Tristotrojka #2

Industrijski dizajn
Tarem Nakışçı
je u martu održao predavanje u sklopu IUS/
VACD Festivala Re-Do 2014 u Sarajevu. Ne
znajući ranije (sad me je stid to priznati) ko
je on i čime se bavi, ostala sam bez teksta
nakon predavanja ovog industrijskog dizajnera
iz Istanbula.
„Nokia 888 je vrlo jednostavna, moderna, futuristička i konceptualna na pozitivan način.“
Eero Miettinen, dizajn direktor Nokia.
Relax , take it easy ...
Cube and Dot (Kocka i Tačka)
Svoje predavanje započinje na neobičan
način, bez nekog konkretnog uvoda. Počinje
da priča o svemiru, planeti Zemlji, zvijezdama,
čovjeku budućnosti, fokusirajući se
na sve osim na dizajn i ja se pitam: šta je ovo?
Nakon ovog, za mene pomalo zbunjujućeg
uvoda, Tarem objašnjava da sve što čini,
radi za 10 godina unaprijed, da tehnološke
napretke inkorporira u svoj dizajn, da nas
tehnološka dostignuća čine humanijim a
ne više robotiziranim, te da sve navedeno
ne može i ne smije biti kontraproduktivno.
Navodi, da ako i jeste tako, onda „dizajneri
nisu shvatili bit tehnologije i ne znaju kako
da je koriste i ako je oni ne doživljavaju kao
prednost, nego kao manu, neće ni biti u
stanju vidjeti veću sliku (the big picture)“.
Uz ovakvo razmišljanje, ne iznenađuje me što
je on dizajnirao nešto što mi danas nazivamo
„pametni telefon“ još 2005. godine kada ova
vrsta životnog navigatora nije ni postojala.
Svoj dizajn je prezentovao na konkursu koji
je raspisala kompanija Nokia i osvojio prvu
nagradu. „Međutim, obzirom da sam tada
bio student, iako sam osvojio prvu nagradu,
moj dizajn nije realizovan.“
Tarem je već tada imao određenog radnog
iskustva, a većina njegovih kolega sa
studija industrijskog dizajna na Mimar Sinan
Univerzitetu u Istanbulu je bila iznenađena
što je upravo on, kao ne baš brilijantan student,
bio dobitnik fakultetskog konkursa čija
je prva nagrada bila jednogodišnja praksa za
kompaniju Fiat u Milanu. „Kada bi me neko
od mojih prijatelja upitao kako ide projekat
za konkurs, ja bih mu odgovorio: super
ide, samo još da sve dizajniram. Hoću reći,
nisam se nikada pretjerano opterećivao
ocjenama, niti željama profesora, više sam
se fokusirao na sebe, ideju i sve one stvari
koje su moji profesori smatrali irelevantnim
poput boja: nikad mi nije bilo jasno kako ne
shvataju da nije jednako tretirati nešto zelenom,
plavom ili crvenom bojom.“
On za sebe kaže da je prvi put počeo svjesno
da razmišlja o svom dizajnu upravo tokom
rada za kompaniju Fiat. „Zamislite da vam
dođe neko i kaže: tvoj zadatak je bijela
boja i ne kaže vam ništa, ali apsolutno ništa
drugo. Prvo sam mislio da se ljudi sa mnom
34
broj 2, maj 2014.