Eridan15

ERIDAN 15Čovjek koji se zvao NikolaMarko LubarPričaPatuljci su ležali u travi, svaki zabavljen svojim poslom. Proljetno sunce milovalo je dolinuovjenčanu planinskim lancem Orgunom, čiji su vrhovi i najžešćem ljetu prkosili vječnimsnijegom. Mirtir je grickao vlat trave i dunuo kroz nos kad god bi mu dosadna muhauletjela u nj. Bio je prelijen da bi je zatukao rukom, a osim toga, šaka mu je bila k’o lopata,pa je postojala ozbiljna prijetnja da umorstvom muhe samom sebi nanese više štete negokoristi.Toplom danu unatoč, bio je pod punom ratnom spremom – neprijatelj nikad ne spava,a sve i da spava, Mirtir nije bio od onih pomodnih tipova koji se vole baš svaki mjesecpresvlačiti. Urtir je bio nešto poduzetniji od svog patuljka po oružju, pa je oštrio sjekiruoslonjen na velik kamen i, sudeći po bezglasnom micanju usana, pjevušio neku pjesmu.Puhao je blagi povjetarac, koji im je hladio oznojena čela pod kacigama.Odjednom se nebo zatamni, a povjetarac preraste u snažan vjetar, koji povije travu nalivadi.- Oho, evo malo osvježenja! – veselo će Mirtir, sretan što je vjetar odnio muhu dalekood njegova nosa. Urtir je i dalje mrmljao pjesmu i oštrio sjekiru, ali sada sa puno manjekoncentracije; ispod oka je gledao otkud ovakva nagla promjena vremena – možda jekakva vradžbina u pitanju? Ako jest, on će odmah toj vještici ili čarobnjaku ili zloduhu (ilitko god već naleti) napravit’ sjekirom krasan razdjeljak na glavi.Uspravio se u sjedeći položaj, sada već pažljivo promatrajući okolinu. Mirtir je i daljeležao, prelijen da bi ustao. Znao je da mu je sudrug tankih živaca i da je do sada većprebrojao sve tratinčice na livadi i usput provjerio čuči li iza koje kakav zmaj il’ slična živinakoju treba skratit’ za glavu il’ dvije.- Diži guzicu!– pokuša Urtir laskanjem potaknuti Mirtira da se pokrene, iznervirannjegovom nezainteresiranošću za naglu promjenu u atmosferiliju. A ova baš tad postadejoš izražajnija: vjetar je tako zapuhao da je oborio Urtira nazad na leđa, a munje zaparašezemlju oko njih.- Jaooooooo, izginušmo! – zajauka Urtir –i k’o za vraga ja u željeznom oklopu, a munjesijevaju, jaoooooooo!Kod kuće je, naime, imao i čipkastu verziju istog, ali tu je oblačio samo po naputkugospođe Urtir, a i to samo onda kad djecu pošalju kod punice. Odjednom, u trenutkulucidnosti tako neuobičajene za patuljke, sjeti se stare izreke:- Grom neće u koprive, jelda?Mirtir mu nije odgovorio–pokušavao je onim svojim ručerdama iskopati rupu u tlu u kojubi se mogao zavući.30