulica balvana ili Ulica

podnih cigli. Bilo je potrebno deset godina prikupljanja

i pripreme materijala, te tri godine

montiranja in situ da se konstruiše veličanstveni

kompleks na 72000 m 2 , sa 1000 objekata i ukupno

9999 soba sa predvorjima. Godine 1420. car

Yong Le se useljava u Zabranjeni grad a Peking

proglašava carskom prijestolnicom.

Smješten skoro u samom srcu Pekinga, kompleks

je bio ograđen 10 m visokim i najmanje

6,6 m debelim zidom, te kanalom širokim 52 m i

dubokim 6 m. Utvrđenje je podijeljeno na Vanjsku

i Unutarnju palatu, koje su razdvojene centralnim

trgom i kapijom koja je služila za održavanje carskih

proglasa.

Konačni oblik plana je imao ortogonalnu formu,

dimenzija 961 m x 753 m, bilateralno simetrične

forme, pri čemu je glavna os postavljena u pravcu

sjever - jug poput centralne osi grada Pekinga.

Istom osom kroz Vanjsku palatu prolazi glavna

cesta koja počinje na njenom južnom kraju s

„Kapijom vječnog mira“ i završava sa južnim

ulazom u unutrašnjost carskog grada. Imperijalna

cesta je spajala „Kapiju okrenutu jugu“ i „Kapiju

nebeske moći“ na samom sjevernom kraju, a sa

strane su se nalazile zgrade za carske državničke

poslove, biblioteke, paviljoni te prostori za meditaciju.

Carske rezidencije su bile smještene na

samom sjeveru unutrašnjeg grada.

Naziv „Zabranjeni“ proističe iz toga što bez careve

dozvole nije bilo moguće ući ili izaći iz kompleksa.

Već duže vrijeme je otvoren za posjetitelje i pretvoren

u muzej, kojeg godišnje obilaze milijuni ljudi.

Na kineskom jeziku se zove Gugong, što znači bivša

palata.

Kineska arhitektura se najvećim dijelom odnosi na

arhitekturu većinske etničke grupe u Kini, naroda

Han, koji čini 92% populacije i pritom njihovu

tradiciju, koja je sama po sebi veoma raznolika.

Ostaje da se istraži utjecaj manjih etničkih grupacija

u Kini - Uygura, Mongola i Tibetanaca,

mada je izvjesno da su od samog početka sve

etničke skupine u Kini izvanredno komunicirale

između sebe u kulturološkom smislu, preuzimajući

i interpretirajući lokalne tradicije s kojima su se

susretali na sebi svojstven način. Brojni filozofski

i religijski pravci nastali u Kini su se nadovezivali

na folklore i običaje, pritom modelirajući arhitektonski

izričaj. Za razumijevanje vernakularne

arhitekture Kine potrebno je shvatiti jedinstvo

tri osnovna pojma objedinjena u ideogramu jia

- kuća, dom i obitelj. Ljepota prirode i ljudski uticaj

su ostavili jedinstven i jasno razumljiv pečat u

arhitektonskoj tradiciji.

Ivana Jasak, treća godina bachelor studija,


Zabranjeni grad

6

broj 2, maj 2014.

foto: Dina Haljeta

Rotterdam

A sada nešto potpuno novo: reportaža

Stvaranje NOVOG (identiteta)

Ako očekujete idilične vodene kanale sa

bajkovitim pješačkim mostovima, sladunjave

nizozemske kućice kao iz bajke Ivica

i Marica, te suvenir-nanule na svakom

ćošku, fulili ste grad - Amsterdam je nešto

sjevernije.

Dobrodošli u Rotterdam, grad u kojem su

autentično nizozemski jedino vremenska

prognoza i biciklistički saobraćaj.

Question: Where can I drink the best beer in

Rotterdam?

Answer: Belgium

„Mutna voda“ je drugi grad po veličini u

Nizozemskoj, grad koji je gotovo sasvim izgorio

u Drugom svjetskom ratu, i grad u kojem su

arhitektura, skulpture i kultura doslovno odraz

„kreativnog haosa“.

Ako postoji mjesto u Evropi u kojem možete graditi,

stvarati i živjeti prema paroli normal is boring,

onda je to Rotterdam. Da li je ovakav stav odraz

nizozemske otvorenosti prema svemu što je novo

i što većina ostalog svijeta smatra nenormalnim

ili možda rezultat činjenice da je Rotterdam

bio skoro sravnjem sa zemljom, nije ni važno.

Ovoj čaršiji nisu strani objekti sa rupom „po sred

strukture“, prozori na objektima koji su doslovno

okrenuti naopačke te mostovi koji izgledaju

poput Calatravinih objekata. To je i grad u kojem

su se jedan do drugog smjestili Piano i Foster,

gdje preživjela autentična nizozemska gradnja

izgleda kao da je zalutala među neboderima, grad

gdje sakralni objekti, rainbow zastave, ljubitelji

konzumerističke i urbane kulture žive metar jedni

od drugih i svima je dobro.

Question: What it the best thing about

Rotterdam?

Answer: The way back to Amsterdam.

Većina nizozemaca koji nisu stanovnici ovog

grada ima negativan stav prema Rotterdamu.

Vjerovatno ih asocira na bolne 1940-e, ili se

možda ovdje najmanje osjećaju „kao kod kuće“.

Sve što je ultramoderno se gradi u Rotterdamu,

najveći broj kulturnih ustanova je upravo ovdje,

šarolikost ljudskog roda je impozantna a pored

toga imaju zelenu pijacu dva puta sedmično, što je

iznimno, iznimno bitno – ne želim da znam zašto

je to tako. Turistima nije potrebna mapa, stvarno

nije. Grad ima toliko repera - vizuelnih asocijacija

na određeni dio grada koji služi kao smjernica pri

kretanju u prostoru, da se je nemoguće izgubiti,

ma koliko se trudili. Velike saobraćajnice (pješački

+ biciklistički + tramvajski + kolski saobraćaj) vas

same usmjeravaju na lijevu stranu obale, koja

je mrvicu modernija od desne, preko jednog od

mnogobrojnih mostova (od kojih je najimpresivniji

Erasmus bridge). Veliki broj muzeja, koji su

bukvalno jedni do drugih, su definitvno vrijedni

posjete. Ako niste ljubitelj ustanova kulture, bez

brige, čitav grad je kreativna eksplozija i ne ostavlja

ravnodušnim.

Question: What is the best thing to eat in

Rotterdam?

Answer: Kebab

Za razliku od mnogobrojnih ratom uništenih

evropskih gradova, Rotterdam nije ni pokušao

da se vrati na staro, šta više, ma koliko u nekim

stručnim krugovima to bilo kontradiktorno,

Rotterdam u jednu ruku kao da se ponosi što nema

kontinuitet, što se svaka ideja u arhitektonskom,

skulptorskom, slikarskom, i generalno vizuelnom

smislu ni ne pokušava uklopiti u postojeću sredinu.

Ovaj grad kao da svakim novim objektom vrišti:

Jesam, drugačiji sam od ostalih, volim sve što je

novo, ne bojim se promjena i nisam rob navika. Da

je ljudsko biće, samopouzdanja mu ne bi nedostajalo.

Da zaključim: Rotterdam, mjesto u kojem vam

niko neće reći: „Kolega, to što ste nacrtali se NE

MOŽE napraviti“.

Dina Haljeta, prva godina master studija,


foto: Dina Haljeta

7

broj 2, maj 2014.

Vijećnica

Prolog

Vijećnica je od svog nastanka bila neshvaćen

objekat. Neki su je hvalili kao simbol progresa,

novih vremena u arhitekturi i tradiciji ovih

prostora, i kao prominentan simbol početka

austrougarske vlasti; dok su je drugi mrzili

kao simbol uništenja višestoljetne tradicije,

običaja i arhitekture na ovim prostorima. Dio

arhitekata je u njoj vidio idealan završetak

istočne granice grada, impozantnu i estetski

neuporedivu strukturu, dok je drugi dio

vidio predimenzioniran objekat koji narušava

zračna strujanja i urbanistički ekvilibrijum, te

su sva estetska savršenstva vidjeli kao iskazivanje

moći od strane Austro-Ugarske. Za

objekat ovih dimenzija, funkcije i dizajna je

bilo očekivano da će u svakom trenutku svog

postojanja privlačiti pozitivnu i negativnu

pažnju. Jedna se stvar može sa sigurnošću

reći - Vijećnica je u toku prvih nekoliko

godina svog postojanja postala glavni simbol

ovog grada i neizostavni dio svake priče

o Sarajevu. Međutim, uprkos svom izgledu

i značaju, od samog rođenja zamisli kada je

izdata naredba za izgradnjom prijeko potrebnog

sjedišta nove vlasti, Vijećnicu su pratila

loša događanja. Prije nego što je izgrađena,

na projektu su radila tri arhitekta neovisno

jedan od drugog, od kojih je jedan duševno

obolio; zatim općepoznata šetnja Austro-

Ugarskog princa Franza Ferdinanda koja je

počinjala od Vijećnice; i njena propast 1992.

godine sa obnovom koja se završila nakon 18

godina. Nedavno završena rekonstrukcija je

bila veoma dosljedna autentičnom izgledu i

doživljaju Vijećnice, koja je uprkos svim lošim

događajima koji su se desili tokom njenog

postojanja, uspjela zadržati svoju reputaciju

i mjesto u simbolima ovog grada.

Izgradnja

Priča o Vijećnici počinje u julu i avgustu

1878. godine, kada su sprovedene

odluke Berlinskog kongresa pod kojima

je Austro-Ugarskoj povjerena uprava nad

Bosnom i Hercegovinom. Ovom odlukom

se završila 450 godina duga vladavina

osmanske imperije u Bosni i Hercegovini.

Naredne godine, u avgustu 1879., nakon

okončanih pobuna većinskog muslimanskog

stanovništva koje se protivilo novoj

vlasti, pod nerazjašnjenim okolnostima se

dogodio požar velikih razmjera. Veći dio

sarajevske čaršije je bio uništen do temelja,

te su mnogi arhitektonski vrijedni objekti

izgorjeli. Između ostalog, tu se ubrajaju Ajaspašina

i Minetovića džamije, Katoličke crkve

u Latinluku, Jeruzalemski, Crkveni i đulov

han te Sijavuš-pašine daire. Većina njih nije

bila predviđena za obnovu, te je uz dodatno

uklanjanje Mustaj-pašinog mejdana i Male

čaršije na desnoj obali Miljacke, prostor

8

broj 2, maj 2014.

foto: Anida Krečo

današnje Baščaršije bio spreman za radikalno

preuređivanje. Krajem iste godine je usvojen

novi regulacioni plan koji je po prvi put

zanemario višestoljetnu tradiciju osmanskog

građenja u Bosni i Hercegovini. Planom je

predviđeno daljnje brisanje nekih oštećenih,

pa čak i relativno zdravih objekata, poput

Careve ćuprije, ansambla Atmejdan, vjerskih

objekata, česmi te mostova koji su bili

reprezentativni primjeri osmanske arhitekture

u korist novog prostornog konteksta

na čijem čelu se nalazila vijećnica kao novo

sjedište Gradskog poglavarstva. Ovo je

podrazumijevalo da će ekonomski potencijal

čaršije biti znatno umanjen, što je dodatno

potpomognuto potiskivanjem brojnih

zanata te masivnim uvođenjem industrijske

robe iz Monarhije. U toku prvih 15

godina Austro-Ugarske vlasti su postignute

ogromne promjene, od velikih komunalnih

radova, novog standarda u oblasti zdravstva,

saobraćaja, kulture i uprave; i sve to je trebalo

kulminirati sa novom gradskom vijećnicom.

Prvi projekat je povjeren Karlu Paržiku, koji

je zamislio i projektovao građevinu trougaone

osnove kakvu je diktirao oblik parcele,

sa ugaonim kulama koje su se završavale

lučnim kupolama, uokvireno sa veoma

karakterističnim neomaurskim izgledom i

dekoracijama. Međutim, Paržik nikada nije

dobio priliku da dovrši svoje djelo. Njegov

rad je preuzeo Aleksandar Wittek, koji je

nastavio sa projektom u pravcu arhitekture

Andaluzije, usmjeravajući cjelokupni dizajn

u smjeru reprezentativnih primjera poput

sultan Hasanove džamije i džamije Al Azhar.

Nažalost, Wittek je nervno obolio 1893.

godine zbog čega nije bio u mogućnosti da

nastavi sa ovim projektom, pa se rad na

projektu nastavio uz nadzor Ćirila Metodija

Ivekovića, koji iste godine započinje rad na

dovršenju izvedbenog projekta i započinje

gradnju, tako da je krajem 1894. godine

osposobljen dio prostora gdje su privremeno

uselili Gradsko poglavarstvo i Okružni sud.

Pitanje autorstva oko projekta sarajevske

gradske vijećnice i danas ostaje neriješeno,

kao i kontroverzije vezane za izbor lokacije,

određivanje gabarita te primjene neomaurskog

stila.

Profesor Džemal Čelić je spomenuo da je

u Vijećnici „...na neki način kulminirao duh

vremena, reflektirajući istovremeno sjaj i

bijedu suprotnih kultura i civilizacija, koje su

u zajedničkom grču neminovno odumirale.“

Vijećnica je bila sjedište Gradskog poglavarstva

i Okružnog suda do 1949. godine,

kada dobija još jednu funkciju kao dom

Narodnoj biblioteci Bosne i Hercegovine.

Tokom svog životnog vijeka, Vijećnica je bila

dom mnogim kulturnim institucijama poput

Akademije nauka i umjetnosti BiH te Muzeja

grada Sarajeva.

9

broj 2, maj 2014.

uništenje, 1992. godina

Konstrukcija i materijalizacija

Po pitanju konstrukcije i materijalizacije

Vijećnice, budućem sjedištu Gradske uprave

i centralnom dijelu nove čaršije, opravdano

su iskorišteni najkvalitetniji materijali i

dekoracije tog vremena. Dizajnirana je

tako da eksterijer odaje utisak masivnosti i

grandioznosti, dok enterijer obiluje sitnim

detaljima i raskošnim dekoracijama svakog

elementa. Suterenska etaža je, paralelno

temeljima koji su urađeni od kamena u

malteru, izvedena od kamena i opeke u

malteru. Zidovi u prizemlju, mezaninu, na

prvom i drugom spratu, tavanu te lučne

stropne konstrukcije su građeni u opeci,

dok su stropne i krovna konstrukcija izvedeni

u drvenoj građi i utvrđeni željeznim

nosačima. Kameni podovi su od lijevanog

teraca, dekorativno obrađenog sa bojenim

prugama i kasetama, dok su svečane i

radne prostorije obložene parketom u formi

riblje kosti. U nosivoj konstrukciji objekta

najvažniju ulogu je imalo željezo; obrazni

nosači od masivnih kamenih stepeništa,

nadvoji iznad prozora i vrata, stropne konstrukcije

i željezni nosači na kojim je počivala

glavna kupola iznad aule. Glavno masivno

stepenište je građeno od bijelog mermera

koji je uvezen iz Mađarske, položenog preko

zidova i željeznih nosača. Aula, centralni

prostor u srcu tlocrta Vijećnice, je izvedena

u formi šestougaonika na čijim krajevima su

smješteni nosivi stubovi. Njena kompletna

konstrukcija se proteže kroz dvije etaže te se

veže za konstrukciju tavana galerije i glavne

kupole. Arhitektonsko oblikovanje i dizajn

enterijera i eksterijera Vijećnice je vjerovatno

najbolji primjer primjene neomaurskog

stila na ovim prostorima. Slikarska i plastična

dekoracija karakteristična za taj vremenski

period, historicizam i klasicizam, je integrisana

sa tradicionalnim dizajnom prisutnim na

arabeskama i izvedena na svim javnim prostorima

u enterijeru, poput ulaznog vestibila,

aule, glavnog stepeništa, galerije prvog sprata,

svečane sale i sale za sjednice ukrašenih

drvenim dekorativnim stropovima, horizontalnim

obodnim vijencima, dekorativnim

arkadama na galeriji tavana i brojnim linijskim

dekoracijama. Vitraži u prvoj izgrađenoj

Vijećnici su izvedeni prema originalnim nacrtima

arhitekte Ćirila Ivekovića, međutim, ni

nacrti ni fragmenti nisu preživjeli agresiju.

Eksterijer je primjer neomaurskog stila, te se

ističe bogatom arhitektonskom plastičnom

i slikarskom obradom u stilu dekorativnih

elemenata sa sjevera Afrike. Estetski koncept

i dizajn se najviše uočava na elementima

poput složenih floralnih motiva tavanice,

obradom niza prozora na prvom spratu ili u

arabesknim poljima iznad lođe i oko balkona

koji su ukrašeni panelima od gleđosane žolnaj

keramike iz Mađarske.

Rekonstrukcija

U periodu agresije na Bosnu i Hercegovinu

Vijećnica je pretrpila ogromnu štetu.

Uništenje svih fondova biblioteke je procijenjeno

na preko 70%, dok je konstrukcija bila

devastirana skoro izvan svake nade za popravak.

Uništeni su elementi koji su činili osnovu

glavne nosive konstrukcije, međuspratne i

krovne drvene konstrukcije, čelična kupola

iznad prostora aule, vrata i prozori od

ukrašene hrastovine su izgorjeli, dekorativni

elementi i fasada su u potpunosti

uništeni, dok su zidovi prizemlja i aule bili

teško oštećeni. Također, nakon razaranja

1992. godine objekat je četiri godine bio

bez krova, te je pored oštećenja od vatre

bio izložen stalnim uticajima kiše i mraza. U

1996. godini, po završetku agresije, Vlada

Republike Austrije donira 1 500 000 DEM

za početne radove na obnovi. Projektant

D.D.Dom Studije započinje prvu obnovu

vijećnice u četiri faze, kojom je predviđeno

da budu realizirani najneophodniji radovi

koji će pomoći da se spasi struktura koja

je opstala i spriječi daljnje propadanje.

Započeto je sa stabilizovanjem konstruktivnog

sklopa zidanih konstrukcija putem

novih čeličnih nosača, time tvoreći osnovu

za sanaciju tavanskih zidova i rekonstrukciju

krovnog dijela, nakon čega je riješen krovni

dio sa pratećim instalacijama, opečnom

konstrukcijom tavana i dijelom izvornih

dimnjaka, što je napravilo osnovu za sanaciju

čelične kupole, njenog staklenog

pokrova i spuštenog stropa. Na kraju je konstrukcija

dodatno potpomognuta teškom

nosivom skelom, koja će podupirati aulu do

njene konačne obnove. Radovi su projektovani

i izvedeni od 1996. do 1997. godine.

Nekoliko godina poslije, Evropska komisija

finansira drugu fazu obnove u iznosu

od 4 500 000 KM. Predviđena je rekonstrukcija

aule i horizontalnih konstruktivnih

10

broj 2, maj 2014.

radovi, 2011. godina

elemenata. Zbog velikog stepena oštećenja

aule, najveći broj stubova je morao biti

zamijenjen zajedno sa nosećim lukovima sa

pratećim lučnim i opečnim konstrukcijama.

Radovi na ovoj fazi su započeli u novembru

2002. godine i završeni u februaru 2004.

godine, čime je uz postojeće kopije izvorne

dokumentacije te foto i video dokumentacije

prije razaranja, napravljen osnov za izradu

glavnog izvedbenog projekta arhitektonske

obnove Gradske vijećnice.

Studio Urbing d.o.o. Sarajevo je izabran za

izvođenje glavnog projekta obnove Gradske

vijećnice na međunarodnom tenderu raspisanom

2006. godine. Uslovljeno je da se u

glavnom projektu poštuje osnovna, ranije

ustanovljena prostorno-dispoziciona koncepcija,

po kojoj se objekat Gradske vijećnice

dijeli na tri osnovne funkcionalne cjeline:

prostore gradske uprave, prostore nacionalne

biblioteke i prostore zajedničkih javnih

sadržaja (aula, muzej razaranja vijećnice,

energetski blok i ugostiteljstvo), i da dispoziciju

objekta, po uzoru na izvorni projekat,

u tlocrtu čini istostranični trokut sa kulama

na ivicama i šestougaonom aulom u centru.

Proces rekonstrukcije

Stilski uzori za Vijećnicu vuku korijene iz

najzapadnijih krajeva islamskog svijeta, od

Magreba u sjevernoj Africi, preko južnih

dijelova iberijskog poluotoka, do Kaira,

Granade i Alhambre. Po pitanju unutrašnjih

obrada i enterijerske fasade reproduciran

je izvorni koncept i njegova materijalizacija

sa karakterističnim elementima poput

arhitektonske plastike u kamenu i gipsu te

izuzetnih ručnih radova u hrastovini na stolariji.

Stepeništa se nastavljaju na prijašnje

materijalne ostatke sa novom kamenom

ogradom na glavnom i dekorativnim

željeznim ogradama na sporednim, te su

kod glavnog stepeništa primijenjene savremenije

karbonske trake, koje preuzimaju

veći dio opterećenja. Zidovi su obnovljeni u

izvornom formatu sa završnim slojem od gipsanog

ili finog krečnog maltera koji se spaja

sa dekorativnom plastikom na zidovima

i stropovima. Novi podovi su izvedeni od

prirodne pečene gline, u auli od kamena te

u restoranu i prostoru gradske uprave od

plemenitog drveta. U dekorativnu svrhu,

određeni podovi su izvedeni od lijevanog

teraca u više boja. Kamenorezački radovi na

glavnom fasadnom vijencu su rađeni prema

crtežima i sačuvanim originalima na objektu.

Originalna fasada Vijećnice kojoj se težilo je

izvedena u neomaurskom stilu sa bogatom

arhitektonskom štuko obradom u malteru,

te je sadržavala brojne dekorativne elemente

od kamena, fajansa i terakote. Južna fasada,

pročelje Vijećnice okrenuto prema Obali i

Miljacki je sa razlogom najviše dekorativno

uređena sa velikim lođama i arkadama,

tavanicama sa složenim floralnim motivima,

barbakanama ili kamenim cvjetovima na

krovnom vijencu, panelima žolnaj keramike

iznad lođa i oko balkona te žute i crvene trake

duž cijele fasade izvedene od maltera u boji.

Tavanica lođe je ukrašena složenim floralnim

motivom od koncentričnih i spiralnih oblika

lozice sa malom zvijezdom u sredini svakog

traveja. Sjeveroistočna fasada, okrenuta

prema Vratniku, je manje dekorativno

uređena od glavne i sadrži detalje poput

okvira od dvostrukih traka oko prozora koji

tvore arabeskna polja, profilacije i slikane

ukrase te slikane geometrijsko – floralne

motive. Zapadna fasada, okrenuta prema

gradu, ima trokrako stepenište sa bogatom

dekoracijom portala koje vodi direktno u

aulu. Fasade se na svakoj strani završavaju

sa jednom od tri kule, koje su poput fasada

prožete nizovima traka crvene i žute boje i

detaljno dekorisane.

Stolarija je obnovljena po originalnim nacrtima

i poboljšana u izolacionom smislu sa

savremenim materijalima. Enterijersko

uređenje dijela objekta predviđenog za grad

i gradsku upravu je urađeno u skladu sa drvenom

hrastovom konstrukcijom kvalitetne

finalne obrade u istom tonu, te su elementi

od hrastovine ručno rađeni. Prostor nacionalne

biblioteke obuhvata i depo knjiga lociran

u podrumu objekta, a laboratorijska oprema

je donirana od vlade Španije. Muzej ratnih

razaranja se nalazi u suterenu i zauzima centralni

potkupolni prostor ispod aule za stalne

postavke filmskog materijala. Ugostiteljski

sadržaji, restoran i kafe slastičarna, su

urađeni od izvorne hrastovine sa profilacijama.

Dekorativna rasvjeta je urađena sa

bronzom bez dodataka ili patiniranim mesingom

po uzoru na tip historijske rasvjete

„Orion“ iz Beča.

11

broj 2, maj 2014.

enterijer, 2014. godina

Za identitet i jedinstveni dizajn Vijećnice je

u velikom dijelu odgovorna njena slikarska i

plastična dekoracija. Po pitanju umjetnosti,

Vijećnica oslikava drugu polovinu 19. stoljeća

u Evropi, historicizam i romantizam, te je u

slikarskoj dekoraciji originalnog projekta

primijenjen jedan od oblika historicizma

aktuelan u Evropi prije pojave art nouveau-a

i secesije. Slikarska dekoracija se može podijeliti

na dvije cjeline; eksterijersku slikanu

dekoraciju na fasadama i enterijersku.

Eksterijerska dekoracija se oslanja na vizuelni

utisak boja: sivi stubovi, kameni dijelovi

balkona i stepeništa, crvene i žute trake

maltera te višebojna žolnaj keramika oko

prozora. Uloga slikane dekoracije u enterijeru,

gdje je prisutno puno više detalja, je

potcrtavanje orijentalno islamskog karaktera

stila, koji se karakteriše kao pseudo ili neomaurski

stil. Dekoracija objedinjuje mnoge

komponovane i kombinovane elemente

starije slikane dekoracije poput rumi stila iz

enterijera starih džamija, starih kuća poput

Saburine kuće, poznatih spomenika ratimidsko

mamelučke arhitekture u Kairu ili

nasridske u Španiji. Tradicionalna dekoracija

zidnih ploha se sastoji od floralnih motiva i

geometrijskih dekorativnih elemenata, sa

motivima sličnim arabeskama, koje se mogu

naći na svim prostorima uticaja islamske kulture

i civilizacije. Rekonstruisana dekoracija

ima izgled tradicionalne islamske dekoracije,

iako originalna dokumentacija sadrži puno

više elemenata klasične umjetnosti, poput

akantusovih listova koji se spajaju sa motivikom

arabeske.

Otvorenje

Na dan godišnjice pobjede nad fašizmom,

9. maja 2014. godine, Vijećnica je

svečano otvorila svoja vrata za javnost,

prvi put u više od 20 godina. Ceremonija

otvaranja je osmišljena u više segmenata

sa odgovarajućim sadržajima za užu i širu

javnost, te je završena posebnim 3d mappingom,

simboličnim kratkim filmom o povijesti

Vijećnice koji je aktivno koristio fasadu i sve

njene dekorativne elemente kao medij. Iako

određeni prostori neće biti dostupni široj

publici do 28. juna, simbol grada Sarajeva je

nakon dugo vremena ponovo u svom punom

sjaju i veličanstvenosti.

Mirza Spužić, prva godina master studija,


12

broj 2, maj 2014.

13

broj 2, maj 2014.

12. naučno-stručno okupljanje studenata arhitekture sa prostora bivše Jugoslavije

Arhitektonski studentski kongres Sarajevo 2014

Kako jednom rječju nazvati priliku da se u

jednom prekrasnom gradu, u trajanju od pet

dana, okupe studenti sa svih Arhitektonskih

fakulteta nekadašnje nam države, i naučno

elaboriraju temu koja predstavlja jedan od

najaktuelnijih fenomena u arhitektonskom

svijetu? Vrlo jednostavno - ASK 2014.

Asocijacija studenata arhitekture

Internacionalnog Univerziteta u Sarajevu,

te Asocijacija studenata arhitekture

Arhitektonskog fakulteta Univerziteta u

Sarajevu, u saradnji sa Internacionalnim

Univerzitetom u Sarajevu, u periodu između

8. i 12. maja su organizovali dvanaesti

Arhitektonski studentski kongres, proljetno,

godišnje okupljanje studenata arhitekture

sa prostora nekadašnje Jugoslavije.

Kao domaćin prvog okupljanja ove vrste,

Ljubljana je započela tradiciju ovog naučnostručnog

druženja koje je nastavljeno sve do

danas, kada se ASK, nakon 9 godina, ponovo

i zasluženo vratio u Sarajevo.

Kroz pet kongresnih dana, i intenzivne

prezentacije, predavanja, radionicu i

izložbu, na nekoliko različitih lokacija u

užem centru Sarajeva ovogodišnji ASK okupio

je nevjerovatnih 120 studenata sa svih

arhitektonskih fakulteta sa područja bivše

Jugoslavije (Ljubljana, Maribor, Zagreb,

Split, Banja Luka, Sarajevo, Podgorica,

Skopje, Novi Sad, Novi Pazar, Beograd, Niš i

Kosovska Mitrovica) i studentskim radovima

fokusiranim na njihove lokalne zajednice

odgovorio na zadatu temu, promovišući

naučno-stručnu misao i regionalno povezivanje,

vrijednosti već neko vrijeme u

potpunosti zanemarene od strane struke i

samih studenata.

Vraćajući se na domaćina ovogodišnjeg

kongresa, nemoguće je ne spomenuti

ogromnu energiju i inspiraciju koju je naš

glavni grad nesebično ponudio mladim, ali

izuzetno ambicioznim nadama iz svijeta

arhitekture. Sarajevo je grad koji je i nakon

godina razaranja u proteklom ratu zadržao

svoj vizualni identitet i izvorni arhitektonski

izričaj. Međutim, mnogi značajni objekti

doživjeli su destruktivno dejstvo i skoro

dvadeset godina nakon završetka rata nisu

doživjeli novo rođenje. Upravo takvi objekti,

smješteni u strogom centru grada, na veoma

reprezentativnim lokacijama, predstavljaju

izuzetan, ali neiskorišten potencijal, spreman

za intervencije koje mogu odvesti ka novim,

inovativnim i drugačijim urbanim transformacijama.

Sarajevski studenti su upravo

u tom segmentu prepoznali mogućnost

naučno-stručnog elaboriranja s ciljem adekvatnog

i arhitektonski ispravnog tretmana

urbanih ruševina, i stoga, prateći trendove

arhitektonskog oblikovanja u svijetu, ali i

urbane morfologije Sarajeva, imali su priliku

raditi na temu:

„na putu ka urbanim transformacijama:

animiranje urbanih ruševina“

Nakon što zgrada prestane da služi svojoj

svrsi, i nakon što sve prethodne funkcionalnosti

prestanu da postoje, ona postaje

fascinantna. Svaka soba se pretvara u nešto

novo vlastitiom brzinom, propuštajući vodu,

led, vjetar i gravitaciju i tako traži povrat

prostora koji je čovjek napravio. Korozija

i propadanje daju jarke boje diljem inače

bezizražajnih površina te su osvijetljene

samo prirodnom sunčevom svjetlošću

koje se preljeva u prostorije po, nama

stranim, uglovima. Svaki objekat ostavljen

iza sebe postaje značajniji nego što je

ikada bio, aludirajući na život prije njegove

zapuštenosti.

Otvorenje Kongresa na Internacionalnom Univerzitetu Sarajevo, foto: Emina Tepić

Kada je savremeni grad u pitanju, procesi

urbanih regeneracija predstavljaju glavni

model sprovođenja ideja prema preobrazbi

vlastite urbane mreže. Urbane ruine

su djelo trauma i kao takve su sugrađani u

međuprostoru, te postaju djelo koje nas

privlači i odbija istovremeno, bez obzira

da li ih vidimo kao prijetnje, prepreke ili

potencijal. Mapiranjem, fotografijom i

kratkotrajnom ponovnom upotrebom one

su početni impuls za veća, psihourbana

istraživanja.

ASK ima posebnu čaroliju jer je odigrao

ključnu ulogu u njegovanju kontakata između

studenata sa jugoslovenskog kulturnog

prostora u kontekstu XXI vijeka. Radi se o

generacijama koje vjerovatno inače ne bi

imale prilike za upoznavanje sa svojim kolegama

iz drugih država zbog osiromašenih

veza unutar ovog post-konfliktnog prostora.

To je sigurno najvažniji aspekt ASK-a,

pa se njegov učinak mjeri svim saradnjama

i zajedničkim projektima koji su ostvareni

nakon 5 kongresnih dana, zahvaljujući

kontaktima ostvarenim na ovom susretu.

Potom, velika vrijednost ASK-a je što stavlja

grad u prvi plan, kako i dolikuje arhitektima

i urbanistima. Svaka delegacija predstavlja

svoj fakultet tj. grad a ne državu. Ovakva

praksa je logična u kontekstu uspostavljanja

nove geografske i društvene paradigme

koja vraća fokus na gradove i regije umesto

problematičnog modela nacionalne države.

Konačno, kongres je apsolutna grassroots

stuktura, organizovana od strane samih

studenata, uz nužnu podršku fakulteta kao

javne ustanove. Tako studenti imaju prilike

da preuzmu odgovornost za cjelokupno

vođenje ovako važnog događaja, što opravdava

atribut studentski u imenu kongresa.

Oslanjajući se na znanja i iskustva starijih

kolega, asistenata i profesora iz naše zemlje,

regije, ali i ostatka Evrope, prvi kongresni

dan protekao je u znaku predavanja gostiju

predavača, eminentnih imena iz svijeta

arhitekture, koji su upravo svoj rad u struci, u

potpunosti ili u segmentima, posvetili analizi

i rješavanju fenomena urbanih ruševina.

Haris Piplaš, istraživački asistent na

prestižnom ETH u Zürichu i ovogodišnji

predavač na ASK-u, postavio je mnoga

pitanja, ali dao i adekvatne odgovore.

Usmjeravajući svoje izlaganje na animiranje

samog razmišljanja o ruševinama, Piplaš

ističe: „Sarajevo, sa vremenske distance

od skoro dva desetljeća nakon završetka

rata, mora biti spremno sumirati prošlost

i okrenuti se budućnosti. Rekonstrukcija

je davno završena, punktuale renovacije i

nadograđivanje na urbanim ruinama iz rata

ne prelaze obim gradnje u drugim gradovima,

čak naprotiv: urbane ruine ekonomski

poraženih gradova kao što su Atina i Detroit

premašuju intenzitet i kvantitet ruševina i

njihovih transforamcija kod nas. Sarajevo

se mora okrenuti, nakon saniranja ratnih

i poratnih rana kroz donacije, a ne investitore,

u sistematsku i plansku revitalizaciju

koja se mora desiti na nekoliko nivoa i razmjera.

Re-aktivacija ratnih ruina, zajedno sa

post-ratnim ruinama napuštenih industrijskih

postrojenja ima ogroman potencijal

te su vrlo atraktivne za investitore, koji za

razliku od mnogih koje danas susrećemo

u Sarajevu, imaju senzibilitet za kontekst i

transformaciju koja nije čisto komercijalna.

Gledajući iskustva koja su najbliža nama,

npr. u bivšoj Istočnoj Njemačkoj (cijeli IBA

festival u regiji Sachsen-Anhalt) ili Estoniji

(Tallinnski kvartovi Kalamaja i Pelgulinn) pa i

Srbiji (Savamala), planska reaktivacija ruina

je dovela do revitalizacije čitavog grada.

Urbanistički i arhitektonski zahvati u saradnji

sa ostalim stakeholderima, kao što su bivši i

sadašnji vlasnici objekata, lokalne zajednice

te vlasti, su kreirali nova radna mjesta, privukli

nove ‘kreativne industrije’ što je vrlo

važno u post-industrijskom dobu – ‘dobu

znanja’.“

Učesnici kongresa, osim što su ponudili

mnogobojna rješenja za potencijalno

animiranje urbanih ruševina, dobili su priliku

da iskoriste maksimalnu kreativnost

u radu, a i odabiru medija i alata za elaboriranje

zaključaka donešenih na primjeru

svojih zajednica. „U današnje vrijeme najbitnija

je informacija, a to je ono što se upravo

razmjenjuje ovdje. Ono što možemo vidjeti

je da su različite ekipe, iz različitih gradova

iskoristili i različite medije i različit pristup

istoj temi, i dobili jako sličan rezultat. A to

je zapravo i glavna ideja ovakvog okupljanja!“

- kazao nam je Radomir Jašić, student

Arhitektonskog fakulteta Univerziteta

u Novom Sadu i jedan od ovogodišnjih

učesnika. Ističući značaj ovakvog okupljanja,

Melika Konjičanin, student Arhitekture sa

Univerziteta Florida, USA, jedna od mnogobrojnih

gostiju kongresa, skrenula je pažnju

na inspirativno dejstvo njenih vršnjaka na

cjelokupan proces stvaranja u struci, kako

nje same, tako i svih studenata: „Kao student

arhitekture u SAD-u, uvijek sam imala

želju da radim i učim od studenata sa prostora

bivše Jugoslavije. Učešće na ASK-u mi je

omogućilo da razmijenim znanje i iskustva

sa drugima, i stoga naučim nešto novo i

interesantno. U ovom polju je veoma važna

komunikacija i timski rad, jer na taj način

dobivamo inspiraciju i ideje za dalje projekte.

ASK mi je to upravo pružio i jako sam sretna

što se nešto takvo održalo u našoj državi.“

15

broj 2, maj 2014.

Prezentacije učesnika u Pozorištu mladih Sarajevo,

foto: Maja Ibrahimpašić

Osim značajnih predavanja gostujućih

predavača, zatim različitih timova iz 13 gradova,

ASK 2014 je posljednjeg dana kongresa

tradicionalno organizovao radionicu s ciljem

praktičnog i što boljeg primjenjivanja znanja

stečenih tokom kongresa. Radionicu je

vodila docentica Lamila Simišić, koordinator

programa Arhitekture na Internacionalnom

Univerzitetu u Sarajevu, i zajedno sa mentorima

svih gradova učesnika ASK-a 2014,

napravila savršenu simbiozu svega onoga

što su studenti imali priliku čuti tokom proteklih

kongresnih dana: „Tema ovogodišnjeg

ASK-a se pokazala vrlo aktualnom na svim

područjima bivše Jugoslavije. Učesnici

kongresa su kroz prezentacije pokazali i podijelili

svoja iskustva, htijenja i ideje o urbanim

ruinama iz svoje neposredne okoline. Ruine

su prikazane kao vrlo slojeviti elementi

grada, s potpunom prisutnošću ili pak

odsutnošću emocija; kroz turističke mape;

pitanja ‘Šta dalje?’; poimanja šta arhitektura

jeste i odgovore šta ona eventualno

može biti; kroz poređenja sa objektima iz

davne prošlosti koji su obezbijedili sadašnjost

kroz svoju prilagodljivu matricu; kao mjesto

susreta i zajedništva; kroz šarolikost života

koji se odvija na pozornicama; kroz pitanje

o arhitekturi čekanja; odnosa konzumenta i

prostora; ili pak makro i mikro sheme. Kao

rezultat radionice na temu ‘Potpiši urbanu

ruševinu!’, studenti su kroz arhitektonske

perspektive imali zadatak odgovoriti na

arhitektonske probleme iznesene tokom

oficijelnih predavanja svih gradova učesnika.

Kao rezultat smo dobili novu dimenziju ruina

koje postaju kuće koje govore, ili pak komuniciraju

sa okolinom kroz prizmu dopunjene

stvarnosti. Generalni zaključak je da ruinama

moramo dati faktor sadašnjosti kako bi

ih odagnali od apokaliptične budućnosti.

Ovogodišnji susreti su također osvijestili

potrebu za interdisciplinarnosti, te stoga

predlažem da se ubuduće, u aktivnosti

ASK-a, svakako uključe i stručnjaci iz drugih

disciplina.“

Tradicionalna zastava ASK-a, koju je sarajevska

ekipa sa velikim dostojanstvom i

ponosom preuzela kao simbol ovogodišnje

organizacije i domaćinstva 12. naučnostručnog

okupljanja naših vršnjaka iz cijele

bivše Jugoslavije, na samom zatvaranju kongresa

otišla je u ruke ekipi sa Arhitektonskog

fakulteta Univerziteta u Beogradu. To znači

da će Beograd, sljedeće godine, biti domaćin

13. Arhitektonskog studentskog kongresa, i

po ko zna koji put, biti epicentar ideja, kretivnosti

i dobrog druženja, sa izuzetno teškim

zadatkom – pokušati organizovati kongres

kvalitetan poput kongresa kojeg je napravila

sarajevska ekipa.

Organizacioni tim ASK-a

www.ask2014.ius.edu.ba

16

broj 2, maj 2014.

Dani arhitekture predstavljaju jedan od najvećih događaja u oblasti arhitekture u Bosni i Hercegovini. Koncipirani

su kao godišnji, višednevni događaj koji uključuje različita predavanja internacionalnih i lokalnih arhitekata, izložbe,

projekcije filmova i slična dešavanja. Dani arhitekture se održavaju već šest godina (2008.-2013.), sa preko 50

različitih predavača iz 15 zemalja, popraćeni brojnim izložbama i projekcijama filmova.

Na Danima arhitekture 2013, čija je tema bila Zajednički prostor, imali smo priliku slušati više predavanja i vidjeti na

koji način se u drugim zemljama arhitekti i građani odnose prema toj problematici.

Tema Dana arhitekture 2014 je bila Akcije za zajednički prostor, sa osnovnim ciljem djelovanja u prostoru i poticanje

građana na zajedničko djelovanje. Dio programa su bile i prezentacije i predavanja o sličnim inicijativama u regionu,

te skup arhitekata u Bosni Hercegovini. Opširnije čitajte u trećem broju tristotrojke.

17

broj 2, maj 2014.

Godišnja izložba

COLLEGIUM ARTISTICUM 2014

GRAND PRIX nije dodijeljena.

Nagrada za realizirani enterijer nije dodijeljena.

NAGRADA ZA REALIZACIJU:

JEDAN MALI BAZEN, Zenica

Autor: Vedina Babahmetović

Saradnici: Mirela Heralić Tabić, Dragan Trivičević,

Semir Solo, Berina Duranović

Dodijeljene su dvije nagrade za ideju:

NAGRADA ZA IDEJU:

STAMBENO-POSLOVNI CENTAR SAVICA, ZAGREB,

(konkursni rad)

Autor: Nikola Žic

NAGRADA ZA IDEJU:

LOVE LIMA - APARTMENT TOWER, LIMA, PERU,

(konkursni rad)

Autorski tim: voditelj Vedad Kasumagić, Ammar

Akšamija, Harun Čerkez, Sabina Hodović, Ivica

Medić, Hana Mekić

RADOVI KOJI SU UŠLI U UŽI IZBOR:

Autor: Boris Cindrić

MANUFAKTURA NARUKVICA ZA SATOVE I

LUKSUZNE KOŽNE GALANTERIJE – Camille Fournet,

Tergnier, Francuska, realizacija 2012.

Saradnici: Edin Avdibegović, Camille Lambert,

Thomas Bourrea

7.-21. aprila 2014. u gradskoj galeriji Collegium artisticum u Sarajevu je održana godišnja

izložba Udruženja likovnih umjetnika BiH, Udruženja likovnih umjetnika primijenjene umjetnosti

BiH i Asocijacije arhitekata BiH. Izložba Collegium artisticum je najvažnija smotra

urbanizma, arhitekture i dizajna u BiH.

Ove godine su studenti Arhitektonskog fakulteta prvi put dobili priliku da prijave svoje radove

na izložbu, te je izabrano pet studentskih projekata. Pored nagrađenog projekta LOVE LIMA,

među izloženim radovima studenata su bila još dva stambena tornja, izvedeni enterijer Union

banke koji smo predstavili u prošlom broju, te tristotrojka kao jedina publikacija.

Stručni žiri za oblast arhitekture i urbanizma - Srđa Hrisafović, Aner Čanović i Nina Ugljen-

Ademović, izabrao je 19 radova za prezentaciju, od ukupno 28 prijavljenih.

Nina Ugljen-Ademović, član žirija za

nagrade, za katalog izložbe Collegium artisticum

2014 je napisala:

„Na godišnju smotru radova Collegium artisticum

2014 iz oblasti arhitekture i urbanizma

prijavljeno je 28 autorskih radova i to 7

realizacija, 14 idejnih projekata i 6 interijera

(projekti i realizacije) i 1 publikacija.

Rezimirajući pristigle radove, te zauzimajući

stav da selektori trebaju biti kritični i poticati

socijalno odgovornu ulogu arhitekture,

žiri zaključuje da aktualni trenutak domaće

arhitektonske scene pokazuje izvjesnu krizu

unutar struke.

Autor: Husejn Dropić

IDEJNO URBANISTIČKO-ARHITEKTONSKO RJEŠENJE

KOMPLEKSA KAMPUSA UNIVERZITETA U TUZLI,

ideja 2014

koautor: Mehmed Dropić

autorska saradnja: Nedim Čitaković, Mirela Burgić-

Jašarević, Mustafa Begić

saradnici: Miralem Nevačinović, Nenad Kovačević,

Gradinka Pašić, Amina Dropić

Autor: FILTER arhitektura

Asmir Mutevelić, Vedad Islambegović, Kenan

Vatrenjak, Ibrica Jašarević, Nedim Mutevelić

KUĆA NHRV, Nahorevo, Sarajevo, realizacija

2013/2014

Autori: Smajo Mulaomerović i Ferhad Mulabegović

PREZENTACIJSKI I ZAŠTITNI OBJEKT ARHEOLOŠKOG

LOKALITETA MITREUM, Jajce, realizacija 2012.

saradnik: Amra Sarić

Autori: Adnan Pašić i Amela Hadžić

BUTIK HOTEL INSIDER, Sarajevo, ideja 2014.

Ona se manifestira kako u osiromašenoj

arhitektonskoj produkciji, tako i u

nemogućnosti pronalaska osobne pozicije

između precijenjenih arhitektonsko

neusuglašenih, ali u tehnološkom smislu inovativnih

struktura, i promišljene arhitekture

koja podržava značaj kontinuiteta arhitektonskog

stvaranja.

Takvo stanje refleksija je tranzicijskog socioekonomskog

ambijenta i aktivno utječe na

podržavanje prostornog okvira koji nastoji

„uvjetovati oblikovanje“, umjesto da „oblikuje

uvjete“. (Tschumi, 2004.)

Na sreću, i ovaj put je bilo moguće izdvojiti

projekte koji svjedoče da arhitektura i dalje

može biti izazov, te ponuditi nove vizije. U

tom kontekstu nagrađeni radovi nameću

se kao referentni, sposobni diseminirati

značenja unutar realnih društvenih okvira,

te otvoriti put novom zrelom promišljanju

prostora.“

Nina Ugljen-Ademović,

foto: Kenan Muslić

18

broj 2, maj 2014.

„Što se tiče arhitekture, kroz izložene radove (samo 19), kreirani i projektovani objekti, za razliku od likovnjaka, pružaju manji dijapazon

različitosti naručilaca, što je odraz prioriteta izgradnje u zemlji gdje kao pečurke poslije kiše uglavnom niču bogomolje, tržni centri, (kojih za

čudo ovaj put gotovo da nema među prijavljenim radovima), te ugostiteljski objekti i ho(s)teli (koji su i u skromnoj ponudi arhitekata, i ove

godine dominantni)

...

Ako je baza razvoja države bazirana na tržnim centrima, pitanje je ko će i za koje pare u njima kupovati?! Ako je baza u „neiscrpnim“ turističkim

kapacitetima BiH, šta je onda sa prometnom infrastrukturom?! Ako je baza u desekularizaciji države, kome trebaju nezaposleni i siromašni

vjernici, uz manifestni luksuz i prosperitet (počesto praznih) vjerskih institucija?! Jednostavno, kome sada služe i kome će u budućnosti služiti

čak i briljantno (i svjetski) izgrađeni, i na ovoj izložbi dominirajući objekti, sa jasnom namjenom???“

Prof. dr Besim Spahić (iz kataloga izložbe Collegium artisticum 2014)

Adnan Harambašić, član organizacionog

odbora izložbe Collegium artisticum

2014, i predsjednik AABIH, kao komentar

na ovogodišnju izložbu, za tristotrojku je

napisao:

Adnan Harambašić,

foto: Kenan Muslić

Teška vremena, ali ipak nade ima...

Smatram da je stručni žiri kroz svoj rad i tekst koji

je sastavni dio kataloga izložbe 2014 već dao vrlo

dobar i precizan osvrt na istu. Samim time, nema

razloga da dodatno obrazlažem ili komentarišem

njihov izbor nagrađenih radova. Želio bih ipak da

iskoristim izložbu kao pozadinu da bih konstatovao

par stvari kojih smo većina, vjerujem, svjesni.

Mala je trenutna produkcija arhitekture, bilo u

crtanoj ili izvedenoj formi. Postoji par očiglednih

razloga za to, od kojih se ekonomska situacija ističe

kao najvidljiviji, jer je preduslov za bilo kakvu investiciju,

privatnu ili javnu.

Javnih projekata skoro da nema, bilo da su u

pitanju objekti kulture, obrazovanja ili administracije.

Upitno je u kolikoj mjeri se kreativno

razmišlja o tome kako da se pokrenu samoodrživi

javni projekti, sva aktivnost se obično svodi na

čekanje donacija. Samo u Sarajevu postoji potencijal

za javne projekte koji bi, po mom mišljenju,

mogli biti vrlo isplativi. Spomenuću samo dva.

Prvi je Koševo bolnica, koja se razvija bez skoro

ikakvog sveobuhvatnog plana. Problemi se

rješavaju većinom pojedinačno, bez ideje o tome

šta se želi napraviti sa cjelinom. Sam regulacioni

plan datira, ako se ne varam, iz 1970-tih. Dok

se čekaju donacije da bi se napokon završio novi

objekat, imamo stare austrijske objekte u stanju

koje više nije adekvatno za današnje potrebe

bolnice. Prenamjena ovih objekata u staračke

domove bi pružila vrlo dobar izvor resursa i zarade.

Bolnica bi mogla da nudi svoje usluge budućim

stanarima, a objekti bi se mogli prodati privatnim

investitorima, što bi opet stvorilo sredstva da se

novi objekat napokon realizira u potpunosti. To bi

mogao postati tipičan projekat u kojem bi javnost

i privatna investicija udružili interese. Asocijacija

arhitekata je zajedno sa Opštinom Centar ukazala

na taj potencijal i tražila organizovanje javnog

natječaja za urbanističko rješenje bolnice, nažalost

bez uspjeha.

Drugi potencijalni javni projekat su studentski

domovi na Bjelavama. Sredstava za rehabilitaciju

nema i vjerujem da ih u skorije vrijeme neće

ni biti. Postojeći objekti se sve više urušavaju i

postaju neuvjetni za stanovanje. U isto vrijeme,

to područje posjeduje potencijal za proširenje u

vidu novih kapaciteta koji bi mogli biti ekonomski

održivi ako su zasnovani na dobroj urbanističkoj

analizi i arhitektonskom rješenju. Dakle, još jedna

odlična tema za konkurs i mogući javni projekat.

Za razliku od naših komšija na zapadu, u BiH skoro

da ne postoje programi socijalnog stanovanja. Iako

su sredstva za rješavanje problema internih izbjeglica

dijelom omogućena, ne koriste se za gradnju

kvalitetnih arhitektonskih rješenja/projekata koji

bi ujedno omogućili i novoj generaciji arhitekata

da stasaju, kao što je npr. bio slučaj u Hrvatskoj

početkom 2000-tih. Proces dobivanja projekata se

najčešće zasniva na osnovu poznanstava, umjesto

kroz proces konkursnog odabira.

Kad su u pitanju privatne investicije, postoje dvije

vrste: veliki projekti komercijalnog tipa i određeni

broj manjih privatnih projekata. Kod većih projekata

dalo se za pravo investitoru da smatra da je

moguće sve što želi, da pri tome ne košta ništa, a

da projektanta mogu platiti kroz princip razmjene

dobara umjesto honorarom koji mu omogućava

da gradi biro sa kontinuitetom i kvalitetom. Ovim

se umanjuje mogućnost arhitekata koji rade u

biroima da nešto nauče, a da uz to budu adekvatno

plaćeni. Sve ovo kao početna tačka ne daje

previše prostora za dobru arhitekturu.

Ipak, manje privatne investicije ostavljaju

mogućnost za iskorak u kvalitetu što i projekat

nagrađen za realizaciju pokazuje. To su projekti

koji se rade za privatnu upotrebu pa su tako i

očekivanja investitora veća.

Na kraju, ono što daje nadu jesu projekti studenata.

Bilo nagrađeni radovi konkursnih rješenja

grupe studenata pod rukovodstvom kolege Vedada

Kasumagića ili ambiciozni i prijeko potrebni projekat

časopisa „tristotrojka“.

Oba primjera pokazuju želju i ambiciju da se napravi

iskorak iz lokalnog konteksta i da se poveže,

informiše i izgradi stav prema regionalnim i

svjetskim kretanjima. Smatram da je to ispravno

razmišljanje mladih budućih kolega, jer tek u

dodiru sa većim kontekstom možemo da realno

ocijenimo naš kvalitet, a i naučimo nešto što pomjera

granice.

19

broj 2, maj 2014.

LOVE LIMA

Ammar Akšamija, Harun Čerkez, Hana Mekić, Ivica Medić, Sabina Hodović, Vedad Kasumagić

Lokacija: UL. BELEN AV., DISTRICT OF SAN ISIDRO, LIMA, PERU

Tipologija: STAMBENI TORANJ

Površina: 40000 m 2

Broj stanova: 74

Riječ autora:

Stambeni objekat se sastoji iz kule Luis, čvrstog, stabilnog dijela i kule Lucia, laganog, transparentnog

dijela koji prostorno formiraju dva slova L. Obzirom da kula Luis obezbjeđuje

kontinuitet sa postojećim fasadama, i zadržava visinu i karakter susjednih objekata, urbani

balans je sačuvan uprkos razlici između postojećeg i projektiranog volumena. Kula Lucia vizuelno

oslobađa prostor i obezbjeđuje objektu potrebnu volumensku ravnotežu. Lucijin reflektivni

volumen je bezvremenski, jer se fasada uvijek ponaša poput ogledala za sliku urbanog pejzaža

Lime.

Projekti studenata Arhitektonskog fakulteta u Sarajevu

izloženi na izložbi Collegium artisticum 2014:

DIENTE DE LEON

Muhamed Balić, Sabina Filipović, Adil Selimović, Arnel Smajlović, Ljubomir Mioč, Vedad

Kasumagić




Broj stanova: 74

Riječ autora:

Prostorna vertikala visine 102 metra projektirana je kao reper grada i označava parternu poveznicu

između avenije Pezet, avenije Belen i parkovskog prostora sa golf terenima. Projektirani

skeletni, nosivi, fasadni plašt omogućava potpunu fleksibilnost i adaptabilnost prostora, čime

je ostvarena inicijalna ideja stvaranja programski do kraja nedefiniranog objekta, koji funkcionalno

treba odgovoriti savremenim i neistraženim potrebama grada. Estetika fasadnog

plašta inspirirana je rastom i razvojem cvijeta maslačka. Žuti cvijet implicira čvrstoću bloka,

snagu i inteligenciju, bijela zračna lopta zrelog cvijeta duh, čistoću i novi početak, a zelena

fasada predstavlja iluminaciju, ozdravljenje i život.

NEW MODERNITY

Semra Aganović, Semir Imamović, Lamija Salihbašić, Vedad Kasumagić




Broj stanova: 74

Riječ autora:

Novi prostorni reper Distrikta San Isidro projektiran je u ekskluzivnoj stambenoj četvrti sa

pogledom na Lima Golf Club. Vertikalni volumen je podijeljen u dva neovisna tornja, spojena

u prizemnom dijelu javnim sadržajima. Sve stambene jedinice od 400 m 2 tretirane su kao

individualne funkcionalne cjeline, ali na način da formiraju objekat kao jedinstven volumenski

sklop. Kreativnim procesom su urbanizam i arhitektura kombinirani u cjelinu, a zelenilo

korišteno u oblikovanju fasade objekta doprinijelo je inicijalnoj ideji da se kao rezultat dobije

humanija verzija tornja.

20

broj 2, maj 2014.

Autori projekta Love Lima, ispred svojih plakata na izložbi. Ivica Medić, Hana Mekić, Ammar Akšamija, Harun Čerkez, Sabina Hodović, Vedad Kasumagić. foto: Kenan Muslić

Međunarodni konkurs - stambeni toranj u Limi

Na ideju asistenta Vedada Kasumagića, studenti treće godine su kao semestralni zadatak na predmetu Projektovanje 3, Kabineta

za stambene zgrade radili idejno rješenje za konkurs stambenog tornja u Limi. Rad na konkursima u sklopu nastave nije uobičajena

praksa na Arhitektonskom fakultetu u Sarajevu. Prema riječima studenata, ovo je jedno od najboljih iskustava u toku njihovog

studija, a zahvalni su asistentu i profesorima koji su im pružili moralnu i finansijsku pomoć za rad na projektima i učešće na konkursu.

Pored ova tri studentska rada, izloženi su projekat idejnog rješenja enterijera Union banke i tristotrojka:

Idejno rješenje enterijera Union banke

Ena Kukić i Dinko Jelečević

Izloženi primjerci tristotrojke, uslikani na otvorenju

izložbe, prije nego što su “pokradeni”

Plakat tristotrojke,

kolaž napravljen od isječaka iz prvog broja

21

broj 2, maj 2014.

auhaus

Bauhaus je bila škola u Njemačkoj, aktivna

od 1919. do 1933. godine, koja je za to

kratko vrijeme izvršila revoluciju u arhitekturi

i estetskim konceptima, postajući jedna

od najuticajnijih struja koje su djelovale na

modernu arhitekturu, umjetnost i dizajn 20.

vijeka. Organizovana drugačije od drugih

škola, pokušavajući da ostvari sintezu svih

vrsta oblikovanja, a podučavajući svoje multitalentovane

studente mnogim vještinama,

proizvela je određen broj kompletnih umjetnika

čije je stvaranje imalo dubok uticaj na

daljni razvoj umjetnosti, arhitekture, enterijerskog,

grafičkog i industrijskog dizajna kao

i tipografije.

Bauhaus je osnovan u Weimaru sa ciljem

stvaranja škole koja bi pomirila finu i primijenjenu

umjetnost i prema riječima njenog

osnivača Waltera Gropiusa „osnivanja nove

gilde stvaratelja, bez klasnih razlika koje

podižu arogantnu barijeru između zanatlije

i umjetnika.“ Na samom početku, škola je i

funkcionisala kao srednjovjekovno zanatsko

udruženje – guild, gdje je predavač bio

oslovljavan kao Meister, a učenik je napredovao

od pozicije Lehrlinge (apprentice),

preko Gesellen (journeymen) do Jungmeister

(young master).

Nakon dolaska nacionalista na vlast i gubitka

finansijske i političke podrške, škola se nudi

drugim njemačkim gradovima. Premješta se

u novu zgradu koju je projektovao W. Gropius

u Dessauu. Sama zgrada je primjer moderne

arhitekture a škola u njoj doživljava mnoge

značajne promjene, među kojim je i promjena

direktora 1927. godine, kada na poziciju

dolazi Hannes Meyer. Novi direktor insistira

na prefabrikovanim elementima, tačnosti

kalkulacija i školi donosi mnoge isplative

projekte. Ipak, unosi brojne konflikte unutar

škole i smatran je odgovornim za napuštanje

nekih od dugogodišnjih predavača kao što su

Herbert Bayer i Marcel Breuer, a nakon što,

u sve opasnijoj političkoj atmosferi, ugrožava

samo postojanje škole, na poziciju direktora

dolazi Ludwig Mies van der Rohe, 1930.

godine. Mies intervjuiše studente i izbacuje

svakog studenta kojeg je smatrao nedovoljno

posvećenim, ukida proizvodne radionice i

fokus škole pomjera na učenje, približavajući

se konvencionalnom načinu obrazovanja.

Bauhaus je u ovom periodu bio pod sve

većim političkim pritiscima, denunciran zbog

svoje degenerične umjetnosti (entartete

Kunst) - terminom kojim su nacisti opisivali

praktično svu modernu umjetnost. Škola se

seli u Berlin 1932. godine gdje uspijeva da

funkcioniše skoro godinu dana, nakon čega

je Gestapo zatvara 1933. godine.

Težnja škole da objedini umjetnost, zanat i

tehnologiju je odgovarala pragmatičnom

pristupu u obrazovanju kombinovanjem

teorije i prakse, što je postao uzor za druge

škole arhitekture i dizajna širom svijeta, a

najveći pomak učinjen je u polju dizajna

enterijera - revolucionarnim konzolnim stolicama

Marcela Breuera i Marta Stama. Nakon

zatvaranja, studenti i majstori Bauhausa su

nastavili širiti ideje koje je zagovarala ova

škola i ostvarili su veliki uticaj na trendove

u arhitekturi i umjetnosti Zapadne Evrope,

Sjeverne Amerike i Bliskog Istoka.

Dea Dudić i Haris Bulić, druga godina master

studija, Arhitektonski fakultet Sarajevo

The ultimate aim of all creative activity

is a building! The decoration of buildings

was once the noblest function of fine

arts, and fine arts were indispensable

to great architecture. Today they exist

in complacent isolation, and can only

be rescued by the conscious co-operation

and collaboration of all craftsmen.

Architects, painters, and sculptors must

once again come to know and comprehend

the composite character of a

building, both as an entity and in terms

of its various parts. Then their work will

be filled with that true architectonic

spirit which, as "salon art", it has lost.

The old art schools were unable to

produce this unity; and how, indeed,

should they have done so, since art

cannot be taught? Schools must return

to the workshop. The world of the

pattern-designer and applied artist,

consisting only of drawing and painting

must become once again a world in

which things are built. If the young person

who rejoices in creative activity now

begins his career as in the older days by

learning a craft, then the unproductive

"artist" will no longer be condemned to

inadequate artistry, for his skills will be

preserved for the crafts in which he can

achieve great things.

Architects, painters, sculptors, we must

all return to crafts! For there is no such

thing as "professional art". There is no

essential difference between the artist

and the craftsman. The artist is an

exalted craftsman. By the grace of

Heaven and in rare moments of inspiration

which transcend the will, art may

unconsciously blossom from the labour

of his hand, but a base in handicrafts is

essential to every artist. It is there that

the original source of creativity lies.

Let us therefore create a new guild of

craftsmen without the class-distinctions

that raise an arrogant barrier between

craftsmen and artists! Let us desire,

conceive, and create the new building

of the future together. It will combine

architecture, sculpture, and painting

in a single form, and will one day rise

towards the heavens from the hands of

a million workers as the crystalline symbol

of a new and coming faith.

Walter Gropius

april, 1919. godine

23

broj 2, maj 2014.

Selman Selmanagić i Bauhaus

Selman Selmanagić je bosanskohercegovački

arhitekt o kojem se u BiH ne zna mnogo.

Studenti arhitekture još prije početka

studija znaju za Waltera Gropiusa, u prvim

godinama studiranja počinju vrednovati jednostavnost

objekata Miesa van der Rohea i

dizajn Joseffa Hoffmanna, ali ime našeg

arhitekte koji je bio njihov učenik niko ne

spominje. Arhitekta o kojem bi se trebalo

učiti na našim fakultetima, ne samo jer je

jedini student Bauhausa iz BiH, i jedini student

iz nekadašnje Kraljevine Jugoslavije koji

je stekao diplomu u ovoj školi, nego zbog

njegove svestrane karijere i uspjeha nakon

studija.

Selmanagić je rođen 1905. godine u

Srebrenici, a prema nekim izvorima 1904.

u Istanbulu. U Sarajevu je završio stručnu

školu, a u Ljubljani položio stručni ispit za

majstora namještaja i stolarije, nakon čega

je 1929. godine pošao u Berlin sa željom da

usvoji nova znanja i vještine na stolarskim

mašinama. Na putu za Berlin je slučajno

saznao za školu Bauhaus, koju je odmah

odlučio upisati, iako nije znao njemački jezik

niti imao novac za upis. Radio je u stolarskoj

radionici u Dessauu, te iste godine upisao

Pripremni kurs u Bauhausu. Novcem koji

je zaradio u stolarskoj radionici je plaćao

školovanje do četvrtog semestra, nakon čega

je od oca tražio finansijsku pomoć. Zauzvrat

je Selman projektovao i vodio izgradnju

porodične kuće kod Zvornika, te ovim prvim

samostalnim projektom uspješno pokazao

znanja o modernoj arhitekturi koja je

stekao na Bauhausu. Za vrijeme studija je

učestvovao na takmičenjima sa projektima

sanatorija i škole, a sa grupom studenata je

učestvovao u planiranju radničkog naselja.

Diplomirao je u julu 1932. godine na

Odsjeku za arhitekturu, a njegovu diplomu

pod rednim brojem 100 potpisali su Ludwig

Hilberseimer i Mies van der Rohe.

Nakon završetka studija, radio je u ateljeu

W. Gropiusa, kratko boravio u Jugoslaviji, te

radio u Istanbulu i Palestini, gdje je od 1925.-

1939. bio samostalni arhitekt. Početkom

1939. godine se vratio u Berlin i radio kao

filmski arhitekt za kinematografske objekte

i filmsku scenografiju, a zatim u arhitektonskom

birou za urbanizam, industriju i

stambenu gradnju. Aktivno je učestvovao u

obnovi Berlina - vodio je Odjel za planiranje

izgradnje i obnovu kulturnih i sportskih

objekata i zaštitu spomenika i projektovao

Stadion svjetske omladine, nekada najveći

atletski i nogometni stadion u DDR-u.

„Značaj ovoga projekta, kao i Selmanagićevo

sudjelovanje u obnovi i izgradnji zgrada

Humboldtovog univerziteta, istaknuti su kao

njegov osobito vrijedan doprinos berlinskom

Kolektivu za planiranje.“ (Abadžić Hodžić, Aida,

Selman Selmanagić i Bauhaus, str. 174)

Selmanagić je radio kao dizajner namještaja

za Njemačke radionice, uređivao poslovne i

stambene enterijere, a posebno je cijenjena

njegova stolica za seminare koja je korištena

u brojnim obrazovnim ustanovama.

Osim projektantskog, značajan je i njegov

pedagoški rad. Od 1950. godine bio je

voditelj Odjela za arhitekturu i profesor iz

oblasti gradnje i prostornog oblikovanja na

Visokoj školi za primijenjene umjetnosti u

Berlinu. Sa svojim studentima je radio na

mnogim projektima i učestvovao na konkursima

a prvi projekat je bio proširenje zgrade

Visoke umjetničke škole.

„I prema svjedočenju Selmanagićevih studenata,

njihov profesor bio je osoba snažnog

karaktera i personaliteta, profesor koji nije

imao kruti akademski pristup nastavi i koji

je svoje studente smatrao partnerima te

razvijao odnos u kojem obje strane, i ona studenta

i ona nastavnika, razmjenjuju iskustva

i razmišljanja.“ (Abadžić Hodžić, Aida, Selman

Selmanagić i Bauhaus, str. 204)

Kao profesor emeritus je bio gostujući

predavač na Tehničkom univerzitetu u Grazu,

Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu i

na Fakultetu za arhitekturu, građevinarstvo

i geodeziju u Ljubljani.

Dobitnik je nekoliko priznanja: Medalja za

zasluge DDR-a, Patriotski orden za zasluge

u bronzi, Patriotski orden za zasluge u zlatu,

Nagrada za dizajn DDR-a.

Umro je u Berlinu 1986. godine, a sahranjen

na porodičnom groblju u Bojni kod

Srebrenice.

„Arhitekt Selmanagić, po mnogo čemu je,

vidjelo se, bio posve jedinstvena ličnost. Ne

samo da je bio jedini student Bauhausa iz

Bosne i Hercegovine, i ne samo da je od te

grupe studenata iz nekadašnje Kraljevine

Jugoslavije jedino on završio cjelokupni program

studija arhitekture i stekao diplomu te

izvanserijske škole, nego je u svom životu spajao

tolike nevjerojatne razlike, premošćivao

tolike udaljene svjetove i kulture, različite

tradicije, jezike, običaje, estetike, pa potom i

različite političke sisteme, okvire i ideologije,

povezajući ih pritom svojom iznimnom i

snažnom osobnošću i postojanošću vlastitih

uvjerenja i ideala.“ Prof. dr sc. Karin Šerman

22. aprila 2014. godine u Bošnjačkom institutu

je održana promocija knjige „Selman

Selmanagić i Bauhaus“ autorice Aide Abadžić

Hodžić. Na promociji su pored autorice

govorili prof. dr Karin Šerman (Arhitektonski

fakultet u Zagrebu), prof. dr Hilmo Neimarlija

(Fakultet islamskih nauka u Sarajevu) i prof.

dr Sulejman Bosto (Filozofski fakultet u

Sarajevu).

Akademik Ivan Štraus je u recenziji knjige

rekao:

“Kroz cijeli tekst monografije profesorica

Abadžić Hodžić jednostavnim i razumljivim

jezikom ispreplela je veoma burni privatni

život Selmana Selmanagića, njegove

dosljedne društvene, socijalne i političke stavove

kao aktivnog pripadnika intelektualne

ljevice u Njemačkoj sa mišljenjima i životnim

djelovanjima velikana tadašnje arhitektonske

avangarde, avangarde kakva se više nikada

nije pojavila na graditeljskoj sceni, a, sasvim

je sigurno, niti će se pojaviti u vremenu koje

dolazi nakon globalne liberalizacije svega

što život znači. Sistem vrijednosti i čovjek

kao mjerilo stvari završili su sa Bauhausom.

U arhitekturi nedvojbeno.”



24

broj 2, maj 2014.

Selman Selmanagić ispred modela grada Schwedta,

na prezentaciji svog projekta, 1962.

25

broj 2, maj 2014.

Antonio Marras Spazio CIRCOLO; foto: Marija Gavrilović

Salon nameštaja

u Milanu

Jedan od zadataka najznačajnije nedelje

dizajna na svetu nije bio direktno povezan

sa suštinskim konceptom, iako krucijalan za

funkcionisanje i dalji opstanak istog. Nakon

oštrih kritika organizacije prošlogodišnjeg

sajma koji je okupio oko 300 000 posetilaca

iz čitavog sveta, Claudio Lutti, predsednik

Kartell-a i pomenutog događaja obećao je

veliku reorganizaciju koja bi podrazumevala

novi sajt koji je do sada bio veoma

nepregledan i komplikovan, veći broj metro

vozila koji vode do mesta Rho gde se održava

sam sajam i bolju organizaciju radi lakšeg

snalaženja i uštede vremena koje uvek predstavlja

problem kod ovako velikih događaja

čiji je sadržaj nemoguće obići za jedan dan.

Pregovaranje sa hotelima je takođe deo

ovog plana s obzirom da oni već godinama

udvostručavaju cene svojih usluga početkom

aprila. Ovo može biti opasno za opstanak

sajma, ali i mnogih budućih događaja kao što

je EXPO za koji se naredne godine predviđa

oko 20 miliona posetilaca. Žrtva hotela bi

svakako doprinela većoj posećenosti ovog

projekta koji je već izmenio čitav skajlajn

Milana i učinio ga prepoznatljivim po objektima

koji su u funkciji tek par meseci. Iako je

rizik od pada značaja salona nameštaja već

aktuelna tema u proteklih par godina, verujem

da će Milano nastaviti da organizuje

najznačajniji događaj u oblasti dizajna ukoliko

i italijanski brendovi i dizajneri ostanu

najznačajniji.

Belgijski dizajner i bivši dizajn direktor

italijanske kompanije Pininfarina, Lowie

Vermeerch, pre dve godine je izjavio da

mnogi sajmovi dizajna nisu dizajnirani i da

oseća frustraciju nakon povratka iz Milana

kada i nakon velikog puta ima osećaj da je

dosta propustio. Mislim da on ima puno

pravo da izjavi tako nešto, ali i da je jedan od

razloga ovakvog stava pripisan kulturološkoj

razlici i da će ovakvi događaji organizovani

u Italiji koja se nije naklonila Starbucks kulturi

uvek biti na sličan način kritikovani od

strane severnoevropskih zemalja. I Milano

je deo prepoznatljivog duha ove nacije koja

ne polaže na naročito dobroj organizaciji

verujući da će hrana, vino, šarm, istorija,

najznačajniji spomenici arhitekture i glavni

centri dizajna uvek biti dovoljni i za njeno

očuvanje i posećenost. Teško će biti održati

takav stav dalje u budućnosti, iako bi se to

smatralo velikim uspehom.

Ipak, svetska ekonomska kriza i jaka

konkurencija sve uspešnijih brendova sa

područja Severne Evrope su već uspeli da

promene neke od dogmi italijanskog dizajna.

26

broj 2, maj 2014.

Izveštaj sa ovogodišnjeg sajma

Od 8. do 13. aprila je zajedno sa internacionalnom

izložbom kuhinja, EuroCucina,

njenim pratećim događajem FTK - Technology

for the Kitchen, SaloneSatellite i internacionalnom

izložbom kupatila, održana

53. edicija salona nameštaja u Milanu.

SaloneSatellite je ove godine okupio 650

mladih dizajnera i studenata iz 35 različitih

zemalja. SaloneSatteliteAward već pet godina

nagrađuje tri najbolja prototipa industrijskog

dizajna. Ovaj konkurs će nastaviti da bude

otvoren za sve dizajnere mlađe od 35 godina

koji svoje radove izlažu na salonu Satelliti.

EuroCucina je bijenalna izložba najnovijeg

dizajna kuhinjskih delova nameštaja. On je

ove godine preuzeo ulogu simbola koja je

prethodno pripadala nameštaju dnevnog

boravka. Ironija luksuznog i oštrog dizajna,

smelo korišćenje skupocenih i ogromnih

komada drveta, stakla, mermera i detalji

od retkog kamena do sada nikada nisu bili

prihvaćeni na ovaj način. Pitanje je da li su

kuhinje dobile status simbola po osnovi

nesvakidašnjeg dizajna, ili su pak dizajnirane

kako bismo ih tako prihvatili.

Internacionalna izložba kupatila je deo salona

od 2003. godine, a održava se svake naredne,

kao i EuroCucina. Ovogodišnji dizajn je tradicionalno

mini kupatilo pretvorilo u mini spa,

centralnu prostoriju doma koja više nema

striktno funkcionalni karakter. Ovo je izložba

koja se najbrže razvija i svake godine prikuplja

sve više izlagača. Broj italijanskih i stranih

proizvoda je porastao za 20 procenata od

predhodne edicije dok je izložbeni prostor

udvostručen.

Iako EuroLuce izložba ove godine nije održana

(još jedan bijenalni projekat), možemo izdvojiti

lampe kao osnovu dobrog dizajna i primera

jednostavnih, funkcionalnih i inteligentnih

ideja. Italijanski brend Capellini i holandski

brend Moooi su imali neke od izvanrednih

primera ovakvih ideja, dok je LASVIT pored

Libeskinda okupio sjajnu ekipu mladih dizajnera

kao što su Petra Krausova, Jan Plechac,

Henry Wielgus i drugi.

Fuorisaloni, gradska dešavanja van sajma

koja takođe uključuju odlične izložbe (među

kojima su i Moooi i Lasvit), večere, žurke

i ostale događaje organizovane povodom

salona nameštaja, uvek učine početak aprila

u Milanu sasvim jedinstvenim. Centar grada

je prilično mali tako da su mesta na kojima

se održavaju pomenuti događaji veoma koncentrisana

i gotovo je svaki kutak pretvoren

u izložbeni prostor, instalaciju ili promociju.

Ove godine je u skladu sa reorganizacijom

nedelje dizajna bilo moguće ući u sve muzeje

uz ulaznicu na sajam koji je 12. i 13. aprila

bio otvoren i za javnost. Često su i dizajneri

prisutni i raspoloženi da odgovore na pitanja

ili uđu u diskusiju, a tu su i odlična hrana i

fina vina koja potvrđuju dobar ukus koji ovaj

događaj slavi.

Marija Gavrilović, treća godina studija,

Accademia di Belle Arti di Brera, Milano

foto: Marija Gavrilović

27

broj 2, maj 2014.

Manufakturist — LIFT UP! <3

Razgovor sa..

Manufakturist/manufakturistice?

Manufakturist je dizajn studio u kojem nastaju dovitljiva suvremena rješenja usluga i

proizvoda koji oplemenjuju svakodnevni život, odgovorno i profesionalno sugeriraju

nove životne navike, prenose inspirativne rituale, propituju pravila tradicije, potenciraju

emocije i svakodnevnu zabavu.

U posljednje dvije godine projekti dizajn studija Manufakturist izlagani su na relevantnim

izložbama u Zagrebu, Ljubljani i Beogradu, kao i na sajmovima dizajna u

Milanu (Ventura Lambrate 2012, Salone Satellite 2011), Parizu - Croatie, la voice,

Paris Design Week, Beču - Blickfang, Vienna Design week, Berlinu - Qubique, Skopju

i Sofiji.

U studiju sa zagrebačkom adresom od 2012. godine aktivno djeluju Mia Bogovac,

Matea Bronić, Maša Milovac i Kristina Volf, sve redom profesionalne dizajnerice sa

diplomom Studija dizajna pri Arhitektonskom fakultetu.

28

broj 2, maj 2014.

Zrno soli/Pinch of Salt

Zdjelica koja omogućava kreiranje vlastitih zali ha soli.

Potopiti pod morem i ispuniti morskom vodom. Izvaditi

i ostaviti na suncu dok vode ne ispari ostavljajući samo

sol. Dobivenu svježu sol koristiti po želji.

Manufaktura?

Manufakturist proizlazi iz riječi „manufaktura”

što znači ručna proizvodnja

(rukotvorina), a predstavlja i podjelu rada,

grupni ili timski rad. Time se opisuje jedan

aspekt našeg rada u vidu podjele posla u

stvaranju novih proizvoda. S druge strane,

„manufakturist“ znači onaj koji vodi proizvodnju,

tj. onaj koji izrađuje proizvod za

prodaju u dućanu, što nas označava kao

„pojedinca“ unutar proizvodnog procesa.

Vizualnim identitetom htjele smo prenijeti

kreativnost kroz autorski pristup dizajnu koji

daje naglasak na važnost odabira i obrade

materijala te stabilnost komunicirajući

znanje i primjenu tehnologije pomoću koje

stvaramo.

Putešestvije?

„Putešestvije” ili na engleskom „Out and about collection“ je kolekcija proizvoda nastalih

kao rezultat natječaja „Croatian Holiday“ u organizaciji Hrvatskog dizajnerskog društva. Nit

vodilja projekta bila je odgovoriti na potrebe novog turista željnog autentičnog iskustva.

Manufakturistice su na natječaj odgovorile sa kolekcijom koja obuhvaća tri suvenira (čašu,

zdjelicu i prirodni grijač) prevedenih u formu svakodnevnih dizajniranih predmeta koji prenose

„memocije“ na prirodne datosti, lokalnu kulturu i običaje. Tako se, primjerice, s prijateljima

možete osvježiti gemištom pripremljenim u našoj „v/v čaši“ koja prenosi uvriježene omjere

vina i mineralne vode kontinentalne Hrvatske - škropec, pola-pola ili 2u3. Ili, možete gostima

poslužiti sol koju ste sami napravili za vrijeme boravka na Jadranu. „Pinch of Salt“/„Zrno soli“

je zdjelica koja vam omogućava kreiranje vlastitih zaliha soli. Kao suvenir objedinjuje osobni

ritual pojedinca i proces pretvorbe u prirodi.

Duh lokacije na kojoj stvaramo, definitivno utječe na nas, kao osobe i dizajnere, što se (ne namjerno)

reflektira i u našim proizvodima (prvenstveno kroz upotrebu materijala). S druge strane

tu je internet koji nam pruža aktualne informacije o zbivanjima i trendovima na području dizajna

relevantnih svjetskih studija. Putešestvije su nastale kao naš odgovor na temu turizma, a

inspirirane su posebnostima naše zemlje. Stava smo da relevantan i kvalitetan dizajn nadilazi

nacionalne klasifikacije. Kvalitetno promišljen proizvod ne poznaje nacionalnost!

29

broj 2, maj 2014.

Common sense and sensibility?

Pored usluge dizajna proizvoda bavimo se i

dizajnom postava izložbi, od kojih bi izdvojile

postav izložbe 14 hrvatskih dizajn brendova

pod nazivom „Common sense & sensibility“

u sklopu Belgrade design weeka 2012.

Na toj su izložbi sudjelovali dizajn brandovi:

Kvadra design, Element, Oblo, Somewhere

city, Blablab, Design hotel Lone, Design hostel

Goli&Bosi, Data by Despot, Grupa, Boya,

Little Horse and Baby Beuys, Manufakturist,

Ana Tevšić, Filip Gordan Frank.

Trenutno smo u procesu oblikovanja

postava putujuće izložbe Urban IxD koju

organizira UMAS u Splitu u partnerstvu s

Europskom komisijom pod programom FP7

za istraživanje, tehnološki razvoj i demonstracijske

aktivnosti. Izložba tematizira nama

zanimljivu problematiku Future cities.

Najdraži rad?

Kolekcija Putešestvije drži posebno mjesto

jer smo se oko tog projekta oformile kao

grupa dizajnerica. Ponosne smo da je

Manufakturist proizvođač ovih suvenira! To

su naše „prve bebe“. Povrh svega, posebna je

čast i potvrda kvalitete proizvoda što su Zrno

soli i v/v čaša iz kolekcije Putešestvije izabrani

među službene poklone Ureda Predsjednika

RH dr. Ive Josipovića i Ministarstva Kulture

RH.

Industrijski dizajn u BiH?

Prije nekoliko godina smo u sklopu Young

Balkan Designers imale priliku upoznati zanimljive

dizajnere iz regije među kojima su

sudjelovale Neira Sinanbašić i Ranka Radović.

Upoznate smo s radovima Sanjina Halilovića,

dok je Artisan svakako putem suradnji s

dizajnerima iz regije podigao ljestvicu u vidu

proizvodnje i plasmana dizajniranog drvenog

namještaja.

Priča vam se o?

Behide

naglašava proces razodijevanja i skrivanja te omogućava

odlaganje odjeće. Iako ne zaštićuje potpuno od pogleda

znatiželjnika, on svojom prisutnošću odvaja prostor te

postaje objekt koji stvara prostor intime.

Veseli nas akvizicija novih znanja kroz

istraživanje za projekte u kojima sudjelujemo,

pogotovo trenutni projekt Urban IxD.

Primjerice, relativno nepoznata kategorija u

dizajnu - design fiction - bavi se promišljanjem

mogućih svakodnevnih scenarija u bližoj

budućnosti kao i pojmovima poput hibridni

grad, dizajn interakcija, data city i sl. Nešto

slično Black Mirror seriji. Studio koji po

nama najbolje pokriva ovo područje u dizajnu

definitivno je Dunne and Raby. Ovakvi

„fiktivni projekti“ ukazuju na važnost problematiziranja

i promišljanja dizajn scenarija

ne samo u kontekstu današnjeg korisnika,

već i iz perspektive budućeg „građanina“,

korisnika novih tehnologija u urbanom

okruženju.

Ena Kukić, druga godina master studija,


30

broj 2, maj 2014.

Razgovor sa dizajnerom...

Dizajn

svjetskog kalibra

Salih Teskeredžić se, kao malo koji BiH dizajner, može pohvaliti nizom prestižnih nagrada (od

Zlatnog ključa 1989. do Interior Innovation Award 2011. i 2012. godine), velikim i impozantnim

stvaralačkim opusom, te uspješnom suradnjom sa domaćim proizvođačima namještaja

poput DAISY i WAVE kolekcija rađenih od strane „Rukotvorina“ iz Konjica. Začuđujuće, on to

ne čini. Šta više, vjerovatno bi vas iznenadila skromnost i prizemljenost koju ovaj profesor sa

Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu posjeduje.

Razgovarali smo o njegovim studentskim danima, o njegovim studentima - budućim produkt

dizajnerima, o tome šta ga inspiriše da djeluje i stvara, o tradicionalnom BiH zanatstvu i u

čemu danas leži njegova snaga, u kakvoj je poziciji bosanskohercegovački dizajn u odnosu na

region te o njegovom najdražem materijalu, drvetu, i zašto se uvijek njemu rado vraća.

Ko je Salih Teskeredžić?

Nekada, kada sam bio klinac, jedino što sam

želio jeste da budem slikar. Danas bih se

korigovao i rekao da ću vjerovatno završiti

kao kipar, a u međuvremenu se bavim

arhitekturom, produkt dizajnom, odnosno

svim aspektima umjetnosti i svime što je u

jednu ruku višediciplinarno.

„Jedino što sam kao dijete želio jeste da

budem slikar kao Rembrandt ili Tician i to je

bilo jedino što me je fasciniralo.“ Iako skoro

svi roditelji ne žele da čuju za umjetnost

kao primarno zanimanje svog potomstva,

Salihovi roditelji su za njegovu veliku strast

i ljubav imali jako puno razumijevanja. „Iako

je tata više želio da budem doktor nego neko

ko se bavi kreativnim radom, sa moje strane

tu nikada nije bilo dileme“.

Obzirom da ste arhitekta, produkt dizajner

i profesor na Akademiji likovnih umjetnosti

u Sarajevu, u kojoj od ovih uloga se najbolje

snalazite?

To je sve jedan presjek, jedna mješavina

svega navedenog. Jedno zanimanje

nadopunjuje drugo, predagoška djelatnost

nadoponjuje profesionalni rad, a zauzvrat

profesionalni rad nadopunjuje pedagošku

djelatnost.

Kao profesor na ALU u Sarajevu, koliko u

svojim studentima prepoznajete sebe iz studentskih

dana?

Principijelno kod studenata najviše poštujem

ono što sam i sam imao, a to je strast za

znanjem. Ukoliko student ne posjeduje tu

strast za istaživanjem i eksperimentiranjem,

nisam siguran da se radi o pravom izboru

zanimanja. Nije važno da li se njihov krajnji

produkt okarakteriše kao uspješan ili ne,

važan je proces i nova saznanja unutar njega.

Produkt dizajn je jedna složena i kompleksna

disciplina koja podrazumijeva jako širok obim

znanja. Produkt dizajner je pola umjetnik,

pola inžinjer, odnosno spoj tehničkog znanja

i spoj kreativnih sposobnosti, tj. traženje

balansa između racionalnog i kreativnog.

Mnogi od mojih studenata imaju sposobnost

da kreativno djeluju, ali ono što im je

najveća kočnica jeste nedostatak tehničke

potkovanosti.

Da ste Vi kao student bili tvrdoglavi ili ste „slijepo

slijedili upute“?

Ako napravim paralelu između sebe i svojih

studenata, mogu da kažem da sam ja bio

student koji je bio veoma otvoren da primi

nova znanja. Bio sam siguran da jako malo

stvari znam, odakle potiče ta otvorenost

prema „skupljanju“ ili asimiliranju znanja.

Po meni, ta doza tvrdoglavosti se može bazirati

samo na nivou znanja. Uvijek me je kao

studenta bilo strah biti tvrdoglav jer sam bio

svjestan da jako malo znam.

Obzirom da ste studirali na AFS i ALU u

Sarajevu, da li ste imali nekog profesora koji

ostavio poseban utjecaj na Vas?

Naravno, za mene je to bio profesor Zlatko

Ugljen. Profesor koji je imao jedan izuzetan

etički pristup prema arhitekturi i uopćeno

oblikovanju. Taj etički odnos prema struci je

nešto što me oduvijek fasiciniralo.

Da li je postojao neki arhitekta, dizajner, slikar

ili umjetnik u bilo kojem formatu koji je utjecao

na Vas i Vaš rad?

Mogu reći da me je uvijek fascinirao odnos

prema materijalu i zadatom problemu, te

načinu na koji je neki problem riješen sa

adekvatnim odgovorom. U tom kontekstu

mogu govoriti o više uzora koji su bili

međusobno različiti, bio to Charles Eames,

Hans Wegner ili pak naš Zlatko Ugljen.

Da li smatrate da je hendikep ili prednost biti

dizajner koji živi, radi i djeluje u zemlji kao što

je Bosna i Hercegovina?

Poslije završenog fakulteta, tri godine sam

radio kao dizajner namještaja u Šipadkomercu

i onda sam prije posljednjeg rata

otišao u inostanstvo. Otišao sam samo iz

jednog razloga, da što više naučim, odnosno

da dopunim svoje postojeće znanje.

Nakon 15 godina iskustva i rada u Evropi,

osjetio sam veliku želju da se vratim u Bosnu

i Hercegovinu jer sam želio da stečeno znanje

primijenim upravo ovdje. Mislim da u Bosni

i Hercegovini imamo strahovit potencijal

za kreativno djelovanje, pri čemu govorim

primarno o produkt dizajnu. Taj potencijal

leži u autentičnosti dizajna, koji može crpiti

svoje korijene iz različitih izvora. Jedan od tih

izvora može da bude tradicionalno zanatstvo

i tradicionalna industrija koje smo mi imali.

Tako da ne vidim nikakav hendikep u tome da

djelujemo iz Bosne i Hercegovine, čak smatram

to i prednošću.

Obzirom da ste proveli duži vremenski period

u inostranstvu, šta Vam je bila najveća motivacija

da se vratite u BiH?

Moj jedini i osnovni motiv odlaska u Evropu

je bilo da naučim što više. U momentu kada

sam osjetio da sam dovoljno naučio, te da

bi sve ostalo bilo nekakva rutina, onda

sam se vratio u BiH sa željom da to znanje

implementiram.

31

broj 2, maj 2014.

Iako je u njegovom slučaju to mogla biti bilo

koja zemlja, Salih govori o tome da se on

najbolje osjeća u BiH, upoređujući sebe sa

biljkom koja osjeća da najbolje funkcioniše

u nekoj optimalnoj klimi, a za njega je, čini

se, ta optimalna klima upravo BiH, mjesto u

kojem može da „bude svoj“.

Postoje određene vrijednosti koje možete da

otkrijete samo u Sarajevu, Konjicu , Tešnju ili

pak Bihaću, koje mogu biti jako inspirativne.

Da doživite i otkrijete nešto što je specifično i

originalno samo za taj ćošak BiH.

Vi ste jedan od rijetkih dizajnera sa ovih prostora

koji je uspio da ostvari vrlo uspješnu

suradnju sa domaćim proizvođačima

(Rukotvorine, Artinsan, Gazzda). Mislite li da

su odnosi između domaćih dizajnera i domaćih

proizvođaća pomalo na nezavidnom nivou?

Ako regionalno posmatramo ovaj problem,

mislim da mi u BiH imamo veoma pozitivnu

situaciju. Sa nekoliko brendova smo uspjeli

da se pozicioniramo na evropsko tržište

te imamo nekoliko proizvođača koji su uz

prisustvo originalnog dizajna i kvalitetnog

proizvoda u velikoj mjeri stekli visok stepen

poštovanja na tržištu. Ovo je postignuto

kao rezultat direktne suradnje dizajnera i

proizvođača. U posljednjih desetak godina

smo pokazali da možemo da budemo priznati

na internacionalnom nivou te da možemo

kao krajnji produkt ponuditi jako kvalitetan

dizajn.

Odakle tolika ljubav prema drvetu kao

materijalu?

Ono što me je uvijek fasciniralo jeste tradicija

Bosne i Hercegovine te njen dugogodišnji

odnos prema materijalu kao što je drvo.

Danas mogu da kažem da je drvo moja

trajna inspiracija, jer svi mi imamo jako

pozitivan odnos prema tom materijalu, a sa

druge strane, potencijal materijala i način

obrade te dovođenje u njegovu najbolju

formu, kada on pozitivno zrači, je veoma

posebno iskustvo. Drvo je materijal kojem

se uvijek rado vraćam i sa kojim jako dobro

komuniciram.

Ima jedna vrlo lijepa formulacija od Le

Corbusiera, koja glasi: „Umjetnost se nalazi

tamo kada osjetite trnke kako prolaze kroz

vas“.

Ja se uvijek naježim pri dodiru sa drvetom.

Ova moja fasciniranost drvetom nema

nikakve veze sa racionalnošću, nego je to

jedna intutitivna impresija.

Fascinacija tradicionalnim zanatsvom kojeg

mi imamo u BiH, odnos između ljudi sa

kojima radim, toplina, želja, strast da se

napravi ne samo nešto novo, nego da se taj

cjelokupni stvaralački proces osjeti u krajnjem

produktu, da to ne bude samo komad

namještaja kojeg bi veoma rado imali u

32

broj 2, maj 2014.

svom stambenom prostoru, nego da imate

mogućnost da se sa njim identificirate i

povežete, da to ne bude samo stol ili stolica,

nego predmet sa kojim stvarate emotivnu

vezu. Emotivna veza između predmeta i

korisnika je nešto što mene prvenstveno

interesuje dok sve ostalo može da bude

formalno ili vizualno, ali taj emotivni odnos

je ono što mene iznova fascinira u produkt

dizajnu.

Koliko je nedostatak novih tehničkih

dostignuća na prostoru BiH ograničavajući za

nekog mladog dizajnera kojem možda drvo

nije primarni materijal kao što je Vama?

Mislim da ta činjenica nije uopšte

ograničavajuća. Produkt dizajn je ustvari krojenje

odijela po mjeri. Tehnologija nije razlog

zbog kojeg se neki kupac odlučuje za krajnji

proizvod, nego je emocija u prvom planu.

Mislim da nije važno koliko naprednu ili nazadnu

tehnologiju imate, bitno je imati dobru

ideju i dizajn, u nekom konkretnijem slučaju

prilagođen mogućnostima proizvođača, a u

tome leži kreativnost dizajnera, da se prilagodite,

i uprkos svemu na kraju možete da

imate fantastičan proizvod. Nikada ne bih

preferirao tehnologiju kao neku presudnu

prednost u nekom tržišnom natjecanju. Ako

ste odličan kuhar i otvorite frižider i u njemu

imate tri namirnice, vi imate potencijal da od

te tri napravite gurmanski spektakl i obrnuto,

ako imate stotinu namirnica i ako ne posjedujete

kreativni alat, nećete biti u stanju

napraviti bilo šta dobro.

Po paroli „Snađi se sa onim što imaš“, da li je

jedna od prednosti ili pak mana ovog prostora

to što smo naviknuti na, uslovno rečeno,

najgore?

Ljudi sa ovih prostora su naviknuti na

improvizaciju, a djelovanje uz pomoć impovizacije

također zahtijeva mnogo kreativnosti,

iako se ja lično ne bih previše ponosio time.

Da li ste ikada imali neku situaciju u kojoj se od

vas očekivalo ili zahtijevalo da svoja ubjeđenja

ostavite po strani i radite kao što ste Vi to vrlo

lijepo nazvali „pozerski dizajn“?

Ne, ja sam uvijek radio ono što sam želio i

ono što sam volio najbolje što znam, i zaista

nisam nikada imao, ni na početku svoje

karijere a ni danas, situaciju u kojoj se od

mene zahtijevalo da radim sa manje strasti

ili ljubavi nego što to činim. Moji stavovi i

strasti se i dan danas nisu promijenili, čak

su jednaki onima koje sam imao kao početni

dizajner. Jedina razlika je što danas radim

rafiniranije, ljepše i profinjenije ali sa jednakom

emocijom i strašću. Da li radiš pošteno

ili pozerski? Ako radite pozerski, to je slično

situaciji kada upalite šibicu i ona se odmah

ugasi. Kada osjetiš da te vodi ona strast i

vatra, to je suština, a pozeraj je nešto što je

meni bilo strano još kao djetetu, a pogotovo

danas kao odraslom čovjeku.

Kako izgleda jedan Vaš radni dan? Da li je to

neki ustaljeni, rutinski radni dan?

Rutina je ono čega se najviše bojim, ona ne

smije da postane dio mog kreativnog rada i

trudim se svim silama da to ne postane. Sve

je više definisano intuicijom i emocijom, ako

mi se nešto dopada onda to radim sa punim

potencijalom i najbolje što mogu, a ako mi se

ne dopada onda ne želim nikako.

Da li pored posla kojim se bavite imate još

neku strast ili nešto poput hobija?

Ja sam oduvijek, čak kao dijete, znao da se

želim baviti kreativnim poslom i taj posao

mene u potpunosti ispunjava. Mislim da,

ukoliko potpuno odgovorno i etički radite

svoj posao, treba toliko energije i truda da

na kraju dana nemate vremena ni snage da

se bavite nekim drugim stvarima. Naravno,

čovjek uvijek može imati neke druge interese

kada ima strasti za tim, ali čini mi se da je

moja jedina strast kreativni čin, bilo u polju

produkt dizajna, arhitekture ili nečeg sasvim

trećeg.

Imate li neki savjet za sve mlade umjetnike,

nećemo ih kategorisati ni kao slikare, produkt

dizajnere ili arhitekte, nego da ih nazovemo

jednim imenom, kreativne STARTUPER-e?

Jedan od najvećih problema je taj što studenti

očekuju rezultate jako brzo, dok u

suštini rezultat ne smije da bude cilj sam

od sebe, kvalitet rada bi trebao da bude

osnovna motivacija. U percepciji rada leži

glavni problem, što je usko povezano i sa

globalizacijom, međutim isto tako smatram

da bi etički odnos prema struci i prema

radu trebao da bude primaran neovisno od

toga kojim poslom se bavite. Vrhunski nivo

bismo trebali da težimo ostvariti zbog sebe

a ne zbog ostalih. Na kraju, zbog sebe smo

i odlučili da se bavimo upravo tim poslom a

ne zbog ostalih.



33

broj 2, maj 2014.

Industrijski dizajn

Tarem Nakışçı

je u martu održao predavanje u sklopu IUS/

VACD Festivala Re-Do 2014 u Sarajevu. Ne

znajući ranije (sad me je stid to priznati) ko

je on i čime se bavi, ostala sam bez teksta

nakon predavanja ovog industrijskog dizajnera

iz Istanbula.

„Nokia 888 je vrlo jednostavna, moderna, futuristička i konceptualna na pozitivan način.“

Eero Miettinen, dizajn direktor Nokia.

Relax , take it easy ...

Cube and Dot (Kocka i Tačka)

Svoje predavanje započinje na neobičan

način, bez nekog konkretnog uvoda. Počinje

da priča o svemiru, planeti Zemlji, zvijezdama,

čovjeku budućnosti, fokusirajući se

na sve osim na dizajn i ja se pitam: šta je ovo?

Nakon ovog, za mene pomalo zbunjujućeg

uvoda, Tarem objašnjava da sve što čini,

radi za 10 godina unaprijed, da tehnološke

napretke inkorporira u svoj dizajn, da nas

tehnološka dostignuća čine humanijim a

ne više robotiziranim, te da sve navedeno

ne može i ne smije biti kontraproduktivno.

Navodi, da ako i jeste tako, onda „dizajneri

nisu shvatili bit tehnologije i ne znaju kako

da je koriste i ako je oni ne doživljavaju kao

prednost, nego kao manu, neće ni biti u

stanju vidjeti veću sliku (the big picture)“.

Uz ovakvo razmišljanje, ne iznenađuje me što

je on dizajnirao nešto što mi danas nazivamo

„pametni telefon“ još 2005. godine kada ova

vrsta životnog navigatora nije ni postojala.

Svoj dizajn je prezentovao na konkursu koji

je raspisala kompanija Nokia i osvojio prvu

nagradu. „Međutim, obzirom da sam tada

bio student, iako sam osvojio prvu nagradu,

moj dizajn nije realizovan.“

Tarem je već tada imao određenog radnog

iskustva, a većina njegovih kolega sa

studija industrijskog dizajna na Mimar Sinan

Univerzitetu u Istanbulu je bila iznenađena

što je upravo on, kao ne baš brilijantan student,

bio dobitnik fakultetskog konkursa čija

je prva nagrada bila jednogodišnja praksa za

kompaniju Fiat u Milanu. „Kada bi me neko

od mojih prijatelja upitao kako ide projekat

za konkurs, ja bih mu odgovorio: super

ide, samo još da sve dizajniram. Hoću reći,

nisam se nikada pretjerano opterećivao

ocjenama, niti željama profesora, više sam

se fokusirao na sebe, ideju i sve one stvari

koje su moji profesori smatrali irelevantnim

poput boja: nikad mi nije bilo jasno kako ne

shvataju da nije jednako tretirati nešto zelenom,

plavom ili crvenom bojom.“

On za sebe kaže da je prvi put počeo svjesno

da razmišlja o svom dizajnu upravo tokom

rada za kompaniju Fiat. „Zamislite da vam

dođe neko i kaže: tvoj zadatak je bijela

boja i ne kaže vam ništa, ali apsolutno ništa

drugo. Prvo sam mislio da se ljudi sa mnom

34

broj 2, maj 2014.

šale, ali poslije sam shvatio da oni ne žele

da razmišljam o bijeloj boji na standardni

način, odnosno da sve ono što smo navikli

da percipiramo o bijeloj boji prebacim

u drugačiju dimenziju, uslovno rečeno:

da vašu vizuelnu percepciju ‘pomutim’ i

stvorim nešto neočekivano, po principu:

thinking outside of the box.“

Upravo je ovaj koncept primijenio prilikom

dizajna svog posuđa Relax za kompaniju

Savarona 2010. godine kao i za dizajn Cube

and Dot kolekcije pločica, za koju je 2011.

godine dobio prestižnu RED DOT nagradu i

IF nagradu za produkt dizajn godine.

Cube and Dot pločice funkcionišu kao interaktivna

površina. Zahvaljujući magnetima na

pločicama i zidu, korisnicima je ostavljena

mogućnost da sami, prema svom nahođenju

i kreativnosti, dizajniraju zidne površine.

„Kada sam počeo sa ovim projektom, primarno

sam razmišljao o korisniku. Nije

važno koliko dobro dizajnirate neki predmet

ili produkt, ako korisnik ne može unijeti ‘dio

sebe’ u vaš dizajn ili se poistovijetiti sa njim,

i ako ga on vizuelno svaki put ne intrigira,

po meni, to je neuspješan dizajn.“

Mnogo je primjera uspješne interakcije

korisnika, tehnologije i svaki put drugačijeg

vizuelnog percipiranja Taremovog dizajna.

Ovaj mladi 33-godišnji turski dizajner je za

7 godina uspio dobiti sve prestižne dizajnerske

nagrade, 2009. je uvršten među „100

najboljih mladih dizajnera Europe“ a 2011.

godine je dobio Oscara u svijetu dizajna –

Red Dot nagradu za produkt dizajn.

Neko ga je na samom kraju predavanja upitao

koji projekat mu je bio „katapult“ u svijet

dizajna i šta raditi ako nedostaje inspiracija.

Tarem je rekao da ne treba „ganjati“

odskočne projekte, da na svakoj svojoj ideji

radite kao da ste vi krajnji korisnik, da vam

svaki dizajn može biti katapult i da nijedan ne

trebate tretirati kao minoran. „Ja ne vjerujem

u postojanje kreativne blokade, ako se

ograničim u svom dizajnu na ‘očekivano’ i

‘predvidivo’, tada definitivno blokiram sam

sebe. Kreativnost nije ništa drugo nego riječ

koja se koristi kao sinonim za pronalaženje

novih rješenja za već postojeće probleme.

Nemojte razmišljati o rješenju, nego o problemu,

u što širem mogućem kontekstu.“



Instalacija naglašava našu vitalnu i emocionalnu vezu sa „zelenim“, a djeluje kao tihi protest protiv uništavanja

zelenih površina u Istanbulu. GREEN SPACE V.01 je predstavljen u okviru Istanbul Design Week ‘13, kao prvi

komad niza instalacija koje će uslijediti u 2014.

35

broj 2, maj 2014.

Dejan Mitov, Jelena Čobanović i Krsto Radovanović

su grupa mladih arhitekata iz Novog Sada, koji su

zajedno radili na različitim projektima za vrijeme

studija, a danas djeluju kao arhitektonski tim

Modelart arhitekti.

Gostovali su na VACD festivalu Re-Do 2014, i posjetiteljima

podijelili nekoliko primjeraka časopisa

„architectural approach“ kojeg su uređivali kao

studenti Departmana za arhitekturu i urbanizam

na Fakultetu tehničkih nauka u Novom Sadu.

Drago nam je smo što smo i mi dobili štampani

primjerak ovog časopisa.

Nakon prezentacije njihovih projekata, upoznali

smo Dejana i Krstu te sa Krstom razgovarali o njihovom

dosadašnjem radu, ali najviše o radu na

časopisu, razlozima pokretanja i pauze u izdavanju

koja je uslijedila nakon drugog broja.

Razgovor sa...

odel

rt arhitekti

Kada ste vas troje počeli raditi zajedno?

Krsto: Dejan i ja smo bili četvrta godina, a

Jelena je bila treća kada smo počeli raditi

zajedno. Nas dvojica se družimo još od prve

godine i pokušavali smo neke konkurse da

radimo i ranije. Na četvrtoj godini nam se

Jelena pridružila, pa smo nas troje bili osnovna

ekipa, uz nekoliko saradnika. Radili smo neke

manje projekte, dizajn, intervencije, izlagali,

pa smo htjeli sa tih praktičnih projekata da

krenemo na teorijska istraživanja zato što je te

godine kod nas otvoren master studijski program

koji se bavi istraživanjem u arhitekturi,

pa smo nakon iskustava sa tog mastera odlučili

pokrenuti časopis.

Iako je timski rad na našem fakultetu organizovan

na način da studenti sami formiraju privremene

grupe za rad na određenom projektu (neki studenti

izbjegavaju da rade sa prijateljima dok drugi

smatraju da se saradnjom sa prijateljima dolazi

do boljih rješenja), rijetki su timovi koji opstanu

do kraja studija i nastave zajedno raditi kao tim

arhitekata. Da li vaš fakultet potiče i ohrabruje

studente da formiraju timove koji zajedno rade

na svim projektima, kako bi poslije završenog

studija mogli nastaviti kao uvježban tim?

Krsto: Mi smo više samoinicijativno formirali

grupu, ali se slažem da kada veći broj prijatelja

radi zajedno, s jedne strane im je lakše raditi,

dok s druge strane, zbog opuštene atmosfere,

lakše dolazi i do konflikta. Bilo bi super kada se

to ne bi dešavalo. Zbog toga neki neće da rade

s prijateljima, ali ja se s time ne slažem - Dejan i

ja smo drugari prvo, pa tek onda saradnici. Nije

da fakultet sam po sebi ohrabruje formiranje

takvih grupa ali ako se već formiraju podržava

ih. Ako studenti dođu s nekom idejom koja djeluje

ozbiljno, onda podrže, finansiraju izradu,

odlazak ili izlaganje na nekom festivalu, tako da

pretpostavljam da bi i kod vas to funkcionisalo,

kao za „tristotrojku“.

Mi kroz ovaj članak upravo želimo da pokažemo

kako dobar i uhodan tim studenata koji su

učestvovali zajedno na više projekata može

odmah nakon fakulteta da nastavi sa istom praksom.

Da li Modelart danas činite samo vas troje?

Krsto: Dejan se bavi modelarstvom, pa je još

ranije osnovao studio Modelart. Sa druge

strane, u okviru studentske grupe A7 smo radili

na nekoliko projekata tokom studija, što je kasnije

krenulo u nekom novom pravcu - s jedne

strane u časopis, s druge sa projektima s ciljem

da pored studija radimo praktične stvari i da se

pripremamo za dalju praksu. Prošle godine smo

se registrovali i naravno da imamo saradnike,

ali nas troje čini osnovni tim.

Primijetili smo da su članke u vašem časopisu

pisali i iskusniji autori, ne samo studenti. Koja je

bila vaša ciljna grupa?

Krsto: Ciljna grupa su prije svega studenti, ali

nismo htjeli praviti zatvoreni časopis samo

za studente arhitekture, nego kao i kod vas –

arhitektura, dizajn i umjetnost, znači prevazilazi

samo arhitekturu. Studenti su nam bili osnovna

ciljna grupa, ali neka dalja vizija je bila da se to

raširi, ne samo na arhitekte i studente nego i

na druge ljude. Prije nego što smo krenuli sa

oblikovanjem, prvo smo osmislili koncept u

kojem svaki broj ima svoju temu.

Zašto “architectural approach”, i na koji način ste

birali teme za svaki broj?

Krsto: Čitav koncept časopisa je zasnovan na

nekim različitim pristupima u arhitekturi, napravili

smo teme broja, postavili neke ključne

pojmove, kao lajtmotive čitavog časopisa. Kada

se krene projektovati, potreban je određeni

pristup - sa koje strane se napada problem,

pa smo mi onda definisali 7 mogućih pristupa,

ali ne sa ciljem da ih se držimo nego da se u

svakom narednom broju obrađuje neki novi

pristup.

Prvi je bio sociološki pristup koji je nama

nekako najzanimljiviji jer smo kroz sve projekte

htjeli kroz male intervencije ostvariti druženje

na javnom prostoru, interakciju sa ljudima i išli

smo u socijalnom smjeru. Nismo htjeli da to

bude časopis samo za arhitekturu nego da se

bavi i sociologijom, htjeli smo da povežemo te

neke granične oblasti arhitekture, oblasti koje

su na prvi pogled nepovezane.

Tema drugog broja je bila utopija, utopijski

pristup. Nama je to zanimljiva tema jer

je na neki način u arhitekturi zapostavljeno

razmišljanje. Za razliku od 20. vijeka gdje je bila

neka vizija o arhitekturi - kada posmatramo

socijalističke zgrade vidi se da tu postoje mnogi

problemi, ali je postojala neka vizija, znalo se

čemu služi, a danas toga nema. U tom smislu

smo htjeli da promovišemo taj vizionarski

pristup, da prije svega studenti objave radove

koji su na neki način utopijski. Jako puno studenata,

posebno Beograđani, su se javili sa nekim

projektima kakve na našem fakultetu teško da

bi neko uradio, zato što kod nas nema toliko

slobodnog mišljenja. Htjeli smo da pošaljemo

poruku studentima.

Sljedeća tema bi bila eksperimentalni pristup

u arhitekturi s nekim manjim intervencijama,

nešto slično što smo mi radili. Moguće je eksperimentisati

u arhitekturi, možda ne u nekoj

velikoj razmjeri, ali se može eksperimentisati

sa materijalima i drugim stvarima na manjoj

razmjeri.

Koji je značaj časopisa za arhitekturu?

Krsto: Ono što smo mi htjeli da postignemo

sa časopisom je da ohrabrimo studente za

objavljivanje svojih radova. Mi smo još ranije

shvatili da svi projekti koje radimo nemaju

mnogo smisla ako ih nećemo objaviti. To je

jedini način da se uspije i to je jedan od razloga

36

broj 2, maj 2014.

pokretanja časopisa, jer na taj način studenti

uče da prezentuju ono što rade. Naš profesor

Radomir Folić, koji predaje Metodologiju

naučno-istraživačkog rada stalno govori

„sveto trojstvo: istraži, napiši, objavi“. Može

se istraživati i pisati, ali dok se ne objavi kao

da nije urađeno. Studenti iz Beograda su više

ohrabreni jer tokom studija stalno organizuju

neke izložbe, pa je za njih normalno da se

javljaju sa projektima koje bi objavili čim se

pojavi neki časopis.

U svakom slučaju, rad na časopisu je dobro

iskustvo kroz koje se mnogo nauči, jer ima

više različitih koraka i jer ste na neki način

i grafički dizajner, i arhitekta, i menadžer, i

novinar koji prikuplja informacije.

Naslovnica drugog broja časopisa

“architectural approach”

Nastavak projekta, jeste li pokušali naći drugu

trojku koja bi vas zamijenila?

Krsto: Htjeli smo da se to nastavi, ali mi nismo

mogli nastaviti jer smo se posvetili drugim

stvarima, časopis je postao sporedna stvar.

Na fakultetu poslije nas nije bilo dovoljno

zainteresovanih studenata koji bi preuzeli to

na sebe. Zvali smo neke ljude a neki su se i

sami javili da nastave ali nisu, ne znam zašto,

možda studenti žele da učestvuju, ali ne i da

vode projekat.

Za sada je neizvjesna budućnost časopisa.

Problem je finansiranja za štampanje, i

nama je fakultet finansirao prvi broj. Može

se objaviti online verzija ali to nije dovoljno.

Bitno je imati štampani primjerak publikacije.

Ja uživam u listanju časopisa, možda

drugi ljudi ne razmišljaju tako, ali mislim da

je većini to važno. Sada razmišljamo da to

nastavi da živi u nekom obliku, mislim da je

neophodno da se nastavi takav časopis.

Koji je vaš trenutni fokus?

Krsto: Svakome je cilj da radi što veće projekte,

ali to nije uvijek mogućnost pa se

dosta rade i manji projekti jer je arhitektura

mnogo široka oblast. Mi bismo da projektujemo

nešto veće ali možda nekad to nije

izvodivo. Naše shvatanje arhitekture je da

ne moraš raditi velike zgrade. Veliki istoričar

umjetnosti Nikolaus Pevsner je rekao:

„Nadstrešnica za bicikle je građevina; katedrala

u Linkolnu je arhitektonsko djelo“, dok

se ja naprimjer ne slažem s tim, jer mislim

da se arhitektura može izraziti na mnogo

manjem mjerilu. Zašto se male intervencije

i paviljoni ne bi mogli nazvati arhitekturom?

To je možda glavni uzrok problema današnjih

gradova, što je arhitektura samo ono što je

veliko, a sve malo što je okolo kao da nije

arhitektura, zanemareno je, pa se svugdje

viđaju iste klupe, isti elementi, a ima

dovoljno arhitekata da se bave svim tim stvarima.

Nama su još uvijek zanimljive manje

intervencije u gradu, sa primjenom nekih

neuobičajenih materijala, privremene strukture,

to je nešto što nas zanima.



37

broj 2, maj 2014.

Razgovor sa...

Husejn Dropić

Foto: Amina Dropić

Moja veza sa graditeljstvom započinje u

ranoj mladosti, kada sam sa ocem izrađivao

stolarske elemente vrata i prozora, jednostavnije

pozicije namještaja i pomagao mu

u podizanju manjih gospodarskih objekata.

Građevinsku tehničku školu završio sam u

Tuzli, gdje stičem prva stručna znanja od

mojih profesora Predraga Marjanovića

i Petra Stogova koji su u to vrijeme predavali

većinu stručnih predmeta. Ova škola

definirala je moje buduće zanimanje i razvila

zainteresiranost za graditeljstvo.

U vrijeme mog studija na Arhitektonskourbanističkom

fakultetu u Sarajevu

(1969-1974. godine) najvažnije stručne predmete

predavali su profesori: Smiljanić, Lukić,

Vukić, Redžić, Bogunović, Finci, Neidhardt,

Čelić, Taubman, Somborski, Radonjić, Avdo i

Muhamed Kadić, Ferušić; te docenti Ugljen,

Božović i Salihović. Pored navedenih profesora

stručna znanja smo učili i od njihovih

asistenata koji su nas svojim nesebičnim

angažovanjem uvodili u svijet arhitekture.

O svakom od profesora moglo bi se mnogo

lijepog pričati, ali ovom prilikom želim se

sjetiti profesora Neidhardta i njegovih predavanja

sa kredom, pred običnom školskom

tablom, koju bi Profesor za kratko vrijeme

ispunio velikim brojem skica i analiza. Uvijek

sam žalio kada se to moralo pobrisati, da bi

na tablu došla sljedeća serija Profesorovih

skica. Nismo imali tehniku za njihovo trajno

bilježenje, a vjerujem da bi i sadašnjim

studentima ove skice bile interesantne. Dio

karakterističnih Profesorovih skica i analiza

objavljen je časopisu ARHITEKTURA broj 113-

114 iz 1972. godine.

Tuzla je moje definitivno stanište od

1974. godine, nakon završenog studija

na Arhitektonsko-urbanističkom fakultetu

u Sarajevu. Naime, posljednje tri godine

studija bio sam stipendist tuzlanskog

POLET-a, preduzeća za izvođenje završnih

radova u građevinarstvu. Želio sam korektno

odraditi moju obavezu po ugovoru o stipendiranju

i POLET mi je ponudio da počnem

raditi u jednom od njegovih OOUR-a koji su

tada postojali u Beogradu, Herceg Novom,

Sarajevu, Tuzli i Zagrebu. Izabrao sam Tuzlu.

Vrlo kratko sam radio u POLET-u, zatim nekoliko

mjeseci u Službi primjene SIPOREX-a i

nakon toga u aprilu 1975. godine počeo sam

raditi u Zavodu za urbanizam i projektovanje

PROJEKT - Tuzla.

PROJEKT je bio projektno preduzeće sa

tradicijom (osnovano 1953. godine) i najveće

preduzeće ove vrste u regiji Sjeveroistočne

Bosne, sa velikim brojem iskusnih i

afirmisanih arhitekata. Imao sam sreću da

projektantski rad započnem u vrlo zdravoj

sredini gdje sam svakog dana proširivao

svoja stručna znanja. Veliku zahvalnost

dugujem mojim dragim kolegama Zvonimiru

Juriću i Velimiru Stojanoviću koji su mi

pomogli i omogućili da se zajedno sa njima,

a vrlo brzo i samostalno, suočim sa ozbiljnim

projektima i njihovim realizacijama.

Polovinom 1989. godine završavam rad u

PROJEKT-u Tuzla, i tada formiram vlastiti

projektni biro pod nazivom AMBIJENT -

Arhitektonski atelje Tuzla. Rad u vlastitom

ateljeu započeo sam sa dvoje mladih kolega;

Selmom Imamović i Semirom Salihovićem.

U narednim godinama, pa sve do danas, u

ovom Ateljeu radio je, duže ili kraće, veliki

broj mladih arhitekata. Neki od njih sada

rade izvan granica Bosne i Hercegovine, neki

su ostali na našim prostorima i zaposlili se u

drugim preduzećima ili obrazovnim ustanovama.

Pored diplomiranih arhitekata, na

ferijalnoj praksi bilo je mnogo naših studenata

iz Beča, Graca i Sarajeva.

Kada bih uporedio moje početke u privatnoj

praksi sa radom u PROJEKT-u, mogao bih

reći da je to u ono vrijeme bila neuporediva

razlika, jer sam se u sistemu dogovorne

ekonomije odlučio da budem među onima

koje je tadašnji društveni sistem gledao

„drugim očima“. Nije mi to smetalo jer sam

imao izgrađene radne navike i odgovornost

prema poslu, tako da smo započeli od

manjih projekata i polako ali sigurno napredovali.

Trebalo je obezbijediti neophodnu

opremu i aparate za kopiranje nacrta, tako

da sam radne stolove izradio zajedno sa

mojim ocem, a uz pomoć ovlaštenog servisera

osposobili smo jedan stari kopir aparat

- METEM, koji je proizveden 1957. godine.

Taj aparat je kopirao velike nacrte sa pausa

i transparenta na ozolit papir. On je i danas

ispravan kao naš „muzejski eksponat“, ali

je tehnološki prevaziđen, jer uvođenjem

računara izostavljena je faza tuširanja nacrta

na paus papir, kopiranje na transparent za

instalatere, a onda sa pausa i transparenta

na ozolit kao finalni proizvod.

Osvajali ste nagrade na konkursima i godišnjim

smotrama arhitektonskog stvaralaštva u

izložbenom paviljonu Collegium Artisticum,

te ste nosilac nekoliko priznanja. Šta nagrade

znače za Vas i da li biste izdvojili neki nagrađeni

objekat?

Učešće na anonimnim natječajima je dodatno

angažovanje, ali predstavlja posebno zadovoljstvo,

jer je to u našem poslu jedina prilika

da prema zadatom projektnom programu,

bez ikakvih daljih investitorskih uticaja uradite

i ponudite rješenje koje vam se u tom

vremenu učini kao najbolje. Dozvoljeno vam

je da se ne složite sa projektnim programom,

možete ponuditi rješenje koje ne zadovoljava

uslove natječaja, pri čemu se upuštate u rizik

38

broj 2, maj 2014.

Centar za srce BiH, Tuzla, maketa

Bijela džamija, Brčko, foto: Husejn Dropić

39

broj 2, maj 2014.

da budete eliminirani, ili da vaša ideja bude

prepoznata kao vrijedna i posebna, pri čemu

se najčešće takav rad otkupljuje uz posebnu

nagradu. Sve u svemu, puna sloboda

stvaralaštva. Zadovoljstvo je tako raditi, jer u

redovnim poslovima nema takvih prilika. Prvi

susreti sa naručiocem ili revizionom komisijom

počinju ograničavati osnovnu ideju, a

tek kasnije, kada se sve treba materijalizirati

i svesti u ekonomske mogućnosti naručioca,

susrećete se sa nizom ograničavajućih faktora.

Nagrade su radost za sve učesnike u

projektu, posebno kada dolaze od kolega

koje se bave istom vrstom posla, a ujedno

predstavljaju odgovornost i podstrek za dalji

rad. Lijepo je radost nagrade ili priznanja

podijeliti sa kolegama sa kojima ste zajedno

proveli mnogo vremena na tom poslu ili kada

naručilac projekta prepozna kvalitet projekta

i kao krajnji korisnik bude zadovoljan njegovom

realizacijom.

U godinama iza nas, nekoliko većih i nama

dragih projekata smo potpuno završili, ali

do njihove realizacije nije došlo iz nekih

ograničavajućih razloga. Nekada je to bila

zabrana realizacije ove vrste investicija,

nekada su se promijenili uslovi privređivanja

kod samog naručioca ili je to bio sasvim nepredvidiv

ili nejasan razlog.

S obzirom na Vaš uspjeh, teško je ne postaviti

pitanje od koga ste najviše naučili, te s kim

najviše sarađujete.

U proteklom dijelu razgovora naveo sam

imena mnogih mojih profesora iz srednje

Građevinske tehničke škole u Tuzli i studija

na Arhitektonsko-urbanističkom fakultetu

u Sarajevu. Sjećanja na ta imena bude u

meni radost što sam imao priliku i sreću

da ih upoznam, slušam njihova predavanja,

usvajam upute prilikom korekcija grafičkih

radova, i na kraju pred njima prezentiram

stečena znanja.

Na moje veliko zadovoljstvo, nakon

završenog studija imao sam priliku bolje

upoznati čovjeka koji je bio moj mentor

u toku izrade diplomskog rada. To je prof.

Zlatko Ugljen. Sticaj sretnih okolnosti povezao

me sa prof. Ugljenom, tako da smo od

1996. godine u neprekidnom kontaktu.

Stvaralaštvo prof. Ugljena pratio sam u toku i

poslije studija, i dugo je trajala želja da jedan

period mog projektantskog rada provedem

u društvu sa Profesorom. Ta želja ne samo

da se ostvarila, nego sam postao i Profesorov

saradnik na nizu poslova koji su povjereni

Profesoru ili su upućeni na naš Atelje.

Prof. Ugljen nije samo arhitekt - sui generis,

nego je veliki prijatelj i veliki učitelj struke

i života u cjelini. O mom druženju sa prof.

Ugljenom mogao bih dugo pričati, ali ovom

prilikom samo želim naglasiti da Profesoru

dugujem neizmjernu zahvalnost za naša

druženja uz rad i u slobodno vrijeme i da

osjećam veliko zadovoljstvo što sam imao

priliku da jedan dio svog života provedem u

društvu ovakvog čovjeka i stvaraoca.

Sa profesorom Ugljenom ste radili na mnogim

projektima i arhitektonskim realizacijama. Na

koju od saradnji biste se osvrnuli, kada je u

pitanju grad Tuzla?

Davne 1979. godine prof. Ugljen bio je

revident idejnog projekta specifičnog rezidencijalnog

objekta u Tuzli, koji sam radio

sa arhitektima Predragom Marjanovićem i

Petrom Stogovom. To je bio naš prvi susret

na poslu poslije mog studija; sljedeći susret

bio je na Profesorovoj retrospektivnoj izložbi

1985. godine u Tuzli. Nakon toga uslijedila je

Profesorova posjeta našem Ateljeu polovinom

1996. godine. Iste godine naš Atelje

dobija zadatak da izradi projekat poslovnog

objekta BAROK u Tuzli. Urbanistička saglasnost

izdata je uz uslov da se projekat uradi

kao replika objekta koji je porušen 1983.

godine. Potrudio sam se da pročitam sve što

je zapisano o porušenom objektu BAROK-a,

tragao za izvornom tehničkom dokumentacijom

i zamolio prof. Nedžada Kurtu da

provjeri da li tehnička dokumentacija ovog

objekta postoji u Bečkom arhivu. Profesor

Kurto obavijestio me da u Bečkom arhivu

nije našao ništa od dokumentacije, jer je

ovaj objekat, na tadašnjem „Apel placu“,

izgrađen kao dioničarsko vlasništvo grupe

uglednih tuzlanskih građana. Nisu postojali

uslovi za realizaciju kopije porušenog objekta

(porušen 1983. godine) niti su njegove stilske

vrijednosti to zahtijevale. Radi toga se nisam

složio sa uslovima iz Rješenja o urbanističkoj

saglasnosti nego sam zaključio da na ovom

lokalitetu treba izgraditi novi objekat „u

duhu vremena“. Trebala mi je „profesorska“

pomoć da bismo uradili projekat novog

objekta i time pokušali animirati kolege i

ličnosti iz javnog života Tuzle, da BAROK

može biti BAROK, ali drugačije projektiran i

izgrađen. Na moju radost, Profesor je prihvatio

učešće na ovom poslu, i tada smo pored

objekta BAROK-a ponudili urbanističko

rješenje šireg prostora, koje je obuhvatilo

glavnu Tržnicu sa pijacom, Trg oslobođenja

i Trobegov park, odnosno prostor između

rijeke Jale do Sjeverne gradske saobraćajnice.

Ovo rješenje, zajedno sa maketom objekta

i kompleksa, prezentirano je stručnjacima

iz oblasti arhitekture i likovne umjetnosti,

uz prisustvo jednog broja ličnosti iz javnog

života grada Tuzle. Prezentacija je održana u

Međunarodnoj galeriji portreta, i uz saglasnost

svih prisutnih, ovo idejno rješenje je

usvojeno. Glavni i izvedbeni projekti urađeni

su u našem Ateljeu, nakon čega je bilo nekoliko

pokušaja i prilika da se ovakav objekat

realizira.

Nažalost, do ove realizacije nije došlo jer su

se promijenili uslovi poslovanja kod našeg

naručioca, nego je na mjestu nekadašnjeg

BAROK-a realiziran objekat koji je vjerovatno

trebao biti replika objekta izgrađenog

početkom XX stoljeća. Objekat koji je sada

realiziran, po mom osobnom mišljenju,

predstavlja jedan od najvećih pojedinačnih

promašaja u tuzlanskom graditeljstvu

Poslovni objekat BAROK, Tuzla, maketa

40

broj 2, maj 2014.

posljednjih godina. Pokazalo se da mišljenja

i nastojanja profesora Krzovića, Kurte,

Musabegovića, Ugljena, Ekmečića, arhitekte

Mulabegovića i drugih arhitekata kao i

ličnosti iz javnog života Tuzle nisu relevantna

i mjerodavna, nego je bilo važnije mišljenje

nekolicine građana koji su uz sadašnjeg

tuzlanskog Načelnika Opštine uspjeli realizirati

pseudo BAROK.

Poslije projekta BAROK-a, sa prof.

Ugljenom nastavio sam raditi na nizu projekata.

Uslijedili su projekti džamije u

Behrambegovoj medresi u Tuzli, idejno

arhitektonsko-urbanističko rješenje kompleksa

Turalibegovog vakufa u Tuzli, idejno

arhitektonsko-urbanističko rješenje kompleksa

Bijele tabije u Sarajevu, upravna

zgrada Rijaseta Islamske zajednice KOVAČI u

Sarajevu i mnogi drugi projekti.

Radili ste projekte nekoliko individualnih kuća

za različite naručioce. Koje biste izdvojili kao

posebno drage, kada je riječ o objektima individualnog

stanovanja, s obzirom na njihovu

humanu komponentu?

Moj prvi konkretan susret sa ovom temom

bila je porodična roditeljska kuća na trećoj

godini studija. Tada sam sa raspoloživim

znanjem uradio projekat komforne seoske

bosanske kuće u kojoj smo živjeli sa

roditeljima, a koja i danas postoji u Tojšićima.

Kroz dugogodišnji rad uradio sam nekoliko

individualnih kuća za moju užu familiju, i

nekoliko kuća za odabrane klijente. Svi ti

objekti su potpuno različiti, prilagođeni duhu

mjesta i vremena kao i posebnim zahtjevima

svake od obitelji za koju su projektirane.

Nisam pristalica tipske individualne kuće, niti

iste organizacije prostora za različite obitelji,

jer mislim da svaka obitelj ima specifične

zahtjeve kojima projekat treba udovoljiti.

Projektirajući ovakve objekte uvijek bih proveo

puno vremena u razgovorima sa užim

članovima obitelji, pokušavajući prepoznati

njihovu individualnost i želje koje bih kasnije

nastojao pretočiti u projekat i realizaciju.

Nastojao sam u ove projekte unijeti ugodnost

življenja iz naših tradicionalnih gradskih

i seoskih kuća, uvodeći savremenu opremu

i materijale koji su primjereni vremenu u

kojem ovi objekti nastaju.

Nezadovoljan sam izgledom naših prigradskih

naselja i sela u kojima preovladavaju

nezgrapne građevine različitih oblika i stilova,

najčešće nezavršene, gdje se ne osjeća

uticaj arhitekata - projektanata, ali je prepoznatljiva

neobjašnjiva želja investitora da

napravi veliku, a pri tome nefunkcionalnu,

neproporcionalnu i vrlo neuglednu kuću.

Većina kuća nikada nije završena, da ne

govorimo o uređenju dvorišta, život u njima

često ne postoji, a i ako postoji, onda se on

odvija u jednom manjem dijelu kuće. Veći

dio kuće postoji za povremeno korištenje

ili ličnu prezentaciju njenog vlasnika prema

užem i širem komšiluku.

Čitav Vaš radni opus se može naći i pregledati

detaljno u Vašoj monografiji, koju je pisao

prof. Ibrahim Krzović, koja je svojom promocijom

otvorila i retrospektivnu izložbu. Također

ste i arhitekta koji je izlagao i na izložbama

u Hrvatskoj, Sloveniji, Italiji, Austriji, Srbiji i

svakako Bosni i Hercegovini. Možete li nam

reći nešto o tome?

U godinama mog rada upoznao sam veliki

broj ljudi različitih zanimanja. Kroz poslovne

kontakte i suradnju, ova poznanstva prerasla

su u trajna druženja, a često i trajna prijateljstva.

Jedan od mojih velikih prijatelja

je akademski slikar Mevludin Ekmečić,

kojem mogu zahvaliti za realizaciju monografije

iz 2012. godine. Ekmek je posljednjih

godina toliko želio da ovo realiziramo, tako

da je i sam puno vremena utrošio na

njenom uređenju, a sam je autor biografije

koja je sastavni dio monografije. Uz

promociju monografije organizirana je i retrospektivna

izložba u Međunarodnoj galeriji

portreta u Tuzli, koja je u maju 2013. godine,

zahvaljujući Društvu arhitekata Rijeka i

Asocijaciji arhitekata Bosne i Hercegovine,

prenesena u Rijeku. Pored ovih izložbi

učestvovao sam na mnogim godišnjim smotrama

u Collegium Artisticum u Sarajevu i

na zajedničkim izložbama skica i crteža koje

je organizirao ORIS u Zagrebu, Brežicama,

Splitu, Rijeci, Zadru, Firenzi, Ljubljani, Beču,

Sarajevu, Tuzli, Beogradu...

Da li imate poruku za nas studente?

Ja pripadam generaciji koja je formirana

u socijalističkom društvenom sistemu, i

koja je u vrijeme svog aktivnog djelovanja

doživjela drastičnu promjenu društvenog

sistema, uz koju je došao i niz drugih

očekivanih i neočekivanih promjena. Iz

dogovorne ekonomije ušli smo u vrijeme

još neuređenog kapitalističkog društva,

gdje se naše generacije teško snalaze. Zbog

nepotpunog funkcionisanja većine državnih

institucija, nepostojanja adekvatne planske

dokumentacije, čelni ljudi u opštinama postali

su glavni kreatori svih zbivanja, pa tako

i prostornog uređenja i kompletne investicione

izgradnje. Nažalost, mi kolege arhitekti

im pomažemo u ostvarenju njihovih ideja, jer

sami sebe ne poštujemo kao ni zanat kojim

se bavimo. Evidentno je da smo prisutni u

svim fazama građenja; od planiranja, definisanja

urbanističkih uslova, projektovanja,

izdavanja građevinske dozvole, do građenja,

nadzora i tehničkog pregleda objekata. U

svim ovim fazama vidljiva je erozija morala i

duha svih učesnika u gradnji, pri čemu realizirani

objekti svjedoče o ukupnim društvenim

odnosima. Ovo stanje neće se brzo i lako

promijeniti. To zahtijeva od svih nas vrlo

odgovoran rad, jak karakter i poslovni moral,

kako bi se zajednički mogli suprostaviti

„cunamiju“ kiča i neprosvijećenosti.

Amina Dropić, treća godina bachelor studija,


41

broj 2, maj 2014.

Haris Bradić rođen je u Sarajevu 02.06.1982. godine, završio Drugu gimnaziju 2001. u rodnom gradu.

Studije arhitekture završio je 2006. godine, a danas ima poziciju asistenta na predmetima: Arhitektonska

fizika 1, Arhitektonske konstrukcije 5 i 6, Konceptualizacija i materijalizacija granica arhitektonski

definiranog prostora na Arhitektonskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Još za vrijeme studija, prvi od

projekata mu je bila rekonstrukcija i proširenje stambenog objekta u Stocu koji je realiziran 2008. godine.

Trenutno je na doktorskim studijama Arhitektonskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Neki od njegovih projekata su: nisko-energetska zgrada u ulici Čekaluša u Sarajevu - projektiran 2012., trenutno

se izvodi; nisko-energetska autonomna kuća u fazi projektiranja; nisko-energetska stambena kuća

Kromolj, Sarajevo - realiziran 2013.; idejni projekat sportsko-rekreativnog stambenog objekta u Sarajevu,

baziran na principima nisko-energetskih objekata, 2009.; idejni projekat olimpijskog bazena u Banovićima

(prva nagrada na pozivnom konkursu 2009.); nisko-energetska kuća u Vrbanjuši, Sarajevo 2011. godina te

stambeno-poslovni objekat u ulici Ejuba Ademovića, Sarajevo – koji se trenutno izvodi.

Razgovor na temu...

Energetski učinkoviti objekti

Kada ste se počeli baviti pitanjem energetske

učinkovitosti i zašto?

Afiniteti za projektiranje javljaju se od samog

početka dodiplomskog studija. Interes za kreiranjem

arhitekture sa akcentom na energetsku

učinkovitost i kreiranjem što kvalitetnijeg komfora

za boravak korisnika javio se po mom dolasku sa

jednogodišnjeg studija arhitekture u Barceloni.

Naime, od tog perioda počinje moje istraživanje

„solarne arhitekture“.

Prvi ozbiljniji pristup istraživanju bio je kroz seminarske

radove na predmetu Arhitektonska fizika

kod prof. Ahmeta Hadrovića, čiji sam danas asistent.

Profesor Hadrović me potom nesebično uveo

u istraživanja o komforu čovjeka u arhitekturi, ali i

odnosu arhitekture i energije. Također, u tom sam

periodu imao čast boraviti i u ateljeu akademika

Zlatka Ugljena i biti njegov suradnik te spoznati

kako i na koji način se arhitektura interpolira

u prirodni ambijent ne narušavajući prirodno i

društveno okruženje.

Moje prvo samostalno djelo (2006. godine) bila

je rekonstrukcija i proširenje porodične kuće

Mehmedbašić u Stocu, kada sam se kao student

suočio sa realnom problematikom stvaranja

arhitektonskog djela. Projekat je bio jako

značajan, jer se težilo napraviti što bolje termički

izoliranu ovojnicu na svim dijelovima. Projektom

je zamišljeno da vanjski zidovi imaju U-vrijednost

0,35, međukatna konstrukcija prema hladnom

tavanu 0,20, zidovi u tlu ne veću od 0,35 i pod na

tlu 0,30 W/m 2 K. Osim ovojnice, cjelokupan projekat

je poštivao principe kreiranja bioklimatske

arhitekture, pokušavajući da na najjednostavniji

način iskoristi mikroklimatske uvjete svog

okruženja. Hladni zrak iz postojećih podrumskih

prostorija se u ljetnom periodu prirodnim putem

ubacuje u etažu prizemlja, a prema istoku, jugu

i zapadu oformljene su duboke strehe, dok prirodnu

zaštitu od priliva sunčeve energije pravi loza

koja se putem sajli uzdiže uz zapadno orijentirane

prozore.

Još jedan od samostalnih projekata rađen je

2010. godine. Bio je to projekat porodične kuće

u mjestu Senokos (50km od Skoplja prema

Ohridu), meni vrlo drag projekat, jer se došlo do

potpune realizacije uprkos malim poteškoćama

izvođenja radova zbog udaljenosti. Složena forma

i oblik objekta nastala je pod utjecajem tradicionalne

stambene arhitekture tog podneblja.

Kreiran je koncept „tri kuće pod jednim krovom“,

sa vrlo razigranim tlocrtnim rješenjem, koji je

prouzrokovao dosta visok faktor oblika (0,79),

te visoko izoliranom ovojnicom. Po prvi put se

na prostoru Makedonije primijenila kontaktna

termoizolirajuća fasada sa kamenom vunom TIP

PTP 0,35 lijepljena preko Termobloka (Porotherm

38 S Plus) na vanjskim zidovima, sa AB strukturom

obloženom prvo sa 3 cm heraklit TA izolacije po

kojoj je ugrađena lamela od kamene vune u

debljini od 20 cm. Netransparentni dio ovojnice

ima srednju U-vrijednost od 0,20 W/m 2 K, dok

vanjski otvori imaju vrijednost od 1,0 W/m 2 K. AB

serklaži su 25 cm, a termoblok 38 cm te je njihova

debljina ujednačena sa različitom debljinom

TA izolacije, a time je ujednačena i U-vrijednost.

Projektom kuće na Kromolju uspješno je realiziran

cjelokupni proces dizajniranja i uklapanja moderne

arhitekture u potpuno prirodni ambijent. Gradnja

je tekla po sljedećim principima: orijentacija transparentnih

ploha prema jugu, pasivna zaštita od

prevelikog priliva sunčeve energije u unutrašnji

prostor kroz staklene stjenke sa dubokim prepustima

horizontalne konstrukcije, U-vrijednost

od 0,149 do 0,250 W/m 2 K te fasadna struktura

bijele boje. Oba spomenuta projekta će koristiti

obnovljive izvore energije putem toplinske pumpe

zrak-voda i solarnih kolektora za pripremu tople

vode. U Makedoniji je, zbog prisustva većeg broja

proizvođača drvenog peleta, predviđena alternativa

sa kotlom na pelet u posebnoj kotlovnici.

Također, u sklopu svog dosadašnjeg praktičnog

djelovanja uradio sam i cjelokupnu analizu energetske

efikasnosti na unaprijed izvedenoj kući

od strane drugog autora, gdje sam pravio analizu

ekonomske isplativosti primjene sistema za

korištenje obnovljivih izvora u već definiranoj

ovojnici. Zajedno sa projektantima mašinskih

instalacija, napravljeno je poređenje tri vrste

toplinskih pumpi (zrak-voda, zrak-zrak i zemljavoda

u kombinaciji sa solarnim kolektorima).

U konačnici, prihvaćeno je ono što se smatra

dugoročno najkvalitetnijim rješenjem, čak i pored

velike početne investicije, a to je toplinska pumpa

zemlja-voda sa pet sondi dubine 100 m te dvije

toplotne pumpe zajedno sa toplotnom energijom

iz solarnih kolektora. Primijenjeno je podno

grijanje (niske temperature), dok podni konvektori

i zidni fenkojleri mogu, osim grijanja, vršiti i

hlađenje unutrašnjeg prostora na potpuno pasivan

način. Na ovom primjeru je jasno vidljivo

kako naknadno definisanje i kreiranje sistema

energetske efikasnosti u projektu koji niste sami

koncipirali, niti u njemu učestvovali od samog

početka, dodatno komplicira cijeli proces nego

kada se projekat od samog početka kreće u tom

pravcu.

Više informacija o spomenutim projektima na

web stranici: http://www.casopis-gradjevinar.hr/

arhiva/article/676

Još jedan zanimljiv projekat je i tzv. energetski

autonomna vila na Nišićkoj visoravni. Projekat

je trenutno u samom začeću, a ideja je napraviti

energetski potpuno neovisan objekat oslonjen

na energetski potencijal svog okruženja, tačnije

energiju vjetra, Sunca i tla. U toku su pripreme

za izgradnju dva stambeno-poslovna objekta na

prostoru općine Centar u Sarajevu, koji također

spadaju u zgrade sa ukupnom energetskom

potrebom manjom od 30 kWh/m 2 /god. Iskreno

se nadam da će uskoro doći do njihove potpune

realizacije kako bi isti postali standard buduće

gradnje sa gledišta energetskih ušteda, smanjenja

emisije CO 2

i kreiranja visoke kvalitete unutrašnjeg

prostora sa gledišta higijensko-tehničkih uvjeta

boravka čovjeka.

42

broj 2, maj 2014.

Stambeno-poslovni objekat, ul.

Ejuba Ademovića, Sarajevo, 2011

Koliko se BiH pozabavila oko problema štednje energije

u arhitekturi i građevinarstvu, a koliko države u

regiji?

U regiji, ili na prostoru bivše SFRJ, Slovenija i

Hrvatska prednjače, kako zbog jasno definiranih

propisa, tako i zbog veće kontrole gradnje, većeg

ekonomskog standarda, i slično. U našoj državi

ovaj proces traje dugi niz godina. Lično sam

učestvovao kao predavač na obukama energetskih

certifikatora (projekti INZA i CETEOR). Međutim,

primijetio sam da i pored velikog broja inženjera

obučenih za izdavanje energetskih pasoša zgrada

te postojanja federalnih propisa, isti se vrlo malo

ili nikako primjenjuju u praksi. Potrebna je veća

svijest samih ljudi koji kupuju stanove, poslovne

prostore. To vam je kao kada kupujete automobil,

uvijek gledate da je potrošnja goriva što manja.

Ovo lagano postaje i sastavni dio stanogradnje.

U današnjem projektiranju i kreiranju arhitekture

jako je važno poznavati spomenutu materiju.

Da li je teško pronaći investitore kada su ovakvi

objekti u pitanju i koliko je javnost upoznata sa

ovom materijom?

Smatram da su investitori uvijek tu, ako kvalitet

postoji i sami investitori to prepoznaju. Moram

biti iskren i reći da sam bio jako sretan u tom

pogledu i da su me do sada pratili investitori koji

su željeli izgraditi ono što sam im predočio, bilo

u obliku maketa ili 3d modela. Također, bili su

otvoreni i prema prihvatanju komponenti energetske

efikasnosti, bez obzira što je to u velikoj

mjeri povećavalo investiciju, a samim time

produživalo i proces gradnje. Jako sam sretan

zbog realizacije nekih od mojih projekata. To mi

pričinjava veliko zadovoljstvo, iako se na Katedri

za arhitektonske konstrukcije i tehnologu građenja

primarno bavim naukom. Trenutno radim na izradi

doktorske disertacije na temu Transformacije

postojeće arhitekture kao posljedice energetske

učinkovitosti. Moj pristup arhitekturi je kombinacija

naučnog i praktičnog rada pa se tako uvijek

trudim da strukture ovojnice promatram sa više

tačaka gledišta, kao što su na primjer odnosi punih

i praznih ploha, orijentacija, pasivno i aktivno

korištenje energije okruženja, materijalizacija itd.

Da li su svi neophodni materijali dostupni na

području BiH kada se radi o energetski učinkovitim

objektima?

Ponovo je odgovor ekonomska razvijenost društva.

Naše tržište nam je, zbog uvezanosti i suradnje

sa stranim (kao što je na primjer njemačko),

omogućilo pristup mnogim suvremenim materijalima,

a i samim time i realiziranje naših ideja.

Tako je na projektu vile Kromolj u Sarajevu prvi

put primijenjen sistem zidane konstrukcije bez

vezivnog maltera sa dryfix sistemom ljepila. To

su sve inovacije, ali zato i jesmo tu da idemo

korak dalje i pokušamo realizirati naše zamisli sa

investitorima.

Koliko koncept i forma utiču na energetsku

učinkovitost ili se ona može opravdati samo

kvalitetom i dimenzijom materijala (zida, termoizolacije,

vrste prozorskih otvora itd.)?

Naravno, utiče u velikoj mjeri. Vratimo se samo u

prošlost arhitekture: od Sokratove kuće su se graditelji

bavili energijom. Nekada je to činjeno bez

naučne potpore, više po subjektivnom osjećaju,

iskustvu itd., ali od prvih energetskih kriza 70-tih

godina pa do danas nauka duboko ulazi u teme

štednje energije i samim time utiče na kreiranje

novih zgrada. Kako sam već spomenuo, kada

orijentacijom kuće, odnosima transparentnih

i netransparentnih ploha, formom i oblikom,

pasivnim načinom korištenja sunčeve energije

unaprijed uštedite energiju, onda će i materijalizacija

biti ekonomski prihvatljivija, kao i kraći

povrat početne investicije u sisteme grijanja,

hlađenja i vjetrenja.

Da li na području BiH poznajete još mnogo

drugih arhitekata koji se bave ovom temom i da li

surađujete?

Mlade generacije koje dolaze na scenu sigurno

su upoznate sa tematikom. Imao sam priliku

ugodno surađivati i sa našim kolegom Vedadom

Islambegovićem na njihovom projektu kuće u

Mostaru. Smatram da suradnja između fakulteta

i struke mora postati aktivnija. Vjerujem da bi

to oplemenilo i unaprijedilo obje strane a time i

arhitektonsku scenu.

Koji je vaš zaključak i savjet studentima - budućim

arhitektima? Kako da se odnose prema ovoj

materiji?

Puno Stambena više crtati obiteljska i raditi, zgrada a manje “Kromolj” vremena u Sarajevu trošiti

na sjedenje ispred zgrade Arhitektonskog fakulteta

(kroz smijeh). Nema opravdanja za nerad. Čovjek

koji želi nešto napraviti on traži način, a onaj koji

ne želi, on traži opravdanje. Prostora za rad uvijek

ima, a najljepše je napraviti nešto svojim rukama,

šta-god to bilo, i znati da si to uspješno odradio na

svoje i investitorovo zadovoljstvo. To je način i put

za koji sam se ja opredijelio u svom ličnom radu

i stvaranju i što me jako ispunjava i čini sretnim.

Jasmin Ćehajić, prva godina master studija,


PASSIVE HOUSE standard (jedan od najsavršenijih

jasno propisanih standarda koji se mogu precizno

ispitati i pratiti te marketinški uspješna ideja trenutno

u svijetu)

Standardi za izgradnju zgrade po „Passive House“

su: ukupne energetske potrebe zgrade ne smiju

preći 15 kWh/m 2 /god, U-vrijednost ovojnice ne

smije biti veća od 0,15W/m 2 K, U-vrijednost otvora

ne smije biti veća od 0,8W/m 2 K, transparentnim

plohama zgrada pretežno orijentirana prema jugu,

s mogućnošću minimalnih odstupanja, kvalitetna

zaštita od pregrijavanja unutrašnjeg prostora

sunčevim zračenjem kroz transparentne plohe,

upotreba primarne energije ne veća od 120 kWh/

m 2 /god, upotrebom kompjuterskog programa

PHPP vršiti provjeru, nakon testa pomoću pritiska

od 50 Pa propustljivost ovojnice ne smije biti veća

od 0,6 totalnog volumena unutarnjeg prostora.

Passive House Institut, Darmstadt, www.passiv.de

43

broj 2, maj 2014.

Engleski

brutalizam

Ako bi se pozornica novije britanske arhitekture prikazala kroz samo jednu metaforu, upotrijebio bi se

izraz „bojno polje“ ili „izrovano bojno polje“, jer ona je sva prekrivena tragovima polemičkog prepucavanja.

Puna je starih linija fronta gdje su se sukobljavali „novi empirizam/novi brutalizam“, „vanserijskost/

ponavljanje“, „umjetnost/služenje društvu“, „nedefinisano/simbolično“ i krajem šezdesetih godina, „pop/

non pop“. Arhitekta nastupa kao što avant-garde nastupa u svakoj bici, a to znači kao provokator. On

potkopava međe ukusa, podriva granice konvencija, vrši prepade na prag uzorite vrline i zadaje udarce

psihičkoj stabilnosti prošlosti uvodeći novo, strano, egzotično i erotično. Međutim, ova provokacija nije

jednostavno sama sebi cilj, kao što je to često slučaj kod Camp i Dolce Vita arhitekata. Ona je ovdje

kombinovana sa hiper-složenom tehničkom usavršenošću i takva smjela rješenja teže da sruše usvojene

konvencije i da dovedu do promjene. (Moderni pokreti u arhitekturi, Charles Jencks)

Tako je Charles Jencks u kratkim crtama opisao

dešavanja u britanskoj arhitekturi koja su dovela

do pojave brutalizma, pokreta spomenutog u prethodnom

broju. Naime u poslijeratnoj Engleskoj

je došlo do masovne izgradnje stambenih

blokova i javnih objekata obzirom da je prethodna

infrastruktura bila značajno uništena. To

je prouzrokovalo veliku potražnju za arhitektima

i kvalitetnim rješenjima koji bi zadovoljavali

tadašnje ekonomske standarde koji su bili na nezavidnom

nivou. Osnovana je uprava za nacionalno

planiranje (National Planning Authority) da bi se

industrijski razvoj odvijao jednakim intenzitetom

u svim krajevima zemlje a to je podrazumjevalo

podizanje više od 20 novih gradova sa sopstvenom

industrijom, izgradnju više od pola miliona novih

stanova tokom narednih pet godina i prebacivanje

težišta arhitektonske djelatnosti sa malih

privatnih firmi na veće javne ustanove. Namjera je

bila da se udruže mnogi različiti interesi u oblasti

obrazovanja i da se usavrši građevinski metod koji

bi bio ekonomičan, brz i ne bi zahtijevao brojnu

radnu snagu. Iz toga su proizašli takvi projekti za

škole, kod kojih je primjena fleksibilnog rastera

pružala mogućnost slikovitog grupisanja masa

i omogućavala korištenje različitih materijala.

(Moderni pokreti u arhitekturi, Charles Jencks)

Pojam brutalizam, korišten u smislu specifičnog

tipa modernističke arhitekture, ima nepoznato

porijeklo. Ovaj pokret se može razmatrati tako

da se pritom istaknu podjednako i njegova

umjerena strana i futuristička kao što je učinio

Reyner Banham u svojoj knjizi na tu temu, koja

u svom podnaslovu ima jednu suštinsku pitalicu:

Etika ili Estetika? Futuristička strana pokreta

je bila refleksija onoga što se odvijalo u I.C.A.

(Institutu savremenih umjetnosti) gdje su djelovali

Independent Group (Nezavisna grupa) i Pop

teoretičari. Inače, novi brutalizam je uvijek predstavljao

direktan pristup konkretnim problemima,

što je jasno podvučeno i u riječima Smithsonovih:

Svaka rasprava o brutalizmu biće promašena ako

se izgubi iz vida nastojanje brutalizma da bude

objektivan u odnosu na „stvarnost“- u odnosu na

kulturne ciljeve društva, njegove težnje, njegovu

tehniku itd. Brutalizam nastoji da se suoči licem

u lice sa društvom serijske proizvodnje i da izvuče

jednu oporu poeziju iz onog zamršenog spleta

raznorodnih i moćnih sila koje djeluju danas.

(Moderni pokreti u arhitekturi, Charles Jencks)

Ono što brutalizam opisuje je nekompromisna

moderna forma arhitekture koja se pojavila i

razvila u Evropi u periodu između 1945.-1975.

godine. Karakteristična je, privlačna i u isto vrijeme

generiše ekstremne emocije i debate kao

skoro niti jedan prethodni oblik arhitekture.

Dominira upotreba modernih materijala: beton,

čelik i staklo, iako su tradicionalniji takođe

korišteni, kao što su kamen, cigla i mramor ali na

izrazito modernistički način. Okarakterisan je nerijetko

monumentalnim formama koje su spojene

u jednu cjelinu teškim asimetričnim proporcijama.

Tamo gdje je korišten beton obično je neobrađen

i grub (beton brut) što njegovoj nesretnoj reputaciji

dodaje status uzročnika puste distopijske

budućnosti. Ono što se javlja svakome ko izučava

ovaj period su tri različite faze britanskog poslijeratnog

modernizma. Prvi, rani period je trajao

od 1945.-1960. godine. U ovom razdoblju većina

objekata su suštinski bili verzije prijeratnog

internacionalnog stila. Nakon toga se pojavio

„masivni“ period 1960.-1975. gdje je dominirala

upotreba grubog betona i asimetričnih formi.

Najzad, između 1975. i 1985. se dešavalo ono

što se može nazvati tranzicijski period gdje nailazimo

na upotrebu cigle kombinirane sa betonom i

manje monumentalne forme koje imaju težnju da

postanu neo-vernakularne.

Brutalistički stil je primijenjen na objektima

različitih namjena, što govori koliko je on bio

zastupljen na tadašnjoj britanskoj arhitektonskoj

sceni. U pitanju su teatri, rezidencijalni,

poslovni, akademski i vjerski objekti. Izdvajamo

dva reprezentativna primjera sa arhitektima koji

su najaktivnije djelovali na tom polju koji mogu

poslužiti kao uvod u dalje izučavanje mnogih

objekata iz ovog perioda.

Koledž za unutrašnju trgovinu, Mančester

Projekat Leonarda Howitta čija je prvobitna

namjena bila kao objekat za koledž, danas je dio

Metropolitan University Hollings Campus-a , a

predstavlja zapanjujući primjer rane faze brutalizma.

Poznat kao „The Toastrack“, glavni toranj je

zaoštrena struktura šatorastog izgleda sa betonskim

rebrima koji formiraju parabolične lukove na

vrhu, te stubove pri dnu koji razdvajaju objekat

od tla u nivou prizemlja. Dizajnom su se nastojali

stvoriti spratovi različitih površina koji bi primali

razrede različitih veličina. Susjedni dvospratni blok

sa radionicama za krojački zanat je odvojen od

Toastrack-a da bi se smanjila buka unutar objekta

sa težnjom da se zadrži vizualni integritet, sa

sužavajućim betonskim rebrima koja naglašavaju

ritam na fasadi. Treću cjelinu ovog kompleksa

čini objekat kružne osnove poznat kao „Fried

Egg“ (pečeno jaje) u kojem se nalaze biblioteka

i prateći sadržaji centralne dvorane za izložbe.

Upotreba kombinacije betona i cigle na vanjskim

izbočinama, uskih metalnih vertikalnih prozorskih

greda i akcenta na nosivu konstrukciju, ostvaruju

na objektu efekat lakoće koji je upotpunjen dizanjem

objekta iznad tla.

44

broj 2, maj 2014.

Centre Point, London

Neposredno prije formiranja Londonske berze

otkriven je još jedan urbani reper Londona, a to

je Centre Point, djelo Richarda Seifert-a koje je

bilo završeno 1966. godine. Projekat čine vitki

toranj sa jajolikim sekcijama pored prostranog

podiuma, gdje toranj sadrži 32 sprata i visok je

117 m, ukupne površine u iznosu od 28 000 m 2 .

Profil tornja zapanjuje svojom vitkosti - karakteristika

zbog koje je bio kritikovan jer je to

prouzrokovalo ograničenje uredskog prostora

oko centralnog jezgra, a s vanjske strane djeluje

kao pčelinje saće. Ekliptični segment je formiran

od dvije cjeline, a kompletan toranj i podium su

odignuti od tla pomoću masivnih geometrijskih

stubova. Upotreba ovih stubova je prenesena u

vidu ispreplitanih prozorskih greda koje su blago

V oblikovane te stvaraju efekat talasanja fasade.

Poput Economist building-a od Smithsonovih,

Centre point je izgrađen sa piano nobile-om, višim

izbočinama oko prozora na trećem spratu koje

reflektuju konzolno prepuštenu fasadu, što stvara

osjećaj stabilnosti koja je potrebna obzirom na

bazu koja je sačinjena od tako usitnjene strukture.

Objekat je 2006. godine preuređen, čime je izgled

fasade znatno narušen.

Koledž za unutrašnju trgovinu, Mančester

betonska rebra naglašena na fasadi

Brutalizam je nastao i razvijao se u periodu

dramatičnih kontradikcija. Dok je međunarodna

trgovina donijela konzumerizam masama, razlika

između bogatih i siromašnih se povećavala.

Surova stvarnost poslijeratne Britanije i njeni

odjeci su se manifestovali u muzici The Clash-a i

umjetnosti Francisa Bacon-a. Brutalizacija kulture

je prožeta kroz industrijski dizajn i arhitekturu

formirajući način života, poslovanja i pogleda na

poslijeratni svijet. Brutalizam je bio dominantna

forma modernizma u Velikoj Britaniji kroz 50-te,

60-te i 70-te i modernizam je taj koji je obuhvatio

stanje i duh tog perioda. Kao u svim sferama

života i ovdje su vladale velike kontradikcije -

arhitekti poput Basil Spence-a, Denys Lasdun-a i

James Stirling-a su prožimali suštinu brutalizma u

mnogim objektima a opet su se stavovima razlikovali

od arhitekata koji su se nazivali brutalistima.

Što se tiče upotrebe materijala tu se ističe upravo

James Stirling koji je primjenom prefabrikovanih

elemenata i drugačijom primjenom modernih

materijala, posebnim oblikovanjem objekata,

uveo novo razdoblje u ovom periodu. Britanska

modernistička arhitektura poslijeratnog perioda

ima nesigurnu budućnost. Obzirom da je estetika

ovog stila uvijek bila predmet diskusije, mnogi

objekti su stavljeni pod zaštitu dok ima onih koji

bi zauvijek mogli otići u zaborav. Zaštita u vidu

graditeljskog naslijeđa sama po sebi ne pruža sve

odgovore, a potreban je veliki trud da bi se bilo

koji objekat očuvao na način da može biti korišten,

izučavan i cijenjen.

Centre Point, London

multipliciranjem forme postiže se kolosalnost objekta

Dino Sofić, prva godina master studija,


45

broj 2, maj 2014.

RTV Dom, foto: Kenan Muslić

Dosta o brutalizmu. A sad o domaćem brutalizmu:

Uspavani masiv

RTV DOM

Odmjeravamo se, dva naivna studenta eminentne

sarajevske škole arhitekture (koji, avaj, umisliše da

u brutalizmu ima nečeg romantičnog) i uspavani

masiv RTV doma (koji nas ne doživljava). Dok stojimo

ispred, zgrada nam guta horizont, i gubimo

oslonac, da li smo se precijenili?

Iz žablje perspektive, pritom ne misleći nužno na

fizički položaj, ova monstruozno velika, estetski

neprihvatljiva struktura nema poseban značaj,

osim onog čisto funkcionalnog - prenijeti sliku

društvu na interpretaciju (recimo). S druge strane,

iz perspektive nas dvoje, koji evidentno nismo

žabe, ovo je najinteresantniji objekat izgrađen u

Sarajevu (dodat ćemo - u posljednjih 60 godina).

Sapienti sat.

#primordijalno, mastodont, valorizacija

Istina, obarač ovom iracionalnom

strahopoštovanju, bila je primordijalana impresioniranost

veličinom objekta. Ovakav volumen

implicira stvaranje stava - gotovo je nemoguće

ostati ravnodušan na njegovu pojavnost, kritička

svijest postaje divlje snažna, raslojava se i pridaje

sasvim novo značenje tom mastodontu, on

postaje ikona, kastel. Arhitektura se odmiče od

posljedičnog stvaranja i sama postaje pokretač.

DEMISTIFIKACIJA (ili tehnički opis)

Kolokvijalno nazvan Sivi Dom, djelo je arhitekata

Milana Kušana i Branka Bulića. Prva faza izgradnje

završena je početkom 1975. godine, a cjelokupan

objekat, sa izvjesnim izmjenama u odnosu na originalni

idejni projekat, završen je 1983. godine, sa

potrebnim kapacitetom za Olimpijadu.

Svojim položajem i oblikovanjem predstavljao je

značajan element gradskog centra, prateći longitudinalni

razvoj grada u smjeru zapada, te ostvaruje

kontinuitet centralno-gradskih funkcija na relaciji

Baščaršija - Ilidža.

Cijeli kompleks podijeljen je u tri osnovne zone:

programsko-proizvodni objekat, energetskoservisni

objekat i objekat uprave, od kojih svaka

predstavlja zaokruženu tehnološko-arhitektonsku

cjelinu.

Raznolikost sadržaja zahtijevala je velike razlike u

volumenima, što se u slučaju programsko-proizvodnog

objekta vrlo jasno vidi. Konstruktivni

raster od 7,5 m, odnosno 15,0 m, omogućavao

je fleksibilnost u funkciji kakva je bila potrebna

u toku etapne izgradnje. Podužna dilatacija na

četiri mjesta čini da zgrada u poprečnom smjeru

predstavlja pet posebnih objekata vezanih u jednu

cjelinu.

Krajnji elementi, u kojima su smještene

komunikacije, režijski i redakcijski prostori, konstruktivno

su riješeni na jednom redu stupova

kao „mostovska“ konstrukcija raspona 15,0 m

sa ubacivanjem zglobova radi omogućavanja

etapne izvedbe. Objekti studija, čiji su maksimalni

rasponi 20,0 x 30,0 sa neuobičajeno velikim i

specifičnim opterećenjem (obješeni rasvjetni mostovi),

riješeni su kao armirano-betonska platna

sa čeličnom spregnutom konstrukcijom. Prostori

režija, studija i drugih funkcionalnih namjena

izolirani su odgovarajućim oblogama zidova

i „plivajućim“ podovima, a posebno osjetljivi

prostori tonskih režija, studio TV žurnala, komentatorski

i najavljivački studio - u principu su

ugrađeni prostori u strukturu objekta, tako da se

nigdje ne pojavljuju kruti kontakti osnovnim konstrukcijama.

Zidovi ovih prostora, koji su rađeni

kao čelični skelet sa ispunom od opeke, oslonjeni

su na trakaste opruge. Arhitektonsko oblikovanje i

sekundarna plastika eksterijera izvedenog objekta,

rezultat su dosljedno provedenog principa funkcionalizma

svih konstrukcija i vanjskog omotača.

Fasadni montažni elementi također imaju svrhu

akustičke izolacije. Pored toga što štite zvučnoizolacijski

sloj od atmosferilija, oni svojom masom

utiču na fizičke osobine objekta. U cilju zaštite od

vanjske buke, objekat je, pored apsorbirajućih

izolacija, obložen armirano-betonskim montažnim

elementima prosječne težine od cca 320 kg/m 2 .

(prepisano iz idejnog projekta)

46

broj 2, maj 2014.

Kažemo li da ovaj objekat ima samo (nepobitnu)

historijsku vrijednost, a zanemarimo druge

aspekte njegova vrednovanja, isključujemo samu

relativnost vrijednosti. Analogno slučaju Vijećnice,

koja je svojevremeno bila trn u oku Čaršije (kao

staklene piramide I. M. Peia?), kič sui generis,

a danas je jedan od (naj)bitnijih objekata, ne

samo zbog svojih arhitektonskih atributa, nego,

posebno, zbog simbolike svog postojanja.

Zbog čega onda odbijamo uvažiti vrijednost ovog

objekta kao reprezenta jedne epohe, ne samo

historijsko-političke i regionalno bitne, već kao

primjerak internacionalnog pokreta brutalizma,

kada je arhitektura ovih prostora, što nije uvijek

bio slučaj, samopouzdano pratila svjetske tokove i

davala vlastiti odgovor na pitanje oblikovanja.

RTV Dom je centralna tačka svog konteksta.

Izdiferencirani volumeni tačno određenih funkcionalnih

grupa, primarna i sekundarna plastika,

finalna betonska obrada snažno govore svojim

brutalističkim jezikom. Pitanje iskrenosti ovdje

nadmašuje pitanje lijepoga, etika je u biti estetika,

i čini se da nam za shvatanje njegove ogoljene ljepote

i čistote treba isti onaj nivo razmišljanja koji

asketa ima prema svome isposničkom i teškom

načinu života. Objekat nije umotan u svjetlosne

efekte, ne dodvorava se jeftinom igrom sofisticiranih

materijala koji lijeno glume fasadu,

on ogoljenom strukturom plijeni pažnju, svojom

iskrenošću i pomalo grotesknom kompozicijom.

Arhitektura je „svedena“ na vrlo strogu igru linije,

plohe i volumena, na samu kvintesenciju arhitektonskog

likovnog izraza.

U svojoj knjizi Analysing architecture, Simon

Unwin dijeli objekte na „kolibe“ i „hramove“ kao

arhitektonske ideje. Koliba pod tim podrazumijeva

objekat ili općenito tvorevinu nastalu kao

produkt zahtjeva okoline. Ona je čvrsto vezana za

tlo, i prilagođena prirodnim uvjetima, kao i njena

geometrija. Građena je od dostupnih materijala,

za zaštitu čovjeka i životinje. S druge strane, hram

je snažno sklonište (nekog) boga. To sklonište

stoji samo za sebe, na neki način odvojeno od

tla i okoline. Ono je referenca drugim objektima,

centar je samo sebi, nije usmjereno prema

drugim strukturama osim možda prema nečemu

dalekom i ne toliko običnom. Geometrija hrama

jeste manifestacija kontrole, harmonije, privilegiranosti

i distingviranosti pa i arogancije. U tom

smislu jedan hram može biti arhitektonski koliba

i obratno. Sivi dom je stoga, što se sasvim jasno

može zaključiti jednim pogledom – hram. Po svojoj

kompoziciji, on je skoro sasvim simetričan. Po

veličini i po postavci u prostoru u odnosu na ulicu

on dominira. Jasno izdiferencirani kubusi u kojima

su smještena požarna stepeništa, dakle jedan sasvim

funkcionalistički element neodoljivo podsjeća

na arhaično velike stubove neke tektonske konstrukcije

antičkog hrama ili možda na pilone

egipatskog. Ulazak je procesijski naglašen, kao

prelazak iz vanjskog profanog u unutarnji sakralni

prostor u kome se odvija mistični ritual unutar

komora (snimanje emisija u studijima). RTV-dom

nije samo u tom arhitektonsko-kompozicionom

smislu hram, on je i u sociološkom smislu hram.

Hram televizije, jedne jake društvene poluge koja

ima nevjerovatnu moć manipuliranja masama.

To je u biti hram društva koje ga je iznjedrilo

- jednog totalitarističkog sistema, čime je dijelom

opravdana percepcija da je to socijalistička

arhitektura.

HODOČAŠĆE

Zbog naše (sasvim prirodne) potrebe da dajemo

mistično značenje svemu što nam nije (lako)

dostupno, mi se udivljavamo Stirlingovim,

Tadaovim, Zumthorovim, Snohetinim, BIGovim,

inim objektima, rado ih posjećujemo ili žalimo što

to nismo u stanju uraditi, nerijetko zaboravljajući

mogućnost da možda svakodnevno prolazimo

pored nečega što bi moglo na isti način zavrijediti

našu pažnju. Osjetili smo, stoga, da je naša odgovornost

da izvučemo iz arhitektonske anonimnosti

i stavimo u fokus zgradu RTV Doma.

Preispitujući vlastitu savjest, odlučili smo da

hodočastimo ovaj hram. Odlučili smo da stupimo

u utrobu ovoga Golijata, kojeg smo kamenovali,

bičevali, bar rječju, sad i stopom. Prilazimo truplu,

da provjerimo bilo. Na vratima je ugraviran logotip

iz sedamdesetih godina, kao da je vrijeme stalo.

Naše iskustvo i kontakt sa objektom potvrđuju da

se zaista radi o hramu kao o arhitektonskoj ideji.

Ulaz kao namijenjen za obavljanje neke liturgije,

hodnici, kaverne od studija, sama kompleksnost

funkcije, činili su nas zbunjenim dok smo se kretali

unutar ovog labirinta. S druge strane, aluminijski

profili koji prijete sa istaka, vidljive instalacije

za koje sumnjamo da su bile inicijalna namjera

autora, fasadne obloge od kojih je ostalo samo

sjećanje, svjedoče još jednom o našoj vlastitoj

neodgovoronosti prema nama samima.

Pitanja zuba vremena i pitanja pragmatičnosti,

nadilaze pitanje arhitektonske melanholije i

apstraktnog kriticizma. Možda smo sasvim u krivu,

ali koliko smo u mogućnosti da pratimo, brutalizam

ovih dana doživljava svoje uskrsnuće. Objekti brutalizma

dobivaju sada jedno romantično značenje,

kao neke moderne utvrde - zamkovi 20. vijeka.

Istovremeno, arhitektura (kasne) moderne našeg

prostora pati(nizira) od nebrige, ne samo zbog

naše materijalne nemoći da ga održavamo nego

najviše zbog našeg jala i mržnje prema nama

samima i kompleksa manje vrijednosti koji se

manifestira upravo suprotno - kroz najgluplje

vidove ponosa i veličanje naše pameti, dok su,

naime, prave vrijednosti (materijalne i duhovne)

zapostavljene.

Kada jednog dana, sa normalnim zakašnjenjem od

pedesetak godina, trend revaloriziranja objekata

brutalizma dođe i kod nas, možda će RTV Dom

postati Vijećnica svoga vremena.

Amar Zuka i Fatima Musić, treća godina bachelor


RTV Dom, foto: Kenan Muslić

47

broj 2, maj 2014.

Mi vas pripremamo za...

Arhitektonske nagrade

a vi se pripremite, da zagrijete stolicu, da crtate dok drugi hodaju, da padate na pod od nespavanja,

jer kad...

AIA zlatna medalja

hoćete da se prijavite na godišnji Svjetski festival arhitekture (World Architecture Festival), morate da znate

nekoliko stvari. Festival je prvi put održan 2008., kao „festival i nagradno takmičenje uživo, posvećeno proslavi

arhitektonskih vrsnih dijela iz cijelog svijeta“. Prve četiri godine Festival se održavao u Barceloni, a od 2012.

se održava u Singapuru. Zašto je WAF dobar? Pa... WAF je mjesto gdje se talentovani arhitekti iz svih zemalja

svijeta, bez obzira na njihovo iskustvo ili status, okupljaju kako bi proslavili čistoću briljantne gradnje, a iako

arhitekti plaćaju naknadu za prijavu, kako bi njihovi projekti bili u konkurenciji za WAF nagradu, dobra je stvar,

što su prijave dobrovoljne i Festival ne vrši kontrolu podnosioca.

Nekoliko stotina projekata ulaze u konkurenciju za nagrade, a više od 200 njih u uži izbor za predstavljanje

na festivalu. Kad uđete u uži izbor među oko 200 projekata koji se takmiče za nagrade u 20-30 kategorija - a

može se to, 200 je puno, a puno i kategorija i „upadne vam kašika u med“ - prelazite na novi nivo. Jedan od tih

projekata nagrađuje se World Building of the Year nagradom. Svi takmičarski radovi se objavljuju u online bazi

podataka pod nazivom World Buildings Directory i svake godine Svjetski festival arhitekture objavljuje popis

dobitnika nagrada. (Ako fuliš nagradu za „najbolji u kategoriji“, postaneš barem online „majstor“... i budeš na

popisu sa najboljima, pa se furaš raji.)

Dalje... Aga Khan nagrada za arhitekturu (AKAA) osnovana je od strane Aga Khana IV. 1977. godine. Cilj joj

je prepoznati i nagraditi arhitektonske koncepte koji uspješno rješavaju potrebe i težnje islamskih društava

u poljima savremenog dizajna, socijalnog stanovanja, razvoja i napretka zajednice, restauracije, ponovne

upotrebe i konzervacije područja, kao i pejzažnog dizajna i unaprijeđenja okoliša, dakle svega. Dodjeljuje se u

trogodišnjim ciklusima za više projekata, sa ukupnim fondom za nagrade u iznosu od ...fanfare... jednog miliona

američkih dolara, što je čini novčano najvećom nagradom na svijetu iz oblasti arhitekture. Jedinstvenost

ove nagrade u odnosu na ostale arhitektonske nagrade je u činjenici da ona priznaje projekte, timove i sudionike,

ne samo objekte i arhitekte.

Upravni odbor se mijenja za svaki ciklus kako bi se osigurali kvalifikacioni kriteriji za projekat, omogućile

tematske smjernice sa naglaskom na trenutne probleme, i razvili dugoročni planovi za nagradu. Od 1977.

prijavljeno je više od 7.500 projekata širom svijeta, sa preko stotinu nagrađenih djela. Aga Khan nagradu

osvojio je i naš Zlatko Ugljen.

Nagrada predsjedavajućeg se dodjeljuje kako bi se odala počast za postignuća koja su izvan mandata glavnog

žirija, a odnose se na životno djelo nagrađenog. Do sada je dodijeljena samo četiri puta.

Za one koji žele da žive američki san, tu je... AIA zlatna medalja - najviša čast Američkog instituta arhitekata

koja može biti dodijeljena pojedincu. Uručuje je upravni odbor kao znak priznanja za značajan opus od trajnog

utjecaja na teoriju i praksu arhitekture. Svaki pojedinac (ne nužno Amerikanac ili arhitekt), živ ili mrtav,

može biti dobitnik ove Zlatne medalje. (Probajte ovu dobiti dok ste živi, kasnije baš i ne morate...). Nagrada se

dodjeljuje jednom godišnje, od 1947. godine. Nominacije se kreiraju od strane AIA komponente, AIA naučne

zajednice ili člana upravnog odbora instituta, koje se šalju na pregled žiriju „Zlatne medalje“ i arhitektonskom

savjetodavnom žiriju. Živi dobitnik medalje automatski postaje počasni član instituta. Kandidati se ocjenjuju

prema kvaliteti u ispunjavanju kriterija programa, utvrđenog od strane Uprave, koji može uključivati sljedeće:

da kandidat ima osvjedočenu veliku dubinu, koja ima kumulativni učinak na profesiju arhitekture; da ima

osvjedočenu veliku širinu, koja je utjecala na polje arhitekture; da je dao doprinos arhitektonskoj struci koji je

dosljedan i usmjeren prema budućnosti, ali iskazuje poštovanje prošlosti; da ima sposobnost da transcendira

specifična područja stručnosti; te da kandidat mora biti široko poznat po kvaliteti svojih djela od strane onih

koji praktikuju arhitekturu i onih koji poučavaju arhitekturu, ali i onih koji ne djeluju u ovim krugovima.

(Ništa, mora biti široko poznat...Instagram, Facebook, Twitter...Postavljajte radove, skupljajte like-ove...pa u

CV, očito da će trebati...)

Kraljevska zlatna medalja (Royal Gold Medal)

A sad... Želite upoznati kraljicu? Ne znate kako? Kraljevska zlatna medalja (Royal Gold Medal) je ono što vam

treba. Nastala je oko 1846. godine, kada ideja Earla Greya za nagrađivanje arhitekata nudi novi pristup kraljici

Viktoriji preko princa Alberta i dobija kraljevsko odobrenje od Buckinghamske palače. Prema prinčevom prijedlogu,

dogovoreno je da se medalja dodjeljuje uglednim arhitektima za rad od velikog značaja ili poznatim

osobama čiji rad promoviše napredak arhitekture, te su tako dobitnici ove nagrade neki od najutjecajnijih

arhitekata 19. i 20. stoljeća, kao što su Eugène Viollet le Duc (1864.), Frank Lloyd Wright (1941.), Le Corbusier

(1953.), Walter Gropius (1956.), Ludwig Mies van der Rohe (1959.) i Buckminster Fuller (1968.) - da znate s kim

ste u rangu. Kraljevsku zlatnu medalju za arhitekturu dodjeljuje jednom godišnje Kraljevski institut britanskih

arhitekata (RIBA) u ime britanskog monarha, kao znak priznanja za značajan doprinos pojedinca ili grupe u

području međunarodne arhitekture. Dodjeljuje se za životno djelo, a ne za pojedinačne objekte. (Dakle, vikendice

otpadaju...) Nisu svi primaoci nagrade arhitekti. Priznanja su dodijeljena i inženjerima koji su nesumnjivo

odigrali značajnu ulogu u realizaciji nekih od ključnih objekata 20. stoljeća diljem svijeta. Nagrada je dodijeljena

i najutjecajnijim piscima o arhitekturi, uključujući naučnike, te teoretičare poput Lewisa Mumforda

(1961), kao i arheologe i slikare. Još jedna iznimka je i nagrada gradu Barceloni 1999. godine.

U okviru RIBA-ine 175. proslave obljetnice, medalju je dodijelilo Njeno Veličanstvo kraljica pri privatnoj audijenciji

u Buckinghamskoj palači u februaru 2009. To je bio tek četvrti put da je Kraljica lično uručila medalju.

48

broj 2, maj 2014.

Vi ste sljedeći...ako kraljica doživi 120-tu!

Interesantno... Institut je angažovao Williama Wyona, glavnog gravera „Royal Minta“, tijela koje je ovlašteno

da proizvodi britanske kovanice, da napravi medalju. Potpredsjednik Instituta Ambrose Poynter osmislio je

poleđinu medalje na kojoj je prikazan lovorov vijenac koji okružuje tekst i grb Instituta. Vaše ime, kao pobjednika,

naravno, upisuje se oko ruba medalje. I danas se Kraljevska zlatna medalja izrađuje od strane Royal Minta.

Kad ste već u „The League of Extraordinary Gentlemen“... Pokupite i zlatnu medalju Međunarodnog udruženja

arhitekata (UIA Gold Medal). Međunarodno udruženje arhitekata (Union Internationale des Architectes ili UIA)

je međunarodna nevladina organizacija koja predstavlja više od milion arhitekata u 124 zemlje. Priznata je od

strane većine agencija UN-a kao jedina udruga u ovom području. Od 1961. godine, UIA dodjeljuje četiri nagrade

svake tri godine: Auguste Perret - nagrada za tehnologiju primijenjenu u arhitekturi, Sir Patrick Abercrombie

- nagrada za urbanizam ili teritorijalni razvoj, Jean Tschumi - nagrada za arhitektonsku kritiku ili arhitektonsko

obrazovanje i Sir Robert Matthew - nagrada za poboljšanje kvalitete ljudskih naselja.

UIA Zlatna medalja dodjeljuje se u čast arhitekti ili grupi arhitekata koji su se istakli svojim radom i stručnom

praksom prema kvaliteti usluga pruženih čovjeku i društvu, te promociji umjetnosti arhitekture. Dobitnik UIA

Zlatne medalje počašćen je tokom službene svečanosti na UIA svjetskom kongresu arhitekture. UIA Vijeće nada

se da će nagrada dostići prestiž Nobelove nagrade iz područja umjetnosti, nauke i mira. UIA članice i članovi

Vijeća mogu predložiti po jednog kandidata na svakoj sjednici za odabir UIA zlatne medalje, a kandidat može

biti dio njihove organizacije ili član drugog ogranka UIA-e. (Ništa bez stranke, ovaj, organizacije...)

Slijedi... Famozna nagrada Evropske unije za savremenu arhitekturu ili Mies van der Rohe nagrada je priznanje

koje se dodjeljuje svake dvije godine kako bi se priznao i nagradio kvalitet arhitektonske produkcije u Evropi.

Nagrada je stvorena 1987. pod ravnopravnim partnerskim odnosima između Evropske komisije, Evropskog

parlamenta i Fondacije Mies van der Rohe. Natjecanje je otvoreno za sve objekte dovršene u Evropi u roku od

dvije godine prije dodjele nagrade.

Glavni ciljevi su prepoznati i pohvaliti izvrsnost u području arhitekture i skrenuti pozornost na značajan doprinos

evropskih stručnjaka u razvoju novih koncepata i tehnologija. Nagrada promoviše struku poticanjem arhitekata

koji rade na području cijele Evropske unije i pružajući potporu mladim arhitektima na početku njihove karijere.

Za svako izdanje, žiri odabire iz redova nominacija poslatim iz udruga članica Vijeća arhitekata Evrope i drugih

evropskih arhitekatonskih udruga, skupinu stručnjaka i Savjetodavni odbor koji biraju jedan rad koji će dobiti

nagradu i jedan rad koji će dobiti posebnu pohvalu, za njihovu izvrsnost u konceptualnim, tehničkih i konstruktivnih

uvjetima. Žiri također pravi izbor za uži krug radova koji će biti predstavljeni u katalogu i na putujućoj

izložbi. Nominirana djela nisu ograničena razmjerom ili programom. Izbor žirija za svako izdanje uvrstio je

privatne domove i kolektivno stanovanje; muzeje i kulturne instalacije; obrazovne, zdravstvene i sportske

sadržaje; kao i velike infrastrukturne projekte i transportne sisteme. Zajednički nazivnik je da sva ova djela

pridonose izgradnji evropskog grada. U tom smislu, nagrada teži biti platforma za istraživanje, razvoj i implementaciju

održive arhitektonske prakse koja promoviše društvene, kulturne i ekonomske prednosti održivog

rasta. Nagrada se sastoji od 60.000 €, posebno priznanje od 20.000 €, a obje primaju skulpturu koja evocira na

Mies van der Rohe-ov paviljon u Barceloni – koji je i simbol ove nagrade: izvrsnost i inovacija u konceptualnim

i konstruktivnim uvjetima.

Upozorenje! Kad ovo dobijete, možete slobodno umrijeti mirne duše, znajući da je Vam je san ostvaren...

Pritzkerova nagrada.

Dame i gospodo, dobrodošli na ceremoniju „arhitektonske Nobelove nagrade“ i „najviše časti struke“.

Dodjeljuje se jednom godišnje kao „znak počasti živom arhitekti čiji izgrađen rad pokazuje kombinaciju talenta,

vizije i predanosti, koji je proizveo dosljedan i značajan doprinos čovječanstvu i izgrađenom okolišu kroz umjetnost

arhitekture“.

Ovu međunarodnu nagradu je osnovala porodica Pritzker iz Čikaga kroz Hyatt fondaciju 1979. godine. Jay i

Cindy Pritzker su vjerovali da bi značajna nagrada ohrabrila i potaknula ne samo veću javnu svijest o zgradama,

već i inspirisala na veću kreativnost unutar arhitektonske profesije. Izrazili su to ovako: „Kao ljudi iz Čikaga, nije

iznenađujuća činjenica da je naša porodica itekako bila svjesna arhitekture, živeći u rodnom gradu nebodera,

gradu punom objekata arhitektonskih legendi, kao što su Louis Sullivan, Frank Lloyd Wright, Mies Van der Rohe,

i mnogi drugi. Prateći izgradnju objekata Hyatt fodacije učinilo nas je svjesnim utjecaja arhitekture na ljudsko

ponašanje“. Nagrada se sastoji od 100.000 američkih dolara i bronzane medalje, a dodjeljuje na ceremoniji

laureata koja se održava na arhitektonski značajnima lokacijama širom svijeta. Bronzana medalja koja se dodjeljuje

svakom laureatu Pritzkerove nagrade temelji se na nacrtima Louisa Sullivana, čuvenog čikaškog arhitekte

priznatog kao „oca nebodera“. Na jednoj strani medalje nalazi se ime nagrade, dok su na poleđini ispisane tri

riječi: „firmness, commodity i delight“ (čvrstoća, upotrebljivost i ljepota), podsjećajući na Vitruvijeve temeljne

principe arhitekture: firmitas, utilitas, venustas. Neovisni žiri stručnjaka broji od pet do devet članova. Članovi

žirija su u višegodišnjoj službi, kako bi osigurali balans između prošlih i novih članova, i povjeren im je odabir

laureata svake godine. Članovi žirija su priznati stručnjaci u svojim oblastima koje uključuju arhitekturu, biznis,

obrazovanje, izdavaštvo i kulturu. Nagrada se dodjeljuje bez obzira na nacionalnost, rasu, vjeru ili ideologiju.

I zapamtite ovo: Bilo koji ovlašteni arhitekt može podnijeti kandidaturu koja će se razmatrati od strane žirija.

Nominacije se primaju do 1. novembra svake godine. Ocjenjivački sud u pravilu poduzima rasprave početkom

godine, a pobjednik se najavljuje u proljeće.

Nadam se da su naprijed navedeni silni dolari, medalje i proljetnje najave, bili i za vas dovoljno inspirativni i

pomalo sanjarski...

Mies van der Rohe nagrada

Pritzkerova nagrada

Nejra Spahić, druga godina master studija, Arhitektonski fakultet Sarajevo

49

broj 2, maj 2014.

Dobitnik 37. Pritzkerove nagrade za

2014. godinu

SHIGERU

BAN

Pritzkerova nagrada, kao najvažnije priznanje za arhitekturu u svijetu, već dvije godine

zaredom odlazi u Japan. Nakon što je prošlogodišnju nagradu kući odnio Toyo Ito,

dobitnik ove godine je Shigeru Ban, japanski ali i međunarodno priznati arhitekta, koji

je ujedno postao sedmi dobitnik Pritzkera iz Japana. Ovogodišnji žiri je Bana odlučio

nagraditi za inovativnost u upotrebi materijala, ali i posvećenost humanitarnom radu

širom svijeta. Kada mu je Martha Thorne, izvršni direktor Pritzkera, javila da je upravo

on dobitnik ove prestižne nagrade, rekao je da je to veliki podsticaj za njega i da će

nastaviti sa humanitarnim radom u područjima koja su zadesile nepogode, ali i sa

radom na drugim objektima. Naglasio je da istu prihvata kao ohrabrenje za humani

rad, a ne kao nagradu za postignuto. Da je priznanje otišlo u prave ruke, dokaz je

predan rad, prepoznatljivost, inovativnost i dosljednost u arhitekturi, koja krasi ovog

arhitektu, a čemu svjedoče mnogi njegovi izvedeni, kao i tek planirani projekti.

Biografija

Shigeru je rođen u Tokiju 1957. godine.

Studirao je umjetnost na Tokyo University

of the Arts, a zatim arhitekturu na Southern

California Institute of Architecture. Izučavati

arhitekturu nastavlja na Cooper Union’s

School of Architecture gdje je diplomirao

1984. godine, a učio je od najboljih kao što

su Peter Eisenman, John Hejduk, Bernard

Tschumi i drugi. 1995. godine, osnovao je

nevladinu organizaciju pod nazivom VAN

– Voluntary Architects’ Network, mreža

koja okuplja arhitekte koji dobrovoljnim

radom pomažu žrtvama prirodnih i drugih

katastrofa, dizajnirajući za njih objekte

privremenog karaktera. Kao vanredni i

gostujući profesor, predavao je na nekoliko

univerziteta, između ostalog i na Harvard

University GSD, a od 2011. godine je redovni

profesor na Kyoto University of Art and

Design. Projektantske biroe ima u Tokiju,

Parizu i Njujorku.

Shigeru Ban je pionir u primjeni principa

održivog razvoja u arhitektonskom dizajnu.

Najpoznatiji je arhitekta privremenog

stanovanja, koji svojom inovativnošću, i

humanošću prije svega, projektuje skloništa

uz minimalne troškove u mjestima koja su

pogođena katastrofama: u Ruandi, Indiji,

Kini, Japanu, na Haitiju i drugim mjestima, a

trenutno na Filipinima, koristeći raspoložive

materijale poput papirnih cijevi, plastičnih

gajbi ili kontejnera. Oduševljen vernakularnom

arhitekturom Filipina, gdje ljudi još

uvijek žive u kućama izgrađenim od bambusa,

inspirisalo ga je da dizajnira kolibe

koristeći raspoložive materijale i tradicionalne

tehnike gradnje te tako na brz, jeftin i

jednostavan način pomogne žrtvama tajfuna

da ponovo izgrade svoje domove, poštujući

pritom lokalnu tradiciju. Žiri je pri dodjeli

nagrade komentirao: „Njegovi objekti

pružaju sklonište, centar za zajednicu i

duhovni prostor za one koji su pretrpjeli

ogromne gubitke i razaranja“, dodavši da

je Shigeru Ban prisutan od samog početka,

kada tragedija nastupi. On svojim radom

ukazuje na potrebu za arhitekturom koja

je dostupna široj društvenoj zajednici, a ne

samo onima koji to sebi mogu priuštiti.

Banova arhitektura naglašava profinjenost i

razvijenu inovativnost, naročito u tehnologiji

materijala. Pored uspješnog rada na

objektima privremenog karaktera, njegov

originalan i hrabar pristup u upotrebi papira,

kartona, lijepljenog lameliranog drveta i

bambusa kao građevinskog materijala, u

kombinaciji sa elegantnom i savremenom

arhitektonskom estetikom, učinili su ga

jednim od najznačajnijih arhitekata našeg

vremena. U njegovom radu je bitna „nevidljiva

struktura“, što znači da on strukturalne

elemente pokušava uklopiti u dizajn, a ne

naglašavati ih. Otkrio je da se valjanjem

papira u cijevi povećava njegova čvrstoća na

pritisak, a potom je te cijevi tretirao hemikalijama

i stvorio vodootporne i protupožarne

elemente za izgradnju objekata. Korištenje

prirodnih materijala privuklo ga je zbog

malih troškova i mogućnosti reciklaže,

odnosno održivosti i činjenice da proizvode

jako malo otpada, na čemu se njegov rad

prvenstveno i zasniva.

Neki od njegovih najpoznatijih objekata

su: Centar Pompidou Metz u Francuskoj,

Haesley Nine Bridges Golf Club House u

Južnoj Koreji, Tamedia New Office Building

u Švicarskoj, Cardbord Cathedral na Novom

Zelandu, L’Aquila Temporary Concert Hall u

Italiji, Metal Shutter House u New York- u,

PC Pile House, Naked House, Curtain Wall

House i druge kuće u Japanu, Japan Pavilion

- EXPO 2000 HANNOVER, i mnogi drugi.

50

broj 2, maj 2014.

Tamedia office building

Tamedia je poslovna zgrada koja se nalazi

u Cirihu u Švicarskoj. Objekat je završen u

julu 2013. godine. Predstavlja interpolaciju

na uglu trougaonog bloka. Jedna od glavih

karakteristika ovog objekta je izgradnja

glavnog konstruktivnog sistema u potpunosti

od lijepljenog lameliranog drveta bez

korištenja eksera ili vijaka i bez bilo kakvih

dodatnih čeličnih ojačanja. Korištenjem

drveta kao osnovnog materijala, smanjena

su štetna dejstva na okoliš i samim time

zadovoljeni najviši standardi po pitanju

energetske efikasnosti što je uspjelo čak i

u procesu izgradnje sa minimalnom proizvodnjom

CO 2

. Koncept je zasnovan na

maksimalnom iskorištenju i fleksibilnosti

prostora, ekološkoj i održivoj arhitekturi,

a inspirisan je tradicionalnom japanskom

tehnikom gradnje miyadaiku i sukiya-daiku.

Miyadaiku je oblik stolarije korištene za

izgradnju hramova i svetišta bez eksera,

dok je sukiya-daiku nešto više zamršen

i rustikalnan tip tehnike primijenjen na

čajnim kućama u Japanu. Konstruktivno,

objekat je podijeljen na tri cjeline. Na krajevima

objekta se nalaze betonska jezgra u

koja su smještene vertikalne komunikacije i

sanitarije. Na njih se naslanja skeletna konstrukcija

od lijepljenog lameliranog drveta

koja čini centralni radni prostor, a treći dio

predstavlja dupla fasada na južnoj strani

objekta kao tampon zona između prometne

ulice i radnog prostora koja ujedno služi kao

komunikacijski i prostor za odmor. Sam način

spajanja stubova i greda je vrlo interesantan

i predstavlja inovativnost u arhitekturi, a

spojevi su obrađeni uz pomoć CNC mašina.

Staklena fasada omogućava da cijela konstrukcija

bude vidljiva s ulice. Objekat je

izgrađen za manje od godinu dana.

Tamedia office building

51

broj 2, maj 2014.

Privremeno stanovanje u kontejnerima - Japan

Zemljotres, a potom i cunami u Japanu u

martu 2011. godine gdje je grad Onagawa

pretrpio ogromne štete, ostavio je veliki broj

stanovništva bez domova. Shigeru Ban je projektovao

objekte za privremeno, kolektivno

stanovanje koji su izgrađeni prvenstveno

od kontejnera. Slaganjem kontejnera po

šahovskom obrascu, stvoreni su svijetli prostori

za privremeni boravak sa ugrađenim

policama i ormarima za skladištenje u

unutrašnjosti. Stanovi su projektovani tako

da mogu prihvatiti različit broj stanara pa se

razlikuju tri tipa stambenih jedninica, koja su

proizašla na osnovu rasporeda kontejnera.

Stan od 19,8 m² za jednu ili dvije osobe, 29,7

m² za tri ili četiri osobe i stanovi sa 39,6 m²

površine za porodice sa više od četiri člana.

U sklopu stambenog kompleksa, nalazi se i

veliki šator koji je predviđen kao zajednički

centralni prostor za razmjenu dobara i

druženje. Pored toga, projektovao je i jedan

manji, jednoprostoran objekat zamišljen kao

atelje izgrađen od papirnih cijevi koje su

korištene kao stubovi i grede, te drugi manji

objekat, društveni centar, izgrađen od kontejnera

koji su poslužili kao oslonci za drvenu

krovnu konstrukciju. S obzirom na vrlo inovativan

pristup u rješavanju ovog problema

i zbog kratkog perioda izgradnje kompleksa,

došlo se do zaključka da je ovakav princip

gradnje privremenog stanovanja moguće

primjenjivati u sličnim situacijama u

područjima koja su pogođena prirodnim ili

drugim katastrofama, a koja imaju slično

okruženje. Također, ovi objekti će se nastaviti

koristiti kao dugoročno stambeno rješenje.

Unutrašnjost jedne stambene jedinice

52

broj 2, maj 2014.

Katedrala napravljena od kartona – Novi

Zeland

Da Shigeru Ban ne rješava samo stambene

probleme u područjima koje je zadesila

prirodna nepogoda, vidi se iz primjera na

Novom Zelandu, gdje je neo-gotička katedrala,

simbol grada, nakon zemljotresa

2011. godine bila teško oštećena. Ban

je dizajnirao novu katedralu od kartona

kao privremeno rješenje, koja je svečano

otvorena 2013. godine. Izgrađena je kao

jednostavna struktura trougaonog oblika,

pri čemu su za krovnu konstrukciju korištene

papirne cijevi jednake dužine i lijepljeno

lamelirano drvo, te osam čeličnih kontejnera

kao zidovi koji pridržavaju krovnu konstrukciju,

a ujedno služe i kao prostori u koje su

smještene kancelarije, kuhinja, skladišta i sl.

Kao krovni pokrivač je korišten polikarbon,

koji svojom transparentnošću omogućava

prodor dnevnog svjetla koje dopire kroz

razmak između papirnih cijevi. Taj razmak

je omogućen tako što su grede od lijepljenog

lameliranog drveta postavljene između

papirnih cijevi i ujedno služe kao ukrute.

Pročelje katedrale je izvedeno u obliku trougaonog

vitraža. Iako je bila zamišljena kao

objekat privremenog karaktera, planira se

zadržati i nakon obnove oštećene katedrale,

jer simbolizira „novi život“. Mišljenja vezana

za katedralu od kartona su podijeljena. Dok

je jedni smatraju vrlo inovativnim rješenjem

i arhitekturom od velikog značaja za zemlju,

neki kritičari anglikanske biskupije katedralu

smatraju kičem i zalažu se za njeno rušenje.

Ajla Sinan, prva godina master studija,


Izg l ed p r o čel j a ka te d r ale

53

broj 2, maj 2014.

Toyo Ito objašnjava projekat Home-for-all

foto: Filip Molcan

Toyo Ito

Dobitnik 36. Pritzkerove nagrade za 2013. godinu

Reportaža sa predavanja na konferenciji u Barceloni

Krajem 2013. godine, u umjetničkoj galeriji

Caixa Forum u Barceloni, održana je prva u

nizu konferencija koje će predstavljati umjetnost

Istoka i Zapada kroz projekte poznatih

autora, te propitivati odnos različitih kultura.

Konferenciju je vodio prošlogodišnji dobitnik

Pritzkerove nagrade Toyo Ito, pokazavši

i objasnivši svojim projektima stav prema

mnogim aktuelnim problemima struke.

Kako je Toyo Ito čest posjetilac Barcelone

zbog mnogobrojnih projekata u katalonskoj

prijestolnici, ovoga puta je odlučio govoriti o

svojim objektima izvan Katalonije, sa posebnim

fokusom na vlastite emocije prema

njima.

Objekat sa zaključkom

Nakon gromoglasnog aplauza dobrodošlice,

skromni arhitekta je rekao da prvo želi pokazati

projekat koji nije privukao naročitu

medijsku pažnju, a lično mu je najdraži od

svih koji je radio, te da se na njemu može vidjeti

pristup problemu kojeg bi volio da drugi

arhitekti slijede.

To je projekat Home-for-all, izgradnja privremenih

individualnih i kolektivnih jedinica

za boravak ljudi koji su izgubili domove u

prirodnim katastrofama Japana, a nakon

toga i rekonstrukcija uništenog naselja.

Posebnu pažnju je posvetio objektu namjene

“dnevnog boravka naselja”, u kojem

bi se žrtve okupljale i socijalizirale, kako

međusobno tako i sa radnicima koji vode

rekonstrukciju. Nakon nekolicine ponuđenih

ideja, Toyo Ito je shvatio odbojnost preživjelih

ljudi prema neočekivanim i nepoznatim formama

i materijalima. Naposlijetku, 1800

stanovnika je preminulo od posljedica tsunamija

i zemljotresa 2011. godine, a vlast

u naredne dvije godine nije učinila ništa

što bi pomoglo stanovnicima da očuvaju

identitet starog uništenog naselja. Smještala

ih je u montažne objekte oštrih formi i hladnih

boja, ni nalik starim kućama u kojima

su živjeli. Šta je bilo rješenje? Tim mladih

japanskih dizajnera, predvođenih Toyo Itom,

stvorio je skromni centar u porušenoj zajednici

kao kamen temeljac za rekonstrukciju

naselja. Koristili su drvene balvane otrgnute

u oluji, koji su nakon natapanja morskom

vodom poprimili nove karakteristike, te bili

iskorišteni kao strukturalni oslonci. Objekat

je obmotan drvenim balkonima, a s njih se

pruža pogled na zastalu izgradnju i organski

otpad. Simbolizam sojenice, kuće koja koegzistira

sa vodom, predstavlja suživot ljudi

sa prirodom koja im je donijela uništenje i

nagovještava mirnija vremena.

Ono što je bitno u ovom projektu je senzibiliziranje

s korisnikom. Rekavši kako je njegov

san da svi grade ovako, mislio je na veći udio

ideja onih za koje se objekat gradi, pri čemu

je dužnost graditelja da svojim znanjem i

kreativnošću stvori uslove za ostvarivanje tih

ideja.

Objekti kao brisanje granica

Međutim, nije sve uvijek dizajnirano samo

zbog čovjeka, kaže Toyo Ito. “Neke se stvari

projektuju da bi se ispitale i pomjerile granice

gradnje, i to je dobro, čak i kada djeluje

loše. Arhitekti starijih generacija možda

nemaju brzinu i spretnost novog doba, ali

imaju iskreno oduševljenje tehnologijom jer

su nekoć to sve radili rukom i kalkulatorom”.

Naravno, ovo je referenca na parametrijski

dizajn. Toyo Ito se prilikom izrade idejnog

projekta služi algoritmima i naprednom 3D

vizualizacijom koja mu omogućava da, kako

i glasi naslov njegove publikacije, omogući

zgradi da diše. U drugom dijelu predavanja,

predstavio je tri projekta koje odlikuje smionost

forme.

54

broj 2, maj 2014.

Metropolitan Opera House, Taichung

Tama Art University Library, Tokyo

Sendai Mediatheque, Miyagi

Metropolitan Opera House u Taichungu,

još uvijek u procesu izgradnje, struktura je

nalik spužvi. Toyo Ito je objekat predstavio

rečenicom “Arhitektura mora slijediti raznolikost

društva kojem je namijenjena, i mora

odraziti nemogućnost jednostavne kocke da

ispolji taj diverzitet.” Napredni sistemi instalacija

omogućuju zgradi da stvara dovoljno

energije za sebe i nekolicinu okolnih zgrada,

a najizazovniji segment projekta je izgradnja

organski oblikovanog enterijera. To je

postignuto korištenjem mreže tanjih čeličnih

greda i nekoliko slojeva tzv. “shotcrete”,

betona koji se poput spreja prska pri izradi

tunela. Nakon toga, radnici ručno nanose

različito zamiješane betone u zavisnosti od

tačno određene mase i teksture predviđene

za dati dio konstrukcije. Prostorna složenost

temelji se na jednostavnim geometrijskim

pravilima. Opna između dvije površine je

podijeljena na izmjenične zone A i B. Kako

su površine bivale izdvojene, tako su i i zone

A i B evoluirale i segmentirale se, podijeljene

zakrivljenom opnom.

Tama Art University Library u Tokyu mjesto

je “gdje svako može pronaći svoj stil interakcije

s knjigama i filmovima kao da hoda

kroz šumu ili pećinu, na način da običnim prolaskom

kroz prostor stvara meki međusobni

odnos; to je i fokalna tačka iz koje će se

širiti novi vidovi kreativnosti”. Inspiraciju

je crpio iz geoloških špilja, radije nego iz

arhitekture prošlosti gdje su nizovi stubova

bili dosta umjetno i previše geometrizirano

raspoređeni. Nijedan luk u ovom objektu nije

istih dimenzija, dok su stubovi i zidovi gotovo

nestvarno tanki. Projekat je bio zamišljen u

potpunosti pod zemljom, poput prave špilje,

što nije bilo moguće izvesti zbog problematike

tla na lokaciji.

Sendai Mediatheque u Miyagiju je, riječima

Kraljevskog instituta britanskih arhitekata

(RIBA) “najveće dostignuće njegovog opusa,

uspjeli pokušaj hvatanja arhitekture u svojoj

eteričnoj, višesmjernoj i virtualnoj prirodi

koja karakteriše naše doba”. Ito za objekat

kaže da je on “njegov glas za transparentnost

u svijetu”, i objašnjava kako je fasadu

dizajnirao prema karakteru okruženja s kojim

graniči na četiri različite strane, otvarajući

vizure posjetiocima objekta na način koji

ponekad djeluje kao da između enterijera i

eksterijera ne postoji nikakva opna.

U neformalnom razgovoru na kraju

predavanja, podijelio je svoju želju sa posjetiocima

konferencije: “Ljudi su postali potpuno

otuđeni jedni od drugih. Ako imamo alat

kojim ih možemo povezati, ako imamo krov

pod kojim ih možemo udružiti, učinimo to.

Arhitektura današnjice treba biti arhitektura

zajedničkih prostora.”

Ena Kukić, druga godina master studija,


55

broj 2, maj 2014.

Parametrijski

dizajn

Parametrijski dizajn nije o

projektovanju zgrade, nego

o projektovanju sistema koji

gradi zgradu.

Lars Hesellgren

Od izuma CAD software-a sredinom 20. stoljeća, pa sve do danas, desio se veliki

pomak u području dizajna i arhitekture uz pomoć računara. Informatička revolucija

je otvorila put i ubrzanom razvoju parametrijskog dizajna, koji se danas

koristi u gotovo svim oblastima projektovanja. Iako nije poznat tačan početak

dizajniranju, intenzivirano spominjanje pojma vezano je za početak 19. stoljeća

i radove Antoni Gaudí-ja.

O čemu je riječ?

Parametrijski dizajn možemo posmatrati kao matematički sistem. U njemu zadajemo

vrijednosti u skladu sa određenim pravilima definisanim pri početnom

postavljanju sistema, a promjenom prvobitnih vrijednosti dobijamo vrlo složene

rezultate na bezbroj mogućih načina. Jednu od prvih i još uvijek najjasnijih

definicija parametrijskog dizajna dao je Luigi Moretti 1970. godine: „onaj koji

definira odnos između određenih dimenzija ovisnih o različitim parametrima“.

Cilj parametrijskog dizajna je stvaranje geometrije iz grupe početnih parametara

i oblikovanja geometrijskih odnosa koje ih međusobno povezuju. Riječ je

o korištenju varijabli i algoritama za uspostavljanje hijerarhije matematičkih i

geometrijskih odnosa koji dalje omogućuju generisanje određene forme, ali i da

se na lagan i brz način istraži niz mogućnosti koje varijabilnost početnih parametara

može dopustiti.

Multifunctional bench, Roman Sakh i Konstantin Kuchabskyi

56

broj 2, maj 2014.

Primjer generativnog modela, Grasshopper + Rhinoceros3D

Čista matematika

Proces dizajna najčešće počinje od vrlo

jednostavnih komponenti na koje se

kasnije dodaju slojevi u kojima svaka komponenta

ima svoju logiku i gdje su sve one

međusobno povezane na neki način.

Primjer: Tačka na kraju neke krive je centar

kružnice; promjenom parametara krive

se automatski mijenjaju i karakteristike

kružnice.

Zahvaljujući ovakvom pristupu, arhitekti i

dizajneri izbjegavaju zamorne i monotone

procese pri projektovanju. Najveća korist se

ogleda u mogućnosti stvaranja vlastitih alata

za rad, kao alternativa ograničavajućem

spektru postojećih alata. Savladavanje

parametrijskog dizajna je teško i može biti

dugotrajno, ali rezultujući potencijal u

konačnici nadoknadi sve vrijeme i opravda

trud.

Druga strana medalje

Parametrijski dizajn se danas uči na mnogim

fakultetima arhitekture i dizajna širom

svijeta, kao budući nezaobilazni pristup

projektovanju. U pitanju je najčešće vizuelni

programski jezik Grasshopper, koji je

kompatibilan sa Rhinoceros 3d aplikacijom

za modeliranje i vizualizaciju. Parametrijski

pristup rješavanju problema primjenjiv je

kod projektovanja svakodnevnih predmeta,

fasada, čitavih objekata, pa i urbanističkih

planova. Parametrijski dizajn na ovaj način

postaje mainstream i dostupan svima, pa

se, kao i u drugim sličnim slučajevima, javljaju

i negativne posljedice. Arhitekti pri

projektovanju objekata ili naselja pomoću

parametara i algoritama često zaborave

kulturološke, društvene i ekonomske faktore

određenog prostora. Na kraju čitavog

procesa ti projekti izgledaju vizuelno

zapanjujuće, ali u mnogima se zanemare prethodno

navedeni faktori i tako daju pogrešnu

sliku stanja nekog prostora.

Jasno je, dakle, da se pogodnosti parametrijskog

dizajna trebaju koristiti s oprezom, i

da ne smiju biti odlučujući faktor u procesu

projektovanja, već trebaju poslužiti kao alat

koji će pomoći arhitektima da istraže što više

mogućnosti u kratkom vremenskom periodu

i tako odaberu optimalno rješenje za svoj

projekat, te da pomjere granice uz savjestan

odnos prema projektu.

Dinko Jelečević, treća godina bachelor


57

broj 2, maj 2014.

Urbanizam...

Bespravna

gradnja

Maketa Sarajeva u budućnosti, ilustracija: Ervina Muftić

Stanovnici smo vremena i prostora. Vrijeme

ne završava s nama, ali to smo izgleda zaboravili.

Ako smo rekli da smo stanovnici

prostora, onda je neupitno da prostor kao

takav živi sa nama, preobražava se i mijenja,

pokušavajući da ide u korak sa razvojem

njegovih stanovnika. Svako vrijeme donosi

promjenu, pozitivnu ili negativnu. U narednom

tekstu želimo govoriti o promjeni koja

se desila i koja je znatno uticala na naš grad

te dovela do masovnosti bespravne gradnje.

Bespravna gradnja je svaka gradnja bez

pravosnažnog odobrenja za građenje -

građevinske dozvole. U ovaku gradnju

spadaju svi objekti koji ugrožavaju opći javni

interes, ne uklapaju se u prostorno-plansku

dokumentaciju, utiču na uvjete za zaštitu

okoliša, terena, stanovništva i materijalnih

dobara.

Područje grada Sarajeva u više navrata

predstavljalo je plodno tlo za nastajanje

bespravne gradnje. Prvi talas desio se 70-tih

godina usljed procvata industrije i porasta

radnih mjesta, što je dovelo do izgradnje

velikog broja domaćinstava. Drugi talas

desio se 80-tih godina, čineći Sarajevo gradom

sa najviše bespravnih objekata u okviru

Jugoslavije. Masovno širenje bespravne

gradnje je negativna posljedica svega što

je grad nudio svojim stanovnicima. Bolji

kvalitet života, puno veće mogućnosti

zapošljavanja te općenito sve prednosti

većeg grada privlačile su stanovništvo nerazvijenih

okolnih područja i šire. Ova dva talasa

zbog svojih karakteristika često su opisivana

frazom „trbuhom za kruhom“, čime se nastoji

objasniti sociološki aspekt ovih pojava.

Bespravno izgrađeni objekti, morali su

omogućiti smještaj za cijelu porodicu te su

najčešće rješavani kao individualni stambeni

objekti.

„Individualna stambena gradnja u periodu

poslije II svjetskog rata nije tretirana kao

dio ukupne stambene izgradnje o kojoj treba

brinuti, smatralo se da je ova izgradnja problem

pojedinaca koji rješavaju ‘svoj’ stambeni

problem. Širenju bespravne gradnje doprinio

je Zakon o izdvajanju sredstava za stambenu

izgradnju, usvojen 1954. godine. Po ovom

Zakonu 4% od bruto zarade svih zaposlenih

i penzionera izdvajana su kao sredstva koja

su namjenski usmjeravana na stambenu

izgradnju. Pravilnici o dodjeli stanova su

uglavnom predviđali da je značaj radnog

mjesta osnovni uslov za dobijanje sredstava

za kupovinu stana. Oni koji nisu mogli dobiti

stan sami su se ‘snalazili’ gradeći objekte na

državnom zemljištu, bez dozvole za građenje

te izbjegavajući plaćanje troškova za komunalno

opremanje zemljišta. Možemo reći da

je glavni razlog bespravne stambene izgradnje

razlika u ekonomskoj razvijenosti grada

i njegovog regionalnog okruženja i šire.

U periodu od 1945. do 1991. na području

Sarajeva izgrađeno je nekoliko desetina

hiljada stambenih objekata.“

Važno je naglasiti da se razlozi bespravne

gradnje u poslijeratnom periodu razlikuju od

perioda prije 1991. godine. Stotine hiljada

stanovnika bilo je prisiljeno da napuste svoja

stalna prebivališta, što je izazvalo izbjeglički

talas koji je „prošao“ kroz uže i šire područje

grada Sarajeva. Tokom rata ovo stanovništvo

tražilo je smještaj u napuštenim stanovima

i kućama. Zbog neizvjesnosti mogućeg

povratka u ranija prebivališta, kraj rata

natjerao je veliki broj ljudi da samoinicijativno

rješavaju svoje stambeno pitanje.

Novopridošli građani brzo su osjetili „privilegiju“

koju im je Kanton podario, da uz

mala sredstva mogu doći do lokacije te da

mogu oblikovati svoje objekte po vlastitoj

želji. Niko od organa vlasti nije remetio

njihove namjere, čak u nekim trenucima i

ohrabrujući njihove postupke.

Ovakav vid gradnje ne samo da je bio bespravan

nego i potpuno nepotreban!

Sarajevo je u ovom periodu brojilo

30.000 napuštenih domaćinstava, koja su

mogla ponuditi smještaj novopridošlom

stanovništvu. Nažalost za ovakav vid rješenja

nije postojala inicijativa od organa vlasti, čime

bi se zasigurno „kupilo“ vrijeme za planiranje

i racionalnije korištenje prostora grada. Od

prestanka rata pa sve do danas ne prestaje

uzurpiranje prostora na svim područjima

Kantona Sarajevo. Odsustvo usmjeravanja

ovog procesa dovelo je do formiranja velikog

broja naselja koja su narušila integritet gradskog

prostora. Na istim područjima građeni

su stambeni objekti iz nužde, ali i oni luksuznog

karaktera. Ovim „razaranjem“ ništa

nije pošteđeno: poljoprivredne, šumske

i zaštićene zelene površine, vodozaštitne

zone, trase budućih saobraćajnica, komunalnih

i energetskih instalacija, obale rijeke,

nestabilna područja, padine Trebevića,

Huma... Ono što nam je bespravna gradnja

dala jeste neracionalan urbani koncept, neravnomjernu

gustinu naseljenosti, povlačeći

zajedno sa sobom i druge nepovoljne okolnosti.

Jednim dijelom, nepovoljne okolnosti

58

broj 2, maj 2014.

Boljakov potok, foto: Darko Zeger

ogledaju se u izdvajanju ogromnih sredstava

za komunalno opremanje naselja,

uključivanje istih u gradske sisteme. Drugim

djelom, značajna sredstva će biti neophodna

za izgradnju školskih, zdravstvenih, socijalnih

i drugih sadržaja, zbog velike gustine

izgrađenosti, koja ne ostavlja dovoljno prostora

za ovaj tip sadržaja.

Poslije Olimpijade u ovom gradu samo će se

kuće klizati...

Naročito veliki broj klizišta javlja se nakon

1995. godine, a u posljednjih deset godina

on se skoro uduplao i danas iznosi oko 1200

te konstantno raste. Osnovni uzrok ove

pojave je bespravna gradnja koja za sobom

povlači brojne nepropisno izvedene septičke

jame, nekvalitetno izvedene saobraćajnice

na padinskim dijelovima terena, nedostatak

kanalizacije koja bi prihvatila površinske

i podzemne vode te nepravilno izvedeni

poprečni i podužni padovi saobraćajnica.

Tragajući za rješenjem

Borba sa bespravnom gradnjom je konstantna.

Za grad Sarajevo ona predstavlja

stalnu borbu sa samim sobom i nastojanje

ispravljanja učinjenih grešaka. Zakon koji

se nekada oglušivao na ovu borbu sad je

pokušava riješiti insistirajući na legalizaciji

objekata. Planskom dokumentacijom, čije

je nepostojanje uzrokovalo ovakvu gradnju,

sada se nastoji napraviti evidencija o poziciji

svakog objekata koji je bez dozvole. Rješenje

se pronalazi u planovima sanacija pojedinih

naselja, koja u biti predstavljaju zakrpu

učinjene štete. Svako ovo rješenje iziskuje

jako dug period.

Da se u Sarajevu ne poštuje zakon - to znamo,

da planska dokumentacija, iako obavezna, ne

mora biti poštivana - i to znamo.

„Srećom“, u Sarajevu je uvijek vrijedilo da

je „udaranjem po džepu“ moguće riješiti

gotovo svaki problem. „Udariti po džepu“ u

ovom slučaju značilo bi uvesti promjenu u

zemljišnoj politici Kantona Sarajevo, kojom

bi se uvela obavezna naknada za korištenje

(renta) gradskog građevinskog zemljišta.

Ova naknada plaćala bi se mjesečno za svaki

objekat pa i za one koji nemaju odobrenja za

građenje (do uklanjanja objekta).

Visina naknade bila bi određena po m 2 korisnog

prostora i to za stanovanje, poslovanje i

proizvodni prostor te prema zoni u kojoj se

objekat nalazi. Zone se dijele prema dostupnosti

usluga te samim tim prva gradska

zona ili uži gradski centar zahtjeva plaćanje

veće naknade u odnosu na ostale zone. U

svemu ovome jako je bitno evidentirati svaki

postojeći m 2 izgrađenog prostora u gradu,

kako bi se ravnopravno opteretili svi korisnici

naselja i prostora prema dogovorenoj

zemljišnoj politici.

Važno je naglasiti da cijena 1m 2 , bez obzira

na zonu i namjenu, neće prelaziti 1KM.

Okvirni iznosi naknade za korištenje bi bili

oko 0,1KM/m 2 za stanovanje, 0,6KM/m 2 za

poslovanje i 0,2KM/m 2 za proizvodnju.

Ukupni izgrađeni prostor u Kantonu Sarajevo

u svim općinama iznosi preko 14 miliona

m 2 , od čega je najviše stambenog prostora

oko 58%, zatim poslovnog 26% i proizvodnog

14%. Ako bi na ovaj izgrađeni prostor

primijenili okvirne iznose, ukupna naknada

za korištenje zemljišta u Kantonu Sarajevo za

godinu dana iznosila bi oko 42 miliona KM.

Pored materijalnih sredstava, puno važniji

doprinos ovog prijedloga leži u suzbijanju

neracionalnog korištenja prostora.

Mjesečna naknada za korištenje koju

određeni kvadrat prostora zatijeva bila bi

osnovna odrednica prilikom gradnje čime bi

budući graditelj bio primoran da razmišlja o

krajnjoj korisnoj površini.

Dobrobit grada i stanovništva mora biti iznad

dobrobiti pojedinca.

„Zemljište ‘locus standi’ je pretpostavka

opstanka svih živih bića, a njegova vrijednost

i značaj određeni su egzistencijalnim

potrebama svih bića, sa jedne, i nedostatkom

pogodnog zemljišta za opstanak, sa druge

strane, što izaziva porast tražnje zemljišta,

posebno pogodnih lokacija.

Prostor se javlja kao neophodan životni uslov

svih vrsta na Planeti pa i čovjeka. Ako državu

čine narod, prostor – teritorija i institucije,

onda je narod sa svojim institucijama životno

zainteresovan da čuva i uređuje svoj prostor.

Većina sukoba u svijetu vodili su se, vode se i

vodiće se oko prostora.

Planiranje i uređenje prostora, sa optimalnim

korištenjem je neophodan uslov

uređenja država.“

Nedžla Kurtović, Jasmin Ružnić, Katarina

Bošnjak, druga godina master studija,


59

broj 2, maj 2014.

Avaz; foto: Dražen Huterer

Bespravna gradnja u Sarajevu

Rak rana za buduće funkcionisanje grada

Za tristotrojku piše: Dražen Huterer

Ovaj članak je nastao u okviru projekta Priče iz tranzicije, koji finansira Ambasada Kraljevine Norveške u Sarajevu.

Projekat zajednički realiziraju Institute for War and Peace Reporting, IWPR, Sarajevo Centre for Contemporary Arts, SCCA Pro.ba i eFM Studentski radio.

Sarajevo je nakon rata, a posebno u posljednjih

desetak godina, doživjelo očiglednu

transformaciju u svom izgledu. Mnogi stambeni

i poslovni objekti koji su bili porušeni

ili oštećeni za vrijeme troipogodišnje opsade

grada danas su obnovljeni, ali brojna

oštećenja na fasadama zgrada koje još uvijek

čekaju da budu obnovljene i dalje svjedoče o

stvarnim razmjerama razaranja.

Ipak, problem Sarajeva nisu samo zgrade

oštećene u ratu, već one koje, naizgled,

nekontrolisano niču u poslijeratnom periodu

i o čijem izgledu i namjeni odlučuju sami

investitori, a ne struka.

Problem bespravne gradnje u Sarajevu nije

nov, ali stiče se dojam da gradske vlasti ne

čine dovoljno na rješavanju tog problema.

Kad se govori o bespravnoj ili neplanskoj

gradnji u samom gradu, uglavnom se misli

na hiljade bespravno izgrađenih kuća na

padinama oko Sarajeva. Svojim položajem

i infrastrukturom ovakvi objekti se ne

uklapaju u postojeće urbanističke planove i

većina njih nema ni građevinsku dozvolu.

Prema nekim podacima, u Kantonu

Sarajevo ima oko trideset hiljada bespravno

izgrađenih objekata, a njihov broj raste iz

dana u dan. Trend bespravne gradnje počeo

je sedamdesetih godina, jer je Sarajevo tada

bilo snažan industrijski centar u kojem su se

otvarala mnoga radna mjesta i sve više ljudi

se doseljavalo u grad. Već tada su se na okolnim

brdima počeli praviti privremeni objekti

za smještaj radnika, da bi se oni vremenom

preselili u druge dijelove grada. Međutim,

kuće u kojima su u početku boravili nikad

nisu srušene, a trend neplanske gradnje

nastavio se i u osamdesetim godinama i traje

sve do danas.

U Sarajevu i oko njega postoji više od hiljadu

klizišta i to je direktna posljedica neplanske,

odnosno bespravne gradnje. Ali za ovaj

problem postoji kakvo takvo rješenje, a to

je sanacija klizišta koja ide vrlo sporo zbog

ograničenog budžeta kojim grad raspolaže

i kojim se ni izbliza ne mogu pokriti sva

područja na kojima je sanacija neophodna.

Poseban problem je i legalizacija bespravno

izgrađenih objekata, jer ona, prema mišljenju

urbanista, samo potiče novu bespravnu

gradnju.

„Bespravna i neplanska gradnja je rak

rana za buduće funkcionisanje grada“,

kaže Gordana Memišević, urbanistica i

predavačica na Arhitektonskom fakultetu

u Sarajevu i članica Odbora za organizaciju

Svjetskog foruma urbanizma. „Već sada je

to veliki problem, a u budućnosti će biti još

veći. Mi smo, zapravo, legalizovali objekte

koje ćemo morati platiti jednog dana kad ih

ipak budemo morali rušiti. A bilo bi daleko

racionalnije da su se tim ljudima na vrijeme

obezbijedili stanovi, bez obzira na to što bi to

država platila.“

Ona dodaje da su se nakon rata pojedini

ljudi obogatili gradnjom velikih i bespravnih

objekata, pri tom ne poštujući ni zakon, ni

urbanističke planove. „Naravno, zakon to

ne dozvoljava, on je jako dobro postavljen

i jasan, ali ga, nažalost, malo ko poštuje“,

dodaje Memišević.

60

broj 2, maj 2014.

Jedan od razloga zbog kojeg se ljudi odlučuju

da bespravno podižu objekte je izuzetno

komplikovana i duga procedura za pribavljanje

građevinske dozvole, a koja može

potrajati i do tri godine. Većina ljudi smatra

da im je bolje za to vrijeme izgraditi kuću,

pa naknadno tražiti građevinsku dozvolu i

legalizaciju objekta, ne shvatajući da se time

problemi samo još više gomilaju.

Drugi razlog je to što je legalizacija bespravno

izgrađenih objekata mnogo jeftiniji proces

nego ishođenje svih dozvola prije same gradnje.

Viša asistentica na Katedri za urbanizam

i prostorno planiranje na AF u Sarajevu,

Nasiha Pozder pojašnjava: „Uslovi neophodni

za legalizaciju su mnogo jednostavniji nego

uslovi za regularnu gradnju. Kod legalizacije

su troškovi mnogo manji, a i proces je mnogo

jednostavniji od višegodišnjeg čekanja u

općini na dozvole potrebne prije same gradnje.

Međutim, takvim rješavanjem problema

se ne postiže ništa, jer se na taj način samo

još više potiče bespravna gradnja”.

Pozder dalje dodaje da je zakon vrlo jasan

po tom pitanju i da bespravna gradnja čak

podliježe i krivičnom gonjenju. ”Svako

građenje bez dozvola na prostorima koji su

planski definisani je kršenje zakona. Pored

novčanih, predviđene su i zatvorske kazne,

mada se i jedne i druge vrlo rijetko primjenjuju.

Zakonom je definisana bespravna

gradnja, ali odluku o legalizaciji bespravno

izgrađenih objekata donose zvanične

institucije, koje na taj način pobijaju zakon.“

Druga vrsta 'divlje' gradnje je ova koja je

evidentna u samom gradu. Ona može biti

planska i sa svim potrebnim dozvolama, ali

bez ikakvog reda i poštivanja okoline. Nakon

rata u Sarajevu su nikli brojni veliki tržni centri

i privatno-poslovni objekti čija svrha je

često upitna.

Docent dr. sa Katedre za urbanizam i prostorno

planiranje na AF u Sarajevu, Nihad

Čengić, kaže kako je evidentno da u ovom

procesu tranzicije građani imaju vrlo malo

uticaja na budući izgled grada.

„Ono što je paradoks današnjeg planiranja

jeste da je pritisak investitora toliki da gradske

vlasti potpuno zanemaruju bilo kakav

dogovor sa građanima o načinu na koji će

grad biti izgrađen, a planovi se u potpunosti

prilagođavaju potrebama investitora“, kaže

on.

I Gordana Memišević je sličnog mišljenja.

„Rijetko koji investitor pristupa gradnji bez

građevinske dozvole, jer svaki od njih se želi

unaprijed obezbijediti. Međutim, vrlo često

oni nikako ne bi smjeli dobiti građevinsku

dozvolu za takav prostor, ili taj broj kvadrata,

ali zahvaljujući korupciji i svemu što se radi

'ispod ruke', oni ipak u tome uspijevaju.

Takav način poslovanja je uzeo maha u

ovom tranzicijskom vremenu i bez obzira na

postojeće planove, gradi ko šta hoće i kako

hoće“, kaže ona.

Posljedica ovakve gradnje, koju neki nazivaju

i 'urbicidom', je uzurpiranje prostora u gradu

koji su potrebni svim građanima i koji bi morali

imati drugačiju namjenu. Uzroci problema

su višetruki – od struke, koja ovome možda

ne posvećuje dovoljno pažnje i čiji glas se

gotovo i ne čuje, preko gradskih vlasti koje

to omogućavaju, do investitora koji imaju

prevelike ovlasti.

Nasiha Pozder navodi primjer sarajevskog

naselja Tibra na Stupu, koje bode oči mnogim

Sarajlijama. Naime, na ovom prostoru je

izgrađeno previše stambenih objekata koji

nisu bili predviđeni prvobitnim urbanističkim

planom. Rezultat ovakve nehumane gradnje

je premala udaljenost između objekata,

nedovoljno svjetlosti i vrlo loš kvalitet života

samih stanara. Pozder upozorava na to da je

izgradnja stambenih objekata na ovoj lokaciji

bila predviđena urbanističkim planom, ali ne

ovolikog broja objekata i za toliki broj stanara.

Ona dodaje da su se tokom gradnje

planovi mijenjali kako bi se izašlo u susret

investitoru, kojeg je očigledno vodila želja za

što većom zaradom.

„Ako govorimo o Tibri, te zgrade nisu

bespravno izgrađene, ali prvobitni plan se

prilagođavao željama i potrebama investitora,

što je nedopustivo, jer prateća

infrastruktura – kao što su priključci za

kanalizaciju, parking prostori i slično - nije

prilagođena tolikom broju stanara. U tom

smislu ova gradnja je bespravna.”

Tibra; foto: Dražen Huterer

61

broj 2, maj 2014.

Šareno brdo; foto: Dražen Huterer

Uzurpacija javnih prostora i zemljišta je

naročito problematična u gradu kao što

je Sarajevo, koje nema dovoljno zelenih

površina, kulturnih i sportskih objekata, a ni

pravi gradski trg.

Pozder ističe još jedan problem, a to je tzv.

'betonizacija'.

„Betonizacija možda nije dovoljno prihvaćen

pojam, ali to je trajna uzurpacija nekog

prostora na pogrešan način. To je krenulo

najprije sa Alipašinim poljem, potom

Uniticom, Bosmalom, Sarajevo City Centrom

i brojnim drugim visokim zgradama koje

onemogućavaju slobodan protok zraka

kroz Sarajevo. U kombinaciji sa bespravno

izgrađenim kućama na gradskim padinama

koje za zagrijevanje koriste ugalj

i tako zagađuju okolinu, te ogromnim

brojem automobila i neadekvatno riješenim

gradskim prijevozom, ove visoke zgrade

doprinose tome da u Sarajevu imamo vrlo

zagađen zrak, naročito zimi.”

Nažalost, o problemu bespravne ili, stručno

rečeno, neregulisane gradnje danas se

malo govori, a posljedice su nesagledive.

Stručnjaci i urbanisti upozoravaju da u

društvu koje prolazi kroz tranziciju struka

mora više ustrajavati na tome da se pronađe

spona između zahtjeva investitora i graditeljskih

pravila kojih bi svi trebali da se

pridržavaju.

„Zadatak svih nas arhitekata i urbanista je da

kada uđemo u neki prostor vodimo računa o

postojećim objektima, ljudima koji tu žive i

nečemu što je tu bilo i prije nas. Trenutno je

to, nažalost, prepušteno svakom pojedincu

koji se bavi arhitekturom i investitoru koji ima

svoje zahtjeve“, zaključuje Nasiha Pozder.

Gordana Memišević je sličnog mišljenja.

„Jedini pravilan pristup je poštivanje struke.

Ja ne mogu da vjerujem da ijedan arhitekt

može nekome projektovati objekat koji nema

građevinsku dozvolu. To je za mene isto kao

i kad bi ljekar koji je položio Hipokratovu

zakletvu radio pacijentu šta god mu naumpadne.

Struka se mora poštovati, i tome se

moraju učiti cijele generacije. O tome treba

pričati studentima na fakultetu“, kaže ona.

I Nihad Čengić ističe odgovornost ljudi iz

struke, koji bi, prema njegovom mišljenju,

morali imati puno aktivniji pristup u

rješavanju ovog problema. „Jedino što je

gore od bespravne gradnje je struka koja to

ignoriše“, zaključuje on.

Hotel Saraj; foto: Dražen Huterer

62

broj 2, maj 2014.

SCC; foto: Dražen Huterer

Avaz; foto: Dražen Huterer

63

broj 2, maj 2014.

64

broj 2, maj 2014.

Imam nešto slično iz 2011., samo bolje. Tačno se vidi kako sam prije

3 godine imao više strpljenja za crtanje, ilustracija: Dario Kristić

UPOZORENJE ČITATELJU!

Sljedeći tekst sadrži vulgaran jezik.

arhitektura

BTeorija

Moja teorija se sastojala u tome da sam

ja u svojoj glavi zamislio da je recentna

bosanska mainstream arhitektura nešto kao

holivudska B produkcija. Čak sam to donekle

teoretski podupr’o tako što sam pročit’o

Davno nekad, kad sam još i im’o neke

ambicije u životu, htio sam da živim i

studiram na račun poreskih obveznika stanovitih

zapadnoeuropskih demokracija tj. da se

guzovače zajebavam minimum 2 godine na

nekom masteru, cugam, putujem a možda

i podapnem kakvu naivnu studenticu,

mlađu 4-5 godina, tad sam u onim pismima

namjere navodio kako ja želim proučavati

suvremenu bosansku arhitekturu. Pod tim

pojmom nisam mislio na ove vel’ke zgrade

što se prave u Sarajevu u narodu poznate po

tome što se prave u cilju pranja para pokradenih

u ratu i iza njega nego na one smiješne

objekte po periferiji što im se mi obrazovani

ljudi malo smijemo a malo (ili malo

više) zgražavamo nad njima, u zavisnosti od

raspoloženja. Im’o sam ja tu teoriju, za koju

nemam pojma je l’ imalo drži vodu da se

bespravna (a i pravna) gradnja u Bosni razvila

u legitiman umjetnički izričaj. Je l’ to tako

stvarno il’ nije, ne znam. Ja sam samo htio

nekako iskamčiti tu stipendiju pa se ispalit’

odavde kol’ko me noge nose. Propalo je to,

normala, k’o i manje-više sve čega sam se

ufatio u životu. Tako ću sad to iskoristit’ za

tekst potpuno nenaučnog sadržaja.

članak na wikipediji. Znate svi šta je B

produkcija, jelde? Niskobudžetni filmovi koji

su rađeni uglavnom bez većih umjetničkih

pretenzija. Procvat bio od 50-70ih godina.

Exploatation i slični žanrovi na koje se kasnije

naložio Tarantino kad više od pasjaluka nije

znao šta će. Osim nekoliko stvarnih remekdjela

najveći dio te produkcije je goli kurac

osim ako ne pitate jednog od onih fanova

treša koji se kunu u Betamax i ironično

obožavaju Manos: Hands of Fate. Volim ja to

nekad pogledat’ al’ neću reć’ da je to bitnije

od 7 Samuraja. Uglavnom, da ne trunim o filmovima,

skontali ste o čemu je riječ.

65

broj 2, maj 2014.

Slika 1, Case study house #1 Foto: Lovely Di

o ovome...

Da. To je kič. Ima takvog pristupa i u ostalim

umjetnostima, muzici pogotovo, eno turbo

folka živog. Što ne bi bilo i u arhitekturi?

Taman sam kont’o, friška tema, neistražena,

socijalno angažirana, sve kako treba. Ubilo

se za onih članaka na internetu što se šeruju

kao zanimljivost 5 dana i kasnije zaboraviš

na njih (vidi pod: Spomenici NOB, Jan

Kempenaers i slično). Još kad sam skont’o

taj naziv: B-Arhitektura, uuuuuu.... To B.

Bremenito značenjem. More stajat’ k’o ovo

već gore objašnjeno B od Be produkcija.

More k’o Bosanska arhitekura. More k’o,

ovaj, Bošnjačka... More, ako razmišljaš šire, i

Balkanska. Owno sam totalno s tim imenom

pa sam vam sad to uzeo objašnjavat’ detaljno

jer kontam, šteta da promakne. Ima l’ ovakve

arhitekture van naših prostora? Jašta radi.

Ima je svuđe. Ono što razdvaja ovu pojavu

od sličnih vani je sam obim i utjecaj iste na

okolinu.

Vidio sam da kad skontaš novi umjetnički

pravac onda dadneš i proglas. Evo i to:

Proglas B arhitekture

- Jebo državu

- Jebo zakone

- Jebo društvo

- Jebo komšiju

- Jebo ukus

- Jebo pristojnost

- Jebo struku

- Jebo zdrav razum

Tako dolazimo do moje najnovije kreacije,

nastale dok nisam im’o posla na poslu tj.

između projekta garaže za biciklo i legalizacije

pomoćne treće ostave za ugalj na

Hotonju. (pogledati skicu Novi bosanski slog)

Praksa

Jebote, kako smo dogurali dovde? Kako

je postalo totalno normalno probrat’ sebi

mjesto koje ti se ćefne, izgradit’ kuću na

tuđoj zemlji, zajebat’ sve zakone, priključit’

se na divlje i onda još kukat kako ti je loše? Ja

znam da će sad guta ljudi reć da sam budala i

da li znam đe živim? Znam. Ali ja odbijam da

mi to postane normalno.

I opet sam im’o krizu sa grižnjom savjesti.

Kontam, pa hajde, nisu ti ljudi krivi. Nisu se

oni školovali za arhitekture, ne moraju sve

kuće bit ultramoderne i po mom ukusu. Ne

znaju - trebala im je država reć’ (država koje

nema). Sirotinja je to. I tako...

Jah. Sirotinja. Jelde, nekako to povezujemo

sa tim divljim naseljima? Najjeftinija

od tih kuća, osam sa osam, na tuđoj zemlji

sagradiš bez projekta i ikakvih dozvola,

sam izdunđerišeš s rodbinom i jaranima, na

divlje sve priključiš, da je samo iznutra najosnovnijim

opremiš, bez fasade, bez ičega, sve

najgora roba unutra, sve ništa, ništa, užas,

raspada se kad takneš, ne more jeftinije od

30.000 KM. To je malo iznad 400 KM po m 2 .

Hajde sada, da vidim vas inžinjeri, novinari,

profesori i ostali nesisači državnih sisa koliko

vas može izvalit 30.000? Imate l’ muda dić’

taj kredit? Ali evo hrabrog komentatora

sa portala, već ga čujem: Al’ šta će ljudi?

Moraju imat krov nad glavom! Snalaze se

nekako. Njaaaa, njaaaa. Nije to snalaženje.

Snalaženje je kad si podstanar i tražiš stan

preko štele jer su ti i oni na piku preskupi. Još

se sve tapšeš sam po leđima jer nisi starcima

na grbači a tek ti je 33. Kakva ba sirotinja...

Kakva ba sirotinja, ima se za guštera. Lavovi

su out ove sezone. Out, out. (slika 2)

Nije bilo teško naći ovih primjera. Ustvari,

nisam se trudio nikako. Nagovorio druge

da slikaju za mene. Ovo je više ilustracije

radi. Nemam namjeru sad pravit’ top listu

najsmješnijih objekata. Tih kompilacija je na

netu već pun kurac.

Ugrubo, mogli bi te objekte podijeliti u neke

dvije skupine. Hajmo ih nazvat trash i folk.

Trash neka budu smišljeno isprojektirani

seljačkiizgledajući objekti u koje je skrhano

guta para da bi izgledali loše. Primjer bi

bila, recimo, vila pored Željinog pomoćnog

stadiona, navodno vlasnika poznatog po

ružnoj glavi, stanovitog SDA aparatčika

kojem ne spominjem ime, ne zato što ne

smijem nego zato što nije provjerena informacija

a mrsko mi provjeravat’ jer nisam

baš tolko profesionalan. Ono nije dunđeraj.

Ne bi’ sad stavio ruku u vatru ali mislim da

onaj objekat ima i projektanta, diplomiranog

inžinjera arhitekture (i fazere) koji su sve ono

nacrtali, izdetaljisali, predmjerili, isprintali

projekat u četiri primjerka (2 u općinu, jedan

investitoru, jedan sebi i na CD-u), ovjerili

pečatima a možda čak i naplatili. To je taj

stil koji savršeno oslikava duševnu bijedu

novopečene stranačke elite, stil koji govori:

ja sam vrlo neobrazovan i neprofinjen čovjek.

Nemam ukusa, spreman sam zgradu obojiti u

mubareć zelenu al jebo me otac ako neće bit

najvidljvija s ulice, da svi znaju da tu beg živi

ili u ovom slučaju izdaje pod kiriju ambasadi

neke od onih država sa najneinventivnijom

zastavom, ono pola crveno, pola bijelo.

Drugi je folk. To su ove jadne kuće,

prigrađene šljakobetonom i siporeksom sa

smiješnim dodacima, vanjskim stepeništima,

66

broj 2, maj 2014.

Slika 2, Foto: M. Frižider

Slika 3, Zašto? Foto: M. Frižider

vratima koja ne vode nigdje, zazidanim prozorima,

poluomaltano, na jednom dijelu

obloženo termoizolacijom jer je negdje čuo

da to tako treba al’ je onda skont’o da ne

nabaci maltu preko ne bi l’ uštedio a ne zna

jadan da termoizolacija tako upija vodu i gubi

svoja izolaciona svojstva.

Nas su na faxu učili kako je arhitektura

ogledalo vremena u kojem živimo. Ogledalo

je i društva u kojem živimo, vrlo precizan

je pokazatelj na kojem stupnju razvitka se

neko društvo nalazi. Arhitektura sela lovaca

skupljača je različita od gradova agrarnog

društva koje je opet različito od industrijskog

itd. Šta nam govore ovi trendovi?

Ne znam, života mi. Nekad gledam pse kad

pada kiša. Legnu u pljacu, smotaju se, crnjak

im je, hladno im je, mokro im je al’ ne miču

se. Leže tu i trpe. Suh beton i nadstrešnica 10

m od njih. To je aspolutni nedostatak težnje

za bilo čim boljim. Zašto neki ljudi žive tako?

Mene zanima je l’ postoji neki konkretan

momenat u životu kad odlučiš da jebo sve,

napravićeš kuću popola s burazerom, u

prizemlju poslovni, ti na spratu, on na drugom,

potkrovlje, more zatrebat, haj’ boga

ti, sušiće se veš ako ništa. Zakrvićete se oko

2 vreće cimenta i jebavat jedan drugom

majku 10 godina na sudu. Kod tebe PVC stolarija,

kod njega drvena i kovana ograda na

balkonu. U dvorištu skule i sranje, ker vezan

na lancu. Laje vazda, jebo ga otac. Tebi fali

za fasade, prop’o biznis s autodijelovima

na piku, umreš u 54oj od raka i odjednom

ti ćerka u podrumu (od šljakobetonskih

blokova) kuha domaći spid u kadi i kurva

se sa paraplegičarem jer nije čemu pa nisu

ni mušterije čemu. Od svega toga najteže

je paraplegičaru jer ti je vazda blato pred

kućom, prilaz nikad nisi sredio a šljunak koji

si nasuo kiša saprala na cestu prije 5 godina.

Govorim vam o legitimnoj scenografiji za

Breaking Bad meets Kuduz dramu sa stoner/

sludge/sevdah soundtrackom al’ nije to film,

to živimo svaki dan, minus soundtrack, to

svira meni u glavi.

Najlakše mi je sad oplest’ po državi i struci.

Jesu l’ krivi? Jesu. Jesam li i ja što sam crt’o

legalizacija? Jesam. Država je trebala ovo

spriječit’ al’ po defaultu znamo da nije. Jer je

više ni nema. Šta je onda struka mogla uradit’?

Ništa. Znam ja da su ta naselja nastajala

i prije rata. Znam i da je masa ovih objekata

nastala kao posljedica etničkog inžinjeringa.

Nemojmo se lagat’, većina bespravne gradnje

tj. naselja koja su iza rata nastala na

periferiji su nastala radi okupljanja glasačkog

tijela i promjene etničke slike Sarajeva. Da

je došlo hiljadu nebošnjaka u Dobroševiće

i bespravno diglo kuće pitanje je kako bi

država reagirala. Al’ sad je to već mutiralo u

nešto drugo. Oni koje je država naselila vratili

su joj nožem u leđa, demontirali i ono malo

što je ostalo od nje, sjedeć’ u kakvoj foteljici

preko stranke, jednom rukom uzimajuć’

boračku naknadu a drugom grabeć’ profit

od švercovane robe.

Može se sad protumačiti da ja krivim ljude

koji su se doselili poslije rata za stanje u

državi. Nije tako. Oni su sami žrtve tu,

žrtve nesposobnosti države i svoje vlastite

neobrazovanosti, zatvoreni u krugu pothranjivanja

jednog drugim. I sve je ovo još dobro

dok nema nekih većih prirodnih (ili kakvih

drugih) katastrofa. To je sve dole tempirana

bomba bude li kakvog zemljotresa. E onda će

bit kuku pomagaj.

Ali nije B arhitektura ograničena samo na,

za većinu vas fine djece exsocijalističkog

srednjeg sloja, ta naselja u kojima živi vaša

frizerka, teta što čuva bebu, majstor vodoinstalater...

Oh, kako ću biti inspiriran pa reći

da je B arhitektura svuđe gdje je neumjerenost,

ispraznost i seljakluk. Recimo i u

centru grada, oličena u njegovoj najfriškije

otvorenoj građevini u trenutku pisanja ovog

teksta, čuvenom SCC-u.

Ček, uh, sad treba zaključak neki izvest’?

Nema to. Nema ova arhitektura poruke,

nema ni ovaj tekst poruke. Odustajem od

predlaganja kako može bolje. Ne vjerujem

više u to. Mogu se nategnut’ pa izvuć’

neku metaforu da nam je i država ko ova

arhitektura, sve navrat nanos, sprčkano,

disfunkcionalno. Da živimo k’o ta braća u toj

kući, bla bla. Demode su više te usporedbe.

B arhitektura je naša budućnost, budućnost

društva koje ne želi bolje.

Ja nisam izmislio B-Arhitekturu. Ja sam joj

samo dao ime.

Dario Kristić, dipl.ing.arh

67

broj 2, maj 2014.

Dopis iz Kolumbije

Kako se arhitekturom izlečiti

od Eskobara

Marko Milovanović

Architectural Association School of Architecture, London

(Tekst je prvo objavljen u beogradskom dnevnom listu „Politika“ 14.4.2014. i 20.4.2014.)

Od grada koji je devedesetih bio jedno od

najopasnijih mesta na svetu, okupiran kartelom

Pabla Eskobara, Medeljin je danas živopisan i

funkcionalan grad. Transformacija kroz koju je

prošao, primer je generacijama sociologa, urbanista,

arhitekata, kao i političkim liderima velikih

gradova širom sveta, koji se bore sa problemima

sličnim kolumbijskim.

Upravo oni su se sastali od 5. do 11. aprila u

ovom kolumbijskom gradu na Svetskom urbanom

forumu, koji se održava u okviru UN Habitata,

programa Ujedinjenih nacija za ljudska naselja.

Događaj takvog kalibra i veličine podigao je grad

na noge, pa pored neuobičajeno velikog broja stranaca,

studenti sa lokalnog univerziteta tvrde da se

nikada nisu osećali bezbednije. Nasmejani policajci

diskretno se šetaju svakim javnim prostorom

uključujući i vagone metroa.

Svetski urbani forum održava se svake dve

godine u različitim gradovima sveta i predstavlja

najznačajnije mesto za diskusiju o razvoju urbanih

sredina i naseljenosti planete. Sa često ponavljanom

činjenicom da u svetu više od dve trećine

populacije živi u gradovima, forum je postao

važan politički i profesionalni skup na kojem se

teme ubrzanog razvoja gradskih sredina razmatraju

kroz perspektive zakonodavstva, ekonomske

politike, održivog razvoja, ekologije, prostornog

planiranja, pa sve do tehničkih aspekata gradnje

zgrada i infrastrukture.

Sa sloganom „Urbani kapital u razvoju – Gradovi

za život” ovogodišnji skup skreće pažnju na

siromašne zemlje i zemlje u razvoju. Medeljin je

ponuđen kao idealan primer za mnoge afričke,

indijske i druge južnoameričke gradove u kojima

su socijalne tenzije izuzetno visoke.

Svetu se prodaje kao grad koji je „popravio”

svoje najopasnije i teško dostupne sirotinjske

kvartove, takozvane komune, ilegalno i neformalno

izgrađene u strmim brdima. To je učinjeno

mnoštvom projekata, gradnjom savremenih

centara kulture, biblioteka, škola, parkova.

Gradski prevoz je dosegao najnepristupačinija

naselja u brdima, koristeći žičaru sa korpama kao

produžetak gradskog metroa.

Kada se izvanredna priča transformacije kolumbijskog

grada Medeljina ispriča jednom strancu,

sumnjičavi pogled je skoro neizbežan. U zemlji u

kojoj svi uglas označavaju korupciju kao najveći

problem društva, jedan grad je vraćen u život

izgradnjom na desetine infrastrukturnih projekata

i kulturnih institucija. To otvara mnoga pitanja o

finansiranju velelepnih zgrada i o tome koliko su

čiste ruke političara koji su se proslavili transformacijom

Medeljina.

Mesto koje je devedesetih bilo crna rupa Južne

Amerike, danas je uzor mnogima, pa entuzijasti

vole da istaknu da je uz pomoć savremene i svetlucave

arhitekture ugrađene u ozloglašene četvrti

Medeljina broj ubistava na godišnjem nivou smanjen

sa 380 slučaja na 100.000 stanovnika ranih

devedesetih, na današnjih 60 slučaja na 100.000

stanovnika.

Istina je, međutim, da je za to zaslužan pre svega

dugotrajan politički proces povratka države u

Medeljin, koji se desio nakon ubistva Eskobara

1993. Pregovori Bogote sa paramilitarnim

organizacijama koje su obezbeđivale proizvodnju

i trgovinu kokaina u Medeljinu rezultovali

su predajom naoružanja i cepanjem kriminalnih

organizacija u manje grupe sa kojima se lakše

izlazilo na kraj. Iako su na preporukama za razvoj

grada od kraja devedesetih radili Nemačka,

Ujedinjene nacije i Vlada Kolumbije, zasluge za ove

projekte pripisuju se pre svega Serhiju Fahardu,

sinu arhitekte i gradonačelniku Medeljina od 2004.

do 2007. godine. On je insistirao na ugrađivanju

savremene i atraktivne arhitekture u komune,

kao načinu za „lečenje” grada. Medeljin je tako

postao primer da se arhitekturom može boriti protiv

kriminala i siromaštva, i da se može drastično

promeniti svest i kultura ljudi.

Botanička bašta, park nauke, kompleks bazena

i nekoliko biblioteka načinili su javne prostore

grada dostupnim i sigurnim. U brdima, između

međusobno sukobljenih naselja koja su pucala

jedna na druge, sagrađeni su mostovi, a tenzije

zaboravljene.

Poznavaoci prilika kažu da su tek u poslednjih

par godina efekti emancipacije vidljivi. Eskobar je

doskora bio u srcima mnogih, tajno slavljeni heroj

koji je među siromašnima izgradio sliku Robina

Huda, pomažući bolnice, škole, crkvu.

Da proverim koliko je Eskobar zaboravljen, grupu

dečaka iz jedne siromašne četvrti Medeljina upitao

sam šta bi voleli da budu kad porastu. Uglas

su odgovorili: „Fudbaler!” A da ne može fudbaler,

viknuli su „policajac”! A da ne može ni policajac,

viknuli su „taksista”. Tu sam se zaustavio.

U komuni na jugu Medeljina, neformalnom i

delom ilegalnom naselju, upoznao sam Suzi,

sredovečnu gospođu, koja je meni i grupi studenata

arhitekture iz Londona pritrčala sa

osmehom i uzbuđenjem, vukući nas za rukave u

svoj novi stan. Na putu nam je prstom pokazivala

po nepreglednom i haotičnom kvartu šta se sve

promenilo. Kada smo je pitali da li je kraj gde živi

bezbedan, okrenula se ka grupi dece koja nas je

pratila: „Oni nikada nisu videli mrtve ljude na ulicama

komune. Je li video ko od vas?” Mališani su

odmahivali glavom.

„U početku im nismo verovali. Hteli su da ruše

moju kuću kako bi navodno sagradili zgradu za sve

koji su iseljeni zbog gradnje žičare”, priča lokalna

liderka na čijoj je zemlji izgrađen jedan stambeni

blok. „Dugo smo razgovarali, dolazili su svaki

dan. Mislili smo da hoće da nas prevare. Mene

su prvo ubedili, a ja sam onda morala da ubedim

sve ostale. Moj uslov je bio da dobijem stan u

prizemlju da bih u dnevnoj sobi mogla da otvorim

prodavnicu.”

Pored političke volje, državnih sredstava i saveta

iz međunarodnih institucija, Medeljin svoj razvoj

velikim delom duguje gigantu EPM (Javna

preduzeća Medeljina). Ovo državno preduzeće

drugo je po redu najprofitabilnijih u Kolumbiji, a

sa sedištem u Medeljinu grad snabdeva vodom,

gasom, strujom, komunalnim uslugama i uslugama

telekomunikacija, dok je istovremeno veliki igrač u

energetskom sektoru cele Južne Amerike.

Kako je Orasio Valensija, direktor arhitektonskog

sektora EPM-a objasnio, budžet kompanije za

„socijalnu odgovornost” ozbiljno se razmatra sa

lokalnim vlastima i republičkim ministarstvima

i skoro u potpunosti se usmerava na izgradnju

javnih prostora, škola i edukativnih centara.

Projekti u saradnji sa EPM-om su se za lokalne

vlasti pokazali kao najbolji, jer EPM na sebe preuzima

obezbeđenje i funkcionisanje izgrađenih

objekata.

„Naš poslednji projekat predstavlja uklanjanje

zidova oko nekoliko rezervoara za vodu širom

Medeljina i gradnju javnih prostora oko njih.

Zavisno od okruženja i dogovora sa lokalnim

vlastima, neki će u okviru sebe imati muzičku školu,

učionice sa kompjuterima za odrasle ili otvoreni

bioskop”, kaže Valensija, pokazujući jedan od dva

završena projekta. „U Evropi je verovatno kvalitetnija

gradnja, ali mi se trudimo koliko možemo.”

68

broj 2, maj 2014.

Gradski prevoz je dosegao najnepristupačnija naselja u brdima koristeći

žičaru sa korpama kao produžetak gradskog metroa, foto: Marko Milovanović

69

broj 2, maj 2014.

Studirati u

inostranstvu ?

Ilma Begičević, Pariz

Ajdin Polić, Lund

Edin Sarić, Enschede

Ilma: Trenutno u Sarajevu, ali sam bila student na razmjeni u Ecole Nationale Supérieure

d’Architecture de Paris La Villette u Parizu, Francuska.

Ajdin: Studirao sam na Arhitektonskom fakultetu Univerziteta u Lund-u u Švedskoj.

Edin: ITC, Fakultet za geoinformacijsku nauku i obzervaciju zemlje, odsjek za Urbano planiranje,

Univerzitet Twente, Enschede, Holandija

Tristotrojka: Na kojem fakultetu i u kojem

gradu trenutno studiraš?

Ilma: Na razmjenu sam otišla samoinicijativno. Kolegica i ja smo dobile stipendiju regije Ile-de-

France. Pri samom apliciranju za stipendiju naišle smo na bezbroj administrativnih problema

u našoj školi, visokoškolskoj ustanovi u kojoj razmjena, administrativno, ne postoji. Problemi

su nastavili i kasnije, kada smo dobile stipendiju, i sve je rezultiralo time da smo na razmjenu

otišle “na svoju ruku”. Ovdje sam, administrativno, obnavljala godinu, dok sam u Francuskoj

bila student na razmjeni. Sve to je bilo moguće zahvaljujući dobroj volji administracije u francuskoj

školi, zbog čega me bilo jako stid. Zbog vlastitog javašluka njegujemo prizor zemlje

trećeg svijeta. Škola u kojoj sam bila na razmjeni je popularna među studentima upravo zbog

mnogobrojnih programa razmjene i radnih putovanja u okviru projekata, od Belgije, Austrije,

Portugala pa do Indije, Meksika i slično. Putovanja su uglavnom djelimično finansirana od

strane škole, ali su uvijek produktivna i organizovana. Kada je riječ o validaciji predmeta,

rečeno mi je da svi uvijek prolaze duge administrativne procese, ali da uglavnom svi uspiju

validirati predmete pohađane u ostalim školama.

Ajdin: Na drugi fakultet sam otišao čisto svojom inicijativom. Na zadnjoj godini master

studija u Sarajevu mi se probudila ogromna želja da nadopunim svoje iskustvo i znanje na

polju arhitekture. Nisam nešto previše bio upoznat sa bilo kakvim programima razmjene na

Arhitektonskom fakultetu u Sarajevu ali sam zahvaljujući Univerzitetu u Sarajevu uspio doći

do korisnih informacija vezanih za različite stipendije i mogućnosti studiranja u inostranstvu.

Mislim da je gotovo nemoguće porediti opcije i mogućnosti kakve nudi Lund Univerzitet jer se

radi o jednom daleko naprednijem sistemu kojem sam imao čast prisustvovtati.

Edin: Samoinicijativno, preko Erasmus Mundus programa. Razmjene na Arhitektonskom

fakultetu u Sarajevu dosad nisu provođene, prvenstveno zbog jezičkih prepreka (nastava

je isključivo na bosanskom jeziku), dok su na Univerzitetu Twente razmjene vrlo česte, od

kompletnog master studija, preko semestralnih razmjena, pa sve do razmjena gdje studenti

učestvuju samo na jednom ili pojedinim predmetima.

Tristotrojka: Da li si otišao/la na drugi fakultet

svojom inicijativom ili posredstvom našeg

fakulteta u Sarajevu? Prokomentariši programe

studentskih razmjena u Sarajevu i

novom fakultetu.

Ilma: Preko dvije hiljade studenata.

Ajdin: Nisam upoznat sa brojem studenata ali znam da je upis na Arhitektonski fakultet

u Lundu jako težak i striktan. Cijeli univerzitet broji oko 30000 studenata i nudi preko 280

različitih studijskih programa. Univerzitet ima oko 680 univerzitetskih partnera u 50 različitih

država s kojima vrši razmjenu studenata i radnog osoblja. Jedna od najinteresantnijih činjenica

jeste da je Univerzitet u Lundu na ljestvici među top 80 univerziteta na cijelom svijetu.

Edin: Trenutno na mom odsjeku studira 26, dok je na cijelom fakultetu oko 150 studenata.

Tristotrojka: Koliko studenata pohađa taj

fakultet?

Ilma: Sistem je sljedeći: imate šest ili sedam oblasti iz kojih morate odabrati predmete koje

ćete pohađati. Dakle, svi predmeti su izborni, gotovo niko ne pohađa iste. U svakoj oblasti

imate ponuđenih od pet do deset predmeta. Oblasti variraju od urbanizma i arhitekture

(uvijek zajedno!), preko urbane sociologije, plastičnih umjetnosti, historije arhitekture i urbanizma.

Među ponuđenim predmetima su: urbani projekti, arhitektura filma, stambene zgrade,

scenografija, maketarstvo, skulptura, fotografija u urbanom kontekstu, orijentalni gradovi itd.

Ima mnogo predmeta, pa je nemoguće praviti poređenje. Principijelno, osnovna razlika je što

svi ne moraju znati sve i što svi studenti nemaju ista (polu)znanja o svemu na kraju školovanja.

Školuju se na svoj obraz, nema problema sa izostancima. I najvažnije, postoji bezbroj usmenih

prezentacija projekata i težiste je pomjereno s rendera i grafike na koncept, što je jako bitno

proći u periodu studija.

Ajdin: Postoji značajna razlika u nastavnom sistemu u odnosu na Arhitektonski fakultet u

Sarajevu. Od prve godine gotovo da postoji usmjerenje koje biramo: da li je to urbanizam,

prostorno planiranje, arhitektonsko projektovanje, historijsko naslijeđe ili slično. U svakom

semestru se iznova bira skup predmeta koje student želi pohađati. Odgovorni profesor bira

određeni broj studenata sa kojima želi raditi. Jedan semestar se sastoji od ukupno tri predmeta

koja nose 30 ECTS kredita. U ta tri predmeta je uključen i teorijski i projektantski dio.

Cijeli semestar daje mogućnost savladavanja i izučavanja odabranog predmeta kroz svaki

detalj. Postoji definisan tempo rada koji se mora striktno pratiti. Svaki semestar se također

sastoji od brojnih manjih i većih studijskih putovanja koji uključuju brojne zadatke i workshopove.

Zahvaljujući visokom budžetu koji Univerzitet posjeduje imao sam mogućnost putovati

u Berlin, Stockholm i Edinburgh gdje smo obavljali različite zadatke. Studenti također kroz

Tristotrojka: U čemu se nastavni sistem najviše

razlikuje u odnosu na sistem Arhitektonskog

fakulteta u Sarajevu? Postoje li neki predmeti

koje smatraš bitnima, a u Sarajevu ne postoje?

71

broj 2, maj 2014.

nastavni plan imaju mogućnost direktnog učešća na različitim konkursima, gdje se mogu promovisati,

dobiti određene novčane nagrade i detaljnije proširiti svoj portfolio. Veliki se značaj

daje modeliranju i 3D vizualizaciji (različiti programi se obučavaju cijeli semestar kao što su

Revit, Maya ili 3D Max).

Edin: Najveća razlika je u tome što se predmeti ne slušaju u isto vrijeme, već se sluša jedan

predmet, polaže ispit, nakon toga sljedeći i tako dalje. Predmeti koji ne postoje u Sarajevu

tretiraju goruće svjetske probleme po pitanju urbanizma, tipa problema centralne Afrike.

Razlog ovome je što se smatra da je tu najveća mogućnost za zaposlenje, a istovremeno se

prikazuju najdrastičniji oblici planiranja usljed nedostatka zakonske i planske regulative u ovim

zemljama. Svi studentski servisi na fakultetu (printanje, prevoz i sl.) su apsolutno besplatni i

neograničeni.

Tristotrojka: U čemu se odnos između

nastavnog osoblja i studenata najviše razlikuje

u odnosu na isti u Sarajevu?

Ilma: Radi velikog broja predmeta i manjeg broja studenata po predmetu (najviše 15), profesori

su uvijek dostupni, ako ne u školi, onda putem maila. Nije se jednom desilo da profesor

u sred noći samoinicijativno šalje mail s referentnim primjerima za projekat ili odgovara na

postavljena pitanja. Bitno je reći i to da predavači na fakultetu ne dolaze tu isključivo radi

doktorata, štaviše, ne moraju ga uopće imati da bi imali projekat ili teoretski predavali nešto.

To su ljudi iz struke koji imaju samopouzdanje ne zbog akademske titule, već zbog projekata

na kojima rade izvan fakulteta. Pošto su svi predmeti izborni, profesore jako zanima zbog čega

ste odabrali neki drugi, a ne njihov predmet, zbog čega je neki drugi projekat više popularan.

Ne zanima ih to zbog sujete, već žele da znaju kako da naprave svoj predmet više atraktivnim.

Sve to prati administracija fakulteta i ako neko nije na nivou ustanove ili je nepoželjan među

studentima, ide na čekanje ili gubi posao. To ne znači da studenti biraju isključivo lagane

predmete, već kvalitetne, jer, opet - školujemo se na svoj obraz i od nas zavisi koliko ćemo

sutra biti poželjni na tržistu rada.

Ajdin: Mislim da se veliki uspjeh ovog programa krije upravo u samom odnosu nastavnikstudent.

Ovo je jedan od detalja koji me najviše oduševio. Rekao bih da su možda čak i Šveđani

sami mentalitetom takvi - svi su jednaki i postoji poštovanje među ljudima. Svaki student je,

bez obzira na svoj uspjeh, na istom nivou kao svaki predmetni nastavnik. Nastavno osoblje je

direktno dostupno u svakom momentu i voljno odgovoriti na bilo kakva pitanja. Postoji 15-20

studenata koji su uključeni u određeni predmet koji vodi 3-4 osobe zadužene za taj isti program.

Taj odnos upravo dozvoljava svakom studentu interaktivno učešće u nastavi.

Edin: Najveća razlika u pristupu nastavnog osoblja studentima se ogleda u tome što se apsolutno

polazi od teze da je osoblje tu radi studenata, i puna pažnja se posvećuje ne samo

nastavnom procesu, već se pokušavaju otkloniti problemi u slučaju negativnih rezultata na

ispitima, npr. u slučaju negativnog ishoda ispita profesori pozivaju studente na razgovor s

ciljem da se upoznaju sa razlogom neprolaska na ispitu. Pored toga što se nastavni plan i proces

mijenja u skladu sa prolaznošću studenata, osoblje tokom razgovora upućuje studente na

„pravilniji“ način učenja i daju savjete kako uspješno položiti ispit. I ono što je veoma bitno,

kompletno osoblje je 24/7 na raspolaganju studentima putem e-maila.

Tristotrojka: Uporedi mogućnost sticanja

znanja u Sarajevu i na svom novom fakultetu.

Ilma: Fakultet u Sarajevu je više tehnički usmjeren, i to u smislu da smo učeni da budemo

dobri crtači. U svim ostalim oblastima smo prilično tanki. Mislim da se to dešava prije svega

zato što je priliv informacija u sam fakultet relativno mali. Obzirom na veliki broj studenata po

profesoru, gotovo je nemoguće imati sopstveno vrijeme s predavačem, kako zbog vremena,

tako zbog toga što osoblje na AFS-u ne shvata svoj posao jednako ozbiljno. To je u školi u kojoj

sam bila na razmjeni nemoguće, jer ako je profesor u školi, onda je tu radi studenata. Svoje

vannastavne obaveze obavlja zaista van ustanove. Nadalje, nemati internet u visokoškolskoj

ustanovi u XXI stoljeću je suludo. Svo procesuiranje informacija i razgovor o konceptualizaciji

ide dva do tri puta sporije kod nas, upravo iz tog razloga. S tim u vezi je i biblioteka, s digitalizovanim

arhivom, i savremenijom literaturom. Ja ne mogu riječima opisati začuđene poglede

kolega sa svih strana svijeta kad sam pitala mogu li se knjige iznositi iz biblioteke. Bitan aspekt

obrazovanja je i pravljenje maketa, koje se gotovo nikad ne spominje kod nas. U ENSAPLV je u

maketarnici radio gospodin koji će vas obučiti da radite na svim mašinama, od onih za rezanje

stiropora do CNC mašina. Najvažnije od svega, osnovna razlika je mogućnost fokusiranja na

jedan projekat, a ne na njih četiri do pet po semestru. Ljudi su mislili da lažem kada sam rekla

da imamo više od jednog projekta po semestru. Jedino su kolege iz Japana rekli da imaju dva

i zato baš ne vole svoju školu.

Ajdin: Teško je porediti dva fakulteta koja posjeduju potpuno različite pristupe i različitu historiju.

Ni u kom slučaju ne bih rekao da je jedan bolji od drugoga. Rekao bih da oba pružaju

različite mogućnosti, oba imaju svoje prednosti. Također sam mnogo sretan što sam bio dio

sarajevske arhitektonske škole. Mislim da je mogućnost sticanja znanja u Sarajevu podjednaka

ukoliko to student istinski želi. Jednostavno, fakultet nije u mogućnosti pružiti studentima to

što bi drugi fakulteti mogli, čemu je razlog uglavnom finansijska situacija. Prilikom traganja za

poslom u različitim firmama u Evropi sam dobio pozitivne komentare od iskusnijih arhitekata

koji mnogo cijene sarajevsku arhitektonsku školu.

72

broj 2, maj 2014.

Edin: Proces sticanja znanja je u principu veoma sličan, tj. insistira se na samostalnom radu

i istraživanju studenata, s tim da su smjernice i literatura na Univerzitetu Twente dosta

pristupačnije, konkretnije i opširnije.

Ilma: Studenti se stalno druže, valjda i zbog same arhitekture. Objekat ima dugi uski atrij, koji

je podijeljen u više segmenata, koji služe i kao prostor za odlaganje stvari, i izložbeni, radni

prostor, te prostor za ručak. Najduže je otvorena mala kantina, veličine so.ba, u kojoj rade

studenti. Postoje sportske grupe, umjetničke, muzičke. Sastaju se tako što neko smisli neku

aktivnost, postavi to na oglasnu ploču i ljudi dođu. Nemaju organizovanu centralnu studentsku

organizaciju, a kako sam vidjela, i ne treba im. Sva stručna predavanja, na kojoj se predstavljaju

arhitekti različitih kalibara su u organizaciji ljudi koji su plaćeni za to. Administracija razmatra i

kritike studenata, velikih i malih grupa, čak i ako iza njih ne stoji neka studentska organizacija.

Ajdin: Postoje mnoge vannastavne aktivnosti koje sam fakultet organizuje. Fakultet je inicijator

školskog arhitektonskog časopisa i pruža studentima mogućnost direktnog učešća gdje

se može čak otvoriti i mogućnost radnog mjesta i manje zarade za studente. Organizuju se

mnogobrojni skupovi, zabave, konferencije od strane fakulteta. Organizuju se manji nagradni

konkursi u okviru fakulteta kao takmičenje između studenata. Također je jako pozitivno to što

su različite studentske organizacije sa drugih fakulteta dobro uvezane, tako da organizovanje

nekog većeg eventa teče mnogo lakše. Radi se na organizaciji sajmova gdje brojne arhitektonske

firme predstavljaju svoj rad i nude studentima mogućnost prakse ili stalnog zapošljavanja

pred kraj studija.

Edin: Na ITC-u postoji isključivo studentska asocijacija koja se bavi nastavnim planom i procesom

i njegovim poboljšanjem. Kad su u pitanju vannastavne aktivnosti one se baziraju

na upoznavanju različitih kultura, tako da se organizuju večeri određene države ili regije na

kojima se prezentuju iste.

Tristotrojka: Koje vannastavne aktivnosti si

zapazio/la na svom novom fakultetu, a koje

se razlikuju od onih u Sarajevu? Postoji li neka

studentska inicijativa ili organizacija koja djeluje

na fakultetu?

Ilma: Poznanstva i novi jezik. Odlično je testirati vlastite sposobnosti snalaženja i svoje i tuđe

granice (ne)tolerancije. S aspekta struke, naučila sam se promišljenijem pristupu arhitekturi

i urbanizmu i da nije najvažnije da se samo sve iscrta, već i da dobro razmislimo o svemu i

da svoje ideje znamo jednostavno i logično predstaviti. Ako ni zbog čega drugog, onda da bih

znala prijateljima i porodici objasniti šta ja zapravo radim sve ove godine.

Ajdin: Ne znam mogu li izdvojiti jednu najvažniju stvar iz svega ali zasigurno da sveukupno

iskustvo koje sam stekao studiranjem na Lund Univerzitetu igra značajnu ulogu za moj profesionalni

razvoj. Mogu slobodno reći (iako je i meni zvučalo smiješno kada bih čitao ovakve

komentare od studenata u različitim člancima širom svijeta) da je ovo iskustvo „isklesalo“

moju viziju o arhitekturi i po mnogo čemu uticalo na razvoj mog karaktera.

Edin: Pored upoznavanja novih ljudi i kultura, prednost se ogleda u upoznavanju sa novim

pristupom urbanizmu, drugačijem edukativnom sistemu, ali naravno i zabavi koja je prisutna

sve vrijeme.

Tristotrojka: Šta je za tebe najbolja stvar koju si

dobio/la odlaskom na drugi fakultet?

Ilma: U konačnici, važno je reći da je finansiranje škole/fakulteta važno, ali ne toliko važno

koliko njegovo osoblje. Škola u kojoj sam boravila slovi u Parizu za siromašnu školu. Ok, učionice

i mobilijar nisu baš najnoviji, ali je stolarija zadovoljavajuća. Projektori nisu prestrašni, ali

se na informatičkim predmetima koristi iMac. Putovanja su djelimično finansirana od strane

škole. Uprava, apliciranjem na različite fondove, konstantno pokušava da učini svoju školu

konkurentnijom, da bi doveli više erasmus studenata, da bi oni ostavili svoj novac upravo tu.

Zato je važno da svi rade svoj posao u najboljoj namjeri i predano te da administracija zna da

će se studenti pobuniti ako nepotrebno troše njihovu školarinu.

Edin: Smatram da je najbitnije to da se nastavno osoblje više posveti studentima i da im češće

budu na raspolaganju van same nastave.

Tristotrojka: Ako postoje neke prednosti novog

u odnosu na stari fakultet koje nisu obuhvaćene

prethodnim pitanjima, a primjenjive su u

Sarajevu, navedi ih.

Ilma Begičević, Pariz

Ajdin Polić, Lund

Edin Sarić, Enschede

73

broj 2, maj 2014.

Studentski radovi


Idejno rješenje enterijera Green Design Centra

Semestralni zadatak iz predmeta Enterijeri i dizajn 3, prva godina master studija, 2013. godina

U datih 430 m 2 , pored ostava i tehničkih prostorija, trebalo je smjestiti prostor informacionog centra, biblioteku i meeting lounge, kafeteriju i

multifunkcionalni prostor, salu za sastanke i silence lounge.

Od preko 40 idejnih rješenja, najbolje radove je izabrao ocjenjivački žiri kojeg su činili prof. dr Erdin Salihović i Va dr Nermina Zagora sa

Arhitektonskog fakulteta u Sarajevu, prof. dr Elma Durmišević i Jasmina Koluh, dia ispred Green Design Fondacije, te Elma Rahmanović, dia i

Narcisa Bašić-Gaković, dia ispred Centra Format. Green Design Fondacija i Centar Format nagradili su studente novčanim iznosima, a u kompaniji

Inside by Ećo su izvedeni prototipovi nagrađenog namještaja, koji su izloženi na Green Design Festivalu.

Prva nagrada za enterijersko rješenje: Ena Hadžić i Aida Botonjić

Osmisliti novi enterijer u već nekad

korištenom prostoru zahtijevao je dozu

memorije prostora kao i reciklaže i reupotrebe

elemenata. Tako se kroz analizu

postojećeg stanja prostora i zahtjevne

tlocrtne dispozicije u obliku slova U, ventilaciona

cijev u stropu pokazala kao zanimljiv

vizuelni elemenat. To je jedina postojeća

struktura koja se proteže duž čitavog

prostora i ima potencijal da predstavlja

poveznicu svih planiranih prostorija. Ove

instalacije redizajnirane mogu da daju novi

identitet prostoru a ujedno i da se koriste kao

centralna rasvjeta. Kao odgovor na ventilacionu

cijev u stropu, u podu se kao u ogledalu

javlja hodna linija žute boje duž koje se nižu

različiti sadržaji centra. Ideja prostora je da

se izostave vizuelne prepreke, te da je posjetilac

od ulazne partije vođen žutom hodnom

linijom. Funkcionalnost i transformabilnost

prostora omogućava namještaj koji se

transformiše iz pojedinačnih stolica u tribine,

stolove, sećije i barske stolice, kao i nepostojanje

fiksnih pregrada. Multifunkcionalna

sala kao glavni sadržaj centra je prostor

koji je obogaćen specijalnim mobilijarom

za sjedenje, projektovanim isključivo za

njega, a to su stolice koje se nalaze unutar

podne obloge, i imaju mogućnost horizontalnog

i vertikalnog podešavanja. Prostor je

pogodan za različite vidove izložbi, kao sala

za projekcije te u potpunosti odražava svoju

multifunkcionalnost. Silence lounge se nalazi

u stepenišnom prostoru, pri čemu je posjetilac

izolovan od ostalih sadržaja.

Žuta boja je odabrana kao boja Sunca, boja

njegove energije, te kao takva daje jasan

vizuelni identitet ovom konceptu.

s

74

broj 2, maj 2014.

Druga nagrada za enterijersko rješenje: Ena Kasumović i Dejana Maroš

Nosioc koncepta uređenja enterijera je namještaj

inspiriran idejom beskonačnosti i cikličnosti svih

prirodnih procesa. Sam ekološki prihvatljivi proces

reciklaže utemeljen je na kruženju materijala

kroz različite frome i oblike, naročito onih koji nisu

biološki razgradivi. U minimalistički opremljenom

enterijeru, ergonomski dizajniran namještaj

predstavlja neprekinutu izlomljenu liniju koja se

imaginarno nastavlja na vertikalne i horizontalne

elemente u prostoru (zidovi, podovi, stropovi).

Ideja linije, kao oblika koji najlakše dočarava

beskonačnost proteže se i u tretmanu zidnih i

podnih površina. Centralnu ulogu u tom tretmanu

tako predstavlja imitacija stabla, točnije

stabala bambusa koji svojom visinom i vitkoćom

Treća nagrada za enterijersko rješenje: Dea Dudić i Haris Bulić

u gustim šumama ostavljaju dojam beskrajnosti.

Cilj je ostvaren kreiranjem malih niša na zidnoj

plohi. Prostor Green Design Centra osmišljen je

kao jedinstven prostor, bez fiksnih pregrada koje

striktno razgraničavaju prostor na onaj posebne

namjene. Ipak, u osnovi i elevaciji jasno dolaze do

izražaja namjene određenih dijelova prostora koje

se međusobno prožimaju. Tako je unutar Centra

zamišljen prostor biblioteke, radionice, dvorane

za sastanke kao i lounge prostor. Mobilijar je

prenosiv radi naglašene fleksibilnosti prostora.

Pored prenosivog namještaja, biblioteka koju čine

polimer kutije na čeličnim šipkama, predstavlja

transformabilan vid mobilijara, obzirom da su

moguće razne varijacije postavke kutija, kao i

mobilnost same biblioteke (šipke su postavljene na

horizontalne šine). Na ovaj način, prostor Centra

je postao potpuno manipulativan prostor. Prostor

silent space-a zamišljen je kao prostor s minimalnim

nivoom buke, gdje se, u svakodnevnoj urbanoj

„džungli“ čovjek opušta, meditira, koncentrira.

Ovaj prostor opremljen je udobnim mobilijarom

(za poluležeći položaj) i raznovrsnim gadgetima

(npr. slušalice s meditativnom glazbom). S obzirom

da se unutar koncepta ne javljau fiksne pregrade

niti denivelacije, prostor silent space-a ukomponiran

je unutar prostora biblioteke (najtiši dio

prostora), s druge strane nesmetane, centralne

hodne linije, djelomično uvučen u niše, čime su

ove intervencije na zidnim plohama, uz simboličku

ispunile i funkcionalnu ulogu.

Podjelom na tri prostorne cjeline, koje se nižu jedna

za drugom i povezane su jednom hodnom linijom,

postiže se jednostavna organizacija sadržaja. Svaka

cjelina sadrži po dvije komplementarne funkcije.

Informacioni centar i meeting lounge predstavljaju

prvi sadržaj na ulazu u prostor. Iz ovog prostora za

sastanke i formalno druženje, bez fizičkih barijera

se prelazi u veći otvoreni prostor kafeterije, nakon

čega slijedi radna zona. Centralni dio prostora je

odvojen transparentnim pomičnim pregradama

a namijenjen je za čitanje i individualni rad. Treća

prostorna cjelina se sastoji od multifunkcionalnog

otvorenog prostora za grupni rad i manjeg dijela za

sastanke, odvojenim staklenom stijenom. Funkcija

prostora, tlocrtna simetrija, sukob ortogonalnih

i kosih površina, istaknute grede i pravougaoni

oblici na fasadi, shvatanje geometrije i boje kao

bitnog uticaja na raspoloženje korisnika, doveli su

do traženja inspiracije u djelima Pieta Mondriana

i Thea van Doesburga, čiji se uticaji suptilno

odražavaju u enterijeru a posebno na pojedinim

detaljima kao što su kuhinjski elementi i M stolica.

Prostor karakteriše otvorenost i adaptabilnost,

što je postignuto minimalnim brojem pregrada

i tretmanom bojom ali i jednostavnim dizajnom

mobilijara. Čitav prostor objedinjuje korištenje

ahromatskih boja za obradu površina i mobilijara,

a vizuelni akcent za svaku od prostornih cjelina

daju detalji u različitim toplim bojama. U prvoj

prostornoj cjelini se učestalost crvenih detalja

povećava prema žarištu društvenih kontakata,

a zaobljeni detalji se prilaskom radnoj zoni diskretno

pretvaraju u pravilne i oštre ivice. Žuti i

narandžasti detalji pozitivno doprinose radnoj

atmosferi i stvaraju stimulativne vizuelne akcente,

a pravilne forme sugerišu preciznost i disciplinu.

75

broj 2, maj 2014.

s

Prva nagrada za dizajn

Dea Dudić i Haris Bulić

Cube

Cube je nastao kao odgovor na potrebu da se napravi kompaktan mobilijar predviđen za

kafeteriju ali sa različitim mogućnostima upotrebe. Cilj je bio dizajnirati skup elemenata

koji bi omogućio konvencionalno rješenje za sjedenje kao kod većine lokala, ali da prilikom

nekorištenja ima skulpturalne karakteristike, ne otkrivajući svoju namjenu na prvi pogled.

Sto i četiri sjedišta zajedno čine jednu cjelinu bez vertikalnih akcenata koja, zbog sakrivenih

nožica izgleda kao da lebdi, dok dizajn sjedišta pruža više načina grupisanja, čime se

postižu zaobljene ili oštre forme te grupe elemenata. Osnovne karakteristike ove cjeline su

jednostavnost, simetrija i kontrast između pojedinih dijelova namještaja. Kontrast se ogleda

u upotrebi punih i praznih površina, materijalizaciji, teksturi i boji tvrdih i mekanih dijelova,

a jednostavnost u kubičnoj formi, kako pojedinačnih elemenata, tako i čitavog sklopa.

s

76

broj 2, maj 2014.

Druga nagrada za dizajn

Lejla Kahrović i Tarik Begović

L.T.M. stolica

Transformabilna i multifunkcionalna L.T.M.

stolica se može koristiti kao elemenat za

sjedenje, salonski sto, ili kao sklopljeni

elemenat u funkciji poda. Kao takva pruža

kreativnost prilikom korištenja i formiranja

prostora u zavisnosti od potreba.

Mehanizam sklapanja i rasklapanja: preklopljena

tri elementa - tri ploče (prva ploča

predstavlja naslon, druga ploča sjedište,

dok treća ploča predstavlja podlogu u koju

se uklopi konstrukcija stolice zajedno sa

pločama). Također postoji mogućnost pomijeranja

stolice iz ležišta i formiranja prostora

za radionice, konferencije, projekcije ili

praznog prostora kao plesnog podija.

Treća nagrada za dizajn

Lejla Junuzović i Nađa Ibrahimagić

Origami table

Dizajn radnog stola inspirisan je drevnom

japanskom vještinom kreiranja modela od

papira. Primarni faktori koji su uticali na

dizajniranje stola su njegova multifunkcionalnost,

dakle višestruka upotrebljivost za

različite namjene, ekonomičnost materijala,

minimalistički dizajn. Ideja origamija je lako

prepoznatljiva s obzirom na transformabilnost

stola. Dizajnirani sto, samim time, ima

višestruku upotrebu. Dimenzioniran je tako

da se može koristiti kao individualni komad

namještaja koji je predviđen kao radni sto za

6 osoba, ili kao 3 odvojena radna stola. Vrlo

je atraktivna mogućnost eksperimentisanja

i kombinovanja ova 3 komada namještaja.

Izrađeni su od MDF ploča, čisto bijele boje.

Treća nagrada za dizajn

Edita Čaušević i Edin Derviši

Fleksibilnost, funkcionalnost i jednostavan

dizajn su osnovne karakteristike linije

namještaja za SGDC, osmišljenog u vidu

modularnih elemenata koji se u skladu

sa potrebama, idejama, dešavanjima,

prilagođavaju različitim situacijama. Jedan

sistem se sastoji od više elemenata koji se

izvlačenjem stavljaju na raspolaganje korisnicima

prostora.

77

broj 2, maj 2014.

s

Nagrada za originalnost i aspekte primjene principa green designa:

Katarina Bošnjak i Omar Kapetanović

Prva nagrada za originalnost prezentacije koncepta:

Soraja Ćehić i Nedjeljka Dibrani

Druga nagrada za originalnost prezentacije koncepta:

Edita Čaušević i Edin Derviši

Treća nagrada za originalnost prezentacije koncepta:

Ena Kukić i Dinko Jelečević

s

78

broj 2, maj 2014.

Studentski radovi

Arhitektonski fakultet na

Internacionalnom Univerzitetu u Sarajevu

Autori:

Senad Alibegović, Džana Ajanović i Srna Tulić

SI stolica

SI stolica je nastala kao finalni rad u sedmom

semestru na predmetu Digitalna arhitektura

i fabrikacije kao urbana intervencija na

jednom od mnogih dvorišta u sklopu starih

austrougarskih građevina u Sarajevu.

Projekt nastoji da reinterpretira standardni

urbani mobilijar i postavi nove standarde

u dizajnu namještaja. U isto vrijeme, cilj je

motivirati ljude da koriste unikatne predmete

sa kvalitetnom pričom koja stoji iza toga.

Stolica zapravo predstavlja malu „intervenciju“

koja može biti prilagođena na bilo koji

otvoreni prostor, posebice onaj koji je vrlo

popularan i u masovnoj upotrebi, ali eventualno

u lošim okolnostima i bez posebne

dizajnerske filozofije. Zbog svoje glatke linije,

vrlo lako se uklapa i u unutrašnje prostore.

Vodeći se tom filozofijom, stolica se može

uklopiti u gotovo svakom okruženju, bez

ometanja izvornog ambijenta. Po svojoj morfologiji,

vrlo je organska, te je osmišljena kao

dio samog zida, vizualno nastajući iz istog i

završavajući u podu. Filozofija same stolice

je pomicanje granica od dosadnog urbanog

života, ka efektu iznenađenja i vizualnog

zadovoljstva, kombinujući to sa savršenom

linijom i udobnim sjedenjem.

Zbog ograničenih sredstava i skupih

materijala, danas je vrlo teško imati dizajnerski

komad namještaja. Zašto onda ne

napraviti svoj vlastiti. Stolica je izrađena

na jednostavan način, tako da istu svako

može sastaviti vrlo jednostavno. Izvorno je

urađena od 19 drvenih rebara, bez vezivnih

materijala, samim ukrštavanjem, a može

se fabricirati i od plastike, metala itd.

Međutim, glavna ideja je koristiti digitalne

metode proizvodnje i maksimalno reciklirati

materijale. U našem slučaju, upotrijebili

smo stare drvene ploče koje su nekada bile

dio kazališne scenografije, tako da stolica u

konačnici komunicira i na više jezika nego

ikad: estetski, povijesni, arhitektonski,

umjetnički i urbanistički.

SI stolica, foto: Mario Đonlić

79

broj 2, maj 2014.

s

Studentski radovi

Arhitektonsko-građevinsko-geodetski

fakultet u Banjaluci

Autor:

Jelena Radovanac, četvrta godina studija

Tijelo u prostoru

Prostori su nastali kao lični i individualni

odgovor na temu Arhitektonska manipulacija

prirodom u sklopu nastavnog

zadatka na predmetu Arhitektura

unutrašnjih prostora 2.

Kao inspiracija poslužila je lokacija

Gornjeg Šehera, nekada poznata kao

centar današnje Banjaluke, a danas po

svojim banjama i izvorištima tople vode

koji se nalaze čak i u okviru objekata za

stanovanje.

Početak nalazimo u kući koja u našoj

tradicionalnoj arhitekturi predstavlja

organsku formu nastalu pod uticajem

prirode u kontekstu prošlog, a u funkciji

budućeg, posmatrana kao smišljena

fuzija prirode i artefakta. Banje u sklopu

jednoporodničnih objekata su kaptirani

dio prirode na kojima se gradi novi

život. Na ilustracijama je prikazan dom

kao pećina oblikovana kolektivnom

psihom pojedinaca, špilja sa izvorištem

tople vode, gdje priroda i prirodno ulazi

u domen domestikalnosti, dizajnersko

imitira prirodno, jedno etapno prelazi

u drugo, sa fluidnom granicom između

(Adiantum Capillus Veneris L. i dizajnerska

rasvjetna tijela). Ona je ne samo

mjesto emocija, doživljaja i sjećanja

nego i mjesto meditacije.

Tijelo je instrument pomoću kojeg

doživljavamo prostor. Koža, kao najveći

organ našeg tijela ima svojstvo receptora

spoljnih nadražaja (osjećaj toplog

- hladnog, jeze, boli, ugodnosti, hrapavog

- fino obrađenog materijala).

Pored nje tu su još neki organi koji nam

omogućavaju poimanje prostora, njegovog

kvaliteta, dimenzija i sadržaja.

Čula nas prenose u sferu doživljajnog i

kognitivnog, a kasnije utiču i na bihevioralni

dio ljudske jedinke.

Tijelo se prepušta doživljajima oko

njega, oslobađa se fizičkih i moralnih

stega do tog stepena da gubi svoja

fizička obilježja, blijedi do nivoa kada

egzistencija prestaje, a ostaje samo

prostor i misao.

s

80

broj 2, maj 2014.

Nagrada The RIBA President’s Medals Student Awards, koju dodjeljuje Kraljevski institut britanskih arhitekata – RIBA, smatra se najprestižnijom

svjetskom nagradom za arhitektonsko obrazovanje.

Prvi put je dodijeljena 1836. godine za esej o arhitekturi, a od 1855. godine se počela dodjeljivati i nagrada za najbolji projekat studenata

završne godine arhitekture. Od samog početka, svrha nagrade je da se evaluira i promoviše izuzetnost tokom studija arhitekture kao i da

nagradi talenat i ohrabri raspravu o arhitekturi širom svijeta. Svake godine RIBA poziva oko 300 fakulteta arhitekture iz 65 zemalja da nominuju

najbolje projekte i disertacije svojih studenata. Predsjednik RIBA instituta proglašava dobitnike i uručuje nagrade svakog decembra na završnoj

godišnjoj ceremoniji, koja se održava u sjedištu RIBA instituta u Londonu.

U ovogodišnju selekciju uvršten je i rad Nastasje Mitrović, studentice Arhitektonskog fakulteta u Beogradu.

Dvostruki Beskraj – Istezanje

Studentski radovi

Arhitektonski fakultet u Beogradu

Ime kursa: M9 master projekat (2013.),

Threshod of the dream - Philharmonic - natural

core of Belgrade

(Prag sna - filharmonija - prirodno jezgro

Beograda)

Student: Nastasja Mitrović

Prostorni okvir je staro jezgro grada, 125

metara visoka litica, smeštena na samom

ušću Reke Save u Dunav, na čijem se vrhu nalazi

Beogradska tvrđava i Park Kalemegdan.

Ovo zemljano uzvišenje posmatrano je kao

nezavisna celina, tretirana u celom svom volumenu

za utiskivanje programa Filharmonije,

pri čemu se slojevi istorije i prirodnosti

parka koriste kao ambijentalni okvir. Ostaci

tvrđava, izbušene šupljine Filharmonije i priroda

se preklapaju u procesima istezanja i

pretapanja jednog dela u drugi i na taj način

se međusobne razdelne linije brišu i stvara se

neprekinut prostorni kontinuum.

Double Infinity - Stretch

The conclusions of the investigations which were

carried out in a visual essay are used as the basis

for the development of the design methods as

well as the formal framework for the theoretical

interpretation of the themes. The title of the

composition by Ljubica Maric: The Threshold of

a Dream, cantata for three soloist and chamber

orchestra from 1961. represents a basis for a setting

of the thesis. Double infinity as the main

concept researched in this thesis is spatially interpreted

as dematerialization of existing spatial

structures of Belgrade fortresses through time

on one hand and burying the program of the

Philharmonic and the concert hall deep underground

on the other hand.

Stretching is used as a mechanism for pixellation

(smearing) of boundary line, that is, gradient formation

on the line at infinity, and it opens up a

possibility to define the amount of inter-spaces.

Transposed into an architectural method, this system

represents a rejection of relationships based

on division, the difference between the outside

and the inside, in order to create the possibility

for infinity.

The spatial framework is the old city core, a

125-meter-high cliff with Belgrade Fortress and

Park Kalemegdan above, located at the junction

of the River Sava and the Danube. The mound

is treated as an independent entity used in it’s

entire volume for imprinting the program of the

Philharmonic where historical layers and natural

parkland are used as atmospheric framework. The

remains of the fortresses, drilled cavities of the

Philharmonic and nature are mixed in one continuum

in which the dividing lines disappear by use

of stretching and by drowning one part in another.

The uncertainty between boundaries, thus created,

gives rise to the potential for multiplicity,

for diversity of stretching and contracting. Erasing

boundaries between the two elements, the outside

and the inside, full and empty, results in an uninterrupted

continuum of the relationship between

the natural and the created, landscape that is

whole, even, homogeneous and, in its search, infinite.

An architecture of multiplicity appears where

everything is interpreted and redefined, but of

which we never see entirety.

81

broj 2, maj 2014.

s

Studentski radovi

Arhitektonski fakultet Podgorica

Student: Nadja Radulović

Muzej budućnosti

„U muzeju budućnosti, tehnologija bi

trebala da bude impresivna i nenametljiva.

Ili, trebala bi da bude neodoljiva, u lice,

neosporna.“

Muzej savremene umjetnosti je svoj razvoj

ideje bazirao na pogodnostima koje svojom

lokacijom već posjeduje – blizina centra,

dobra osunčanost, različite vizure, blizina

drugih objekata posvećenih umjetnosti.

Zatim se koncept razvijao u skladu sa željom

da se posjetioc u muzeju animira za prolazak

kroz sve prostore unutar njega, a mogućnost

za to nudila je trodimenzinalna cirkulacija

kroz objekat uz pomoć rampi. Unutrašnje

kružno kretanje počinje rampom koja je konzolno

uklještena u prvi dio objekta i nastavlja

se prostornim mostovima kroz ostala dva.

Mostovi, osim što su prostori za prelazak iz

jednog u drugi prostor, takođe su i prostori za

odmor sa izuzetnim vizurama na rijeku i grad.

Međuprostor između grada i muzeja stvara

se transparentnom opnom koja obmotava

tri objekta muzeja i priprema posjetioca na

namjenu muzeja. Upravo zbog namjene,

prostori unutar njega su jednostavni, čisti i

pregledni, a dramatizacija se postigla formom

koja je opet smirena materijalizacijom

čime se htjela postići upadljivost, a prilagodljivost

ovog objekta okolini pa je ovaj

muzej anti-tradicionalan i anti-pretenciozan

u isto vrijeme. Sama koncepcija je oslonjena

na tri termina: energija, pokret i odnosi.

s

82

broj 2, maj 2014.

Studentski radovi

University of Politecnico di Milano

Student: Andrej Mišić

Triennale Museum/Izložbeni prostor

Takozvana „krivina“ Triennale dizajn Muzeja

u Milanu ugostila je seriju izložbenih prostora,

posvećenih ikonama italijanskog dizajna

XX veka, pod vođstvom arhitekte i profesora

Nicolin Pierluigi-a. Zadatak svakog od studenata

bio je odabrati određenog umetnika/

dizajnera/arhitektu, koji će biti vodilja koncepta

čitavog projekta. Analizirajući dela

odabranog autora, cilj je bio projektovati

izložbu „Omaž autoru“, po uzoru na trenutnu

postavku italijanskog dizajna. Koristeći

instrumente svog protagoniste, inspirišući

se njegovom filozofijom, stvaralaštvom i poimanjem

sredine, ali u isto vreme pobeći od

suvoparnog prenošenja i kopiranja, zadatak

koji je profesor Nicolin postavio studentima

bio je kreirati novu viziju enterijera.

Fin/estra?

Projekat „Fin/estra?“ („Prozor?“) bavi se

pitanjem ambivalentnosti, transformacijom

prozora kao bitnog elementa u prostoru,

uloge eksterijera u samom enterijeru, kao

i njihovoj neizbežnoj povezanosti. Uzevši

Zollverein school of Management - projekat

arhitektonskog studija SANAA iz Tokija, kao

glavni riferiment, cilj projekta je bio projektovati

izložbu u muzeju dizajna „Triennale“

u Milanu. Prozor, element koji podjednako

korespondira kako sa enterijerom, tako i sa

eksterijerom, postavljen je u centar diskusije.

Prozor ili slika, pitanje je kojim se možemo

svakodnevno baviti. Prozor možemo posmatrati

kao vid dinamične slike, scene koja

se menja zavisno od doba, dana, sata,

trenutka. Doživevši „Zollverein School Of

Management“ kao modernu galeriju ili

„room of curiosity“, kroz postavku izložbe,

prikazan je proces transformacije prozora u

sliku.

Inspiraciju koncept nalazi takođe i u delima

Gullio Paullini-a, Luca Ghirri-a, Henry

Matiss-a.

Prilikom ulaska u prostor primećujemo

plavi zid sa desne strane. Pažnju nam pritom

privlače kvadratni otvori u donjem

levom uglu prostorije. Oni su osvetljeni na

dva načina, belo i četiri boje (plava, zelena,

braon, žuta), odabrane iz eksterijera.

Posmatramo ih kao prozore iz „Zollverein

School Of Management“, ali nam isto tako

i boje pojačavaju percepciju slike. Centralni

kvadrat je postavljen u sam ugao, sa ciljem

da ga vizuelno ukloni. Desni zid sadrži otiske,

blago iscrtane ramove, koji prelaze u trodimenzionalni

ram. Njih percipiramo kao jasni

ram slike, međutim nedostatak slikanog

platna i prethodno iskustvo kvadratnih

otvora ostavlja utisak prozora. U prostoru se

nalaze metalne stolice nalik javnim stolicama

iz parkova Pariza, koje takođe doprinose

povezanosti eksterijera i enterijera. One

se mogu slobodno pomerati u prostoru.

Isprativši transformaciju od otiska do realnog

rama, nailazimo na viseći beli ram,

koji sa određene tačke uokviruje apstraktni

pejzaž na zidu. Predeo je uzet iz pogleda

sa prozora Vile Malaparte na Kapriju, kao

jednog od bitnih primera poimanja uloge

prozora kao rama koji uokviruje segment

spoljašnjosti. Gledajući uokvireni pejzaž,

naglašava se osećaj prisustva u enterijeru i

psihološko, simbolično izlaženje, završavanje

rute kroz ram slike, nakon čega posetilac i

fizički napušta prostor.

83

broj 2, maj 2014.

s

Studentski radovi

Arhitektonski fakultet Zagreb

Zavrtiti zavrtnicu

Autori projekta: Tamara Hladki, Ivona

Ivanek, Ivona Krnjaić

Gradski predio Zavrtnica proteklih desetak

godina doživljava intenzivnu transformaciju

- nekadašnja industrijska zona postaje

novi city. Zadatak je bio istražiti potencijale

posljednje velike neizgrađene čestice,

omeđene stambeno-poslovnim zgradama

na istoku, prugom na sjeveru, Radničkom

cestom na jugu te bivšim sklopom Plinare na

zapadu.

Koncept se temelji na stvaranju žarišta s

različitim temama (prilagođenim različitim

generacijama) koja bi ujedno aktivirala

i okolni prostor. Žarišta su oblikovana na

način da nisu samo prolazi, nego i točke

zadržavanja. Takva ideja proteže se i unutar

zgrade, te i unutar volumena nastaju

zajednički prostori - prostori za interakciju

stanara. Struktura zgrade proizlazi iz teme

ispreplitanja zajedničkih i privatnih prostora,

te propitivanja granice između privatnog,

poluprivatnog i javnog.

s

84

broj 2, maj 2014.

Studentski radovi

Fakultet građevinarstva, arhitekture i geodezije u

Splitu

Revitalizacija Dračevice

Diplomski rad - Zorana Šimunović

Diplomski rad preispituje razvojne potencijale

malog mjesta u središtu otoka Brača. Iako jedno od

najmanjih ruralnih naselja na otoku, Dračevica čuva

vrijedne elemente kulturnog i prirodnog nasljeđa. Iz

analize povijesnih činjenica i suvremenih spoznaja

o zaštiti kulturne i prirodne baštine, proizašli su prijedlozi

valorizacije i revitalizacije vrijednih točaka u

prostoru Dračevice, što je važno za njezin identitet i

što bi direktno ili indirektno bilo u funkciji svekolikog

gospodarskog napretka naselja pa i šire.

Dračevica svojim postojećim ruralnim tkivom, zanimljivom

konfiguracijom terena te napuštenim i

neiskorištenim prostornim potencijalima ima dobru

podlogu za uspješnu revitalizaciju. Urbanistički

gledano, naselje se gotovo radijalno širi od središta

– pjace. Logično je da će se najveća koncentracija

aktivnosti, događaja i ljudi okupljati na centralnom

trgu i zbog toga se taj prostor oslobađa kolnog

prometa. S druge strane, smještaj kolnih prilaza

i parkinga na novom rubnom perimetru, stvara

temelje za buduće scenarije radijalnog širenja

naselja.

Prvi korak prema revitalizaciji bila bi turistička

ponuda smještaja u tipičnim kamenim kućama

– obnovljenim potleušicama. S druge strane,

Dračevica je, sa svojom okolicom, prepuna vrijednih

povijesnih spomenika, te kao takva može

postati nova zanimljiva točka na turističkoj karti

otoka Brača. Na taj bi se način pokrenulo očuvanje

gotovo zaboravljene kulturne baštine. Novi sloj, koji

bi zaokružio čitavu priču, bili bi elementi zabave,

sporta i kulture, prema tradicijskoj seoskoj praksi

(folklor, balote, fešte…), a ostvario bi se putem

reanimiranja prostornih elemenata Dračevice, kao

jedinstvene i prepoznatljive mozaične destinacije:

centralnog trga s okolnim objektima (društveni dom

i folklorni centar) i stare vjetrenjače na brdu Glavica

(vidikovac, restoran). Objekti se obnavljaju na način

da se unutar postojećeg kamenog masivnog okvira

ubacuje nova struktura. Osim što njezina forma

definira “prazan prostor” (charged void), aktivnosti,

kretanje i korištenje unutar sebe, služi i kao izolacija

koju izvorni zidovi nemaju.

Nova ispuna je drvena struktura. Zašto drvo?

Prvenstveno, podsjeća na izvorne dalmatinske

elemente interijera: stare drvene podove, masivni

drveni namještaj, drvene škure… Drvo diše i ono

je difuzno što znači da je propusno u oba smjera,

stoga je prostor, koji je obložen drvom, zdrav,

kisikom pun i prirodno vlažan. Temperatura

drvenih elemenata u unutrašnjosti uvijek je jednaka

temperaturi zraka u tim prostorijama, a to

svojstvo drveta kao građevnog materijala stvara

u nama osjećaj topline. Osim toga, drvo je jeftin i

ekonomičan materijal, lako se transportira i jednostavno

obrađuje.

85

broj 2, maj 2014.

s

Fakultet tehničkih nauka Novi Sad

Departman za arhitekturu i urbanizam

PANORAMA42

Projekat je nagrađen na javnom studentskom

anketnom konkursu za idejno

arhitektonsko-urbanističko rješenje visokog

objekta kojeg je raspisao Organizacioni Tim

Četvrte međunarodne konferencije BLOK

2012.

Autori: David Aksamit, Đorđe Svitlica, Žarko

Stanić, Luka Radaković

Program nebodera je odgovor na činjenicu

da je najveći broj nebodera u Beogradu u

privatnom vlasništvu. Ovim programom mi

javne sadržaje stavljamo na prvo mesto,

iznad poslovanja i na taj način otvaramo

vizuru grada.

Oblikovanje tornja je proizašlo kao odgovor

na uticaje lokacije, prvenstveno: pravac

dominantnog vetra, insolacije i orjentacije u

odnosu na lokalno urbano tkivo. Bitna stavka

pri oblikovanju je bila da se umanji uticaj

vetra na segmente objekta gde je to bilo

nepovoljno, a maksimiziraju na segmentima

gde je to potrebno, tj. na delu gde se nalazi

vazdušna turbina.

Konstrukcija objekta se sastoji iz AB jezgra i

skeletne čelične konstrukcije na unutrašnjoj

opni fasade, dok su za međuspratnu konstrukciju

korišćeni rešetkasti nosači. Objekat

ima duplu transparentnu fasadu, na

spoljašnjoj se nalaze automatizovani brisoleji

koji zajedno sa vazdušnim međuprostorom

opni redukuju zagrevanje objekta i samim

tim smanjuju potrošnju energije.

Najveći potrošač energije kod komercijalnih

objekata jeste veštačko osvetljenje (do

26%) pa je pored uticaja vetra, insolacija

odigrala veliku ulogu u oblikovanju. Zbog

lošeg sastava tla i uslova da se objekat

temelji na šipovima, implementirali smo

energetske stubove koji koriste geotermalnu

energiju za regulisanje temperature

u objektu. Energetski stubovi obezbeđuju

do 70 % energije za zagrevanje i hlađenje

objekta. Energija vetra je iskorišćenja postavljanjem

masivne turbine na adekvatnu

visinu i podređivanjem geometrije sekundarne

fasade u svrhu stvaranja efekta levka

koji pojačava intezitet vetra i do 250%. Ove

brzine vetra bi mogle da proizvedu i do 20 %

električne energije potrebne za objekat.

s

86

broj 2, maj 2014.

Akupunktura grada

Projekt City Acupuncture – Akupunktura grada

ima za cilj kroz niz malih i preciznih intervencija

u gradskim četvrtima poboljšati kvalitetu urbanog

života, povećati socijalnu koheziju lokalne zajednice

i ojačati identitet četvrti.

Projekt se razvio unutar Sekcije mladih Društva

arhitekata Zagreba (DAZ), na volonterskoj bazi.

Prijavljen je na program EU-a Culture 2007-2013 s

namjerom da se proširi na regionalnoj razini te su

mladi daz-ovci pronašli partnere u regiji i projekt

se u obliku petodnevne interdisciplinarne radionice

proveo kroz dvije godine (od lipnja 2012. do svibnja

2014.) u pet gradova: Skopje, Beograd, Zagreb,

Sarajevo i Split.

Za temu radionice u Splitu odabran je kotar Varoš

kao jedna od najznamenitijih povijesnih splitskih

četvrti karakterizirana kao vrlo kompleksan prostor

- labirint u kojem se isprepleću privatni i rijetki

javni prostori. Na splitskoj radionici kroz tjedan

dana u organizaciji Društva arhitekata Splita, pod

pokroviteljstvom Grada i uz podršku kotara Varoš,

sudjelovalo je četrdesetak mladih arhitekata,

povjesničara umjetnosti, dizajnera i studenata, uz

vodstvo iskusnih mentora. Podijeljeni u pet grupa

s mentorima su osmislili šesnaest intervencija u

javnim prostorima kotara Varoš, od kojih je stručni

žiri sastavljen od stručnjaka i predstavnika Grada

izabrao pet ponajboljih (Smojin teatar, Sidić, Diss

the piss, česma plus, Balun ideja) koji kreću u

daljnju razradu i konačno - realizaciju.

Više o projektu i radionicama:

www.cityacupuncture.org

Sidić

GRUPA: Kate & Iznenadne Oaze

MENTORI: Daša Spasojević, Emir Kapetanović

SUDIONICI: Ana Burić, Domagoj Bolanča, Katarina Bošnjak, Marija Petrovska, Andrea Pavlović,

Iva Kolak

Lokacija:

Prostor bivšeg parka koji se nalazi u

Kamenitoj ulici danas se koristi kao parking.

Kao lokacija za intervenciju odabran je zidić

na granici parcele dug 15 m i širok 90 cm.

Problem:

Stanari okolnih zgrada nekoć su ovaj prostor

koristili kao mjesto susreta i druženja. Zbog

problema oko vlasništva nad parcelom, prostor

se počeo koristiti za potrebe parkiranja,

te su stanari izgubili svoj javni prostor.

Ideja:

Vratiti izgubljenu funkciju prostoru.

Zbog nemogućnosti djelovanja u granicama

bivšeg parka kao i na prostoru ulice, odlučili

smo intrevenirati na samoj granici tih dvaju

prostora.

Rješenje:

Projekt podrazumijeva dodavanje multifunkcionalnog

elementa zidiću koji uokviruje

praznu parcelu. Prostor je nekoć bio opremljen

improviziranom urbanom opremom

i služio je okupljanju susjeda i svakodnevnom

druženju. Danas, zbog konflikta oko

vlasništva, oprema je uklonjena i prostor se

koristi isključivo kao parking. U razgovoru s

okolnim stanarima saznali smo da postoji

želja i potreba za vraćanjem ovog ili sličnog

sadržaja i oživljavanjem starog ambijenta.

Projekt je moguće izvesti u nekoliko faza,

jer je svaki dio poseban i može stajati sam

za sebe. Njihovom kombinacijom stvaraju

se situacije za druženje susjeda, a sastoji se

od gradela, radne plohe, prostora za igru,

čitanje, ostavljanje novina i slično.

Krajnji cilj je ukazati i ostalim stanovnicima

Varoša kako jednostavnim intervencijama

mogu poboljšati svoj javni prostor.

87

broj 2, maj 2014.

s

Studentski radovi

Akademija likovnih umjetnosti u Sarajevu

Adi Karailo, student pete godine

s

88

broj 2, maj 2014.

89

broj 2, maj 2014.

s

Kamenolom Karara

Zarobljene

forme unutar

mermera

Od paleolitske kulture, struganja kamena

o kamen i oslikavanja pećina pa do

Mikelanđelovih dela i svih velikih skulptorskih

i arhitektonskih dostignuća, ovaj

materijal je uvek bio baza.

Kamenolom Karara se nalazi na obali

Tirenskog mora, 100 km zapadno od

Firence i nalazište je najcenjenijeg mermera

na svetu.

Iskopavanja su započeli stari Rimljani, a

Gaj Julije Cezar je preko luke Luni prenosio

čitave blokove od kojih su izgrađeni mnogi

javni objekti u Rimu.

Skulptura David, MIkelanđelo

Mikelanđelo i Karara

Mikelanđelo Buonaroti je u Kararu prvi put

došao u 15. veku kako bi pronašao mermer

za skulpturu Pietà, delo koje je 1947. godine

naručio francuski kardinal. Ovo remek-delo

se i danas nalazi u bazilici Svetog Petra u

Vatikanu. Jedna od priča govori kako je

Mikelanđelo jedne noći krišom ušao u baziliku

i urezao svoj potpis na skulpturi. On

je tada imao samo 22 godine i još uvek je

malo ko poznavao njegov rad. Pričalo se i

da je Pietà bila delo Kristofera Solarija i da

je upravo ovo bio razlog urezivanja teksta

Angelus Bonarotus Florentinus Faciebat.

Njegov najveći izazov je bila statua Davida.

Dva su umetnika prethodno pokušali da

naprave ovo delo, ali nijedan nije uspeo

da pronađe odgovarajući mermer. Veliki

je bio problem napraviti statuu tri puta

višu od prosečne visine čoveka od samo

jednog komada kamena. Buonaroti je u

tome uspeo odlazeći u Kararu odakle je

sam morao pronaći način da spusti veliki

90

broj 2, maj 2014.

Pietrasanta, Italija. foto: Marija Gavrilović

kameni blok do obale i prenese ga u Rim,

a jedan od ovakvih pokušaja ga je umalo

koštao života. Mnogi su ga u to vreme poredili

sa Leonardom da Vinčijem, znajući da su

svi Mikelanđelovi izumi direktno učestvovali

u izradi njegovih remek dela. Na ovakvim

projektima i humanističkoj misli zasniva se i

renesansna ideja o umetniku koji sam biva

svoj preduzetnik.

Statua Davida je ostala simbol ideala humanizma,

kulturnog pokreta koji se zasniva na

ideji o dostojanstvu i individualizmu čoveka,

kao i na njegovim ponovnim otkrićem kroz

sled i proučavanje antičkih uzora i verovanja,

sasvim suprotnih od ideala srednjeg veka.

Umetnik je morao biti dovoljno obrazovan

i vešt da uhvati i teoriju i praksu u skladu

forme svojih najrazličitijih dela. Marko

Vitruvije o ovome govorio još 1400 godina

pre nastanka humanizma, a kasnije i Leon

Batist Alberti.

Italijanski državnik i de fakto vladar Firence

od 1449. do 1492. godine, Lorenco Mediči,

bio je pokrovitelj i zaštitnik mnogih umetnika

među kojima je i Leonardo da Vinči.

Mikelanđelu je omogućio da se obrazuje sa

članovima vladarske porodice za koje je kasnije

celog život radio. Jedna od Medičijevih

građevina nalazi se u Seraveci, dvadesetak

kilometara udaljenoj od Kararae, a od 1999.

godine deo ove građevine pripada studiju

ARTCO. On sadrži izložbene prostorije,

kancelarije, laboratoriju i dom umetnika

Nikole Bordoa i Cincije Suh, vlasnika

studija koji na ovaj način funkcioniše kao živ

organizam.

Mesto boravka velikih vajara

Pietrasanta je najlepša turistička destinacija

regije, a njena istorija, umetnost, kamenolom,

obala, Apenini i toskanski pejzaži čine

divan sklad u kome se Italija najlepše gustira

i istražuje. Ovo je i mesto stalnog ili pak

privremenog boravka velikih vajara, a među

njima su i Fernando Botero, Igor Mitoraj,

Goran Čpajak, Pietro Kazela i mnogi drugi.

Postoji nešto lagodno i neobično u ljudima

koji žive i rade u ovim mestima. Posvećenost,

mir i priče na njihovim licima su drugačiji od

umetnika koje pakuje društvo i koji sve svoje

potrage vode u spoljnom svetu. Mikrosvet im

je najveći autoritet. Iako verujem da i takav

život ima svoju distrakciju i pokornost, njegova

autentičnost je bila odraz mnogih mojih

ideala. Banalno bi bilo pripisati je maloj

sredini i predivnoj prirodi, iako verujem da

je to hrana koja ih čuva i pomaže im da se

lakše izbore sa rasejanošću misli u potrazi za

idejom. Zavidela sam im na tome. Zavidela

sam im i na predivnoj skromnosti i tišini koje

društvo sve glasnije tumači kao slabosti.

Marija Gavrilović, treća godina studija,

Accademia di Belle Arti di Brera, Milano

91

broj 2, maj 2014.

Proces akreditacije studijskih programa

Arhitektonskog fakulteta u Beogradu

po standardima RIBA

RIBA

Evropski prostor visokog obrazovanja

Integracioni procesi na prostoru Evrope,

započeti u drugoj polovini dvadesetog veka,

nisu mimoišli arhitektonsku akademsku zajednicu.

Izjednačavanje obrazovnih kriterijuma i

pravila studiranja na arhitektonskim školama

u Evropi podstaknuto je idealom ujedinjenja,

zahtevom za povećanje pokretiljivosti

nastavnika i studenata, neophodnosti razmene

znanja, iskustva i perspektiva, te vrednostima

multikulturalnog društva. Brojni međunarodni

dokumenti o obrazovanju određuju pravila i

procedure arhitektonske edukacije. Na primer,

RIBA standardi teže da zadaju okvir i definišu

osnovne principe i kriterijume za međusobnu

komparaciju i prepoznavanje kvalifikacija

stečenih u različitim školama i u okviru

različitih nacionalnih obrazovnih sistema. Ali,

nisu sve arhitektonske škole sastavni deo ovog

integracionog procesa na prostoru Evrope.

Arhitektonska edukacija u kontekstu

postsocijalističkih zemalja

Politička, društvena i ekonomska previranja

pozicionirala su pojedine arhitektonske škole

postsocijalističkih evropskih zemalja izvan ili na

marginama glavnih tokova u sferi arhitekture

i arhitektonske edukacije. Čak i oni fakulteti

koji su započeli sa procesom obrazovnih

reformi suočili su se problemom ostvarivanja

postavljenih ciljeva u stvarnoj praksi.

Na primer, reforma studija arhitekture u

okviru Bolonjskog procesa na Arhitektonskom

fakultetu Univerziteta u Beogradu ispoljila je

niz slabosti, koje se prvenstveno ogledaju u

kratkotrajnosti i neproverenosti ostvarenih

rezultata. Mada je reformski proces doneo

brojne pogodnosti, poput uvođenja novijih

nastavnih koncepcija i metodologija,

modularni sistem organizacije kurikuluma,

bodovanje studentskog učinka (ETCS sistem) i

mnogo toga drugog, on ipak nije bio celovit, a

time i nedovoljno uspešan u krajnjem ishodu.

Tim povodom, a u cilju zadovoljavanja savremenih

potreba društva i struke, Arhitektonski

fakultet Univerziteta u Beogradu započeo je sa

novim procesom akreditacije.

Arhitektonski fakultet Beograd, foto:Predrag Milovanović

Proces akreditacije na Arhitektonskom fakultetu

u Beogradu

Proces akreditacije studijskih programa koji se

trenutno odvija na Arhitektonskom fakultetu

u Beogradu predstavlja refleksiju i kritički

odnos prema neuspešnosti dosadašnjih

reorganizacija. Naime, Arhitektonski fakultet

u Beogradu suočen je sa izazovom da konstantno

osnažuje svoju reputaciju jedne od

92

broj 2, maj 2014.

vodećih akademskih ustanova u regionu.

Na osnovu odluke Nastavno naučnog veća,

krajem 2013. godine započet je proces

aplikacije za akreditaciju studijskih programa

po standardima RIBA (Royal Institut of British

Architects). Reč je o dugom i složenom procesu

koji će najranije biti završen tek krajem

2014. godine. Uopšteno posmatrano, proces

akreditacije podrazumeva uvođenje novih

nastavnih procedura, eksplicitno definisanje

ciljeva, zadatka i kriterijuma ocenjivanja studentskog

rada, te sasvim drugačiju prostornu i

vremensku organizaciju fakulteta.

RIBA akreditacija se dodeljuje na osnovu

11 opštih kriterijuma, koji na ukupnom

nivou moraju biti zastupljeni u kurikulumu

pojedinačnih predmeta, i to zasebno za

Osnovne akademske studije i zasebno za

Master akademske studije. Na osnovu 11

opštih kriterijuma biće razmatran svaki studentski

portfolio prilikom procesa akreditacije.

Proces akreditacije prema standardima RIBA

prvenstveno je zasnovan na uvidu u studentske

portfolije. Uspešnost aplikacije se temelji

na usklađenosti između (1) studentskog

portfolija, (2) evaluacije studentskog rada i

(3) formiranih kriterijuma (ciljeva i zadataka)

u kurikulumu svakog predmeta. Jedan od

najvažnijih aspekata ovog usklađivanja jeste

razmatranje predviđenih kompetencija koje

se stiču pohađanjem studijskog programa. U

tom smislu, detaljna reorganizacija kurikuluma

služi promeni nastavnih sadržaja, te proveri

međusobne povezanosti sastavnih elemenata

(predmeta i kurseva) i metoda nastave

u cilju dostizanja navedenih kompetencija.

Pored toga, poseban deo analize ispunjenosti

standarda odnosi se na resurse i procedure

realizacije nastavnog programa.

Proces akreditacije prema standardima

RIBA nije istovetan za sve škole. Varijacije su

uslovljene brojem studenata i osobenostima

nastavnih programa svake škole. Ta raznolikost

profila, čak i u kontekstu informatičke

ere, do sada je garantovala kontinualni razvoj

polivalentnosti, multidisciplinarnosti i

multikulturalnosti arhitektonske edukacije.

Iz tog razloga, proces akreditacija studijskih

programa po standardima RIBA zalaže se za

negovanje lokalnih osobenosti u kontekstu

arhitektonske obrazovne zajednice. Osnovni

cilj akreditacije jeste prilagođavanje kurikuluma

fakulteta principima Evropskog prostora

visokog obrazovanja, ali na takav način da

se pri tom ne ugrozi autonomija i posebnost

škole, profil i karakter nacionalnog sistema

visokog obrazovanja.

Očekivani ishodi procesa akreditacija

Od procesa akreditacije očekuju se dva

glavna ishoda. Prvi je internog, a drugi

eksternog karaktera. Prvi ishod ogleda se u

ujednačavanju opštih kriterijuma ocenjivanja

studenata i njihovog rada na projektantskim

studijima, izbornim predmetima, seminarima

i teorijskim kursevima. Naime, jedna od

glavnih karakteristika Arhitektonskog fakulteta

jeste dramatična razlika između vrednosti,

očekivanja i normativa pojedinačnih profesora,

nastavnika i saradnika, te više nego očita

prisutnost fenomena „skrivenog kurikuluma“

u svakodnevnoj obrazovnoj praksi na fakultetu.

Uvođenjem jasnog, unapred određenog i eksplicitno

definisanog seta kriterijuma, ciljeva i

zadataka veruje se da će se ovaj problem ukloniti

ili makar ublažiti. Drugi očekivani ishod

ogleda se u otvaranju fakulteta ka drugim

obrazovnim i istraživačkim institucijama iz

regiona, Evrope i sveta, te njegovo pozicioniranje

na višem rangu u hijerarhiji svetski

priznatih škola arhitekture. Očekuje se da će

novim nastavnim programom Arhitektonski

fakultet u Beogradu postati atraktivniji ne

samo za studente iz Srbije, već i cele regije.

Ka savremenoj školi arhitekture

Evropski prostor visokog obrazovanja

naglašava značaj usaglašenosti nastave i

istraživanja na međunarodnom nivou. No,

pristupi akreditaciji akademskih institucija

i nastavnih kurikuluma značajno zavise od

lokalnih uslova. Istorijski gledano, balkanski

društveno-kulturni kontekst odlikuje gotovo

potpuno odsustvo vremenskog kontinuiteta

glavnih tokova, uključujući i one obrazovne.

Da li će proces akreditacije studijskog programa

Arhitektonskog fakulteta Univerziteta

u Beogradu po standradima RIBA konačno

ostvariti efektivne i dugotrajne rezultate

posvedočiće vreme. Za sada, uvereni smo u

sposobnost uprave fakulteta i svih nastavnika

da se izbore sa nadolazećim izazovima.

Dragan Marković, M. Arch.

Doktorant i saradnik u nastavi

Univerzitet u Beogradu – Arhitektonski fakultet

93

broj 2, maj 2014.

Danas baš čitam na CHwB web stranici da je ova

organizacija osvojila prestižnu nagradu Europske

Unije za očuvanje kulturnog naslijeđa Europa

Nostra za 2014. godinu. To nam dovoljno govori

o značaju ove organizacije, zbog čega i počinjem

svoj članak ovako zvučnom rečenicom. Naime,

nedavno sam vidio obavijest o novim kampovima

koji će biti održani ove godine, i ne mogu se

načuditi slabom interesu naših studenata za radionicama

ovakvog tipa.

Šta je to CHwB?

CHwb (Cultural Heritage without Borders), u

prevodu na naš jezik Kulturno naslijeđe bez granica,

je organizacija koju je pokrenula švedska vlada

prije nekoliko godina, sve u cilju upoznavanja ljudi

sa Balkana (prvenstveno) o njihovom kulturnom

naslijeđu, te samim tim i ohrabrivanjem ljudi

da se počnu aktivnije baviti, cijeniti i štititi svoje

kulturno naslijeđe. Zbog toga CHwB organizira

nekoliko godišnjih kampova u zemljama Balkana.

Sve je počelo prije 7 godina u Albaniji sa svega

nekoliko studenata, i do danas se proširilo na još 3

zemlje, BiH, Srbiju i Kosovo, sa učesnicima iz preko

18 država. Ciljevi su jasni: korištenje kulturnog

naslijeđa da bi se izgradili odnosi među mladim

stručnjacima, stvarajući tako uslove za pomirenje

kao preduvjet mira i demokracije, kao i očuvanje

starih zanata i tehnika gradnje. Na kampu (radionici)

koji traje dvije sedmice, učesnici imaju

rigorozan, ali zabavan raspored, kombinirajući

teoriju - kroz predavanja i prezentacije profesora

i konzervatora, i praksu – restauratorski radovi na

historijskim spomenicima.

Stolac

Moj prvi kamp je bio u Stocu, u junu 2013. Mala

radionica za pokretanje android aplikacije “Stolac

- Kulturna ruta”, koja korisnicima donosi 3D modele,

povijesne fotografije i opise grada Stoca.

Aplikacija sadrži više od 30 fotografija, tekstova,

tri pješačke rute i 3D modele koji nude jedinstvenu,

interaktivnu, multidimenzionalnu šetnju

po ovom gradu. Naš zadatak je bio da izmjerimo

gabarite nekoliko (ne)porušenih objekata: Ajišina

kuća, Silhadar Husein-pašin hamam i stara čaršija

sa sahat kulom, topom, džamijom i nekoliko

dućana, koji su i nacionalni spomenici BiH, te da

na osnovu fotografija i starih crteža napravimo 3D

modele. Radionica je bila predviđena za oko 10-12

učesnika, a nas se pojavilo tek četvero, dvoje sa

fakulteta i dvije kolegice koje su već bile završile

fakultet. Premalo i sramotno, no možda donekle

opravdano pretrpanim rasporedom na fakultetu.

A lično, nekako mi je ta radionica ostala najviše u

sjećanju. Prva radionica sa super ekipom! Toliko

novih stvari čuješ, naučiš, vidiš, npr. da je Stolac

bio na UNESCO-voj listi od 1980., posjetiš kompleks

porodice Rizvanbegović, Begovina (jedna od

najljepših graditeljskih cjelina iz osmanskog perioda

na prostoru BiH), a o samom kompleksu priča

potomak Rizvanbegovića, posjeta starom gradu

(gdje traju restauratorski radovi, i imaš priliku da

vidiš i čuješ sve što si učio na Osnovima restauracije),

zatim hotel Bregava (djelo Zlatka Ugljena,

glasilo kao najljepša građevina bivše države; jest

da je ostala samo konstrukcija!), stara čaršija,

Ajišina kuća, Đulhanumina kuća, Šarića kuća, brojne

stupe i mlinovi na Bregavi, džamija Hadži Alije

Hadžisalihovića, džamija Ismail kapetana Šarića,

ilirsko naselje Daorson. Lista je beskonačna, legende

prezanimljive a grad milina jedna!

Kosovska Mitrovica

Drugi kamp, oktobar 2013. Kosovska Mitrovica

i Vučitrn (Vushtrri). E, o ovom kampu se

može napisati knjiga. Inače, kamp je bio podijeljen

na dva dijela i u suradnji sa HWB-om

(Heritage Without Borders): arhitektonski

– stari most Vojinović u Vučitrnu, i

muzejski dio - restauracijsko-konzervacijski

radovi na muzeološkim artefaktima Muzeja grada

Mitrovice. Ova prva radionica mi nije djelovala tako

zanimljvo, iako je cijela priča o „suhom“ mostu vrijedna

slušanja. Naime, most je izgrađen u XIV st.

da bi premostio rijeku Sitnicu i povezao Dubrovnik

i Skoplje. Vremenom je rijeka promijenila tok,

djelimično zatrpala most riječnim nanosima, te

otuda naziv „suhi most“ ili „most bez rijeke“. Ja

sam izabrao drugu radionicu, rad na muzeološkim

artefaktima. Nešto kontam, zadnje 4 godine se

bavim arhitekturom, odoh da vidim šta se još

nudi. I nudilo se svašta: rad sa organskim materijalima

(dijelovi narodne nošnje, opanci i pojasevi,

predmeti od kože, drveća, kostiju, slonovače),

tekstilnim (narodne nošnje i ćilimi), metalnim

(mačevi, sablje, oruđe i oružje), te keramičkim

materijalima (posuđe i predmeti od keramike). I

odluka je pala, organski materijali. Grupa odlična,

Vaso (arheolog, AL), Albert (arheolog, AL) i tutor

Nicola Harrison (konzervator, Horniman Museum,

UK). Predavanja i praktični dio odlično uklopljeni.

Morali smo u svega par dana naučiti kako rukovati

s muzeološkim artefaktima, kako ih zaštiti

od vlage, štetočina i čovjeka, koja temperatura i

relativna vlažnost odgovaraju određenom materijalu,

kako umotati artefakt za transport... A krajni

zadatak je bio konzerviranje određenog artefakta.

Highlights

Pored svih ovih zanimljivih stvari iz struke, doživiš

mnoštvo drugih, usputnih. Npr. prelazak u sjeverni

dio Mitrovice (grad je podijeljen na srpski – sjeverni

i albanski – južni dio), gdje vlada anarhija:

porušeni stubovi rasvjete, ljudi voze bez tablica, na

mostu tri policijske kontrole: italijanska, albanska

i srpska. Znaš da si tamo kad završiš na gala večeri

sa političkom elitom Kosova, jer su vam rekli da se

održava izložba, kad hoćeš da kupiš rizle za duhan,

a ljudi zovu policiju zbog tebe, upoznaš Davida

Perrina, čovjeka koji je u 30 sekundi osmislio

cijeli projekat održavanja, reklamiranja i prezentiranja

za Muzej grada Mitrovice (MoMi – Come

to MoMi!), Stephanie White, koja je provela 6

mjeseci na Antarktiku, konzervirajući lične predmete

druge ekspedicije na Antarktik (jedna od

2000 ljudi koja ima dozvolu da ide na Antarktik,

koja je 6 mjeseci provela zatvorena u laboratoriju,

i svakih 30 minuta morala javljati da je još živa i da

se nije smrzla, provela 3 mjeseca u tami i 3 mjeseca

u svjetlu), natjecanje u pakovanju jaja (morali smo

jaje zapakovati kao muzejski artefakt za transport i

baciti sa krova zgrade) i tako u nedogled.

Polako shvatam da se ovaj članak dulji, a o iskustvima

sa putovanja, radionica, kampova se može

pričati još dugo, i opet nikad ne možeš osjetiti sve

dok ne doživiš lično. Zbog toga, počele su prijave

za ovogodišnje kampove: Mitrovica, Gjirokastra,

Jajce, Negotin... Kampova k’o u priči, samo treba

volje da se uzme laptop u ruke i pošalje prijava -

što vam ja ovim člankom snažno preporučujem!

Admir Džakulić, prva godina master studija,


94

broj 2, maj 2014.

U okviru Međunarodnog festivala Kotor Art,

već treću godinu zaredom, studio DVARP

(Dijana Vucinic Architectural Research and

Practice) organizuje ljetnju školu arhitekture

poznatu pod sloganom “Kotor APSS”.

Sudeći po programu i temama koje ova škola

potencira, kao i diskusijama o problematici

planiranja prostora i arhitekture, predstavlja

jedinstvenu manifestaciju u Crnoj Gori.

Program škole se sastoji iz dva osnovna

segmenta, a to su radionica i završna konferencija

sa diskusijama na temu radionice.

Zgrada starog zatvora, u Starom gradu u

Kotoru predstavlja dom ovom projektu,

gdje je prostor renoviran i adaptiran tako da

svaki student posjeduje svoju ćeliju, a svaki

mentor posjeduje radni prostor na svakom

spratu.

Prema navodima programske direktorice

Kotor APSS-a, Dijane Vučinić, „glavni problemi

kojima se ova škola bavi i koje je

neophodno istaći su arhitektura, zapravo

arhitektonska praksa i graditeljsko nasljeđe

u crnogorskom društvu koji i dalje nijesu na

pravom mjestu, i dalje se bore za poziciju,

razumijevanje, poštovanje i zaštitu“.

www.kotorapss.me

www.facebook.com/KotorApss

apply@kotorapss.me

dijana@dvarp.me

Konferencija Kotor APSS-a 2013

Cilj organizatora tokom prve dvije godine

realizacije je bio pokazati kako aktuelni problemi

u urbanizmu i arhitekturi mogu efikasno

biti tretirani jednom ovakvom intervencijom.

Teme su se odnosile na Austrijski zatvor u

Starom gradu u Kotoru, zatim na hotel Fjord,

da bi konačno ove godine otišli korak dalje

u organizaciji. Naime, ovogodišnji Kotor

APSS počeće 2. jula putovanjem brodom na

relaciji Kotor - Venecija, gdje autorski tim

Kotor APSS-a zvanično prestavlja i Crnu Goru

na Bijenalu arhitekture. Tim iz Crne Gore bi

svojom idejom trebalo da odgovori na temu

„Fundamentals“ („Osnove“) najznačajnije

smotre arhitekture u svijetu, koju je zadao

njen ovogodišnji umjetnički direktor Rem

Kolhas.

Kao student koji je prethodne dvije godine

bio stipendista Kotor Art Kotor APSS-a i

ovogodišnji povratnik, Ana Dobrašinović

iz Podgorice zadovoljna shvata kako

međunarodni studenti i mentori iz godine u

godinu ukazuju na mogućnosti i potencijale

takve saradnje: sa svojim predavanjima, diskusijama,

timskim radovima, i zabavama - jer

APSS nije škola koja čini da se osjećate kao

da ste u pravu - ona ne čini da studenti, a i

mentori, osjećaju da je rješenje pronađeno,

već da su uvijek na tragu pravog odgovora,

i to stvara posvećenu, istraživačku i upornu

atmosferu bez pritiska i uticaja, koja mora

voditi uspješnom kraju. Ana dodaje da se,

uz nostalgiju za prethodnima i iščekivanjem

ovogodišnjeg, nada i vjeruje da će APSS kao

škola imati veliki uticaj u razvoju crnogorske

arhitekture, i misli da i mi prema njemu trebamo

da imamo veliku odgovornost.

Dragana Pantović, specijalističke studije,

Arhitektonski Fakultet Podgorica

95

broj 2, maj 2014.

Izvještaj sa radionica

Studentski aktivizam:

od Beograda do Istanbula

Proljeće je zasigurno period godine kada

cvjetaju arhitektonska dešavanja. Dani

arhitekture, radionice, kongresi, seminari

ili edukacije. Vjerovatno i previše njih obzirom

na poprilično alarmantan raspored

prosječnog studenta arhitekture. Ali, da

se nađe vremena za kvalitetno akademsko

usavršavanje, dokaz su sarajevski studenti

koji su u aprilu učestvovali na nekoliko interesantnih

i kvalitetnih stručnih usavršavanja,

od Beograda do Istanbula.

U periodu od 4. do 8. aprila, u Beogradu se

održala regionalna dizajnerska platforma

BELGRADE.SCAPES:LAB, u organizaciji inicijative

Centar Arhitektura iz Beograda. Kao

dio inicijative SCAPES:LAB, ovaj program

ima za cilj širu analizu obrazovnih modela

i jačanja kapaciteta iz oblasti arhitekture

i urbanizma na području cijelog Balkana.

Iako postoje već nekoliko godina, i mogu

se pohvaliti širokim spektrom aktivnosti,

kako u regiji, tako i šire, Sarajevo je svoje

predstavnike dobilo tek ove godine. Srna

Tulić, Dina Haljeta, Džana Ajanović, Malik

Alibegović, Alen Horić, Ekin Guven, Ervina

Muftić i Senad Alibegović, sarajevska su

ekipa koja je sudjelovala u četiri (od osam)

ponuđenih radionica, tretirajući urbanu

jezgru Beograda, analizirajući i rješavajući

probleme ove metropole kroz urbanističke

intervencije i transformacije.

Osim radionice, svi učesnici su imali priliku

slušati predavanja eminentnih predavača

i profesora sa prestižnih evropskih univerziteta,

poput Alessandre Cianchetta,

Vesne Jovanović, Harisa Piplaša i drugih, te

premijerno pregledati film „Torre David”,

o najvećem vertikalnom slum-u na svijetu.

jedna od radionica: Belgrade high line

96

broj 2, maj 2014.

jedno od predavanja, Istanbul, foto: Ekin Guven

atmosfera sa radionice u Beogradu, foto: Ekin Guven

Par dana poslije, u periodu od 9. do 13.

aprila, skoro 800 kilometara dalje, održao

se kongres pod nazivom „Razumijevanje

transformacije svijeta kroz arhitektonsko

projektovanje”, u organizaciji Maltepe

Univerziteta. Istanbul, most između Evrope i

Azije, ovaj put je pod istom simbolikom povezao

studente iz Poljske, Rumunije, Srbije,

Izraela, Beiruta, Bosne i Hercegovine, Turske,

Brazila i Ujedinjenih Arapskih Emirata, te

uspio sakupiti različite odgovore na pitanje

kako arhitektonsko projektovanje može da

promijeni svijet u kojem živimo.

„Metodološki pristup dizajnu za ljude sa

posebnim potrebama u obrazovnim institucijama”

rad je kojim sam se predstavio,

stavljajući akcenat na težak položaj ljudi

sa bilo kojom vrstom poteškoća u razvoju

u društvu, te ulogu arhitekte u potencijalnom

rješavanju istog. Nakon kongresa, svi

studenti su imali priliku učestvovati u radionici

kojom su tretirali istanbulsko naselje

Kadiköy, kroz različite urbane intervencije i

transformacije u prostoru.

izlaganje učesnika, Beograd, foto: Ekin Guven

Oba događaja ostala su u znaku odličnog

aktivizma i fenomenalnog druženja, koje

je rezultiralo mnogim implementiranim

projektima, budućim saradnjama i divnim

poznanstvima, praveći mrežu mladih i kreativnih

arhitektica i arhitekata u cijeloj regiji.

Već u maju možemo očekivati nove susrete,

sa novim temama i novim izazovima.

Senad Alibegović, ArhitektonskI fakultet na

Internacionalnom Univerzitetu u Sarajevu

97

broj 2, maj 2014.

preporuke

Knjige i filmovi

U prvom broju smo preporučili naslove iz relativno dalje prošlosti, dijelom jer je sezona Oscara ponudila

iznenađujuće velik broj dobrih filmova a sajam knjige precijenio novija ostvarenja, a dijelom jer smo prvijenac

željeli obilježiti klasicima. Ovoga puta donosimo svježu robu: od arhi-krimića do genijalnih maketa u filmovima,

sve vrlo šareno i nabijeno emocijama, u skladu s proljećem.

filmovi:

Grand Budapest Hotel (2014)

Enciklopedijski primjer uspjele komedije sa snažnim autorskim pečatom. Ako vam ime režisera Wes Andersona

ne govori dovoljno, iako bi trebalo, tu je glumačka postava, redom kojim bih ih ja voljela upoznati: Bill Murray,

Tilda Swinton, Edward Norton, George Clooney (pojavljuje se na 3 sekunde aaali svejedno!), Ralph Fiennes,

Adrien Brody, Willem Dafoe, Jude Law i mnogo drugih poznatih faca. O radnji ne želim odavati ništa, a o vizualizaciji

postoji jedna stvar koja naprosto obara s nogu. Anderson je odlučio da za potrebe filma ne radi digitalni

model hotela, nego maketu visoku tri metra, uz izjavu: “Tačno određeni stil artificijelnosti koji preferiram koristiti

je staromodnost.” Gledati s osobom koju želite impresionirati ležerno fantastičnim ukusom.

Moonrise Kingdom (2012)

Još jedna Andersonova eksentrična i dovitljiva komedija, ovaj put s elementima drame. Tamo gdje David Lynch

od eksterijera pravi pozadinski horror, Wes pokušava stvoriti antikvitet od svakog predmeta i koristeći frontalne

snimke često doživljavamo likove kao stanare kuće za lutke. Neizbježno je primijetiti paralelu između

čistog i iskrenog odnosa protagonista, i neke manje lažne i prikrivene Amerike u kojoj se odvija radnja. Uljudno

isključujući sve segmente modernog svijeta iz filma, stvoren je svojevrsni privatni jezik kojim likovi komuniciraju.

Najinteresantnija je, kao i uvijek, scenografija. Kuhinja šefa policije savršen je predstavnik svih njegovih emocija,

a odjeća Tilde Swinton gotovo je nezemaljski hladna. Gledati s osobom koja voli fotografiju.

Dogville (2003)

Pristojno ćemo preskočiti ovogodišnji film Larsa von Triera (ne jer je loš, nije), i vratiti se u vrijeme kada još

uvijek nismo bili naviknuti na šokantnost i aroganciju njegovih odličnih ostvarenja. Dogville nije jedan od filmova

koje želite gledati uz kokice i Coca Colu, ali ćete zadovoljni (i uznemireni) ispratiti credits na njegovom kraju.

Standardno dobra saradnja naoko nespojivih umjetnika jedan je od tri glavna obilježja produkcije. Drugo je

scenografija, gdje je prostor kredom iscrtan po tamnom podu, a treće rasvjeta koja mijenja toplinu konstantne

boje u zavisnosti od emocija scene. Gledati!

knjige:

The Air of Other Planets, A Brief History of Architecture to Come (2014)

Vrlo svježe ostvarenje Seana Lallyja. Sve što ste smatrali granicama arhitekture - zaboravite. Ova knjiga gotovo

proročanski priziva budućnost takvim nostalgičnim stilom da vam se čini kao da je pisao neko nakon putovanja

kroz vrijeme i natrag. Među listovima se nalazi ideja o izvođenju i kontroliranju gradnje dizajniranjem svoje

energetske okoline. Ha? Zamislite da zidove i krov zamijeni niz energija koje same razvijaju svoj oblik, estetiku,

organizacijski sistem i interakciju s okolinom. Energija se pojavljuje i drugačije osim unutar enterijera ili refleksije

na fasadi: ona postaje sama arhitektura. Ukratko, kad bi pjesma Any Color You Like Pink Floyda imala tekst, bio

bi to neki od pasusa ove knjige.

The Devil in the White City (2002)

Erik Larson napisao je krimić baziran na istinitim događajima, i njime prikazuje sudbine arhitekta i serijskog

ubice u vrhuncu Svjetske izložbe u Chicagu. Arhitekt je niko drugi do stvarni glavni projektant poznatog White

Cityja, a ubica doktor koji je ovaj projekat iskoristio za svoje ubojite pohode. Trivia: ovaj čikaški ubica je i dalje

prvi osumnjičeni za pravi identitet poznatog londonskog Jack the Rippera. Ako vas od krimića više privlače biografije,

posmatrajte knjigu kao dio životopisa čovjeka koji je napravio masterplan Washingtona, San Franciska i

Chicaga, te druge osobe odgovorne za smrt više od 200 ljudi. Leonardo DiCaprio je otkupio prava za snimanje

filma, što znači da knjigu treba pročitati što prije i u hipsterskom duhu preduhitriti sve internet spoilere.

A Map of the World according to Illustrators and Storytellers (2013)

Karte su nesumnjivo promijenile svijet, ne samo kao alati političke moći gdje su granice država nastajale linijarom

(jeste, zato granice u Africi onako izgledaju) već i kao umjetnost koja nam pomaže da shvatimo svijet oko

sebe, toliko velik da ga bez kartografije ne bismo ni vidjeli čitavog u nekim davnijim vremenima, krucijalnim za

društvo. Međutim, ono što karte inače prikazuju je dosta objektivno, i iako se u današnjem dobu na njima mogu

čak naći ucrtani barovi s najboljim pivom u gradu, to je opet odraz statistike. Kako karte izgledaju kada ih personaliziramo

prema nečijem ličnom doživljaju? 500 mapa koje su objavljene u knjizi variraju od zabrinjavajuće

detaljnih do utopijskih i prekomjerno subjektivnih. Osim zbog očigledne dječije fasciniranosti, preporučujemo

vam ih zbog gomile ideja za prikaz urbanističkih i dijelova arhitektonskih projekata, personaliziranih prema

vama ili onome za koga radite.

Ena Kukić, druga godina master studija, Arhitektonski fakultet Sarajevo

98

broj 2, maj 2014.

Biblioteka je donedavno bila zatrpana 50-im, 60-im i 70-im. Vrlo lako ste mogli

ući unutra i izgubiti se u gomilama starih časopisa, starih stilova i starih trendova.

Deset dana smo vrijedno radili na arhiviranju tih starih izdanja koja je uvijek lijepo

vidjeti i prelistati, ali je došlo vrijeme da biblioteka napokon uđe u 21. stoljeće.

Nakon što smo sve to odnijeli u arhiv, mobilijar biblioteke, stolovi i police su nakon

godina zatrpanosti ugledali svjetlost dana, a mi smo im dali malo živosti i osvježili

ih bojama. Cilj kompletne akcije, pored stvaranja prostora ugodnog za boravak,

bio je obezbijediti jednu policu za Asocijaciju studenata arhitekture gdje će se nalaziti

časopisi koji nam stižu na adresu svakog mjeseca. Ti časopisi stižu kao znak

suradnje sa redakcijama arhitektonskih magazina koju su ostvarili naši prethodnici.

Trenutno na ASA polici svakog mjeseca možete pronaći najnovija izdanja časopisa

A10, DBZ, DB, Wettbeverbe i druge, a uz malo truda stizaće ih i više.

Pogledajte i video koji prikazuje kompletnu akciju: http://vimeo.com/90037811

Ena Hadžić, druga godina master studija, Arhitektonski fakultet Sarajevo

biblioteka afs

re-opening

obojeni stolovi i stolice u biblioteci sa novim izdanjima DBZ-a, A10...

foto: Maja Ibrahimpašić

99

broj 2, maj 2014.

Izvori informacija i fotografija:

Grad kućica od slatkiša

www.commons.wikimedia.org

www.adentribune.com

Kina

http://satania.deviantart.com/art/

Tiltshift-Forbidden-City-339003699

http://blog.warrington.ufl.edu/china-retailstudy-tour/2013-china-retail-study-tour/

stop-5-beijing/

http://appleeden.files.wordpress.com/2010/10/2008

0922_75c09763fe1f734a2082vz1ni1fcstah.jpg

Vijećnica

„Sarajevska Vijećnica još jednom“, izdavač studio

Urbing d.o.o. Sarajevo, Sarajevo 2011.

vijecnica.ba

Bauhaus

Selman Selmanagić i Bauhaus

http://moragbruce.files.wordpress.

com/2012/04/11-herbert-and-irene-bayer-bauhaus-dessau-prospectus-1927.jpg

http://www.dmoma.org/lobby/Bauhaus_manifesto.html

http://www.baunet-info.com/

research-networking/photo-gallery/

selman-selmanagic/

Selman Selmanagić i Bauhaus, Aida Abadžić

Hoždić, izdavač Bošnjački institut Fondacija Adila

Zulfikarpašića, Sarajevo, 2014.

Manufakturist

http://manufakturist.com

Tarem Nakisci

wwww.taremnakisci.com

Salih Teskeredžić

www.teskeredzic.com

http://semifashion.blogspot.com/2013/01/rukotvorine-handcrafts.html

Engleski brutalizam

Moderni pokreti u arhitekturi, Charles Jencks

Brutalism, Post War British Architecture,

Alexander Clement

http://centreoftheworld.files.wordpress.

com/2011/01/dsc_0187-2.jpg

http://www.tempotantrum.co.uk/images/articles/82.jpg

http://vintageposterblog.com/2012/01/11/ondisplay/#.U1T_xvmSwYM

Uspavani masiv

Idejni projekat - Radio televizijski dom Sarajevo,

Institut za arhitekturu i urbanizam Arhitektonsko

urbanističkog fakulteta u Sarajevu, 1975.

Arhitektonske nagrade

http://www.predock.com/AIAGoldMedal/aiagoldmetal.html

http://www.architecture.com/Awards/

RoyalGoldMedal/175Exhibition/Home.aspx

http://www.archdaily.com/473173/

european-prize-of-architecture-philippe-rotthier/

http://en.wikipedia.org/wiki/

Pritzker_Architecture_Prize

Shigeru Ban

http://www.shigerubanarchitects.com

http://www.archdaily.com

http://hicarquitectura.com

Toyo Ito

http://eliinbar.files.wordpress.com/2012/12/

tama1-copy.jpg?w=450

http://www.independent.co.uk/incoming/

article8538787.ece/ALTERNATES/w620/toyo-itotaichung-opera-house-03.jpg

http://fritztory.files.wordpress.com/2013/04/

structural_axonometric.jpg

Parametrijski dizajn

http://api.ning.com/files/JB5a5JRAqb-v2UVNpJ

e7VJ1m0xVY1AKYLD3lcBmR50f58w4cTLqYIByo

EBZ7-yB6F8*d2dHrrIBeLwDe6SBJKrta83C7DE6u/

parametric_architecture_stadium02.jpg

http://arch2o.com/wp-content/

uploads/2012/12/Arch2O-Multifunctional-

Bench-Kyiv-National-University-4.jpg https://

sites.google.com/site/modernhometips/home/

Shigeru%20Ban_modern_home.jpg

Bespravna gradnja

„STUDIJA – INSTRUMENTI I INSTITUCIJE NOVE

ZEMLJIŠNE POLITIKE“, naručilac Kanton Sarajevo,

Ministarstvo prostornog uređenja i zaštite okoliša,

Sarajevo 2006. godine

„VALORIZACIJA I SANACIJA BESPRAVNO

IZGRAĐENIH OBJEKATA“ za potrebe prostornog

plana Kantona Sarajevo za period 2003. do 2023.

godine, Institut za arhitekturu, urbanizam i prostorno

planiranje Sarajevo, Sarajevo 2006. godine

http://www.sa-c.net/images/stories/bespravna_

gradnja_boljakov_potok_d_zeger.jpg

Zarobljene forme unutar Karara mermera

http://img3.etsystatic.com/000/0/5919869/il_

fullxfull.161339915.jpg

Kotor APSS

Fotogafije preuzete sa zvanične facebook stranice:

Kotor APSS- Architectural Prison Summer School’

CHWB

http://upload.wikimedia.org/

wikipedia/commons/f/ff/

Visoki_De%C4%8Dani,_interior,_looking_up.jpg

Preporuke

http://images.huffingtonpost.com/2014-

04-02-TheGrandBudapestHotelStill.jpg

http://tetakk.files.wordpress.com/2013/03/

moonrise-kingdom.jpg

http://upload.wikimedia.org/wikipedia/it/e/e1/

Dogville.JPG

http://www.styleofdesign.com/wp-content/

plugins/wp-o-matic/cache/0236e_534540eec0

7a8091a000035c_the-air-from-other-planets-abrief-history-of-architecture_afop-7-530x373.jpg

http://whenyouputitthatway.files.wordpress.

com/2012/02/burnhams-jewel1.jpg

http://cdn.theatlanticcities.com/img/

upload/2013/03/14/Untitled-10.jpg

ilustracija: Ervina Muftić

100

broj 2, maj 2014.

Tristotrojka #2

Create successful ePaper yourself

Delete template?

Save as template?