Eridan15

ERIDAN 15postindustrijalističkog društva.Kao što znamo, ovaj znanstveno fantastični film nije smješten u svemirskom brodu,već u Los Angelesu 2019. godine. Film ne prikazuje idealiziranu, sterilnu budućnosttehnološkog reda, već sveopći postindustrijski raspad. LA u filmu nije ultra moderanveć je postmoderan grad. On nema uredno raspoređene moderne nebodere i udobneinterijere. Film nam prikazuje estetiku raspadanja i tamnu stranu tehnologije.Uz svu tehnologiju nalazi se i smeće. Likovi stalno gaze po smeću, u smeću Pris čekaSebastijana, koji živi u napuštenoj, nekada veličanstvenoj, zgradi okružen samo svojimmehaničkim igračkama. Kiša koja neprestano pada, zamagljujući crte grada, doprinosiambijentu depresivnog. Postindustrijalizam funkcionira na smeću – ono je znakproizvodnje, koja je stalno u pokretu, brza, izmjenjiva. Sama estetika likova oslikava ovulogiku recikliranja smeća – kostimi i odjeća koju nose neki likovi predstavlja nešto štomožemo nazvati “modom reciklaže”.Samo društvo u filmu je jedna eklektična bezlična masa ljudi. Azijati, trgovci, pankeri,hari-krišne. Čak je i jezik pastišan – govor grada je mješavina japanskog, španjolskog,njemačkog, čega god. Dno grada je jedna velika tržnica koja spaja orijentalno prošlosti isadašnjosti, nad kojim lebdi ono budućnosti – velike reklame na neboderima.Ova sveopća cyberpunk estetika koja prožima film ukazuje na mnoge postmodernističkeideale koji oblikuju društvo, sa tehnologijom na prvom mjestu. Ona ima dehumanizirajućesvojstvo, služi isključivo u ekonomske svrhe – u ovom slučaju u svrhu perpetuiranjakapitalističke mašinerije. Tehnološko dostignuće u knjizi i filmu predstavljaju androidi,umjetno stvorena bića sa umjetnim inteligencijama i usađenim sjećanjima. I upravo sesa posljednjim modelom androida, čije jedinice imaju usađena sjećanja, stvara novaparadigma. Taj biološko znanstveni pomak kao da omogućava brisanje povijesti. Doslovcenegira postojanje sjećanja, proživljene povijesti i istine, kao osnovnih znakova života, živihbića – čovjeka. Jer sada su sjećanja nešto što se može instalirati i imati.Upravo se oko ovog problema i vrti film, jer Deckard ima poteškoća sa otkrivanjemandroida, kojima su sjećanja podarila, ustvari, život. Primarna problematika koju filmrazlaže jest rasizam: biološki i tehnološki rasizam. Stvaranje razlike između živog iumjetnog, gospodara i roba, ukazuje na to da bez obzira na uznapredovalost tehnologije,društvo će uvijek pronaći razlog za stvaranje razlika između sebe i Drugoga.Rasizam definira društvene hijerarhije i u P.K. Dickovim Androidima i Blade Runneru.U obje priče društvo je generalno rastističko, no stavlja se naglasak na stvaranju finihgranica između dominantnih i subordiniranih grupa. U filmu Deckard se na neki načinčak poistovjećuje sa replikantima kao još jedna od žrtava društvenih i ekonomskihizrabljivanja, i kao netko tko doživljava osjećaje koje ne bi smio doživljavati – replikantise razlikuju od ljudi tako što nemaju osjećaje, već samo isprazna sjećanja, a Deckard jesavršeni lovac jer ni on nema osjećaje.No preokret filma donosi nam karakterizacija likova, jer kroz film više upoznajemo Rachel,58Esej