Tristotrojka #2

Zabranjeni grad je bio prijestolnica dvije kineske
carske dinastije, Ming i Qing, koje su Kinom vladale
od 1421. do 1922. godine, ukupno 491 godinu.
13 vladara Ming i 11 vladara Qing dinastije je
vladalo iz Zabranjenog grada koji je danas najveći
i najbolje očuvan kompleks palata na svijetu,
dragulj svjetske baštine, koji predstavlja vrhunac
kineskog inžinjerstva, arhitekture i umjetničke
djelatnosti tog doba. Otvoren je za javnost padom
kineskog carstva 1920. godine.
Grad Yan, današnji Peking, je osnovan 1045.
godine p.n.e. Pod vladavinom feudalne dinastije
Jin, vladara etničke manjine koja je vladala
sjevernim predjelima Kine, grad je 1153. godine
dobio ime „Zhong Du“, ili centralna prijestolnica,
čime je po prvi put u povijesti Kine grad postao
prijestolnica. Vladari dinastije Yan su u 12. stoljeću
Peking proglasili gradom Da Du, velikom prijestolnicom.
Konačno u 15. stoljeću, nakon unutrašnjih
previranja i upada Mongola sa sjevera, mongolski
car Yong Le odlučuje da utvrdi svoju vojnu
bazu u Pekingu i 1406. godine počinje izgradnja
Zabranjenog grada.
Endemična vrsta drveta phoebe zhennan se deset
godina prevozila brodovima iz južnih kineskih
provincija, a kamen i naročito opeka su se raznim
tehnološkim procesima godinama obrađivali da
bi bili, osim podesni za postavljanje i oblaganje
podova, vječni i neuništivi. Oblikovane glinene
ploče su obrađivane na način da su prvo potapane
u vodu i sa njih je pažljivo odstranjivana svaka
nečistoća, potom su pečene, polirane i natapane
u ulje od posebne vrste otrovne smokve „tung“.
Završni proizvod je bio „zlatna cigla“, koja je
nazvana tako jer je udar čvrstim predmetom o
nju proizvodio zvuk sličan zveketu zlata ili sličnog
plemenitog metala. Radovi su rađeni i zimi, po
najnižim temperaturama, te su kameni blokovi,
od kojih je najteži 250 tona, manuelno prevoženi i
postavljani na predviđeno mjesto.
Radnici su prilikom transporta polijevali ceste
vodom, pritom praveći led na stazi za smanjenje
trenja prilikom vuče kamenja. Cijeli grad Peking
je postao velika radionica i gradilište, a ulice su
dobivale imena po djelatnosti koja se obavljala
poput Ulica peći za glinu, Ulica balvana ili Ulica
podnih cigli. Bilo je potrebno deset godina prikupljanja
i pripreme materijala, te tri godine
montiranja in situ da se konstruiše veličanstveni
kompleks na 72000 m 2 , sa 1000 objekata i ukupno
9999 soba sa predvorjima. Godine 1420. car
Yong Le se useljava u Zabranjeni grad a Peking
proglašava carskom prijestolnicom.
Smješten skoro u samom srcu Pekinga, kompleks
je bio ograđen 10 m visokim i najmanje
6,6 m debelim zidom, te kanalom širokim 52 m i
dubokim 6 m. Utvrđenje je podijeljeno na Vanjsku
i Unutarnju palatu, koje su razdvojene centralnim
trgom i kapijom koja je služila za održavanje carskih
proglasa.
Konačni oblik plana je imao ortogonalnu formu,
dimenzija 961 m x 753 m, bilateralno simetrične
forme, pri čemu je glavna os postavljena u pravcu
sjever - jug poput centralne osi grada Pekinga.
Istom osom kroz Vanjsku palatu prolazi glavna
cesta koja počinje na njenom južnom kraju s
„Kapijom vječnog mira“ i završava sa južnim
ulazom u unutrašnjost carskog grada. Imperijalna
cesta je spajala „Kapiju okrenutu jugu“ i „Kapiju
nebeske moći“ na samom sjevernom kraju, a sa
strane su se nalazile zgrade za carske državničke
poslove, biblioteke, paviljoni te prostori za meditaciju.
Carske rezidencije su bile smještene na
samom sjeveru unutrašnjeg grada.
Naziv „Zabranjeni“ proističe iz toga što bez careve
dozvole nije bilo moguće ući ili izaći iz kompleksa.
Već duže vrijeme je otvoren za posjetitelje i pretvoren
u muzej, kojeg godišnje obilaze milijuni ljudi.
Na kineskom jeziku se zove Gugong, što znači bivša
palata.
Kineska arhitektura se najvećim dijelom odnosi na
arhitekturu većinske etničke grupe u Kini, naroda
Han, koji čini 92% populacije i pritom njihovu
tradiciju, koja je sama po sebi veoma raznolika.
Ostaje da se istraži utjecaj manjih etničkih grupacija
u Kini - Uygura, Mongola i Tibetanaca,
mada je izvjesno da su od samog početka sve
etničke skupine u Kini izvanredno komunicirale
između sebe u kulturološkom smislu, preuzimajući
i interpretirajući lokalne tradicije s kojima su se
susretali na sebi svojstven način. Brojni filozofski
i religijski pravci nastali u Kini su se nadovezivali
na folklore i običaje, pritom modelirajući arhitektonski
izričaj. Za razumijevanje vernakularne
arhitekture Kine potrebno je shvatiti jedinstvo
tri osnovna pojma objedinjena u ideogramu jia
- kuća, dom i obitelj. Ljepota prirode i ljudski uticaj
su ostavili jedinstven i jasno razumljiv pečat u
arhitektonskoj tradiciji.
Ivana Jasak, treća godina bachelor studija,
Arhitektonski fakultet Sarajevo
Zabranjeni grad
6
broj 2, maj 2014.