ISSN-2233-0917

akom? Bezbeli da ne zovu.
Odakle onda izvire ta njegova
potreba da bošnjačku
Nema u ovoj
priči ništa
protiv Srba.
Izuzev ako se
“fašizmom”
ne smatra kad
želiš da tvoj
narod ima što
imaju i drugi
narodi, i da
sebe poštuje
košto sebe i
drugi poštuju.
nanu/nenu/majku prekrsti
i pokrsti u baku?! Za mene
postoji samo jedno objašnjenje...
Muharem se stidi našeg
porijekla, jezika, tradicije, pa
smatra kako je “baka” kulturniji
i napredniji izraz, jer ako
bošnjačka djeca počnu nane
zvati bakama, daleko će dogurati,
kao što je i Muharem
dogurao, da bude korišten
kao alat za diskriminaciju
Bošnjaka. Odricanje od svoga, kako bi
se ugodilo tuđem, najgore je samoponiženje,
jer onaj drugi, za čiju naklonost
se to radi, na to će gledati sa podsmijehom
i gađenjem. Misli li Muharem
kako će njegova pjesma o (bošnjačkoj)
baki ući u srpske i hrvatske čitanke?
Taman posla! Ta pjesma može biti
samo predmet šprdnje kod Srba i Hrvata,
koji će sa uživanjem gledati kako
jedan Bošnjak ponižava i sebe i bošnjačku
djecu. Ali, priča ne bi bila kompletno
užasavajuća da nije
autora ove “Čitanke” koji su
također Bošnjaci. Baš ovu
pjesmu o bošnjačkoj baki, a
ne neku drugu o nani/neni/
majki, u “Čitanku” su uvrstili
osobe koje se zovu Hazema
Ništović i Ibro Ništović.
Za njih važi ono isto što
i za Muharema. I Muharem,
i Hazema, i Ibro jako
dobro znaju da nema bake
kod Bošnjaka, da njihovu
“Čitanku” neće uzeti ni u
većinskim srpskim, ni u većinskim
hrvatskim krajevima, da je taj
udžbenik namijenjen bošnjačkoj djeci,
tako da uvrštavanje ove pjesme ima
apsolutni diskriminirajući karakter, s
ciljem da povrijedi bošnjački identitet.
To znači da su autori ovog bezobrazluka
svjesno i proračunato željeli da zadovolje
političke snage apartheida nad
Bošnjacima, tako što će većinskoj bošnjačkoj
djeci uskratiti pravo da majku
svojih roditelja u lektiri imenuju onako
kako to čine u životu.
Srbi kao sveta bića
Ako sve ovo nije bitno, neka neki srbijanski
pjesnik napiše pjesmu “Moja nana”,
neka tu pjesmu o srpskoj nani srpski autori
uvrste u srpsku “Čitanku” za četvrti
razred, neka srpska a i hrvatska djeca uče
tu pjesmu o nani i neni, a i neka utakmice
reprezentacije Srbije prenosi Sabahudin
Topalbećirević... Srbi ne daju bošnjačkoj
djeci ni nacionalnu grupu predmeta, ne
daju ni bošnjačke učitelje, jer hoće sve posrbiti
i usrbiti, a kako bi tek pustili da im
išta bošnjačko uđe u njihovo srpsko uho,
i u njihovu srpsku glavu. Oni znaju šta je
njihovo, a neće da znaju šta je naše. A mi
haman ne znamo ni šta je naše, jer hoćemo
da naše bude njihovo, tako što će naša
nena postati njihova baka, ili što će naši
fudbaleri igrati na ekavskom, bre.
Nema u ovoj priči ništa protiv Srba.
Izuzev ako se “fašizmom” ne smatra kad
želiš da tvoj narod ima što imaju i drugi
narodi, i da sebe poštuje košto sebe i drugi
poštuju. Kada sam prije nekoliko godina
javno upitao zašto tuzlanski Srbi nikada ne
reaguju kada Dodik i ostali četnici tvrde da
je zločin na Kapiji podmetnut, napala me
u velikosrpskim “e-novinama” jedna žena
koja nosi muslimansko ime i srpsko opredjeljenje.
Pitala se – otkud meni pravo da
pitam Srbe i za šta. Nedavno je ova žena
imenovana za direktoricu jednog od muzeja
u Sarajevu, što je urnek kadrovske politike
u dejtonskoj državi. Meni to nikako
nije bilo jasno zašto ne smijem Srbe pitati
nešto što bi ih želio pitati, i zašto se mnogi
Bošnjaci straše tog mog osjećaja ravnopravnosti
u odnosu na Srbe. Jedan me
prijatelj podsjeti na mržnju koju je prema
akademiku Muhamedu Filipoviću kroz
jednu knjigu i kamaru tekstova izražavao
Marko Vešović, samo zbog toga, veli, što
Marko nije mogao otrpjeti da se Muhamed
osjeća slobodnim i ravnopravnim.
A kamo li begom, a kamo li nadmenim.
U srpskoj šovinističkoj projekciji Bošnjaci
mogu biti samo likovi iz viceva, ili oni koji
se dive svemu srpskom, pa sve svoje proglašavaju
manje vrijednim. Kao što navijači
reprezentacije više vole Marjana, nego
bosanski jezik, i kao što pjesnik Muharem
više voli svoju nepostojeću baku, nego svoju
postojeću nenu. Kad se tu pojavi neko
ko uopće nije fasciniran Srbima, već ih u
najmanju ruku smatra ljudima košto su i
drugi ljudi, namah nastaje konflikt, a taj
neko postaje “fašista”, kao što sam ja imao
čast da postanem. Zašto?
Zato Fatmire što nisi uvidio da su
Srbi sveta bića bošnjačke malograđanske
mitologije – reče mi ovaj jaran. Srbi žele
da su sveta bića Bošnjacima, i bošnjački
malograđani, ti kompleksaši, oni sami
žele da im Srbi budu sveta bića, predmet
uzora i obožavanja. Tek tako moguće je
razumjeti ove, i mnoge druge, požare autodestrukcije
u Bošnjaka.
8. novembar - 5. muharrem
20