Teško je bilo gledati kako nam komšije ruše mesdžid

saff.ba
  • No tags were found...

U - Saff.ba

Hutba: Ramazanski zov džihada

www.saff.ba

broj 274

27. august 2010.

17. ramazan 1431.

cijena godišnje

pretplate 60 KM

Dževad ef. Hodžić, glavni imam Medžlisa IZ Livno

Teško je bilo

gledati kako

nam komšije

ruše mesdžid

Napad na Bošnjake u RS

Reportaža

Ramazanska

disciplina

U zdravom duhu

zdrav ummet

Repriza već

viđenog i

doživljenog

I S S N 1 5 1 2 - 6 5 1 X

9 7 7 1 5 1 2 6 5 1 0 0 4


SAFF broj 274

Sadržaj

Hutbe iz tri sveta mesdžida

Kuds

Istinski čuvari Allahovih svetinja

Polumjesec

Foto kritika

U kojoj državi se nalazi Zapadnohercegovački kanton?

Kolumna

Borba za opstanak

Pederi su očevi pedofila

Reportaža

Ramazanska disciplina

U zdravom duhu zdrav ummet

Ramazan

Propisi, pravila, promišljanja

Abeceda ramazanskog posta

Islambosna

Politika

Pomozite Pakistanu da se ne bi radikalizovao

Svijet medija

John Esposito

Da li su muslimani punopravni građani

Kutak za mlade

Kur’anska pravila (I dio): Međuljudski odnosi

Reci robovima Mojim neka govore samo lijepe riječi

27. august - 17. ramazan

3

8

10

18

32

36

48

54

58


U PRODAJI JE

INFORMACIJE NA TELEFON

062/103-480


Uvodnik

Bagerom po islamu i

ramazanu

centru Tuzle bespravno oduzeta i srušena

kuća kako bi se na mjestu te kuće podigao

Katolički školski centar; nesretni čovjek se

godinama potucao po sudu i dobio pravnu

zadovoljštinu, ali nikome nije naumpalo da

traži rušenje Katoličkog školskog centra.

R ušenje mesdžida u džematu Sturba

Objektima sa vjerskim predznakom oduvi-

u općini Livno nova je stranica dej-

jek se gledalo kroz prste, kako ne bi bila po-

Rtonske povijesti, jer je ovo prvi mu-

vrijeđena najdublja narodna osjećanja. Žr-

slimanski vjerski objekt koji je

tva takvog razmišljanja je nana

srušen nakon završetka rata.

Fata Orlović, u čijem dvorištu

Svima je jasno da mesdžid u

stoji pravoslavna crkva, uprkos

Sturbama nije morao biti srubjelodanim

pravnim dokazima

šen, bez obzira na to što nije

da je bespravno izgrađena. Žr-

imao urednu dokumentaciju,

tva su i brojni drugi multietnič-

jer je takvih objekata i u samom

ki ambijenti na kojima, posebno

Livnu na stotine, a u dejtonskoj

Hrvati, obilježavaju teritorije

državi ih ima na desetine hi-

bespravnim i kriminalnim po-

ljada. Mesdžid je proračunato

dizanjem križača. Izmišljaju

srušen u ramazanu, isključivo u

se razni povodi, instant križni

ime nacionalne i vjerske mržnje

putevi, spomenici svemu i sva-

i netrpeljivosti prema kom narodu, i tu nema nikakve

križ koji to više i nije, jer postaje

dileme. Dokaz za to je 1.500 prikupljenih

simbol mržnje, primitivizma, šovinističkog

potpisa livanjskih Hrvata koji složno posljepila

i zatucanosti. Ipak, nikome u Boš-

državaju rušenje mesdžida i time ovom

njaka nije naumpalo da zastraži papire i po-

zločinu daju kolektivnu dimenziju. Kad se

krene proces uklanjanja tih simbola mržnje,

uzme u obzir da je Livno mala općina, onda

koji su postavljeni, recimo, podno Ahmi-

je 1.500 potpisa pozamašan procenat, koji

ća, ili na ulazu u Tuzlu, a da ne govorimo

više nije incident, već govori o kritičnoj masi

o onom ruglu iznad Mostara. Bošnjaci ne

Hrvata koji su javno i bestidno saglasni da

žele ni jednom gestom povrijediti želju Hr-

treba rušiti muslimanske vjerske objekte,

vata da imaju te svoje križače, iako znaju da

gdje god se za to pruži prilika. Kad kažemo

se radi o svojevrsnom bezobrazluku. Dokle

da se ovdje radi o novoj stranici dejtonske

bismo došli ako bi se Bošnjaci kapricirali i

povijesti, onda mislimo na nekoliko pojava

zastražili pravni osnov za postojanje svih

koje su sa rušenjem mesdžida u Sturbi ušle

tih bespravno podignutih katoličkih, ali i

u javni, politički, pravni prostor. Prvo, imapravoslavnih

simbola okupacije?! Hrvati u

mo masovnu javnu podršku jednog naroda

Livnu, ali i oni koji ih šutnjom podržava-

rušenju bogomolja drugog naroda, a što se

ju, očito je da nisu razumjeli i ispoštovali

u formi peticije nije pojavljivalo ni u vrijeme

bošnjačku toleranciju, već su tu plemenitost

rata. Dosad su se izgradnje bogomolja sma-

razumjeli kao slabost, i kao mutavost, pa

trale autonomnim pravom vjerskih i narod-

su odlučili da se nastave iživljavati nad tim

nih zajednica, pa se niko nikome nije petljao

slabim narodom. I uistinu, kao da su znali,

u posao. Sad odjenom Hrvati uzimaju sebi

bošnjački politički predstavnici nisu ni rije-

za pravo da određuju smiju li Bošnjaci gra-

či rekli u zaštitu livanjskih Bošnjaka. Ako

diti mesdžid. Drugo, u dejtonskoj povijesti

bi sudili po toj šutnji, bošnjačka politika je

se nije dogodio bezobzirniji atak na vjerska

saglasna sa rušenjem mesdžida u ramaza-

prava i slobode, kao što je rušenje mesdžida

nu, dakle, sa postojanjem duplih standarda,

u ramazanu, a da taj atak bude popraćen

po kojima apartheidski zakoni vrijede za

apsolutnom šutnjom najutjecajnih medija,

muslimane, a bezakonje vrijedi za kršćane

intelektualaca i raznih nevladinih organi-

i njihove bespravno podignute objekte i

zacija. Reakcije se nije udostojio čak ni vi-

simbole. Možda bismo povjerovali kako je

soki predstavnik Valentin Inzko, kojemu je

normalno da budemo građani drugog reda,

reisu-l-ulema Cerić uputio otvoreno pismo.

da nije reisu-l-uleme Mustafe ef. Cerića koji

Valja primijetiti da nije reagirao ni jedan od

je i ovaj put, dolaskom u Livno, precizno

onih brojnih Hrvata u Sarajevu koji nam se

dijagnosticirao problem te potvrdio svoju

prodaju kao pobornici zajedništva i razumi-

hrabrost i nesebičnu ljubav prema bošnjač-

jevanja. Niko od njih čak nije vidio ničeg

kom narodu. Na šta bi nam ličila stvarnost

problematičnog u činjenici javnog i veoma

da nemamo reisu-l-ulemu Cerića, koji jedi-

opasnog ispoljavanja kolektivne genocidne

ni od svih bošnjačkih pravaka ustrajava na

svijesti u Hrvata, koji bez imalo stida traže

zaštiti obespravljenih Bošnjaka!? Njegova

rušenje muslimanske bogomolje. Analogno

borba za bošnjačku ravnopravnost mora biti

tome, prisjetit ćemo se situacije od prije de-

uzor svakome ko računa na izbornu i svaku

setak godina kada je jednom Bošnjaku u drugu podršku bošnjačkog

bošnjač-

čemu, samo kako bi se uspravio

naroda.

Impressum

Izdavač

GID SAFF

Velikog sudije Građeše 25, 72000 Zenica

Trg solidarnosti 13, 71000 Sarajevo

mob: +387 61 255 322

distribucija: +387 62 287 412

Žiroračuni kod Raiffeisen banke dd BiH,

Filijala Zenica

(KM) 1610550001210010

(DV) 502012000550080

swift: RZBABA2S

Glavni i odgovorni urednik

Semir Imamović

Redakcija

Abdusamed Nasuf Bušatlić,

Nusret Hodžić, Ezher Beganović, Ramiz

Hodžić

DTP

Fadil Pezo

Lektor

Abdulmedžid Nezo

Stalni saradnici:

Subašić H. Džemal, Ismail Ibrahim, Meho

Bašić, Fatmir Alispahić, Safet Kadić,

Abdulvaris Ribo, Almir Mehonić, Amir

Durmić, Saladin Kovačević, Sejfudin

Dizdarević, Esad Mahovac

Ostali saradnici:

Šemso Tucaković, Ekrem Tucaković, Nijaz

Alispahić, Salko Opačin, Nedim Haračić,

Adem Zalihić, Nedim Makarević

Direktor

Semir Mujić

Direktor marketinga

Semin Rizvić

+387 62 343 635

Koordinator za dijasporu

Ramadan Rušid

+386 41 255 239

Štampa

PRINT & COPY SHOP, Zenica

Časopis izlazi svakog drugog petka.

Rukopisi, diskete i fotografije se ne

vraćaju.

ISSN 1512-651X

redakcija@saff.ba

saffmagazin@yahoo.com

www.saff.ba

Časopis je upisan u evidenciju javnih glasila

u Federalnom ministarstvu obrazovanja,

nauke, kulture i sporta pod brojem 622

27. august - 17. ramazan

5


Hutba

Ramazanski zov džihada

Hatib: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Allah,

A

dž.š., je u Kur’anu objavio: I

Aznajte da od svega što u borbi zapli-

Ajenite jedna petina pripada Allahu i APoslaniku, i rodbini njegovoj, i siročadi, i siromasima,

i putnicima-namjernicima, ako

vjerujete u Allaha i u ono što smo objavili

robu Našem na dan pobjede, na dan kada

su se sukobile dvije skupine, - a Allah sve

može. (El-Enfal, 41.)

Ovaj kur’anski ajet, uostalom kao i

cijela sura El-Enfal, objavljen je povodom

Bitke na Bedru, prve i najveće bitke u

povijesti islama koja se desila u mjesecu

ramazanu, druge godine po Hidžri. Zato

toj velikoj pobjedi i posvećujemo ovu

ramazansku hutbu. Jer, nemoguće je govoriti

o ramazanu i njegovim fadiletima i

neizmjernim blagodatima, a da se ne kaže

da je ramazan, pored toga što je mjesec

posta, ibadeta koji oživljava i okrepljuje

naše duše kao što rodna i berićetna kiša

oživljava suhu i obamrlu zemlji, i mjesec

džihada u kojem su muslimani izvojevali

svoje najveće i najznačajnije pobjede. Post

i džihad su u Kur’anu i kao tematske cjeline

povezani, jer niz ajeta o postu u suri El-

Bekare, koji završavaju sa 187. ajetom, od

niza ajeta o džihadu koji počinju sa 190.

ajetom: I borite se na Allahovom putu protiv

onih koji se bore protiv vas, ali vi ne otpočinite

borbu! Allah, doista, ne voli one koji

zapodijevaju kavgu, dijele samo dva ajeta.

Dakle, prvi niz ajeta podstiče na post, a

drugi na džihad kao ibadet. Veza među

njima je jasna. Priprema za džihad i žrtvovanje

života i imetka na Allahovom putu,

započinje pripremom duše i tijela, pripremom

pojedinca kao ličnosti, ali i cijelog

ummeta, za velike i odlučujuće pobjede i

to kroz zajednički ibadet koji se zove post

za koji je Allah postačima pripremio posebnu

nagradu.

Pobjeda koja je udarila temelje zgradi

islamskog ummeta

Vjerovatno će se mnogi muslimani

zapitati, zašto se baš prva i najveća bitka

u povijesti islama odigrala u ramazanu?

Zašto ta veličanstvena pobjeda muslimana

baš u ramazanu, a ne u nekom drugom

mjesecu? Odgovor je vrlo jednostavan.

Zbog toga što Bitka na Bedru simbolizira

kompletan program i put izgradnje

islamskog ummeta i nudi dugoročni plan

i strategiju s kojom ummet, ako je istinski

primijeni, preuzima palicu vođstva nad

cjelokupnim čovječanstvom. A to zapravo

znači da je Allah, dž.š., podario

muslimanima jedan mjesec u

kojem je ummet u stanju promijeniti

sebe u potpunosti, na

ličnom i kolektivnom planu,

i na tom putu, nošen snagom

imana, preći i prebroditi etape

slabosti, zaostalosti, zabludjelosti,

poniženja, razjedinjenosti

i sl. i popeti se na pobjedničko

postolje, na tron progresa,

duhovnosti, morala, ponosa i

uspjeha. Upravo na to aludira

123. ajet u suri Ali Imran u kojem

stoji: Allah vas je pomogao

i na Bedru, kada ste bili malobrojni

– zato se bojet Allaha, da

biste bili zahvalni. U prevodu

na bosanski jezik, riječ ez-zille,

prevedena je kao malobrojnost,

a zapravo znači poniženje

i svaki drugi vid slabosti

u koje između ostalog spada i

malobrojnost. Kao da se ajetom

želi poručiti: “Vi ste bili

potlačeni, poniženi i nemoćni

sve dok vas Allah nije počastio

islamom i ramazanom i njegovim

blagodatima i velikom

ramazanskom pobjedom koja

je označila novu budućnost

islamu i muslimanima, a koja

će biti u znaku uspjeha i pobjede.” Tako je

i bilo. Nakon Bitke na Bedru, situacija se

u potpunosti promijenila u korist islama i

muslimana. Oni su osnovali državu koja

je u jednom času postala poznata i respektabilna.

Ne samo njihovo okruženje, već

je cijeli tadašnji svijet čuo za tu malu, ali

jaku državu, za malobrojnu, ali duhom

i vjerom u Allaha, snažnu i jedinstvenu

muslimansku zajednicu. Jednostavno,

pobjeda na Bedru je iznjedrila promjene

u svim sferama društvenog života. Zbog

toga Bedr nije kao druge bitke i pobjede

muslimana, bez obzira na njihovu veličinu

i značaj, i zbog toga Allah tu bitku naziva

jevmul-furkan – dan rastavljanja Istine

od neistine, dan kada je svjetlo pobijedilo

tamu i najavilo novu zoru za cjelokupno

čovječanstvo koje se gušilo u tami neznaboštva

i nemorala. I Allah tu bitku i pobjedu

vezuje za mjesec ramazan kako bismo

stalno imali na umu njegovu veličinu

Velika pobjeda

na Bedru nije se

desila slučajno,

ona je ustvari

ramazanska

pobjeda i

neodvojiva je

od tog mubarek

mjeseca u

kojem se

učvršćuje i

obnavlja iman

i u kojem

vjerničke duše

doživljavaju

preporod.

i značaj. Bitka na Bedru ima poseban status

i ona je privilegovana u odnosu na sve

druge bitke, jer su na Bedru udareni temelji

veleljepne građevine koja

se zove islamski ummet. Prvi

od tih temelja jeste spoznaja i

svijest da je pobjeda od Allaha

i da ne zavisi od broja vojnika

i količine naoružanja, i shodno

tome, da će ummet, kad god se

udalji od Allaha, tj. od Njegove

upute i vjere islama, doživjeti

poraz i poniženje bez obzira

na materijalnu i fizičku snagu.

U tom smislu su i Allahove riječi:

Allah je to zato učinio da

bi vas obradovao i da bi se time

srca vaša umirila; a pobjeda je

samo od Allaha – Allah je zaista

Silan i Mudar. (El-Enfal, 10.)

Ako nije tako, kako je onda

moguće da 313 ljudi koji su sa

sobom imali samo dva konja

i 70 deva, pobijedi 1.000 do

zuba naoružanih boraca koji

su imali stotinu konja i 700

deva, a koje su dobro poznavali

i koje prije toga na takav način

nisu mogli pobijediti i kad

su bili ravnopravni u pogledu

ljudstva i tehnike. Ne postoji

drugi odgovor osim da je Allah

pomogao tu skupinu i omogućio

im da ostvare veličanstvenu

pobjedu, ali ne tenkovima,

topovima i ostalim ubojitim oružjem, već

uz pomoć neuobičajenog i “nekonvenciolanog”

naoružanja kao što su: kiša, san,

strah koji je Allah ulio u srca nevjernika

i vojska meleka predvođena melekom

Džibrilom, koji su nemilice ubijali kolovođe

nevjerstva. Spomenuto islamsko pravilo

potvrđuje i današnje stanje islamskog

ummeta. I pored toga što su muslimani

najbrojniji, najbogatiji, pa ako hoćete i

najpismeniji dio čovječanstva, mi smo

isto tako i najponiženiji, najslabiji i najviše

ugnjetavan dio čovječanstva. Kakva

je korist od brojnosti i silnog materijalnog

bogatstva kad fali kvalitet vjere i ubjeđenja

i kad smo se udaljili od Allaha koji Jedini

daje pobjedu i poraz. A onaj ko je daleko

od Allaha, blizu je samo poraza i poniženja.

Kakva je korist od očiju duhovnom

slijepcu koji ima koprenu na srcu, pa nije u

stanju razlikovati Istinu od neistine, dobro

od zla, prijatelja od neprijatelja. Kakva je

27. august - 17. ramazan

6


korist nama Bošnjacima što smo većina u

BiH, kad je naša vjerska i nacionalna svijest

daleko ispod vjerske i nacionalne svijesti

druga dva naroda kojih zajedno nema

koliko Bošnjaka. I kada zbog tolike zapuštenosti

na vjerskom, moralnom, kulturnom

i nacionalnom planu nemamo jasne

ciljeve ni jasnu strategiju, pa nas onda drugi

svojataju, “osvješćuju” i “usmjeravaju”,

poigravajući se s našom državom, životima

i čašću, i zbijajući s nama neslane šale.

Dakle, na Bedru je posijano sjeme nade u

dušama muslimana do Sudnjega dana, a

ono glasi: dok god je Allah s tobom, znaj

da su pobjeda i uspjeh tvoji saveznici, u

suprotnom, sam sebe krivi i plači nad svojom

sudbinom.

Allah voli one koji se na Njegovom putu

bore u saffu kao da su bedem čvrsti

Drugi temelj ili stub koji je udaren u

Bici na Bedru i koji je upravo tada pokazao

svoju pravu snagu i obezbijedio

pobjedu muslimanima, jeste jedinstvo

muslimanskog saffa. Ukoliko se taj uslov

ne ispuni, muslimani mogu čekati godinama

i dovijati se kako god hoće, ali

slast pobjede, napretka i uspjeha u životu,

neće kušati. Na to nas podsjeća i sljedeći

kur’anski ajet: I pokoravajte se Allahu i

Poslaniku Njegovu, i ne prepirite se da biste

klonuli i bez borbenog duha ostali; i budite

izdržljivi, jer Allah je, zaista, na strani

izdržljivih. (El-Enfal, 46.) Ovo pravilo je

postavljeno na Bedru, ali je i danas jednako

aktuelno kao i prije četrnaest stoljeća.

Nažalost, muslimani kao ummet su i to,

kao i mnoga druga pravila, zapostavili, pa

nas umjesto islamskog jedinstva i bratstva

kakvo je krasilo prve muslimane u Bici

na Bedru, “krasi” nejedinstvo koje nas je

usitnilo i podijelilo na državice, emirate,

kraljevine, raznorazne partije, stranke i

džemate, i posijalo mržnju, neslogu, zavidnost

i svekoliku smutnju i razdor. To je

danas postao akutni problem muslimana

na koji uveliko računaju naši neprijatelji.

Zato nije čudo što je Olbrajtova davno

izjavila da Zapad ne bi trebao da brine

zbog toga što muslimani pokušavaju da

dođu do vlasti i do što veće samostalnosti,

jer današnji muslimani su takvi da će se

oni odmah nakon toga posvađati i potuči

i u trenu izgubiti ono do čega su s mukom

došli. Taj problem postaje još veći i stanje

alarmantnije kad se zna da je islam posebnu

pažnju posvetio upravo islamskom

jedinstvu, i bratsku vezu na temelju imana

pretpostavio krvnoj i bilo kojoj drugoj

vezi. Na važnost islamskog bratstva, zajednice

i davanja prednosti društvenim

nad pojedinačnim interesima, svjedoči i to

što su ibadeti poput posta, namaza i hadža

naređeni da se obavljaju skupno, a ne pojedinačno,

da se i na taj način potvrdi ljubav,

sloga i jedinstvo islamskog ummeta.

Zbog toga moramo iskoristiti mubarek

ramazan kako bi u naš život i naše međuljudske

odnose vratili duh islamskog jedinstva

koje su ashabi pokazali na Bedru.

Jer, ukoliko ne iskoristimo blagodat

ramazana i jedinstvenu

priliku da napravimo pozitivan

zaokret u našem životu, i

ukoliko sebe i svoje potomstvo

ne budemo odgajali u duhu

islamskih načela onda nećemo

znati ko nam je prijatelj a

ko neprijatelj, i naš biološki, a

kamo li duhovni, opstanak bit

će doveden u pitanje, tako da

će naš slučaj najviše ličiti slučaju

pileta u kavezu ogromne

zmije. Naime, jedan islamski

učenjak je posjetio zoološki vrt

u kojem je vidio čudan prizor.

Vidio je pile kako se igra i skakuće

oko ogromne zmije koja

je drijemala u svom kavezu. Upitao je stražara

što će pile u zmijskom kavezu, a on

mu je odgovorio da su mlada pilad zmijska

hrana i da će ga ona pojesti čim ogladni.

Nakon toga, učenjak je sam sebi rekao:

“Očigledno je da to pile nije imalo nikoga

da ga podsjeti i poduči ko mu je prijatelj

a ko neprijatelj. Da je odrastalo uz svoju

majku vjerovatno bi ona na njega prenijela

neka važna životna iskustva. Uostalom

takav je slučaj i sa narodom koji kroz život

hodi vjerski i nacionalno neosvješćen i razjedinjen

i koji u susret svom neprijatelju

ide bez naučenih lekcija iz historije i bez

pravog odgoja. Njega čeka ista sudbina.”

Dakle, velika pobjeda na Bedru nije

se desila slučajno, ona je ustvari ramazanska

pobjeda i neodvojiva je od tog

mubarek mjeseca u kojem se učvršćuje i

obnavlja iman i u kojem vjerničke duše

doživljavaju preporod. To je mjesec ponosa,

izbavka iz poniženja i mjesec istinske

pobjede. Povijest najbolje potvrđuje i

otkriva koliko je prirodna veza između

posta i džihada. Tako su muslimani osim

Bedra, osme hidžretske godine, 21. ramazana,

pobjedonosno ušli u Mekku, u

ramazanu je Muhammed, sallallahu alejhi

ve sellem, srušio veliki kip mušričkog

I pored toga što

su muslimani

najbrojniji,

najbogatiji, pa

ako hoćete i

najpismeniji dio

čovječanstva,

mi smo isto tako

i najponiženiji,

najslabiji

i najviše

ugnjetavan dio

čovječanstva.

idola Hubela koji se nalazio u Kabi, u

ramazanu je naredio Halidu ibn Velidu

da ode srušiti kip Uzza, Amru ibn Asu

da sruši kip idola Suva’a i Zejd ibn Sabitu

da sruši kip Menat. Njihovim rušenjem

je srušeno neznabožačko nakaradno

vjerovanje, a svjetlo islama, vjere čistog

monoteizma i tevhida, zasjalo je punim

sjajem. U ramazanu, 13. godine po

Hidžri, muslimani su porazili Perzijance

kod Bevviba, u bici u kojoj je bilo 8.000

muslimana naspram 100.000 Perzijanca.

U ramazanu su muslimani u

vrijeme hilafeta Muavije, r.a.,

53. godine po Hidžri, osvojili

otok Rodos, a 92. hidžretske

godine, Tarik ibn Zijad je sa

12.000 mudžahida vao prvu pobjedu u Španiji.

izvoje-

Zatim, 658. godine po Hidžri,

25. ramazana, Sejfudin Kutuz

je u Bici kod Ajni Džaluta

porazio Tatare poslije čega

se nikada više nisu oporavili,

itd. Da, to su bile velike ramazanske

pobjede i ne postoji

ni jedna prepreka, ma koliko

ona izgledala velika i teška, a

da je muslimani neće savladati

i ostvariti uspjeh ukoliko se

budu držali islamskih principa i temelja

koji su na Bedru uspostavljeni. Međutim,

kada su se muslimani promijenili i kada

je u našim životima, umjesto iskrene vjere,

oslonca na Allaha i jedinstva, počela

da dominira riječ sa najmanje slova, a sa

najviše otrova, “ja”, ja sam to uradio, ja

sam bolji od tebe, ja sam zaslužio više od

drugih, moja partija je bolja od tvoje, moj

džemat je jedini na istini i sl., tada smo

izgubili sebe. I umjesto da budemo istinske

ličnosti okupljene oko Božanskog

programa i upute, ličnosti koje imaju

svoje ime i koje nisu repa bez korjena,

pretvorili smo se u zamjenicu “ja” u kojoj

je sadržan sav naš egoizam i sujeta, i

naša svekolika udaljenost od principa ponosa

i uspjeha: “rekao je Allah i Njegov

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem,” i

“slušamo i pokoravamo se”. A tada su

počeli porazi i poniženja, u ramazanu i

mimo ramazana, jer onaj ko u ramazanu

ne pobijedi svoju sujetu i kome je njegov

nefs i njegova strast najveća prepreka do

uspjeha, on očigledno nije shvatio smisao

posta i veličinu ramazanske blagodati, i

nije kušao slast ramazanskog ibadeta, pa

onda ne može kušati ni slast pobjede i

uspjeha.

27. august - 17. ramazan

7


Hutbe iz tri sveta mesdžida

Mekka: Dr. Salih b. Abdullah b. Humejd

Medina: Dr. Abdulmuhsin

Strah od Allaha Iskoristimo r

Preveo i sažeo:

Amir Durmić

L judska srca neće istin-

Lski biti osviještena, niti

će biti u potpunosti budna

osim onda kada se u njima

nađe strah i strepnja od

Uzvišenog Allaha. Strah od

Allaha ljude vodi ka onom

što je za njih dobro i korisno,

i udaljava ih od onoga što je

za njih loše i pogubno. On

ih vodi ka ispravnom znanju

i dobrim djelima, a uz sve to,

strah od Allaha čovjekove

organe i ekstremitete sputava

i suzdržava od činjenja

grijeha i raznih prijestupa.

Strahopoštovanje koje vjernik

osjeća pred Allahom

čini ga Njegovim pokornim

robom koji izvršava Njegove

naredbe i kontroliše svoje

strasti. Obraćajući se vjernicima,

Gospodar svjetova je

rekao: I Mene se bojte!

(En-

Nahl, 51.). Strah od Allaha

kod čovjeka budi želju da

se natječe u činjenju dobra,

povećava njegove ambicije

za ahiretom i on u njemu uništava i

najmanji oblik oholosti i zadivljenosti

samim sobom. Sve u svemu, bojazan

koju rob osjeća pred svojim Gospodarom

mu pomaže u svakom pogledu.

O tome je Uzvišeni rekao: Allah

objavljuje najljepši govor, Knjigu sličnu

po smislu, čije se pouke ponavljaju, zbog

koji podilazi jeza one koji se Gospodara

svoga boje, a kada se spomene ime

Allahovo, kože njihove i srca njihova se

smiruju. Ona je Allahov pravi put na

koji On ukazuje onome kome On hoće...

(Ez-Zumer, 23.). Poštovana braćo,

strah od Allaha je poželjan sve onda

dok nas on čini boljim vjernicima i sve

dok nas navodi da činimo ono čime

nas je Uzvišeni Allah zadužio i da se

klonimo onoga što nam je zabranio.

Međutim, vjernik sebi nikada ne smije

dozvoliti da ga strah od Allaha odvede

u očaj pa da izgubi nadu u Allahovu

Kada se istinski

strah od Allaha

ustali u srcu

vjernika, on će

svojom snagom

poništiti sve ono

što je loše i što

je u suprotnosti

s njegovom

vjerom.

Preveo i sažeo: Semir Imamović

A llah Uzvišeni je posebno vrednovao

Aneke noći i dane u toku godine, a

Aramazan je učinio predvodnikom mjeseci,

u njemu objavio Kur’an, otvorio džennetske

kapije i zatvorio džehennemske i

povezao šejtane u okove. Onaj ko bude

postio njegove dane i noći provodio u namazu,

bit će mu oprošteni prošli grijesi. U

njemu je noć koja je bolja od hiljadu mjeseci.

Allah, dželle šanuhu, je učinio ramazan

sezonom za brisanje i oprost grijeha,

mjesecom dobra i milosti, koji se dočekuje

sa radošću i ushićenjem: Reci; “Neka se

zato Allahovoj blagodati i milosti raduju,

to je bolje od onoga što gomilaju.” (Prijevod

značenja, Junus, 58.). Cilj ramazanskog

posta je postizanje bogobojaznosti: O

vjernici! Propisuje vam se post, kao što je

propisan onima prije vas, da biste se grije

eha

klonili (da bi ste bogobojazni bili). (El-Bekare,

183.). Iskrenost je temeljni uvjet za

ispravnost i prihvatanje djela. Ako u njemu

bude trunka rijāa (pretvaranja i dodvoravanja

ljudima), ili dozivanja nekoga

drugoga mimo Allaha i traženja pomoći

od njega, bit će poništeno i odbačeno, jer

Allah, dželle šanuhu, ne prima djelo koje

je učinjeno radi nekoga drugog osim (pored)

Njega, što se nedvosmisleno akcentira

u poznatom hadisi-kudsijju: “Ja sam

najneovisniji o tome da Mi se neko kao

drug pripiše, onaj ko to uradi, ostavit ću

ga zajedno sa onim koga Mi je kao druga

pripisao.’’ (Muslim). Dobro djelo popraćeno

bogobojaznošću se uvećava i traje,

a dobro djelo, koje je utemeljeno na neispravnom

nijjetu, slabi i iščezava. Uzvišeni,

u prijevodu značenja, kaže: I Mi ćemo

pristupiti djelima njihovim koja su učinili u

prah i pepeo ih pretvoriti. (El-Furkan, 23.).

Namaz je stub islama i njegov drugi temelj

na kojem on počiva, ko ga u potpunosti

ostavi, neće mu biti primljena ostala

djela, post, hadž, dobročinstvo. Rekao je

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Između

čovjeka, širka (idolopoklonstva,

politeizma) i kufra (nevjerstva) je ostavmilost

i prestane izvršavati

Allahove naredbe, smatrajući

da nema nikakve šanse

za uspjeh i lijepu konačnicu.

Najbolji pokazatelji ispravnog

i poželjnog straha od

Allaha a

su ustrajnost u či-

njenju dobrih djela i stalna

svijest o toma da nas Allah

prati i da vrlo dobro zna

naše stanje. Strah od Allaha

vjernika stalno održava budnim i

ozbiljnim i nikada mu ne pruža garanciju

da se spasio i da je u potpunosti

uspio. O onima koji Ga se istinski

boje, Uzvišeni je rekao: ...ljudi koje kupovina

i prodaja ne ometaju da Allaha

spominju i koji molitvu obavljaju i milostinju

udjeljuju, i koji strepe od Dana

u kom će srca i pogledi biti uznemireni.

(En-Nur). Znajte draga braćo da onome

ko se Allaha bude bojao, takvome

niko neće moći nikakvu štetu nanijeti,

a onaj ko bude od nekog drugog mimo

Njega strepio, takvome niko neće

moći pomoći. Kada se istinski strah

od Allaha ustali u srcu vjernika, on će

svojom snagom poništiti sve ono što je

loše i što je u suprotnosti s njegovom

vjerom. Na kraju, budite svjesni da je

jedna suza koju vjernik pusti iz straha

pred Svevišnjim Allahom dovoljna do

utrne i najžešću vrelinu grijeha.

priliku

27. august - 17. ramazan

8


ibn Muhammed el-Kasim

Kuds: Muhammed Ebu Sinine

amazansku Istinski čuvari

Allahovih svetinja

Dobro djelo

popraćeno bogobojaznošću

ljanje namaza.’’ (Muslim).

Onaj ko popravi

se uvećava i

traje, a dobro svoj nijjet, bude obavljao

djelo, koje je namaze, onako kako

utemeljeno na mu je naređeno, i isposti

neispravnom mjesec ramazan onako

nijjetu, slabi i kako to dolikuje i priliči,

iščezava. doista je uspio. Zekat se

u mnogim kur’anskim

ajetima spominje zajedno

sa namazom, on je njegov

nerazdvojni drug, i jedan od temelja islama,

koji dušu čisti od škrtosti i pohlepe,

unapređuje i čuva imetak, i čovjeka svrstava

u red plemenitih i odabranih Allahovih

robova: Uzmi od dobara njihovih

zekat, da ih njime očistiš i blagoslovljenim

ih učiniš, i pomoli se za njih, molitva tvoja

će ih sigurno smiriti. – A Allah sve čuje i sve

zna. (Et-T

Tevbe, 103.). Zekat čovjeka čuva

od Allahove kazne kojom On kažnjava

grješnike, i udaljava od njega velike nedaće

i nesreće, kao što Uzvišeni, u prijevodu

značenja, kaže: ...onome koji udjeljuje i ne

griješi, i ono najljepše smatra istinitim –

njemu ćemo Džennet pripremiti; a onome

koji tvrdiči i osjeća se neovisnim i ono najljepše

smatra lažnim – njemu ćemo Džehennem

pripremiti. (El-Lejl, 5. – 10.). Izvršavanje

zekata je znak čovjekovog uspjeha,

i dokaz njegovog ubjeđenja. On je pravo

siromašnih u imetku bogatih, koji su ovu

obavezu dužni izvršiti, bez i najmanjeg

prigovora ili omalovažavanja potrebnih,

njome upotpunjavaju svoju vjeru i čuvaju

svoj imetak.

Preveo i sažeo:

Esad Mahovac

Hvala Allahu koji nas

je počastio sa nekoliko

Svojih svetosti: svetosti

mjesta, svetosti vremena i

svetosti djela. Ako priznamo

Allahu da smo mi čuvari

– murabiti Njegovog svetog

hrama u ovom časnom

mjesecu, pa mi smo dakle

objedinili sve spomenute

svetosti, a to je za vjernika

velika počast. Allah od nas

očekuje da svojim djelima

potvrdimo da smo mi

istinski čuvari Njegovog

hrama, pa da li smo spremni

na to?! Ovo je mjesec

u kome je objavljen Kur’an

i mjesec u kome je Allah

spuštao Svoju pomoć, ali

samo Svojim iskrenim i

odanim robovima. Međutim,

stanje većine nas, izuzev

onih kojima se Allah

smilovao, govori o nečemu

sasvim drugom. Naše stanje

danas raduje jedino neprijatelja.

Mi smo ummet čija vrijednost je

utemeljena na vjeri. Vođa pravovjernih,

Omer b. el-Hattab, radijallahu

anhu, kada je zakoračio na ovo tlo u

jednoj ruci je nosio svoje papuče, a u

drugoj držao povodac svoje jahalice,

pa je Ebu Ubejde pomislio da je to skrnavljenje

njegovog ugleda i prigovorio

mu zbog toga. Tom prilikom Omer je

poželio da je to rekao neko drugi pa

da ga, na njemu svojstven način, učini

poukom za druge. Međutim, zadovoljio

se riječima koje i sada odzvanjaju

našom časnom historijom: “Mi smo

narod kojeg je Allah uzdigao islamom,

Zar nas

svakodnevne

scene terora,

nepravde i

ubijanja neće

opametiti i

navesti da se

vratimo svojoj

vjeri?! Zašto

bježimo od

toga?!

i kad god budemo tražili

ponos u nečemu drugom,

Allah će nas poniziti.”

A mi danas ovdje umjesto

da tražimo ponos u svom

jedinstvu i svojoj vjeri, mi se

razilazimo ne znajući koliku

uslugu na taj način činimo

neprijatelju. Zar nas svakodnevne

scene terora, nepravde

i ubijanja neće opametiti i

navesti da se vratimo svojoj

vjeri?! Zašto bježimo od toga?! A da li

bi mi na taj način učinili išta drugo do

vraćanja i obraćanja Silnom i Jakom

koji bi nas pomogao i Milostivom koji

bi nam oprostio? Znajte da za nas ima

nade. Islamski ummet je prolazio i

kroz veću krizu i slabost od ove u kojoj

smo mi sada. Ali iz te slabosti nikao

je Salahuddin el-Ejjubi, iznikla je bitka

Ajnu Džalut. Dovoljno je da znamo da

nas Allah želi pomoći ukoliko budemo

Njemu odani i pokorni. Allahovi robovi,

vratite se Allahu i znajte da: Allah

čini šta hoće, ali većina ljudi ne zna.

(Jusuf, 21.).

27. august - 17. ramazan

9


Polumjesec

Ivan Šarčević

Franjevac sa dva lica

Ivan Šarčević, profesor na Franjevačkoj

teologiji u Sarajevu i glavni

urednik Svjetla riječi redovno piše

kolumne za sarajevski list Oslobođenje.

U tim svojim kolumnama pop

Ivan Šarčević često piše o nesretnim

zloupotrebama vjere u političke svrhe.

Iz čitanja njegovih kolumni u

Oslobođenju može se steći pogrešan

dojam da je Ivan Šarčević čovjek pun

tolerancije i pravi komšija. Za razliku

od licemjernog pametovanja u Oslobođenju

gdje nas Šarčević podučava

kako trebamo poštivati drugo i drugačije

kao i svoje, i kako moramo biti

tolerantni jedni prema drugima ako

želimo sreću ovoj našoj napaćenoj

Bosni i Hercegovini, pop Šarčević se

među katolicima na misama ponaša

sasvim drukčije. Ivan Šarčević je tri

dana prije sramnog rušenja mesdžida

u livanjskom selu Sturbi bio glavni

propovjednik na velikom okupljanju

katolika u susjednom selu Vidoši, u

selu odakle je došla inicijativa za rušenje

sturbskog mesdžida. U toj misi

Ivan Šarčević je spomenuo muslimane

ali u jednom drugom kontekstu,

možemo slobodno reći neprimjerenom

kontekstu ( Govoreći o značaju

Djevice Marije za kršćanstvo, pop

Šarčević je naveo da i mi muslimani

poštujemo Mariju Majku Božiju.).

Iako ima veliki autoritet među

katolicima Ivan Šarčević je prešutio

katoličku sramotu oko rušenja mesdžida

u Sturbi, nije se htio nijednom

riječju zauzeti za poštivanje drugog

i drugačijeg, za poštivanje komšija

muslimana. Zato ne sumnjamo da

će u prvoj narednoj kolumni u Oslobođenju

opet pisati stare licemjerne

teze i na taj način pokušati predstaviti

svećenički poziv u svjetlu dobra

i pomirenja.

SDA i S BiH

Kako su krenuli uskoro neće htjeti ni u džamiji biti

zajedno!

Prilikom ovogodišnjeg obilježavanja

godišnjice 505. viteške brigade u

Bužimu predstavnici SDA i Stranke

za BiH su u prisustvu desetak hiljada

Bošnjaka demonstrirali koliko mrze

jedni druge. Naime, delegacije spomenutih

partija nikako nisu pristale da

zajedno posjete muzej i šehidsko turbe

i da prouče zajedničku fatihu već su to

uradili odvojeno. Okupljeni narod je

ostao u čuđenju jer ranijih godina nisu

imali priliku vidjeti ovoliku količinu

Oslobođenje

“Ne tuguj”, konačno pravi feljton o islamu

Od prije nekoliko dana sarajevski

list Oslobođenje

je u rubrici feljton

počelo sa objavljivanjem serije tekstova

Sigurnosno – obavještajne strukture BiH

Islamski praktičari pod lupom

Prema

informacijama

našeg magazina, nakon

terorističkog napada

u Bugojnu odnosi unutar

sigurnosno – obavještajnih

struktura Bosne i Hercegovine

postali su veoma zanimljivi,

odnosno pojedinci

iz tih službi vode skrivene kampanje

protiv pojedinih sigurnosnih službenika,

tačnije protiv službenika Bošnjaka

muslimana koji su praktični vjernici.

Srpski i hrvatski kadrovi te ateistički

nastrojeni bošnjački kadrovi sumnjiče

svoje kolege muslimane da su slaba

karika ovih službi jer su, kako to oni

mržnje i razjedinjenosti. Kako je krenulo,

još malo pa neće zajedno htjeti

ni u džamiju!

čiji je autor ugledni šejha Aid ibn Al

Qarni. Tekstovi koje objavljuje Oslo-

bođenje

su dio Al Qarnijeve knjige

“Ne tuguj”. Knjiga “Ne tuguj” je već

deceniju bestseler u svim arapskim zemljama.

Prodana je u više milionskom

tiražu. Prevedena je na preko 30 jezika.

Među prve prijevode sa arapskog jezika

spada i bosanski prijevod “Ne tuguj”,

kojeg je sačinio Mirza Sarajkić, a u izdanju

renomirane kuće za islamistiku

Bookline iz Sarajeva. Ujedno, ovo je

prvi put da je Oslobođenje

pristalo da

objavi seriju tekstova u kojem se na pozitivan

način govori o islamu. Do sada

Oslobođenje

je uglavnom objavljivalo

tekstove u kojima se na najgori način

piše o islamu, kao što su pisanja Željka

Ivankovića.

kažu, zbog prakticiranja islama bliski

vehabijskim krugovima u BiH. Zbog

ovakve atmosfere u sigurnosno – obavještajnim

službama BiH nameću se

novi standardi rada u službi. Oni službenici

koji ne kriju svoju privrženost

islamu već postaju predmet pritisaka i

uskraćivanja privilegija.

27. august - 17. ramazan

10


Biskup Franjo Komarica

Problem u Sturbama je trebalo riješiti ljudski a ne

nasilno

Biskup Franjo Komarica

je jedini katolički svećenik

koji je pozvao livanjske

Hrvate da nesporazume oko

izgradnje mesdžida riješe sa

svojim komšijama na ljudski

način i bez sprovođenja bilo

kakve sile. Prema svjedočenju

Dževad ef. Hadžića,

glavnog imama Medžlisa

Islamske zajednice u Livnu,

biskup Komarica je tim

povodom pisao načelniku

Livna. “Jedini koji je nešto

poduzeo je biskup Komarica

kojem sam pisao i tražio

da interveniše kod lokalnih

vlasti. On je i napisao pismo

načelniku općine Livno Luki Čelanu

i predsjedniku vlade 10. kantona Nediljku

Rimcu u kojem ih je zamolio da

problem riješe “ljudski a ne nasilno”.

Iako su se načelnik Čelan i predsjednik

Reis dr. Mustafa ef. Cerić

Kantona 10 Rimac oglušili na pismo

biskupa Komarice koristimo ovu priliku

da se iskreno zahvalimo biskupu

Komarici za njegovu ljudsku i dobru

komšijsku namjeru.

Napaduju ga jer se bori za svoj narod i svoju vjeru

Apel za pomoć

Dalipovski Vasvija

Selam. Nedavno mi se obratila

džematlijka sa sljedećom molbom:

“Molim Vas da mi pomognete.

Ja sam djevojka u invalidskim kolicima.

Rođena 15. 1. 1978. god. u

Zenici. Živim sa majkom. Majka

ima malu penziju. Vezana sam za

kolica. Kolica su moje noge. Bez

njih ne mogu obavljati dnevne poslove

kao što su: kupovina hrane,

odlazak u džamiju, doktoru ...

Imam kolica na guranje. Ja nemam

snage za njih jer su mi teška

za kretanje. Trebao bi neko da mi

konstantno pomaže. Moji prijatelji

nemaju uvijek vremena. Svako

ide svojim poslom. Imaju kolica na

motor od 8.000 KM. Dobavljač

može sniziti na 6.000 KM. Ja nemam

mogućnosti da ih kupim.

Molim Vas da mi pomognete.

Moja adresa. Dalipovski Vasvija,

Jalijski put 139. tel. 061 399 981.’’

Mnogi pametnjakovići u našoj

zemlji skloni su često upućivati

kritike reisu dr. Mustafi ef. Ceriću

zbog njegovog navodnog miješanja u

politiku. Početkom ramazana Bošnjaci

su širom BiH izloženi raznim pritiscima

između kojih se izdvajaju rušenje

mesdžida u Sturbi i napad policije Republike

Srpske na bošnjačke povratnike

u Bosanskom Novom i Bosanskoj

Dubici. Iako su Bošnjaci izloženi strašnoj

nepravdi bošnjački političari su

izabrali šutnju. Da se nije umiješao reis

dr. Mustafa ef. Cerić, odnosno da on

nije posjetio ugrožene Bošnjake i ulio

im malo nade i hrabrosti niko ništa

ne bi poduzeo. Reis Cerić ne pristaje

na šutnju, on se ne žali i ne štedi kada

je u pitanju hizmet bošnjačkom narodu.

Zahvaljujući njegovoj odlučnosti i

upornosti svako važno pitanje po interes

bošnjačkog naroda kao i svako

ugrožavanje interesa bošnjačkog naroda

dobije potrebnu pažnju javnosti

zbog čega su spriječene brojne mutne

radnje protiv BiH i Bošnjaka. Eto zašto

reisovi kritičari ne vole ni njega ni

njegovo miješanje u politiku!

27. august - 17. ramazan

11

Džematlije Sejmena su pomogle

jednom hedijom ali je to nedovoljno.

Ako postoji mogućnost da

objavite Vasvijinu molbu u idućem

broju Saffa. Mahsuz selam i unaprijed

hvala.

Hfz. Safet ef. Husejnović.


Amir Ahmić

Izuzetan profesionalac i

patriota

Govoreći za portal RTM.ba, Damir

Arnaut, savjetnik Harisa

Silajdžića je iznio niz do sada nepoznatih

detalja o osobama koje su dale

veliki doprinos u procesu nedavne

sudske pobjede Ejupa Ganića nad

Srbijom u Londonu. “...najvažniji i

najzahtjevniji dio moje uloge je bio

vezan za pripremu i prezentaciju naše

pravne argumentacije. Ovo nisam

mogao govoriti dok je proces trajao,

ali čovjek koji mi je osigurao najveću

količinu dokumentacije - u najkraćem

roku - je bio oficir za vezu našeg

Kabineta sa Haškim tribunalom -

Amir Ahmić. Iako nam je glavni tužilac

ICTY-a Serge Brammertz odbio

dati svaki dokument koji smo zvanično

tražili, doslovno nije bilo dokumenta

koji mi je u Londonu trebao,

a koji Ahmić nije mogao pribaviti u

roku od sat vremena. Ahmić je sve

odradio brzo i profesionalno, rukovodeći

se prvenstveno interesima države

i ne obazirući se na birokratska

podmetanja”, kaže Damir Arnaut.

Amir Ahmić je jedan od rijetkih

Bošnjaka koji daje sve od sebe na zaštiti

interesa BiH i Bošnjaka. Ovaj

izuzetni profesionalac i patriota malo

govori o sebi i svom radu. Umjesto

prazne priče Amir Ahmić svoj posao

radi odgovorno i čestito. Damir

Arnaut je naveo samo dio onog što

Amir Ahmić skoro svakodnevno

godinama radi i doprinosi u korist

Bosne i Hercegovine.

Kad je politika slijepa od želje za vlašću

Avazov sramni napad na Amora Mašovića

Proteklih dana iz Republike

Srpske vodi se oštra

kampanja protiv Amora

Mašovića. Jasne su namjere

predstavnika RS-a, oni

na sve načine žele spriječiti

Amora Mašovića da otkriva

njihove zločinačke tragove.

Kad god otkrije neku grobnicu

iz RS-a prema Amoru

Mašoviću krenu razne vrste

optužbi. Na njihovu žalost

takve stvari Amora Mašovića

još više motiviraju i daju mu

snage da nastavi sa razotkrivanjem

zločina nad Bošnjacima.

Nažalost, u kampanju

protiv Amora Mašovića ovih

dana uključio se i Dnevni

avaz

koji je kroz usta Jasmi-

na Odobašića, bivšeg uposlenika

Instituta za nestale

osobe BiH iznio nekoliko

sramnih optužbi od kojih je

najgora da je Amor Mašović

izdajnik interesa bošnjačkog

naroda. Na istom mjestu se vidi zašto

Avaz

napada Amora Mašovića. Naime,

SDA je za naredne izbore na svoju listu

stavila i Amora Mašovića. To je bio dovoljan

razlog Avazu da ga napadne. Pa

ko to u Bosni i Hercegovini, odnosno

koji to Bošnjak valja ako ne valja Amor

Mašović. Amoru Mašoviću podmetati

da je izdajnik bošnjačkog interesa je

izvan razuma.

Dževad Galijašević

Dodikov plaćenik traži podjelu BiH na tri entiteta

onačno je Dževad Galijašević

Kotkrio K zašto ga plaća Milorad

Dodik. Galijaševićeve omiljene novine

banjalučki Fokus

objavile su ovih

dana tekst pod naslovom “Očigledan

i neizbježan raspad BiH na tri etničke

države” a u kojem iznose zalaganje

Dževada Galijaševića

da se BiH podijeli na tri

entiteta.

“Fond za humanitarno

pravo BiH iz Zenice,

čiji je predsjednik Dževad

Galijašević smatra da je jedino

pravedno i demokratsko

rješenje u BiH ustavna

federalizacija zemlje na tri

većinski etnička multietnička

entiteta, a ukoliko se ovo

rješenje ne primijeni, sasvim

je očigledan i neizbježan

raspad BiH na tri etničke

države”, piše Fokus. Iako je

Dževad Galijašević psihijatrijski

slučaj ovakvi stavovi se moraju

uzeti zaozbiljno jer je očigledno da je

Dodik svojim plaćenicima naložio da

se krene u rušenje BiH. Galijašević je

to ozbiljno shvatio i odmah se dao na

posao.

27. august - 17. ramazan

12


Foto kritika

U kojoj državi se nalazi Zapadnohercegovački kanton?

Apel za pomoć

Mufid Kozlić

Na ovoj fotografiji vidimo kako

Vlada Zapadnohercegovačkog

kantona zasjeda u svom kabinetu u

Širokom Brijegu. Prema simbolima

koji se mogu vidjeti na ovoj fotografiji

nikako se ne može naslutiti da se

radi o kantonu koji se nalazi u Bosni i

Hercegovini. Zar je moguće da u jednoj

sekularnoj državi kakva je Bosna

i Hercegovina simbol nečije vjere, u

ovom slučaj križ, bude najdominantniji

simbol koji krasi instituciju te iste

Foto polumjeseca

države? U Bosni i Hercegovini je jednima

sve dozvoljeno. Zamislimo šta

bi bilo kada bi u kabinetu Vlade Sarajevskog

kantona na zidu bila obješena

levha sa ispisanim šehadetom “La ila

he illah”. Naravno, to je čak nemoguće

ni zamisliti jer bi ta vlada bila optužena

za rušenje sekularnog sistema u

BiH. U slučaju Vlade Zapadnohercegovačkog

kantona je sasvim drukčije,

njima je sve dozvoljeno jer su na zid

objesili križ.

Višegrad - jezero Perućac: Džematlije Fahdove džamije iz Sarajeva

pomažu u iskopavanju posmrtnih ostataka Bošnjaka ubijenih na

području Višegrada

prošlom broju smo objavili apel

U za Mufida Kozlića koji je kao

dječak od 12 godina zadobio povredu

desnog oka na koje je skoro ostao

slijep. Po izbijanju agresije na BiH

uključuje se u redove Armije R BiH

a kasnije se priključuje jedinici Odred

“El Mudžahidin”. Nažalost, u maju

1995. godine gasi mu se potpuno vid

na desno oko. U septembru 2007. godine

gubi vid i na lijevo oko. Poslije

tri teške operacije doktori su morali

konstatirati da je Mufid ostao potpuno

slijep. Ovaj mladi i nadasve hrabri

čovjek ne gubi nadu i hvata se u koštac

sa iskušenjima. Da bi olakšao svoj

život Mufidu su potrebna pomagala.

Najpotrebnije pomagalo za Mufida je

kompjuter. Nažalost, on nema tolika

primanja da bi sebi mogao priuštiti takvo

potrebno pomagalo. S obzirom da

su se odazvala samo dva dobra čovjeka

koji su uplatili pomoć na Mufidov

račun, te da još uvijek nedostaje dovoljno

novca za kupovinu kompjutera

pozivamo vas da se uključite u ovu

plemenitu akciju opskrbe Mufida

Kozlića sa potrebnom kompjuterskom

opremom. Za sve one koji mogu i žele

pomoći Mufidu mogu to učiniti tako

što će uplatiti svoju donaciju na slijedeće

brojeve žiro računa:

Račun u KM kod IK-a banke

1340100000000120

Devizni račun IK-a banka – IBAN:

BA391340100000000120

SWIFT CODE: IKBZBA2X

Adresa:

Mufid Kozlić, Vukotići 39,

72212 Nemila

Broj mobitela:

061 417 958

27. august - 17. ramazan

13


Intervju

Dževad ef. Hadžić, glavni

Teško je bi

komšije ruš

Prva trećina svetog mjeseca

ramazana u BiH obilježena

je rušenjem mesdžida u

džematu Sturba. Ovaj događaj

ražalostio je sve muslimane u

Bosni i Hercegovini. O tome

kako se Bošnjaci u Livnu nose

sa ovim tužnim događajem

razgovaramo sa Dževad ef.

Hadžićem, glavnim imamom

Medžlisa IZ Livno

Razgovarao: Ezher Beganović

Prva trećina svetog mjeseca ramazana

u BiH obilježena je rušenjem mesdžida

u džematu Sturba. Ovaj događaj

ražalostio je sve muslimane u Bosni i

Hercegovini. Kako se Bošnjaci u Livnu

nose sa ovim tužnim događajem?

Hadžić: Ovaj događaj je sve muslimane

u Livnu jako pogodio, posebno one u

Sturbi. Sjećam se kad sam ih obavijestio

da smo sakupili novac za njegovu izgradnju

bili su presretni, jer će od sada i oni

imati svoj mesdžid, imat će gdje zajednički

klanjati, okupljati se, učiti djecu...

Sreći nije bilo kraja. Posebno je svečano

bilo kad smo započeli sa izgradnjom. A

onda odjednom, kao grom iz vedra neba,

odjeknu vijest da naše komšije sakupljaju

potpise protiv izgradnje mesdžida. Prvo

nevjerica, a onda kad se vijest potvrdila i

kada smo dobili spisak zahtjeva potpisnika

peticije, nismo mogli vjerovati da naši susjedi,

od kojih smo očekivali podršku i pomoć,

jer smo komšije, pa komšije trebaju

tako postupati, nismo mogli vjerovati da

to naši susjedi zahtijevaju. Da nam ne daju

graditi mesdžid i da traže da srušimo ovo

što smo do sada izgradili!? Doživjeli smo

strašan šok. Niko to nije mogao pretpostaviti.

Pa da smo mogli predvidjeti, zar bismo

išli u gradnju? Naravno da ne bismo.

27. august - 17. ramazan

14


imam Medžlisa IZ Livno

lo gledati kako nam

e mesdžid

biti provokacija izgradnja objekta koji je

neophodan za upražnjavanje vjerskih potreba...

Ali bilo je uzalud. Insistirali su na

rušenju. Kasnije će pravi razlog isplivati na

površinu. U razgovorima sa vođama peticije

otvoreno su nam rekli da oni ne žele u

svojoj župi islamski objekat i da ga nikada

nećemo izgraditi. Očigledna je bila mržnja

na njihovim ustima dok su to govorili. A

šta su tek osjećala prsa njihova možemo

samo zamisliti.

Kada su čuli da je reisu-l-ulema klanjao

na temeljnoj ploči mesdžida koju

nisu bili toga dana uklonuli, sljedeći dan

su došli sa velikim bagerom i uništili i tu

ploču i odvezli materijal. A evo sada svaku

noć u vrijeme teravih-namaza u nekoliko

vozila nailaze cestom pored

Tužni smo i ožalošćeni. Toliko čekati na

izgradnju mesdžida, a onda se pobune komšije

i sruše ga. Nije to lahko podnijeti.

Nakon rušenja mesdžida u Sturbi, svi

dobronamjerni i razumni ljudi u BiH

se pitaju zašto livanjskim Hrvatima

smeta da njihove komšije Bošnjaci na

svojoj zemlji i u svom selu sagrade sebi

mali mesdžid. Imate li Vi odgovor na

ovo pitanje?

Hadžić: To pitanje neprestano postavljamo.

Zašto? Zašto? Stalno ponavljaju kako

je to bespravno izgrađen objekat i da oni

žele poštovati zakon i da je to jedini razlog.

Međutim, mi sada jasno znamo da nije to

razlog. Pa da oni žele poštovati zakon, prije

ovog objekta ima na desetine drugih koje

bi trebalo porušiti jer su izgrađeni bez ikakvih

dozvola, koje ni dan-danas ne posjeduju.

Mi nismo izbjegavali zakon, mi smo

sve oko ovog objekta pustili u proceduru,

jer da biste predali zahtjev za dozvolu, moraju

vam imovinski odnosi biti čisti. Pošto

smo to preko advokata dali u proceduru,

čekali smo samo da on to završi i onda

bismo sve uredno predali. Pa mi smo sve

naše objekte uradili sa potrebnim dozvolama.

Niti jedan naš objekat nije bespravno

izgrađen, za svaki posjedujemo potrebne

dozvole. Zašto bi to činili sa ovim objektom

u Sturbi. Jedini razlog naše žurbe je

blizina mjeseca ramazana, gdje smo htjeli

završiti prostoriju za klanjanje prije ramazana,

kako bismo ramazan proveli u ljudskim

uslovima, jer ove godine do sada gdje

smo klanjali to nisu bili ni približno uslovi

u kojima se klanja. Dakle, nije bilo ni

jednog realnog i razumnog razloga zašto

bi nam rušili mesdžid. Kažu bila je planirana

munara. Evo ja sada kažem: i da

jeste zašto bi to poštenim ljudima smetalo?

Ali evo sad kažem: munara visine 4m je

bila spominjana u nekim razgovorima, ali

smo na kraju i od toga odustali. Čak smo

odustali i od lukova na prozorima, kako

bismo i na taj način pokazali neku vrstu

kompromisa, jer je nama trebao prostor

za naše aktivnosti i nismo željeli nikakve

dijelove objekta što bi naše komšije mogli

shvatiti kao provokaciju, a zar može

mjesta na kome je bio mesdžid

i uključuju sirene kako bi na

taj način nama pokazali koliko

su oni radosni zbog rušenja

mes džida. Da čovjeku pamet

stane.

Po mnogima uloga Katoličke

crkve u cijelom ovom slučaju

je veoma zabrinjavajuća.

Naša stranka je otvoreno

prozvala Katoličku crkvu za

sramnu šutnju kojom se odobrava

navedeno ponašanje

Hrvata prema Bošnjacima

u Livnu. Kako komentirate

ponašanje Katoličke crkve

u vezi rušenja mesdžida u

Sturbi ali i hrvatskog naroda u BiH?

Hadžić: Pa mi smo u traženju povoljnog

rješenja za nas u ovom slučaju razgovarali

i sa katoličkim svećenicima. Tako smo

razgovarali sa župnikom župe Vidoši kojoj

selo Sturba pripada fra Perom Kulišem,

koji nam je kazao da on lično nema ništa

protiv džamije sa munarom i da ne vidi zašto

je potrebno to osporavati. Isto su nam

rekli i fra Marko Semren, gvardijan samostana

Gorica u Livnu i dekan fra Marko

Jukić. Međutim, istina je i to da nikada

to javno nisu kazali ni na radiju ili televiziji

niti smo čuli da su to rekli za oltarom

svome puku. Jedini koji je nešto poduzeo

je biskup Komarica kojem sam pisao i

tražio da interveniše kod lokalnih vlasti.

On je i napisao pismo načelniku Općine

Livno Luki Čelanu i predsjedniku vlade

10. kantona Nediljku Rimcu u kojem ih

je zamolio da problem riješe “ljudski a ne

27. august - 17. ramazan

15

Kada su čuli da

je reisu-l-ulema

klanjao na

temeljnoj ploči

mesdžida koju

nisu bili toga

dana uklonuli,

sljedeći dan su

došli sa velikim

bagerom i

uništili i tu

ploču i odvezli

materijal.

nasilno”, ali i to je bilo bez nekog učinka.

Ostaje dojam da su se fratri malo više založili

da ne bi bilo rušenja. Također, želim

istaći da je zabrinjavajuće slab ili nikakav

glas pripadnika hrvatskog naroda kako

ovdje u Livnu, tako isto i šire. Nismo dobili

riječi razumijevanja, potpore, utjehe, a

da ne govorimo o podršci. Niko se od vladinih

niti nevladinih udruženja, intelektualaca,

pojedinaca nije udostojio izraziti

svoje neslaganje sa ovim sramnim činom.

To je ono što zabrinjava i govori koliko je

još uvijek Bosna i Hercegvoina opterećena

negativnim nasljeđem iz prošlosti.

Stiče se dojam da su lokalne vlasti u

Livnu dale sve od sebe da se mesdžid

u Sturbi sruši baš u ramazanu. Kako

komentirate ponašanje lokalnih vlasti

u ovom slučaju i kakav je odnos tih

istih vlasti prema Bošnjacima u ostalim

segmentima društvene stvarnosti u

Livnu?

Hadžić: Imam osjećaj da su

lokalne vlasti igrale dvostruku

igru. S jedne strane nama su

stalno govorili kako oni imaju

dobru volju izdati potrebnu

dozvolu, ali kao zbog potpisnika

peticije to ne smiju, jer je

izvršen strašan pritisak na njih

i svaki drugi postupak osim

rušenja će proizvesti samo još

veći pritisak. Mi smo u međuvremenu

(22.6.) predali

zahtjev za lokacijsku dozvolu

i zamislite do dana današnjeg

nismo dobili nikakav odgovor,

ni pozitivan ni negativan.

Općinske vlasti nisu imale

hrabrosti učiniti jedinu ispravnu

stvar: zaustaviti gradnju do izdavanja

potrebnih dozvola, a nakon toga, naravno,

dozvoliti nam da završimo svoj mesdžid.

Oni su na opće iznenađenje i naše zaprepaštenje

izdali rješenje o rušenju objekta.

Kada smo vidjeli da će se to zbilja i dogoditi

i da nema nikakve nade za pozitivno

rješenje slučaja za nas, tražili smo da sami

uklonimo objekat kako bismo spasili što

više materijala, što je inspektor i odobrio,

jer im je to bila idealna kombinacija: objekat

bi bio uklonjen i udovoljilo bi se potpisnicima

peticije, a s druge strane mi bismo

sami to učinili i niko ne bi mogao vlastima

ništa prigovoriti, niti bi to bilo medijski

popraćeno. Mi smo i počeli polahko uklanjati

cigle, jer nismo imali nikakvog roka.

Nedugo zatim počela je sezona poljskih

radova, pa su mještani koji su se prihvatili

ovog zadatka morali obaviti svoje poljske

radove. Malo iza toga nastupio je ramazan


pa smo sve prolongirali do iza ramazana.

Druga strana nije više mogla gledati objekat,

te su se ponovo pokrenuli i zatražili od

inspektora Hrvoslava Perkovića da donese

rješenje o prinudnom rušenju, što je ovaj

hitnim postupkom i učinio, te odredio da

rušenje bude, zamislite, usred ramazana.

Mi smo jednim dopisom tražili bar toliko

razumijevanja da to odgode do iza ramazana,

ali ni tu nije bilo sluha. Tog osmog

dana ramazana dovezli su bager i uz veliki

broj policije i specijalaca srušili su naš

mesdžid. Jezovito.

Bošnjački politički predstavnici u BiH

ostali su nijemi i bez reakcije na rušenje

mesdžida u Sturbi. Kako komentirate

njihovu šutnju i recite nam nešto više

o ulozi i ponašanju bošnjačkih političara

u Livnu kada je u pitanju rušenje

mesdžida u Sturbi ali i kad je u pitanju

ukupni život Bošnjaka u Livnu?

Hadžić: Na visokom nivou da, izostala

je ta reakcija. Umjesto da su svi u jednom

glasu osudili ovaj neljudski čin rušenja

mesdžida, doživjeli smo jednu veliku tišinu.

Ali naši lokalni predstavnici su zbilja

do posljednjeg časa zajedno sa nama

tražili rješenje ne bi li se izbjeglo rušenje,

učestvovali su u raznim pregovorima, ali

moramo istaći, mi smo ovdje malobrojni,

pa ni naši političari nemaju neki značajniji

utjecaj. Oni se trude koliko mogu, ali ponavljam

nemaju prevelik utjecaj na svoje

koalicione partnere u stvarima u kojima i

oni imaju svoje interese. Međutim, ostaje

utisak da bi ta bošnjačka politika morala

biti malo žustrija u odbrani naših interesa,

a ne u svemu se povlačiti i dobijati samo

mrvice i time se zadovoljavati. Međutim,

moram ovdje istaći da je naš uvaženi

reisu-l-ulema dr. Mustafa

ef. Cerić zajedno sa muftijom

mostarskim Seidom

ef. Smajkićem i šefom svoga

kabineta Muharemom ef.

Hasanbegovićem istoga dana

bez imalo dvoumljenja napustio

sve svoje obaveze i toga

dana je bio sa džematlijama

u Sturbi, sa kojima je iftario i

koje je ohrabrio i poručio im

da nisu sami niti će to ikada

biti. Nakon toga reis ef. je klanjao

teraviju u Livnu u džamiji

h. Ahmeda Dukatara i uputio riječi podrške

muslimanima Livna i ta podrška

je mnogo značila muslimanima u tom

trenutku koji su pomislili da se zajedno sa

ovim mesdžidom čitav njihov svijet porušio.

Zato smo zahvalni našem reisu Ceriću

koji se pokazao kao pravi pastir koji brine

za svoje stado. Naravno, osim ovoga mi

svakodnevno primamo desetine poziva

običnih ljudi koji nam izražavaju potporu

i koji suosjećaju sa nama u ovoj velikoj nepravdi

koja nam je nanesena.

Tužni smo i

ožalošćeni.

Toliko čekati

na izgradnju

mesdžida, a

onda se pobune

komšije i sruše

ga. Nije to lahko

podnijeti.

Mi smo čvrsto odlučili izgraditi naš mesdžid i

mi ćemo, ako Bog da, na tome i ustrajati

Hoće li rušenje mesdžida u Sturbi

učvrstiti ili oslabiti redove Islamske

zajednice i Bošnjaka u Livnu?

Hadžić: Ni u kom slučaju neće oslabiti

naše redove. Mi smo čvrsto odlučili

izgraditi naš mesdžid i mi ćemo,

ako Bog da, na tome i ustrajati. Mi

izgradnjom ovog mesdžida želimo

samo zadovoljiti svoju potrebu za

adekvatnim prostorom za naše aktivnosti

i ništa drugo. Nama niti su

namjere bile provokacije niti nam to

treba. Ali isto tako, neka se ne zanose

mišlju neki ljudi iz hrvatskog naroda

da ćemo njih pitati šta to nama treba,

pa ako oni odluče da nam to ne treba

onda nećemo ni graditi. Mi ćemo

sami odlučivati o svojim potrebama i

naravno raditi i graditi ono što nam

treba, ni više ni manje od toga. Ovo

jest bio težak udarac svakom ko voli

27. august - 17. ramazan

16

džamije, svakom ko se imalo osjeća

muslimanom i Bošnjakom, ali mnogi

pozivi ohrabrenja i podrške koje

smo dobili ovih dana govore nam

da nismo sami, da su svi muslimani

u Bosni i Hercegovini sa nama, da

zajedno proživljavamo sve ovo, daje

nam jednu novu nadu u svjetliju

budućnost, kao i snagu da ustrajemo

u našem nastojanju da budemo

muslimani i kao takvi da opstanemo

u ovoj vrlo osjetljivoj sredini. Osim

ovog psihološkog udara, mi smo imali

i značajnu materijalnu štetu, gdje su

neki ljudi već izrazili svoju spremnost

na pomoć u saniranju nastale štete.

Ovim putem pozivamo sve one koji

mogu pomoći neka to i učine, a svima

se skupa zahvaljujemo na riječima

podrške i ohrabrenja, kao i na materijalnoj

pomoći koju će pružiti.

Rušenje

Srušen mesdžid


Kolumna

Borba za opstanak

Pederi su očevi

pedofila

Oduvijek je bilo i pedera i

pedofila, ali te sorte nikad nije

bilo koliko danas, jer pederska

industrija razvrata legalizira,

u vrlinu pretvara i forsira

seksualne izopačenosti, koje se

ne mogu dozirati, kao što se ni

narkomanija ne može dozirati.

Legalizacija pederluka prirodno

vodi razbuktavanju pedofilije.

Ne može se biti za pederske

slobode, a protiv pedofilije,

jer ko je za pedere, taj je i

za pedofile. Zaštitu djece od

narkomanije treba početi u

borbi protiv marihuane, a ne

u borbi protiv heroina; tako i

zaštitu djece od pedofila treba

početi u borbi protiv svih vrsta

seksualnih nastranosti, od kojih

je pederluk najprisutnija

Piše: Fatmir Alispahić

Otišao sam sa kćerkom u jedan

od megamarketa da kupimo

sveske i knjige za novu

školsku godinu. Popodne je, vrelina

je, blizu ikindije, vrijeme kad su najmanje

gužve. U miru smo

izabrali šta je potrebno i

krenuli prema izlazu. Sa

gornjeg sprata, prema izlazu

i prema garaži, vodi dugačka

pokretna traka u dva

pravca. Na početku izlazne

trake stali smo kćerka i ja,

a na početku dolazne trake,

vidim, idu neki otac i kćer,

bezbeli, da kupe knjige i

sveske, košto smo i mi. Razdaljina

je to od nekih tridesetak

metara. Ali, vidim da

je ovaj otac stariji koju godinu

od mene, a starija mu

je i kćer od moje kćeri za

godinu-dvije. Ako je njemu

45, njoj je 15-16 godina.

Uhvatim se na čas u razmišljanju

kako je lijepo što

očevi brinu ovu brigu i idu

sa kćerima po knjige i sveske.

Kako nema nigdje nikog, na tim

pokretnim trakama, osim onog oca, i

ovog oca, one kćeri i ove kćeri, vidim

kako je i moja kćer spazila sliku koja

je nalikovala nama dvoma dok smo

dolazili po knjige. Vjerovatno i ona

misli: evo još jedan babo vodi kćer da

kupe knjige. Idućeg trenutka dobio

sam nagonsku potrebu da svojoj kćerki

dlanom prekrijem oči, da joj okrenem

glavu, da stanem ispred nje – da

ne vidi to što smo vidjeli i ja i ona.

Onaj čovjek za kojeg smo mislili da

je otac, i ona djevojčica za koju smo

mislili da je kćer - počeli su se ljubiti!

On joj je gurnuo ruku ispod kratke

majice, i dodirivao joj je grudi, ako su

27. august - 17. ramazan

18

Legalizacija

pederluka

prirodno vodi

razbuktavanju

pedofilije,

prvo, jer jedna

nastranost za

sobom povlači

sljedeću, a

drugo, jer

su jednaki

estetski kodovi

koji grade

neženstveni,

bispolni i

bespolni

seksualni

objekt.

to uopće bile grudi, ti dječiji,

pubertetski nagovještaji

žene. Djevojčica mu se prepustila,

a u tom prepuštanju

je djelovala ili pijano ili

nadrogirano, jer se kroz to

ljubljenje sumanuto kikotala.

Nisam mogao zaštititi

kćer od ovog zbunjujućeg

prizora, nad kojim je lebdjelo

njeno neizgovoreno

pitanje: “Pa ja sam mislila

da su ovo otac i kći!?” Stid

nas je prekrio oboje, zbog

ovog bestiđa koje smo vidjeli.

U trenutku kada smo

se križali, na pokretnim

trakama, pogledao sam u

muškarca i u tu djevojčicu i

vidio da je među njima uistinu

bila razlika od barem

tri decenije. Ono što bi moralo

u normalnom društvu

biti smatrano sramotom, i

razvratom, u nas je postalo

vrlina, poželjni statusni

simbol. Taj srednjevječni

muškarac ne vidi ničeg nastranog

što se na pokretnim

stepenicama jednog javnog

mjesta ljubi sa djevojčicom

kojoj može biti otac, jer ga

to u ovom bolesnom društvu

legitimira kao sposobnog muškarca.

A sposoban je onaj koji može

parama kupiti sve, pa i nečije djetinjstvo.

Ta djevojčica, jednako tako,

ne vidi ničeg ružnog što se ljubaka

sa čovjekom koji je možda stariji od

njenog oca, jer je ta činjenica u raji

legitimira kao osobu koja umije naći

skraćene puteve do para i poklona. A

kad nema vjere i tradicije, onda i ne

postoji ništa izuzev para i poklona.

Produžetak vrste

Na hrvatsko primorje prošlog

vikenda je uplovio gigantski putnički

brod, kruzer, sa 2.800 pedera.


Hrvatski mediji su se pohvalili

napretkom tolerancije

u hrvatskom društvu,

budući da nije bilo nikakvog

otpora činjenici da

tolika armija pedera napada

Hrvatsku. U Hrvatskoj,

inače, ne vole ni Bošnjake,

ali vole bošnjačke pare koje

se ostavljaju u turističkoj

sezoni. Možda hrvatsko

društvo i dalje ne prihvata

legalizaciju pederluka,

ali voli pare koje su pederi

donijeli sa sobom.

Kruzer se zaustavio pred

Dubrovnikom, a 2.800

pedera se razmililo po

Stradunu i dubrovačkim

zidinama, da provrti stražnjicama,

da se poslika u zanosnim,

smiješnim zagrljajima, gdje muškinje

izigrava da je ženskinje. Na jednoj od

hrvatskih televizija napravljena je i

specijalna reportaža, iz koje se saznalo

da se na kruzeru nalazi planetarna

pederska elita, jer su tu prisutni

pederi iz cijelog svijeta, koji ploveći

Mediteranom imaju neku vrstu pederskog

samita. A kako li izgleda taj

Na hrvatsko

primorje

prošlog

vikenda

je uplovio

gigantski

putnički

brod, kruzer,

sa 2.800

pedera. Možda

hrvatsko

društvo i dalje

ne prihvata

legalizaciju

pederluka,

ali voli pare

koje su pederi

donijeli sa

sobom.

samit? Jedan ženski lezbejski

par je u tv kamere

opričao kako je prisustvovao

spolnom činu dvojice

pedera, te da nikada nisu

vidjeli takav ljubavni zanos,

a što će reći da se na

ovom brodu održavaju orgije,

gdje se jedni seksualno

zadovoljavaju, kao psi

na ulici, a drugi navijaju.

Angažirana je i neka vrsta

pederskog ginekologa, koji

ima specijalističku ambulantu

za održavanje otvora

koji je priroda stvorila za

pražnjenje izmeta iz ljudskog

organizma, a koji je

pederima centar duhovno-

sti. Čovjek ne može a da sa

šegom ne pomisli šta li liječi taj brodski

ljekar, dok na ginekološki sto koji

je predviđen za žene stavlja muškarce

koji izigravaju žene. Vjerovatno pred

vratima ambulante stoje zabrinuti

pederski muževi, koji bi da su normalni

očekivali da saznaju da li im

je žena trudna, a ovako sa zebnjom

očekuju vijesti o zdravlju otvora koji

služi za izbacivanje izmeta iz ljudskog

27. august - 17. ramazan

19


organizma. Normalni ljudi se raduju

rađanju djeteta, pa seksualnost vide

kao razlog za produžetak i smisao

života, dok se u pedera nema šta roditi,

osim hemoroida i fekalija, koji

su produžetak njihove vrste. Jer ako

čovjek od sebe odrekne potomstvo, i

ako svoju seksualnost izopači i centrira

u stražnjicu, onda je i on sam to na

šta je sebe sveo. Prirodna seksualnost

je potrebna da bismo zanovili život, i

mi smo taj život, mi smo ta vrsta, to

dijete koje se rađa, a suprotnost tome

je pederski razvrat koji ide za negacijom

rađanja i svođenjem ljudske vrste

na opsesiju fekalnim otvorima i produktima.

Normalni će ljudi zanjihati

dijete, dok pederi nemaju šta drugo

zanjihati doli komade smrada, fizičkog

i mentalnog. S njima je moguće

suosjećati kao sa teško oboljelim psihijatrijskim

slučajevima, ali nema suosjećanja

sa ambicijom da se razvrat

nametne kao moralni standard, jer

onda taj standard zahvata i razbolijeva

zdravo tkivo ljudske prirodnosti.

Danas ćete i u Bosni i Hercegovini

teško pronaći nekoga ko će kazati da

je pederluk bolest, što znači da nam

je već putem medija nametnuta autocenzura,

svijest o tome šta smijemo

a šta ne smijemo reći. To što većina

ljudi i kod nas, a i u svijetu, misli da

su pederi psihijatrijski slučajevi, ne

znači ništa, jer većina ljudi zna da im

je egzistencija uvjetovana mrežom

ideoloških utjecaja, u okviru kojih

je pederluk standard. Evo, godinama

se svijet zgražava nad cionističkim

masakrima palestinskih civila,

sigurno je i da dominantna većina

Amerikanaca ne podržava te zločine,

ali američka je politika nemoćna da

blokira izraelski genocid, samim tim

što Amerikom vladaju Jevreji. Samo

je privid da je Amerika u vlasništvu

svojih građana i njihovog demokratskog

glasa, a suština je da je Amerika

izraelska kolonija koja se ni za šta ne

pita. Danas je privid da su pederi

nekakva ugrožena manjina koja ne

može da ostvari svoja prava, suština

je da su pederi ovladali centrima

politike, ekonomije i kulture, odakle

kreiraju stvarnost, recimo - tako što

će sa svjetskog registra bolesti izbrisati

homoseksualizam, i tako što će

pokoravati jedno po jedno nacionalno

zakonodavstvo, koje će prihvatati

legalizaciju istospolnih brakova,

protiv kojih više ne možeš ništa reći,

jer ćeš biti krivično gonjen. Priča o

ugroženosti je samo paravan ispod

kojeg zjapi tortura pedera nad prirodom

i nad čovječanstvom. To je isto

kao kad nam kardinal Puljić poruči

kako su Hrvati ugroženi u Sarajevu,

a Hrvati drže sve važnije institucionalne

pozicije i ekonomske tokove

i u Sarajevu i u drugim gradovima

sa bošnjačkom većinom; ako je ko

ugrožen u krajevima sa bošnjačkom

većinom, onda su to Bošnjaci.

Ideologija pederluka - kao vrline

- ubrizgana je u sve pore sistema,

bezmalo da nema instance gdje pederi

nemaju nekoga svoga, a što utječe

da se razni pederski derivati preljevaju

u masmedijsku kulturu i estetske

afinitete. Evo, neki dan web portal

naše najprofitnije kompanije, pored

toliko životnih tema, izvještava kako

pederi imaju za 5,5 odsto manje plaće

od ostalih, što znači da neki pederski

plaćenik uređuje ovaj sadržaj

i sistemski nameće pederluk kao važno

pitanje koje treba da se tiče sviju.

Tako već godinama na modnoj sceni

imamo tahtaste manekenke koje ne

liče na ženskinje, već su sličnije zatvorenicima

s Golog otoka; neuhranjenje,

ravne, očerupane... Kao i sve

adrese sa kojih se kreiraju trendovi,

tako su i glavne modne radionice u

vlasništvu pedera, koji nastoje trendirati

hermafroditsku estetiku: nimuško-ni-žensko.

Od manekenke se

traži da što manje liči na žensko, kako

bi u ženskim haljinama izgledala kao

preobučeni peder. Ustanovljavanje i

diktatura te biseksualne estetike za

veoma kratko vrijeme je izjednačilo

seksualni objekt bez ženskih znakova

sa figurom djeteta. Pederski estetonazori

krčili su put za afirmaciju pedofilije,

budući da između figure ravne,

muškolike manekenke i između

figure djeteta, dječaka ili djevojčice,

svejedno je – nema bitne razlike. Kad

kažemo – manekenka – onda mislimo

na čitav spektar medijskih likova,

od tv voditeljica, glumica, pjevačica,

i sl., koje se inercijom potražnje počinju

uklapati u zacrtani kalup pederskog

i pedofilijskog profila.

U slavu prirodnog poretka

Dvojica srednjovječnih muškaraca

koji su prošlog vikenda uhapšena

u Tuzli zbog sumnje da su seksualno

iskorištavali 13-godišnju djevojčicu,

morali su se slagati oko nekoliko

stvari: prvo, da je curica seksualno

poželjan objekat, da njeno dječije

tijelo u njima izaziva požudu kakvu

kod normalnih ljudi izaziva tijelo

žene; drugo, da je poželjno, dozvoljeno,

frajerski, seksualno iskoristiti

curicu koja još, ni fizički, ni pravno,

nije napustila djetinjstvo i koja ti

može biti kćerka, a biološki i unuka;

27. august - 17. ramazan

20

treće, morali su jedan drugog u oči

pogledati i priznati da ih uzbuđuje i

veže jednak razvratni cilj. Dakako,

sve ovo pod pretpostavkom da se dokažu

sumnje zbog kojih su ova dvojica

zatvoreni, jer je svako nevin dok

mu se krivica ne dokaže, pa možda

i kad se pod pritiskom “dokaže”.

Ključno pitanje koje želimo postaviti

u vezi sa odlukom dvojice srednjovječnih

muškaraca da seksualno

iskorištavaju 13-godišnju djevojčicu

je sljedeće: Da li bi prije 20 ili 30 godina

njih dvojica u djevojčici vidjeli

seksualni objekt, ili je seksualizacija

djeteta rezultat medijskih operacija

pederskih trendera i dizajnera, koji

su iskreirali i u svijest utisnuli da je

seksualno privlačno tijelo bez ženskog

identiteta, odnosno sa fizičkim

znakovima slabašnog muškarca ili

djeteta?! Uvjeren sam da ova dvojica

muškaraca koji su osumnjičeni za

pedofiliju ne bi bili pedofili da u posljednjih

deceniju-dvije ne traje žestoka

kampanja izobličavanja i izopačavanja

prirodnih seksualnih afiniteta.

Oduvijek je bilo i pedera i pedofila,

ali ih nikad nije bilo koliko danas,

jer pederska industrija razvrata legalizira,

u vrlinu pretvara i forsira seksualne

izopačenosti, koje se ne mogu

dozirati, kao što se ni narkomanija ne

može dozirati. Legalizacija pederluka

prirodno vodi razbuktavanju pedofilije,

prvo, jer jedna nastranost za

sobom povlači sljedeću, a drugo, jer

su jednaki estetski kodovi koji grade

neženstveni, bispolni i bespolni seksualni

objekt.

Nemoguće je razdvojiti pederluk

od pedofilije. Oboje su nastranosti,

od kojih jedna već uveliko ostvaruje

legalizaciju i zakonsku zaštitu, dok

se u nekim evropskim državama nastoji

još spustiti granica za seksualno

iskorištavanje djeteta, što znači da su

sami parlamentarci zainteresirani za

taj, očito izvanbračni, razvrat. Otud

se ne može biti za pederske slobode,

a protiv pedofilije, jer ko je za pedere,

taj je i za pedofile. Zaštitu djece

od narkomanije treba početi u borbi

protiv marihuane, a ne u borbi protiv

heroina; tako i zaštitu djece od pedofila

treba početi u borbi protiv svih

vrsta seksualnih nastranosti, od kojih

je pederluk najprisutnija. Dakako da

je nemoguće ukloniti sve one pedere,

pederske agente koji su instalirani

u sistem, ali je moguće govoriti u

slavu porodice, tradicije i prirodnog

poretka. Ako oni brane svoje pravo

da kažu da su pederi, i mi moramo

braniti svoju obavezu da govorimo u

ime očinstva i u ime majčinstva.


Za sve informacije obratiti se na sljedeće kontakte:

Za BiH: Tel./fax: 00 387 33 538 456 Za Švicarsku, Njemačku i Austriju:

GSM: 00 387 62 157 180 00 41 792 753 835

00 387 61 765 765 el_batar@hotmail.com

ilum.d.o.o@gmail.com

www.islamski-ducan.ch

www.islamskaknjizara.com

Autor:

Dr. Muhammed ibn

Abdurrahman el-Arifi

Uvez: tvrdi

Broj stranica: 331

Cijena: 30 KM

Uživaj u životu

Život je jedna od najvećih blagodati koje je Uzvišeni Allah

podario čovjeku i stoga čovjek mora voditi računa

kako će se prema njoj odnositi, kako će proživjeti život.

Istaknuti učenjak dr. Muhammed b. Abdurrahman el-

Arifi u svom best-selleru "Uživaj u životu" nudi nam niz

savjeta koji će nam pomoći da ostvarimo istinski uspjeh u

životu na ovome svijetu, kao i uspjeh na ahiretu. Prožeta

nizom primjera iz života, ova knjiga će poslužiti kao

praktičan vodič roditeljima u odgoju djece, učiteljima

u podučavanju učenika, imamima u odnosu prema

džematlijama, kao i svakom muslimanu i muslimanki

koji žele svoj život proživjeti na najljepši mogući način.

USKORO

Odgoj djece

POSJETITE SAJAM ISLAMSKE KNJIGE

Mjesto: KURŠUMLIJA MEDRESA (preko puta Begove džamije), Sarajevo

Vrijeme: 15.12.2009. – 15.01.2010. godine

POPUST

OD 20 DO 50%


Politika i društvo

Napad na Bošnjake u RS-u

Repriza već viđenog i doživljenog

Uzimajući u obzir da je

Dodik za učitelje i saveznike

angažirao cionistički režim

opravdano strahujemo da

će budućnost Bošnjaka u

RS-u biti do kraja ugrožena.

Hapšenje Blagajčevića,

Dedića i drugih, drugog dana

ramazana, u Bosanskom

Novom i Dubici izgleda

je samo uvod u Dodikovo

poigravanje sa životima

Bošnjaka u Republici Srpskoj

Piše: Ezher Beganović

Drugog dana ramazana, oko četiri

sahata ujutru, kada su se postači

spremali za klanjanje sabah-namaza,

policija Republike Srpske je napala

bošnjačke povratnike u Bosanskom Novom

i Bosanskoj Dubici. Srpski specijalci su opkolili

bošnjačke kuće nakon čega su počeli

sa hapšenjima. Uhapšeno je pet Bošnjaka,

lica koje je MUP Republike Srpske optužio

za vehabizam. Istog dana oko podne

svi uhapšeni su pušteni na slobodu. Puštanje

na slobodu svih uhapšenih dokaz je da

policija RS-a uopće nije imala povoda niti

opravdanja za izvođenje jedne tako spektakularne

akcije. Međutim, ko je tog istog

dana gledao večernje dnevnike elektronskih

medija u Republici Srpskoj imao je dojam

da je policija Republike Srpske jedva živu

glavu iznijela prilikom hapšenja osumnjičenih

Bošnjaka. Prilozi od kojih se ledi krv

u žilama doprinijeli su širenju straha i nesigurnosti

kod bošnjačkih povratnika. Sve je

izgledalo kao da se ponavlja 1992. godina.

“Taj dan ćemo još dugo pamtiti, odnosno

nikada ga nećemo zaboraviti kao što će sjećanje

na ’92. godinu ostati u nama do kraja

života. Sve je podsjećalo na 1992. godinu

kada su nas srpski policajci i vojnici hapsili

i odvodili u logore. Hajrudin Dedić i Samir

Blagajčević, bivši logoraši srpskih logora postali

su ponovo meta starih dželata”, govori

nam jedan od prijatelja i rođaka spomenutih

uhapšenih Bošnjaka a čije ime zbog njegove

sigurnosti ne navodimo. “Srpska policija

nas je ovom akcijom još jednom podsjetila

koliko je sigurnost nas povratnika upitna i

kako je malo potrebno da se počini

zločin nad nama. Niko nas

ne može zaštititi niti nas štiti, mi

smo otvorena i nezaštićena meta

srpskih fašističkih ciljeva”, dodaje

naš spomenuti sagovornik.

Teško je danas naći sagovornika

o ovoj temi među bošnjačkim

povratnicima u Bosanskom

Novom i Dubici. Strah i zabrinutost

se kod njih jednostavno

osjeti. U takvim uslovima teško

je razmišljati o budućnosti. U

napad na bošnjačke povratnike

srpska policija išla je pod izgovorom

da hapsi opasne vehabije

koji su opasni po sve i da su ti

ljudi stvarali probleme i napadali

čak i komšije Bošnjake. Ovu laž demantovali

su bošnjački povratnici i Islamska

zajednica koji su složno stali u odbranu lica

koje je srpska policija hapsila. Na organiziranom

protestnom skupu u Blagaj Rijeci u

Bosanskom Novom govorili su predstavnici

udruženja povratnika, logoraša, Islamske

zajednice i bošnjački politički predstavnici.

Potpredsjednik Skupštine opštine Bosanski

Novi, Senad Bratić medijima je tom prilikom

izjavio da Bošnjaci ne spore posao policije,

ali da je u navedenoj akciji prekomjerno

upotrijebljena sila, čije su žrtve na kraju bili

djeca i žene, koji su sve posmatrali i pretrpjeli

strah i šok. “Policija je trenirala strogoću i

s pravom se pitamo ko je sljedeći”, rekao je

Bratić. On je dodao da nema osnova za sumnjičenje

Samira Blagajčevića i Hajrudina

Dedića za terorizam. Glavni imam Medžlisa

Islamske zajednice Elvir Vakufac kaže da je

skup podrška članovima islamske zajednice,

a ne nikakvim vehabijama, dodavši da

je u ovom slučaju riječ o običnim građani-

ma. Predstavnik Udruženja logoraša Munir

Šehović izrazio je žaljenje zbog načina na

koji je izvedena akcija MUP-a RS i dodao

da Bošnjaci nisu protiv policije ni istraga, ali

protestuju zato što je ta akcija podsjetila na

događaje iz 1992. godine.

Napad srpske policije i medija na bošnjačke

povratnike već je stvorio nesagledive

posljedice po budući život Bošnjaka u

ovom dijelu Bosne i Hercegovine. Skoro da

nema Srbina u Republici Srpskoj da danas

o Bošnjacima ne misli u smislu da su to sve

Srpska policija

nas je ovom

akcijom

još jednom

podsjetila

koliko je

sigurnost nas

povratnika

upitna i kako je

malo potrebno

da se počini

zločin nad

nama.

opasne vehabije koje jedva čekaju da, kako to

kaže samozvani ekspert za terorizam Darko

Trifunović, napadnu Republiku Srpsku.

Podozrivost prema Bošnjacima

je očigledna i primijeti ijeti se na

svakom koraku. “Ja sam do sada

dosta trgovao sa Srbima iz naše

općine. I prije su priče o vehabijama

imale uticaja na njih, međutim

sada nakon ovih akcija i

medijskih izvještaja srpskih medija

propaganda je odradila svoj

posao”, kaže nam naš sagovornik

s početka ovog teksta.

Srpski politički i policijski

dužnosnici najavljuju nastavak

sprovođenja akcija, kako

to oni vole reći, protiv vehabija

u Republici Srpskoj. Milorad

Dodik, premijer Republike

Srpske ovih se dana vratio iz

dvodnevne posjete Izraelu. U izjavama za

medije Milorad Dodik je rekao da je našao

zajednički jezik i puno razumijevanja kod

izraelskih sagovornika kada je u pitanju opasnost

od islamskog ekstremizma. Milorad

Dodik je prije posjete Izraelu u medijima

otvoreno govorio da Republika Srpska za

sada nema dovoljno podrške za izdvajanje iz

Bosne i Hercegovine, ali da će on i njegov

tim strpljivo nastaviti sa stvaranjem uslova

za postizanje takvog cilja. Nema boljeg

mjesta na svijetu od Izraela za učenje kako

se strpljivo od ničega i na tuđoj zemlji stvara

vlastita država. Milorad Dodik je otišao

na pravu adresu, Izraelci su najveći stručnjaci

u vođenju borbe protiv muslimana.

Po povratku iz Izraela Milorad Dodik nije

krio zadovoljstvo postignutim dogovorima.

Vjerovatno ćemo u skoroj budućnosti imati

priliku na terenu vidjeti sprovođenje brojnih

izraelskih doktrina u borbi za nezavisnost

Republike Srpske. Najdirektnija meta tih

izraelsko – Dodikovih taktika bit će bošnjački

povratnici, a vehabizam i islamski

radikalizam će biti matrice na kojima će kliziti

Dodikova doktrina stvaranja a

Republike

Srpske. Uzimajući u obzir da je Dodik za

učitelje i saveznike angažirao cionistički

režim opravdano strahujemo da će budućnost

Bošnjaka u RS-u biti do kraja ugrožena.

Hapšenje Blagajčevića, Dedića i drugih,

drugog dana ramazana, u Bosanskom

Novom i Dubici izgleda je samo uvod u

Dodikovo poigravanje sa životima Bošnjaka

u Republici Srpskoj.

27. august - 17. ramazan

22


Intervju: Edin Ramić, šef Kluba Bošnjaka u Vijeću naroda RS-a

Bošnjaci u RS su u prilično nezavidnom položaju

Sa Edinom Ramićem, šefom

Kluba Bošnjaka u Vijeću naroda

RS-a razgovaramo o aktuelnoj

situaciji u Republici Srpskoj te o

događajima vezanim za naredne

izbore

Razgovarao: Ezher Beganović

Gospodine Ramiću, u Republici

Srpskoj sve ključa. Predizborna kampanja

se izvodi na najprljaviji način. Ono

što posebno zabrinjava jesu veoma opasni

stavovi srpskih političkih predstavnika

kada je u pitanju budućnost Bosne

i Hercegovine. Također, vlasti u RS-u

sa svim svojim servisima u posljednje

vrijeme vode opasnu kampanju protiv

Bošnjaka koji žive u RS-u i to putem širenja

propagande da je RS prepuna opasnih

vehabija – Bošnjaka koji su spremni

udariti na RS. Kako biste opisali

trenutnu situaciju i položaj Bošnjaka u

RS-u?

Ramić: U RS takmičenje “ko je veći Srbin“

nikad nije prestalo, samo se pred svake izbore

održava neka vrsta finala. Naravno,

lakše je voditi kampanju na taj način nego

govoriti o napretku svih stanovnika RS i

nekoj svjetlijoj budućnosti, jer boljeg života

za stanovnike RS nema bez jake države

BiH. Prije četiri godine aktuelna vlast

i tada predvođena SNSD-om štitila je RS

od nekih imaginarnih neprijatelja koji je

hoće ukinuti i dobiti 100% BiH, taj trud

se isplatio i onima koji su štitili RS i onima

koji su je ukidali, rezultat je evidentan.

Treba biti pošten pa priznati da je RS sada

mnogo politički stabilnija i odlučnija da se

suprotstavi bilo kojem obliku centralizacije

institucija na nivou BiH. Država BiH

jedino može zaštititi svoje građane i omogućiti

im jednaka prava u bilo kojem dijelu

zemlje a ne nikako entiteti, kantoni i opštine.

Bošnjaci u RS su u prilično nezavidnom

položaju, nalaze se u okruženju koje

im nije prijateljsko, slabi su za bilo kakvu

institucionalnu aktivnost jer nemaju mehanizme

zaštite svojih prava osim deklarativne

podrške Sarajeva i tzv. Međunarodne

zajednice nemaju “opipljive” podrške za

poboljšanje njihovog kvaliteta života u RS.

Kako komentirate nedavna hapšenja

Bošnjaka u Bosanskom Novom i

Kozarskoj Dubici i dovođenje istih u

vezu sa vehabizmom i terorizmom?

Ramić: Kao pokušaj vlasti RS da skrene

pažnju sa svih opstrukcija koje su provodili

s ciljem onemogućavanja uspostave

efikasnog sigurnosnog sistema

BiH. Islam je problem a muslimani

su izvor nestabilnosti

u BiH to je poruka koju vlasti

RS žele poslati svjetskoj javnosti.

Inače, hapšenje nevinih

ljudi i kasnije puštanje na slobodu

samo je još jedno u nizu

kršenja individualnih ljudskih

prava za šta neko konačno treba

odgovarati.

Prilikom posjete Bosanskom

Novom reis Mustafe ef.

Cerić je iznio ozbiljne kritike

na račun bošnjačkih političkih

predstavnika u RS-u.

Reagirajući na posljednja

hapšenja Bošnjaka u RS-u,

reis je rekao da Bošnjaci u

RS-u “nemaju svoje političke

predstavnike koji su

dorasli i sposobni da zaštite

njihova ljudska prava i njihovo

pravo na život, vjeru, slobodu,

imetak i čast”. Kako komentirate ovakve

stavove reisa Cerića?

Ramić: Predstavnici Bošnjaka u RS nemaju

potrebne alate niti mehanizme zaštite

nacionalnih interesa svoga naroda u

RS, ipak ponavljam da država BiH treba

osigurati jednaka prava svim građanima.

O mehanizmima zaštite nacionalnih interesa

je pregovaralo i dogovaralo službeno

Sarajevo nakon presude Ustavnog suda

BiH i omogućavanja konstitutivnosti

naroda na cijelom području BiH. U vrijeme

Alijanse za promjene uspostavljena

su asimetrična ustavna rješenja u entitetima

koja su štetna za Bošnjake. Cijenim

angažman reis ef. na promociji značaja

povratnika i povratka u RS za ukupnu

stabilnost zemlje, kao i brizi za Bošnjake

ma gdje oni bili nastanjeni.

Posljednjih godina stalno upozoravate

na opasnost da bi Bošnjaci u RS-u

mogli politički nestati, jer su izborni

rezultati iz godine u godinu sve gori i

gori. Pred nama su još jedni važni izbori.

S obzirom da se sada već znaju svi

kandidati, programi i zalaganja bošnjačkih

političkih stranaka ali i raspoloženje

našeg naroda, jeste li optimista

ili pesimsita u vezi krajnjeg izbornog

rezultata?

Meni je

neshvatljiva teza

koju zastupaju

neke stranke

“bolje nemati

predstavnike

nego imati

svakakve (a to

bi kao značilo

nesposobne

i sl.)” što je

priprema

da se skine

odgovornost

sa eventualnog

političkog

debakla

Bošnjaka u RS.

Ramić: Veliki je broj stranaka koje se do

sada nisu pojavljivale na izborima u RS a

kojima su Bošnjaci ciljna glasačka populacija,

ne znam jesu li svjesni ozbiljnosti

situacije u RS. Ukoliko

procjene takvih stranaka nisu

dobre i ne obezbijede podršku

izboru svojih kandidata onda

svakako da hoće obezbijediti

izbor kandidata iz reda stranaka

kojima su Srbi ciljna grupa

a Bošnjake još više poslati na

margine političkog života RS.

Plašim se da je nekim strankama

bitno da predstave stranačku

infrastrukturu na cijelom području

BiH bez nekog ozbiljnijeg

angažmana u RS. Nažalost

nije došlo do formiranja koalicije

bošnjačkih stranaka u RS

koja bi okupila Bošnjake i afirmisala

njihove interese. Ovako

je situacija dosta zbunjujuća za

Bošnjake. Meni je neshvatljiva

teza koju zastupaju neke stranke

“bolje nemati predstavnike

nego imati svakakve (a to bi kao značilo

nesposobne i sl.)”, što je priprema da se skine

odgovornost sa eventualnog političkog

debakla Bošnjaka u RS i doprinosa, u ovom

slučaju stranaka koje trenutno nemaju zastupnike

u Narodnoj skupštini RS, brisanju

Bošnjaka sa političke scene RS, a rezultat

je kampanje poricanja rezultata aktuelnih

predstavnika. Bolje bi bilo da se takmičimo

za naklonost glasača kvalitetom programa i

čestitošću kadrova koji bi provodili stranačke

programe.

Kada se sagledaju svi aspekti života u

RS-u stiče se dojam da u tom entitetu

postoji konstantna društvena tenzija.

Srpski politički predstavnici, mediji,

nevladina udruženja stalno prijete i

sve rade na rušenju BiH. Opasno se

Bošnjacima kači stigma vehabizma i

terorizma. Kako je živjetu u RS-u u

takvim uslovima, koliko su Bošnjaci

zbog navedenih prijetnji i nastojanja

zabrinuti za svoju budućnost?

Ramić: Sve najteže i najgore što se moglo

desiti za Bošnjake već se desilo, ne

treba se plašiti budućnosti, treba vjerovati u

bolje sutra, vjerovati u sebe i raditi na stvaranju

boljih uslova života, svaki pojedinac

koliko može, to je jedini put. Država treba

imati aktivniju ulogu i njene institucije moraju

biti katalizator pozitivnih precesa.

27. august - 17. ramazan

23


Kopiramo s povodom i da ostane upamćeno kako ljudi znaju

ponekad biti i pošteni

Dodikova vlast zaglibila je u fašističko blato

Bakir Hadžiomerović, urednik emisije “60 minuta” godinama sa svojim

saradnicima vodi neviđenu kampanju protiv islama i muslimana u BiH.

Hadžiomerović i njegovi novinari su objavili gomilu laži na račun brojnih

muslimana u BiH. Kada bi strancima po dolasku u BiH prvo puštali da

odgledaju emisiju “60 minuta” vjerovatno bi većina njih u strahu od

postojanja tolikog broja, kako to vole reći u “60 minuta”, islamskih

terorista odmah napustili BiH. Ono što je policija Milorada Dodika uradila

ovih dana napadajući Bošnjake u Bosanskoj Dubici i Bosanskom Novom,

Bakir Hadžiomerović i društvo mu godinama rade u Federaciji BiH. Iako

je dobio brojne kritike na svoj rad,Hadžiomerović se na sve te kritike

jednostavno oglušio i nastavio sa svojim islamofobičnim praksama. Nakon

napada policije RS na Bošnjake u Bosanskoj Dubici i Bosanskom Novom,

Bakir Hadžiomerović je objavio komentar koji na pravi način opisuje

akciju policije Milorada Dodika. Spomenuti komentar je prvi pravi pošteni

pristup Bakira Hadžiomerovića o ovoj temi. Zbog toga smo odlučili da

na ovom mjestu objavimo tu Hadžiomerovićevu kolumnu, kako bi ostalo

upamćeno da i on zna razmišljati i pisati potpuno normalno i razumno. U

nastavku slijedi spomenuta kolumna Bakira Hadžiomerovića

Piše: Bakir Hadžiomerović

Ima tome i pola godine kako je na ovom

Imjestu konstatirano da živimo u takvoj

Idržavi u kojoj je sve ono što se danas čini Inemogućim, već sutradan postaje izvjesno, a

prekosutra nam je surova realnost. Da je ova

konstatacija bila nesumnjivo tačna dokazala

nam je posljednja “spektakularna policijska

akcija” MUP-a Republike Srpske u kojoj je,

prema opširnim izvještajima medija pod kontrolom

zločinačkog režima Milorada Dodika,

uhapšeno pet osoba osumnjičenih zato što su,

kako stoji u zvaničnom obrazloženju, “u proteklih

mjeseci na području Republike Srpske

propagandnim i zabranjenim materijalima

širili nacionalnu, vjersku i rasnu mržnju i netrepeljivost”.

Uhapšen jer je išao u džamije

Ne znam šta bi o ovoj spektakularnoj akciji

imao da kaže vojvoda Ravnogorskog četničkog

pokreta (inače najagilnijeg predstavnika multietničkog

nevladinog sektora u RS honoriranog

od aktuelnog zločinačkog režima), ali na

osnovu “dokaznog materijala” prikupljenog u

akciji policajaca Dodikovog prvog pendreka

Stanislava Ćađe doznali smo da su “neprija-

telji režima” u svojim domovima na području

Bosanskog Novog i Bosanske Dubice (gradova

koji su, sjećamo se, u ratnozločinačkom zanosu

Radovana Karadžića 1992. prvo temeljito

etnički očišćeni od Bošnjaka, a potom preimenovani

u Novi Grad i Kozarsku Dubicu)

posjedovali i tako opasne materije poput PC

kompjutera, mobilnih telefona i inkriminirajućih

CD-ova.

Osim opreme imanentne samo prekaljenim

teroristima i ubicama (koju, by the way, po

pouzdanim policijskim informacijama posjeduju

čak i Dodikova unučad) nakon policijske

akcije mogli smo doznati i još neke uznemiruju-

će činjenice. Tako su

Nezavisne novine

nara Željka Kopanje, pozivajući se na policijske

građeviizvore,

objavile da je Hajrudin Dedić uhapšen

zato što “živi na osamljenom mjestu do kojeg se

dolazi uskim blatnjavim putem”, a Edhem Gaši

zato “što je svakodnevno posjećivao lokalne

džamije”.

Tako je režim Milorada Dodika u policijsko-pravosudnu

praksu uveo nove zakonske

odredbe prema kojim Bošnjaci više nemaju mogućnost

da žive “na osami” (daleko od SNSDovskog

sjaja etnički očišćenih gradova u RS) i da

“svakodnevno posjećuju džamije”. “Pa nismo ih

mi rušili da bi Turci sad u njima svakog dana

klanjali”, kao da iz haške ćelije laktaškog nacionalsocijalistu

ohrabruje njegov politički guru

alijas dr. Dragan Dabić.

Posljednja “Kristalna noć” u aranžmanu

Dodikovog režima ne predstavlja ništa drugo

nego fašistički pokušaj mafijaške hobotnice

da na trenutak amortizira izvještaj američkog

State departmenta o Bosni i Hercegovini u kojem

su političari iz Republike Srpske optuženi

za urušavanje i opstrukciju rada bh. institucija

usljed čega je vladavina zakona u BiH dovedena

u pitanje. Nakon što laktaški vožd i njegovi

“psi režima” (razni, zločinom optočeni, vasići,

simići, radmanovići, kusmukice, davidovići...)

istupima u svojim medijima očigledno nisu, u

očima SAD i EU, uspjeli amnestirati vlastitu

ulogu u višegodišnjem rušenju međunarodno

priznate članice Ujedinjenih naroda Bosne i

Hercegovine, dodikovci su preko svoje policije

krenuli u dokazivanje nedokazivog, da se, eto, i

oni bore protiv “islamskog globalnog terorizma”.

Hapšenje ljudi samo zato što su posjedovali

mobilne telefone, kompjutere i što su “gotovo

svakodnevno posjećivali džamije”, a uz to su i

Bošnjaci koji imaju tu nesreću da žive na teritoriji

Dodikove srpske Republike Srpske, predstavlja

još jedan pouzdan dokaz da je aktuelna

vlast u Republici Srpskoj duboko zaglibila u

fašističko blato.

U tom blatu Dodik i njegov režim imaju

samo jednog neprijatelja - žive Bošnjake. O

četnicima koji, načičkani pripadajućom zločinačkom

ikonografijom, slobodno špartaju

Dodikovim entitetom i prijete rijetkim preostalim

i još uvijek od režima neprocesuiranim

Bošnjacima, mafijaška hobotnica ne razmišlja

drugačije nego što ih je svojevremeno tretirao

čiča Draža. Kao i 1992. na pola teritorije Bosne

i Hercegovine Bošnjacima nije dozvoljeno da

“svakodnevno posjećuju džamije” i da žive

na “osamljenim mjestima”, ali je zato sasvim

normalno da u centru Banjaluke bude brutalno

likvidiran svjedok Dodikovog kriminala,

pokojni Milan Vukelić i da za njegovo ubistvo

nikada niko ne bude čak ni optužen. Istina,

zbog Vukelićevog ubistva svojevremeno je pred

kamerama republičkosrspkih gebelsovskih

medija uhapšen (pa ubrzo pušten na slobodu)

jedan Bošnjak koji živi, već pogađate, na prostoru

Republike Srpske. Režim zna da su za sve

uvijek krivi Bošnjaci, ti tradicionalni neprijatelji

Dodkove mafijaške hobotnice. Oni su krivi i za

Vukelićevo ubistvo i za život “na osamljenom

mjestu do kojeg se dolazi uskim blatnjavim

putem” i “za svakodnevno posjećivanje lokalnih

džamija” i za izvještaj State departmenta u

kojem je do kosti ogoljena višegodišnja zločinačka

politika rušenja Bosne i Hercegovine od

kadrova SNSD-a... Kako je krenulo, Dodikovi

mediji, policija i pravosuđe uskoro bi i za genocid

u Srebrenici iz ljeta 1995. mogli optužiti

Bošnjake. Dodik je doduše to i verbalno uradio,

a šta će dalje biti...? Kako rekosmo, ima tome i

šest mjeseci, živimo u takvoj državi u kojoj je sve

ono što se danas čini nemogućim već sutradan

postaje izvjesno, a prekosutra nam je surova realnost.

I više ništa neće biti Smrt fašizmu, sloboda

narodu.

27. august - 17. ramazan

24


Feljton

Skrivena disertacija: III poglavlje : Uticaj društvenih i

administrativnih institucija islama oličenih u turskoj vlasti na

život nemuslimanskog stanovništva

Užasno, očajno,

nepodnošljivo

Andrić kuka nad propisom da

su se kršćani morali drugačije

oblačiti, čak i po boji odjeće.

On kuka kako se to isto

ticalo i Jevreja. Zaboravlja

pri tome reći da je jedino

Turska, a naročito Bosna,

prihvatili Jevreje iz Španije

gdje su ubijani, pokrštavani i

protjerivani, a niko u Evropi ih

nije htio primiti

Piše: Kemal Zukić

Već i sami podnaslovi ovog

Vpodglavlja, navedeni odmah

Vispod glavnog naslova, jasno Vpokazuju da Andrić nastavlja da srlja

u novu naučnu nakaradu, da će gaziti

preko istine i da će brkati i miješati

čitava stoljeća, da će se kloniti svake

poštene logike i naročito usporedbi

Bosne iz tog doba sa Evropom iz

istog perioda. On sasvim normalno

uspoređuje Bosnu iz XV stoljeća sa

Evropom iz XX stoljeća. Ova podpoglavlja

su:

1. Islamska shvatanja o pravnom,

društvenom i moralnom položaju

nemuslimanskog stanovništva i

njihova primena u Bosni

a.) Kanun-i-raja i njegovo važenje u

Bosni

b.) Privredna i moralna zapostavljenost

nemuslimana

v. v) Sputavanje crkvenog

života

2. Zaostalost Bosne u civilizaciji

kao posledica turske

vladavine

3. Turska uprava, način rada

njenih organa i njen uticaj

na narodni karakter.

Ovo najobimnije poglavlje

Andrićeve disertacije je “filing”

njegove mršave “rasprave”

kako bi imala više listova.

Andrić se ovdje bavi najčešće

manje važnim ili čak sasvim

nevažnim pojavama za koje

pabirči podatke uglavnom iz

franjevačkih dokumenata ili

narodnih poslovica. Pri svemu

ovome on govori o svojoj Bosni

kao da ona nije dio Evrope i

svijeta, nego neka vanvremena

i vanzemaljska tvorevina,

izvan ostatka svijeta.

Kanun-i-raja

Pri tome je beskrupulozno kritičan

i čistunac koji ne uzima u obzir

težinu položaja njegove domovine na

granici i sudaru dva moćna carstva i

čak dva svijeta. Isto tako se on grdno

ogrješuje i o hrišćansku raju, koju navodno

brani, kao i o Bošnjake koji su

Istina je vrlo

jednostavna.

Kršćani su

plaćali porez

da ne idu u rat

a muslimani su

stalno morali

ići u rat i ginuti.

nezaštićena stalna meta njegove mržnje,

historijskih falisfikata i mračnjačkih

optuživanja.

Na početku poglavlja

Andrić se bavi jednim prastarim

dokumentom koji je,

navodno, donio halifa Omer

ibn Hattab za Damask. Kad

potroši dosta papira i strpljenja

čitaoca onda Andrić

i sam konstatuje: “Ne podleže

nikakvoj sumnji da u

praksi nije svaki od ovih

propisa tačno i doslovno primenjivan”.

A onda će sasvim

obezvrijediti ovaj dokumenat

kad konstatuje da su

kršćani i Jevreji “umeli bilo

podmićivanjem bilo lukavstvom

da zaobiđu ili izigraju

mnoge tačke ovog kanuna”.

Ustvari, ovaj kanun nije

imao nikakva uticaja na

odnose raje i turske vlasti u

Bosni. U njemu stoji zabrana

gradnji i obnove crkava

a zna se da su predstavnici

lokalne i centralne vlasti davali dozvole

za te poslove. Andrić prešućuje

sve što bi tursku upravu pokazalo bar

malo realnije i humanije. Tako u vezi

ove zabrane gradnji crkvi ne navodi

primjer gradnje velike pravoslavne crkve

u Sarajevu za koju je najviše novaca

dao upravo turski sultan. Andrić

je to morao znati, a ta crkva je samo

stotinjak metara udaljena od gimnazije

27. august - 17. ramazan

25


koju je sam Andrić pohađao. Ali, on je

u stalnoj zavadi sa istinom, stvarnošću

i logikom.

Na svoj uobičajeni mutni način

Andrić zatim ispreda priču kako je kršćanska

raja plaćala harač, zatim prešuti

da je time plaćano nesudjelovanje

u ratu, a onda dalje muti kako je i raja

trpila zbog rata, “koliko zbog zahteva

rata toliko i zbog vojne samovolje”.

Istina je vrlo jednostavna. Kršćani

su plaćali porez da ne idu u rat a muslimani

su stalno morali ići u rat i ginuti.

Mada Andrić to predstavlja isključivo

kao privilegiju bosanskih muslimana,

Turaka kako ih uporno imenuje,

prešućujući da je to tražilo odlazak u

stalne ratove, od perzijskog, ruskog,

moldavskog, ukrajinskog ratišta, pa

preko Slavonije i Dalmacije do Beča.

Ti stalni ratovi su desetkovali to “privilegovano”

muslimansko stanovništvo,

ostavljali Bosnu bez vlastite vojske i

izlagali je stalnim upadima susjeda što

je završavalo pokoljima, pljačkama, paljevinama

i ekonomskim uništavanjem

zemlje. Svakako bi ispravno bilo gledati

plaćanje harača da se izbjegne ratna

pogibelj kao privilegiju te raje.

Kad se Andrić već odlučio da upoređuje

položaj kršćana i muslimana

u Bosni u vrijeme turske uprave mogao

je doći do toga da istinski shvati i

objasni svu tragiku položja pripadnika

svih vjera na ovom prostoru. Umjesto

tog poštenog i objektivnog pristupa

Andrić se odlučio za crno-bijelu verziju

u kojoj bezobzirno satanizira i vrijeđa

muslimane a viktimizira kršćane

i tako stvara izmišljenu historiju koja

je u sukobu sa stvarnošću i logikom

i kojom se ništa ne može objasniti.

Ovakvim nemoralnim pristupom

Andrić je iznevjerio sve, prvo mladobosance

koje je navodno simpatizirao

a koji su se predstavljali kao južnoslovenski

patrioti a ne srpski nacionalisti.

Iznevjerio je i Vuka i Gaja koje

veliča kao nosioce ideje slavenstva.

Posebno je Andrić ovakvim stavom

iznevjerio ideju bratstva i jedinstva

koja je bila glavno načelo komunističke

Jugoslavije u čije organe se kasnije

ubacio i karijeristički lagodno živio.

Andrić je izigrao i mentore Austrijance.

Austrija je dugo ratovala protiv Turske

u čijoj su vojsci bili i Bošnjaci. Ali,

Austrijanci nemaju tako mračnjačku

mržnju prema Bošnjacima, nego su

okupiranjem Bosne došli u kontakt

sa jednim plemenitim i herojskim

narodom Bošnjaka, čije su kvalitete

brzo shvatili i poštovali. Neposredno

nakon okupacije, poslije žestokog i nerazumnog

otpora Bošnjaka toj okupaciji,

Austrijanci su prihvatili Bošnjake

kao oslonac svoje vlasti i kao važan dio

svoje vojske. Kod Andrića nema ni pomena

o tome.

Zajednička sudbina slavenskih

naroda

Sa malo elementarnog ljudskog poštenja

Andrić je mogao dati mnogo istinitiju

sliku Bosne i njenog okruženja za

turske uprave. Morao je znati da su se

svi naši narodi snalazili na razne načine

u njihovoj egzistencijalnoj ugroženosti.

Hrvati su ginuli u mađarskim i austrijskim

vojskama koje su ratovale protiv

turske vojske čije su udarne jedinice u

prvim redovima bili Bošnjaci. Ginuli su

i jedni i drugi za tuđina, ali nisu imali

izbora, tako mali i slabi u procjepu između

mnogo jačih. Hajduci i uskoci su

bili plaćenici u mletačkoj službi a kasnije

su ih plaćali Austrijanci. Srbi su od početka

poslušno služili u turskoj vojsci

protiv svih turskih neprijatelja a nezavisnost

su isposlovali maestralnim političkim

vratolomijama Miloša Obrenovića,

koji je čak odsječenu glavu svog kuma

Karađorđa donio na poklon Turcima.

To jest najveće poniženje koje historija

pamti na ovim prostorima ali je rezultat

bio sjajan: samostalnost.

Da je htio razumjeti svu delikatnost

i strahotu položaja svih slavenskih naroda

na Balkanu, Andrić je mogao uzeti

strašni period 1737.-1739. g. Kugom i

neimaštinom izmrcvarena Bosna, čija

je mladost ostavila kosti na ratištima

hiljadama lilometara udaljenim, našla

se na ivici nestanka. Austrijanci su

odlučili napasti Bosnu sa svih strana,

spriječiti da pomoć dođe iz Turske, fizički

uništiti Bošnjake, pobiti, raseliti ili

pokrstiti. Tako je austrijski kralj Karlo

VI jasno napisao u proglasu na lošem

bosanskom jeziku, koji je štampao u

400 primjeraka i raspršio širom Bosne.

Na strani Austrijanaca bili su svi ostali

Slaveni. Katolici su učestvovali direktno

u vojsci koja je krenula na Bosnu

1737. g. u julu, nagrnuvši preko Save i

harajući i osvajajući Posavinu. Opkolili

su Banja Luku dok se kod Travnika sakupila

vojska “čudna i strašna” u kojoj

su učestvovali svi “koji su mogli nositi

oružje” a ko odbije imao se objesiti pred

vlastitom kućom. Takvu čudnu vojsku,

koja se borila, po Bog zna koji puta za

goli opstanak naroda Bosne, krenuo

je prema Banja Luci Hećim-Oglu Alipaša,

čestit namjesnik Bosne koji nije

bio rođeni Bosanac. Ta strašna vojska je

u jednom danu porazila i razjurila neuporedivo

jaču vojsku osvajača. U isto vrijeme

su i Srbi, Crnogorci i Albanci prišli

austrijskoj vojsci i osvajali s njima južnu

Srbiju, Makedoniju, Niš, Kraljevo, Novi

27. august - 17. ramazan

26

Pazar. Na čelu te srpske vojske bio je patrijarh

Arsenije, koji će pretrpiti poraz,

zajedno sa Austrijancima, uglavnom

od Bošnjaka i dati se u bijeg zajedno sa

Austrijancima.

Ovo je jedan od brojnih zastrašujućih

primjera egzistencijalne ugroženosti

naroda Bosne i borbe za goli život, za

elementarni opstanak na svojoj zemlji.

Bio je to, ko zna koji već po redu križarski

rat protiv Bosne, mada tada već

to se nije tako zvalo, jer bilo je XVIII

stoljeće.

Kao rođeni Bosanac, kao književnik

i nadrihistoričar, Andrić je morao ovakve

epizode pošteno analizirati i pokazati

razumijevanje i za Bošnjake, kako

pokazuje za katolike i pravoslavce. To je

posebno mogao dobro unovčiti u komunističkoj

Jugoslaviji i postati barjaktar

bratstva i jedinstva. Ali, on to nije nikad

učinio. Mračna i strašna, patološka mržnja

prema Bošnjacima, spriječila ga je

da historiju gleda objektivno. Nažalost,

kasnije je imao toliko pomagača da mu

poštenje nije ni trebalo. Svi kasniji mračnjaci

i mrzitelji prihvatili su bezrezervno

Andrića kao zastavu pod kojom će jurišati

na Bosnu i Bošnjake. Još kad su

tome pridodali i Njegoša i Mažuranića,

laž je postala istina, čojstvo je zamijenjeno

bezočnim nemoralom.

Da li je Andrić već tada, 1924. g.,

znao ili predviđao kakvu dalekosežnu

nesreću i nepravdu namiče na glave

Bošnjaka ali i na Bosnu? Da, znao je, ili

bar, slutio je. On često priziva osvete i

genocide nad Bošnjacima svojom užasnom

presudom “do daleko u budućnosti”.

Možda nije vjerovao da će imati

toliko opasnih sljedbenika. Zamislite

kakva bi sreća obasjala njegovo mračno


lice i um da je doživio i to

da najveći ratni zločinac nakon

Drugog svjetskog rata u

Evropi, ljudska pogan koja je

iz vučije jazbine sa Durmitora

dogmizala u Bosnu i napravila

haos i pokolje koje je malo

ko mogao zamisliti, Radovan

Karadžić stalno kao ideju

vodilju reklamirao mračno

Andrićevo djelo i nedjelo i

vapio da cijela Evropa treba

da čita te huškačke gadosti,

umjesto “Majn kamfa”. To je

ono Andrićevo proročanstvo

zla, koje on stalno priziva na

glave Bošnjaka, “do daleko u

budućnost”.

Umjesto da objektivno

analizira zlu kob svih slavenskih

naroda na Balkanu pri

čemu su se stalno morali priklanjati

nekom jačem i ginuti

u njihovom interesu, Andrić

u ovom poglavlju iznosi neke probleme

kršćana pod turskom vlašću koji su toliko

beznačajni da sve to djeluje infantilno.

On izmišlja kako su kršćani koji

su “živeli u gradovima i bavili se trgovinom

i zanatstvom” nailazili na prepreke

u radu, ali ne govori koje. On kuka kako

su za pijačni dan Turci odredili nedjelju,

kad kršćani ne rade, pa su slali molbe u

Carigrad da se to promijeni. Andrić govori

da je harač ubiran na “lično ponižavajući

način”, opet bez objašnjenja.

“Tursko” selo

Posebno Andrić kuka nad propisom

da su se kršćani morali drugačije oblačiti,

čak i po boji odjeće. On kuka kako

Andriću ne

pada na pamet

da upoređuje

stanje u

njegovoj

kršćanskoj

Evropi, za

kojom stalno

vapi. Ne

kaže da dok

se u Turskoj

raspravlja

o crkvenim

zvonima dotle

u Evropi ne

smije biti

ni pomisli o

postojanju

pripadnika

drugih religija,

a kamoli

njihovih

bogomolja.

se to isto ticalo i Jevreja. Zaboravlja pri

tome reći da je jedino Turska, a čito Bosna, prihvatili Jevreje iz Španije

narogdje

su ubijani, pokrštavani i protjeri-

vani, a niko u Evropi ih nije htio ti. Čak je turska vlast izgradila i objekte

primiza

smještaj Jevreja, Sijavuš-pašine daire.

Ništa to ne vidi ovaj zaslijepljeni mrzitelj

nego samo to da su se nosili drugačije

od Turaka.

Najsmješnije je što Andrić kao vid

teške diskriminacije navodi da berberi

nisu smjeli istim nožem brijati muslimane

i kršćane kao i to da su u javnim

kupatilima postojali posebni peškiri i

pregače za kršćane. Nevjerovatno.

Veliki dio “rasprave” Andrić troši

nabrajajući detaljno koliko groša su pojedini

fratri davali kao mito da im se

dozvoli popravka crkava. Naravno da

ni ovdje ne propušta da citira

svog omiljenog bosnomrsca i

islamofoba M. Hernesa.

U turskoj carevini postojao

je jedan lijep običaj a to je

izgradnja musafirhana kao i

hanedanskih kuća za besplatan

smještaj putnika namjernika

do tri dana i imareta za

njihovu besplatnu ishranu

u tom periodu. Andrić unakazuje

i ovaj humani običaj

kukajući kako su i samostani

bili obavezni da imaju

musafirhane.

Dobar dio ovog poglavlja

Andrić posvećuje navodnoj

borbi kršćana i hristijana da

im se dozvoli zvonjenje crkvenih

zvona. Andrić pripisuje,

naprimjer Fra Grgi Martiću

kao herojsko djelo što je izdejstvovao

odobrenje za zvona a

odmah iza toga upada u neku

vrstu kontradikcije priznajući

da su i predstavnici turske

vlasti prisustvovali ceremonijama

zvonjave.

Andriću ne pada na pamet da upoređuje

stanje u njegovoj zapadnoj kršćanskoj

Evropi, za kojom stalni vapi. Ne

kaže da dok se u Turskoj raspravlja o crkvenim

zvonima dotle u Evropi ne smije

biti ni pomisli o postojanju pripadnika

drugih religija a kamoli njihovih bogomolja.

Uništavaju se bezdušno i objekti

i pripadnici čak i drugih kršćanskih sekti

a ne smije se ni pomišljati o islamu.

Andrić bi samo autoritativno, bez pogovora,

rekao da se ovo “ne sme pripisati

nekoj toleranciji muslimana”

.

Teško je reći do koje mjere Andrić ne

poznaje svoju domovinu Bosnu a gdje

počinju njegove bestidne manipulacije.

Tako se okomio i na jedan lijep običaj i

znak uljudnosti u Bosni da se ne pjeva

kad se prolazi kroz selo čiji su stanovnici

druge vjere. To bi se moglo smatrati provokacijom

pa su to svi izbjegavali. Andrić

je izmislio da samo kršćani nisu smjeli

pjevati kroz “tursko selo”. To je toliko

nepošteno da je čak i Andrićev mentor,

koji ne zna mnogo o Bosni, dopisao na

margini da ovo nije istina.

Andrić i u ovom poglavlju skače sa

teme na temu ali dosljedno svaku oblast

života u Bosni slika mračnim, crnim

bojama koristeći uvijek omiljene kvalifikacije

“užasno, očajno, nepodnošljivo”.

Tako se ovdje okomio na puteve u Bosni

za osmanske uprave. On i ovdje koristi

svoj nevjerovatni patent: on upoređuje

svjedočanstva zlonamjernih o Bosni na

kraju srednjevjekovne nezavisne države

i na prelazu na tursku upravu, sa aktuelnim

stanjem u Evropi u XX stoljeću.

Tako on bestidno kaže: “Drumovi, za

koje se turska uprava sve do u najnovije

vreme uopšte nije brinula, bili su malobrojni

i u veoma primitivnom stanju“.

Ova konstatacija možda bi djelimično

mogla važiti za posljednje godine srednjovjekovne

Bosne, napadane izvana,

harane, rušene, uništavane bezdušno

i dušmanski, upravo iz te Evrope.

Konačno, Andrić je morao znati da su u

to doba putnici usred Pariza gazili blato

do članaka. To je takvo vrijeme, mračni

srednji vijek, kad su u cijeloj Evropi zapušteni

odlični putevi Rimske imperije.

Osmanska carevina, tačno kao i Rimska

imperija, brinula je o putevima, ako ni

zbog čega a ono zbog vlastite vojske kojoj

je za prevoz trupa, džebhane i artiljerije

bilo neophodno da postoje dobri putevi i

mostovi. I upravo je to i radila Osmanska

imperija i u Bosni. Postojala je dobra putna

mreža a na svaki dan hoda građeni

su bezbrojni hanovi i karavansaraji a na

određenim dionicama morala se obezbijediti

i pitka voda. Ovo potvrđuje i činjenica

da u Bosni postoje brojni toponimi

koji sadrže u svom imenu riječ “han”.

Konačno, da je istina ovo što Andrić piše

o putevima u Bosni, sigurno Turska ne

bi mogla biti tako silovito uspješna sila

pred kojom je strepila Evropa.

“Očajnom stanju javnih puteva u

potpunosti je odgovarao i poštanski saobraćaj”,

piše Andrić. I to je potpuno

netačno, što vjerovatno i sam Andrić

zna. Postojao je u Turskoj dobro uređen

i poštanski saobraćaj za ono vrijeme. Ali,

ako gazite historiju i logiku i poredite to

stanje sa stanjem u Evropi početkom XX

stoljeća, onda je to istina, ali kome trebaju

takvi falsifikati. Andriću trebaju kako

bi unakazio sliku svoje Bosne. Andrić

registruje napore turska uprave u XIX

stoljeću na unapređenju putne mreže i

poštanskog saobraćaja ali i to zatamni do

granice nepodnošljive mržnje i nemorala.

27. august - 17. ramazan

27


Pogledi

Srpsko-hrvatski pakt protiv RBiH – hrvatska strana (II dio)

Pripadnici HRB nisu znali

da su njihovi politički čelnici

ustvari doušnici Udbe

Ustaški pokret nije bio politička

stranka. Osnovan je 1931.,

razoren 1945., a formalno ukinut

1953., Pavelićevim ukazom – i

nikada obnovljen. Stoga su

od tada prozivke, asocijacije,

reference na Ustaški pokret i

nazivanje Hrvata, “Ustašama”,

povijesno i politički pogrešni, a

posljedica su desetljeća udbaške

propagande, koja je u svojemu

žargonu hrvatske patriote

u domovini, a naročito u

emigraciji, nazivala “Ustašama”

- iako je povijesna istina da

se tek mali dio patriota tako

deklarirao

Piše: Sven Rustempašić

Sarajevo, 11. jul 2010.

Sjedinjene države aminuju Titu udar

Spo Proljećarima. Ipak, bio je to tek

taktički potez ušutkivanja proljetnih

horozova što su prerano kukuriknuli, ali

je strateški učinak suprotan: nakon samo

tri godine, mnoge od njihovih ciljeva

ostvaruje novi Ustav 1974., kako za federaciju

tako i za svaku republiku, koje dobivaju

više suvereniteta, državnosti. Miku

Tripala treba zapamtiti jer je u ustavne

promjene 1974., unesen amandman o

“pravu republika na samoopredjeljenje do

otcjepljenja”. Dabčević-Kučar, Tripalo i

ostali iz KPH, nisu drakonski kažnjeni,

po intervenciji Ivana Krajačića

kod Tita. Franjo Tuđman je

tretiran relativno blago (Tito:

“Tuđmanu ne pakovati”). Pošteda

obuhvaća samo komuniste,

ali ne i nacionaliste - koji su

na montiranim sudskim procesima

dobivali stroge kazne,

te godinama robijali kao politički

zatvorenici (prvooptuženi

Bruno Bušić, Ante Paradžik,

Dražen Budiša i drugi). Papa

Pavao VI poziva Tita u Vatikan

i daje mu titulu dodjeljivanu

bečkim carevima, naslov

Počasnog kanonika Zavoda

svetog Jerolima.

U povodu udara u

Karađorđevu, nacionalisti su

izveli nekoliko akcija nasilja

‘na kopnu, na moru i u zraku’:

u Riječkoj luci je potopljen

brod ‘Majsan’, nad Bračkim

kanalom je oboren vojni heli-

kopter a nad Čehoslovačkom

civilni avion. Time su htjeli

upozoriti svoje rušitelje, kako

se Dražen Budiša izrazio na

robiji u Staroj Gradiški, “generalnom

probom obračuna silom

protiv nasilja”. U periodu 1971-1989,

Proljećari su potopljeni, ali njihov bunt

nije bio uzaludan; pridonio je da 1974.

neki od njihovih zahtjeva budu preneseni

u ustave.

Malo “morgen”

“Morgen, morgen, lacht uns wieder das Gluck.

Gestern, gestern, liegt schon so weit zuruck,

war es auch eine schone, schone Zeit.”

Republikom

Hrvatskom od

1990. nastavlja

vladati KPH

u novovjekoj

verziji

tuđmanovaca,

koji su agresiju

na RBiH i sve

što sa time ide,

proveli kroz

institucije RH

sa pozicija

vlasti koje su

zauzeli kao

HDZ.

U sklopu manevara ka rastakanju

SSSR i Varšavskog

pakta, nakon čega se Njemačka

ujedinjuje a katoličke zemlje

oslobađaju – Njemačka je vodila

računa da sa novom Rusijom

ostvari odlične odnose. Stoga

svom klijentu Hrvatskoj diktira

da garnitura koja će stupiti

na vlast u Zagrebu, uspostavi

što bolji odnos sa ruskim klijentom

Srbijom; da se situacija

u SFRJ rješava isključivo kooperacijom

Beograd-Zagreb.

Njemačka zato uvezuje hrvatske

komuniste sa nacionalistima-emigrantima,

i u toj

simbiozi priprema prvu nacional-komunističku

vladu koja

će stupiti na vlast u Zagrebu.

To 1991. postaje ‘Vlada nacionalnog

jedinstva’ i od tada

vlada Hrvatskom. Osim

KPH, vične srpsko-hrvatskim

odnosima, čiji će lideri komunističke

odore zamijeniti nacionalnim,

potraženi su i antikomunistički

emigranti skloni

srpsko-hrvatskom paktu. U

eksponiranju tog aspekta, treba

se osvrnuti na ideološkopolitičke

recidive iz Drugog svjetskog rata,

pređašnjeg njemačko-hrvatskog saveza.

Nakon raspada NDH, jedan od lidera

Ustaškog pokreta, gen. Vjekoslav Luburić,

izmiče ‘ruci osvetnici’ na mađarsko tlo,

koje već kontroliraju Sovjeti. Poglavnik

Pavelić je totalno odbijao suradnju sa

Sovjetskim savezom, ali Luburić postaje

izuzetak nakon što se u Mađarskoj je Crvenoj armiji, koja ga pušta u Španiju,

predaodakle

razvija teoriju o suradnji sa Rusima.

Marginalna ideologija Luburića i njegove

27. august - 17. ramazan

28


udruge ‘Odpor’, bila je suprotna

Ustaškom pokretu, čiji se

pripadnici 1945. niti za goli

život nisu predavali Crvenoj

armiji. Bila je suprotna cijeloj

hrvatskoj emigraciji, koja savez

sa Rusima nije nikada niti tražila

niti prihvaćala. Ali s teritorija

države kojom je vladao španjolski

Jevrej Francisco Franco,

Luburić razvija politiku ‘pružene

ruke’ Sovjetima (ubojstvo

Luburića u Carcagenti je

još nerazjašnjeno, ali tadašnji

strah od sovjetskog pritiska,

barem donekle objašnjava to

čudno smaknuće uoči zamaha

Hrvatskog proljeća). ‘Odpor’ otvoreno

traži suradnju s Rusima ako oni žele pomoći

Hrvatima u obnovi samostalne države,

pa makar i s komunistima na čelu.

Francov režim to djelovanje tolerira, a

Tito nemilosrdno progoni.

Ustaški pokret nije bio politička stranka.

Osnovan je 1931., razoren 1945.,

a formalno ukinut 1953., Pavelićevim

ukazom – i nikada obnovljen. Stoga su

od tada prozivke, asocijacije, reference

na Ustaški pokret i nazivanje Hrvata,

“Ustašama”, povijesno i politički pogrešni,

a posljedica su desetljeća udbaške

propagande, koja je u svojemu žargonu

hrvatske patriote u domovini, a naročito

u emigraciji, nazivala “Ustašama” - iako je

povijesna istina da se tek mali dio patriota

tako deklarirao. Većina je bila okupljena

oko političkog cilja uspostave samostalne

hrvatske države, ali ne na Ustaškom

programu i organizaciji koja ne postoji

od 1953. Samozvane “Ustaše”, bile su

često u doušničkom odnosu sa Udbom,

u funkciji provokatora za kompromitacije

hrvatskih patriota. Poznat je upad

u Jugoslaviju 1972., ‘Bugojanske grupe’,

naoružanih hrvatskih emigranata, nakon

nasilnog sloma Hrvatskog proljeća - koja

je u okolini Bugojna pokušala pokrenuti

narodni ustanak protiv totalitarnog komunističkog

režima. Bili su to pripadnici

emigrantske organizacije ‘Hrvatsko

revolucionarno bratstvo’ (HRB) - kojega

je 1950-tih godina u Beogradu osnovala

Udba! Pripadnici HRB nisu znali da su

njihovi politički čelnici - u javnosti veliki i

vatreni Hrvati, “Ustaše” - ustvari doušnici

Udbe, koja je trebala alibi za obračun s

hrvatskom oporbom doma i u emigraciji.

Svi su pripadnici ubačene grupe likvidirani

u prethodno postavljenim zasjedama,

osim Ludviga Pavlovića, koji je odležao

kaznu od 18 godina do 1990., kada se priključio

hrvatskoj postrojbi; da bi odmah

na početku rata bio likvidiran, i to, neki

Hrvati sumnjaju, od strane hrvatskih kadrova

Udbe u vlasti Franje Tuđmana.

‘’Intermarium’’ –

Romanizacija Evrope

Republikom Hrvatskom

od 1990. nastavlja vladati

KPH u novovjekoj verziji tuđmanovaca,

koji su agresiju na

RBiH i sve što sa time ide, proveli

kroz institucije RH sa pozicija

vlasti koje su zauzeli kao

HDZ; pri čemu su HDZ BiH,

njena paradržava ‘Hrvatska

Republika Herceg-Bosna’

osnovana 1991., i njena vojna

postrojba HVO (stranačka

vojska), bile suizvršioci te politike

u i protiv RBiH i njenih

odanih građana. U Hrvatskoj

i BiH u proteklih 20 godina

djeluju i druge hrvatske stranke, ali su one

marginalne, pa su u toku srpsko-hrvatske

agresije na RBiH, SDP, HSLS, HSS …

tek gledale kako se obavlja krvavi posao.

Bilo je nekih disidenata, uglavnom u vidu

osobnog herojstva, poput liberala Vlade

Gotovca. Jedini stranački izuzetak je

HSP Ante Paradžika i Dobroslava Parage,

čije djelovanje nije predmet ove prezentacije,

uz dužnu distinkciju da su jedino oni

ustali protiv srpsko-hrvatskog genocidnog

pakta.

Ustaški “folklor”, korišten tokom agresije

na RBiH, bio je propagandni metod

motiviranja vlastitih vojnika i fasada koja

je prikrivala da RH i Hrvate doista vode

pripadnici organa “bivšeg sistema”: KP,

SSO, KOS, SDB, TO, diplomacija, vojna

industrija, milicija, mediji. Hrvatska emigracija

u proteklih 20 godina nije imala

važnu ulogu u vlasti i ekonomiji, nego je

služila mobilizaciji hrvatskog domoljublja

i davanja velikih financijskih sredstava liderima

režima u Hrvatskoj i surogatima

u BiH. Nazivanje Hrvata “Ustašama”, je

udbaška podvala; taj pokret je tema za povjesničare.

Relevantna je samo struktura

koju je uspostavio HDZ kao državne organe

RH i surogate u BiH.

Vatikan je

1933. sa

Njemačkom

sklopio ugovor

i osnovao

snažnu tajnu

organizaciju

‘Intermarium’,

sa glavnim

ciljem

promocije

dominacije

katolicizma

u srednjeevropskim

državama od

Baltika do

Jadrana.

Ipak, jedan je izuzetak postojao:

Tuđman je u emigraciji

stupio u dobre odnose sa

Odporašima-Luburičevcima,

u skladu sa njemačkim uvjetom

da ne kvari dobre odnose

Njemačke i nove Rusije. Tako

je shvatljivo povezivanje Franje

Tuđmana i Stjepana Mesića s

Odporašima, utaborenim na

Norvalu kod Toronta u Kanadi,

gdje je Mesić 1992. iš’o pjevati

‘Juru i Bobana’. Iz takvih baza

je potekao Gojko Šušak. Mesić

je izjavio ‘Globusu’ da se odatle

sa ‘punom vrećom dolara’

vratio u Zagreb, odakle ga je

Tuđman odmah poslao na

važan zadatak u Široki Brijeg -

da tamo zbaci s kormila HDZ

BiH Stjepana Kljuića, pro-bosanskog

Hrvata, a nametne

oficira KOS-a Matu Bobana,

kako je to objasnila Jasna Babić

u zagrebačkom ‘Globusu’ malo

poslije tog ‘čudnog’ događaja.

Na čelu ‘Hrvatske Republike

Herceg-Bosne’ su bili sve odreda

oprobani kadrovi komunističkog

režima. ‘Globus’ je

tada objavio njihove fotografije

sa kratkim biografijama.

Zanimljivo je da u crescendu

svojih povika protiv fašista,

Mesić nikad nije spomenuo

Luburića. I to je nemala zagonetka

koju bi on morao javno objasniti.

Jer, on je bio udvaračem ‘Odporašima’, ako

ne i vjernim saveznikom; s njima je pjevao

‘Juru i Bobana’ dok nije i sebe, ipso facto,

pretvorio u crnog egzekutora s crvenim

jezikom. Dijalektička mitomanija je nemoguća

bez podjele i zavađanja onih koje

dobiju pod svoju vlast. Da su ti udbaši

notorni psihopatski kriminalci, pokazalo

se kroz njihov rat protiv RBiH u čvrstom

savezu i sinkroniziranoj kolaboraciji sa srpskim

pripadnicima obavještajnih sistema.

Hrvatski i srpski udbaši, uspješno surađuju

i sa bošnjačkim kolegama ka uništenju

RBiH, Bosanaca i Hercegovaca lojalnih

građana, te getoizaciji preostalog bošnjačkog

naroda.

Vatikan je 1933. sa Njemačkom sklopio

ugovor i osnovao snažnu tajnu organizaciju

‘Intermarium’, sa glavnim ciljem promocije

dominacije katolicizma u srednje-evropskim

državama od Baltika do Jadrana,

čime je, npr., pripremljen teren za stvaranje

NDH. Ova veza i dalje funkcionira, jer taj

ugovor (‘Concordat’) još važi i jer stalno

njemačkom političkom scenom dominira

Kršćansko-demokratska (katolička!) partija

(CDU), koja je sa pozicije vlasti, 1991.

priznala nezavisnost Slovenije i Hrvatske.

27. august - 17. ramazan

29


Ramazan

Ramazanska razmišljanja

Neuspjeh uz red i planiranje je

bolji od neplanski ostvarenog

uspjeha i nereda

Red i sklad u životu

podrazumjevaju da u kopanju

po utrobi zemlje i klesanju

u kamenu gradiš svoju

budućnost, bez oslanjanja

na bilo koga drugog, osim

na Allaha, i to istinskim

a ne lažnim tevekkulom i

osloncem. A nered i zbrka

je da od svojih bliskih i

daljnih rođaka i prijatelja

očekuješ da ti riješe životne

probleme i daju rješenja

u najsitnijim stvarima, kao

što danas većina islamskog

ummeta sjedi skrštenih ruku

čekajući izbore u Americi

i Izraelu, nadajući se da

će im se ostvariti životni

san o slobodi ukoliko u

tim državama na političku

scenu dođe neki “umjereni”

političar za predsjednika i da

će im se on smilovati i imati

razumijevanja za njihove

probleme i nedaće

Piše: Dr. Salah Sultan

Preveo i prilagodio:

Abdusamed Nasuf Bušatlić

Red, harmonija i planiranje

su svojstva

koja bi morala biti

sastavni dio života čovjeka

kao razumnog bića, a

posebno bi život onih koji

se deklarišu kao vjernici

i sljedbenici Kur’ana i

sunneta, kao upute objavljene

s nebesa, morao biti

u znaku spomenutih svojstava.

Dok su nered, zbrka i stihijsko

djelovanje karakteristike onih

koji su kroz život vođeni snagom

strasti i prohtjeva, a ne snagom uma

i Allahove objave, i koji, na njihovu

veliku žalost, nisu shvatili smisao

života i pravi cilj zbog kojeg su stvoreni.

A šta zapravo znači i kako se u

svakodnevnom životu ispoljava red,

odnosno nered, pokušat ćemo objasniti

u narednim primjerima.

Preciznost i predanost

Uređen život podrazumijeva stalno

razmišljanje, kako o tvom danas, tako

i tvome sutra, a u skladu kur’anskih

riječi: Eto tako vam Allah objašnjava

propise da biste razmislili i o ovome i o

onome svijetu. (El-Bekare, 219.-220.).

A nesređen život i životna zbrka sadržani

su u riječima onih koji govore:

Mi živimo od danas do sutra, ta život

ionako nema nikakvog smisla. Ili kako

je Kur’an opisao njihov odnos prema

životu: Postoji samo život naš zemaljski,

živimo i umiremo, jedino nas vrijeme

uništi. (El-Džasije, 24.). Red u životu

podrazumijeva da ti kao musliman

učiš Kur’an od početka, ajet po ajet,

suru po suru, dok ne dođeš do kraja,

a nered je da čitaš Kur’an tamo gdje ga

27. august - 17. ramazan

30

Red u životu

znači da živiš

sa Kur’anom

svojim

razumom

i dubokim

promišljanjem,

i srcem na koje

Kur’an ostavlja

trag, i dušom

koja se mijenja

nabolje nakon

učenja Kur’ana.

otvoriš. Red u životu znači

da živiš sa Kur’anom svojim

razumom i dubokim promišljanjem,

i srcem na koje

Kur’an ostavlja trag, i dušom

koja se mijenja nabolje

nakon učenja Kur’ana. To

ćeš postići ako Kur’an učiš

sa dubokim razmišljanjem,

pa ćeš u skladu s tim nekada

završiti učenje Kur’ana

obraćajući pažnju samo na

značenje manje poznatih

riječi (kelimat el-garibe),

nakon toga, u toku druge

hatme skoncentrisat ćeš se

na povode objave određenih

kur’anskih ajeta, treći put na fikhske

propise u Kur’anu, četvrti put na odgojni

aspekt kur’anskih ajeta, peti put

na aspekt preporoda i obnove i sl. A

nered znači da Kur’an učiš lijenog i teškog

jezika, odsutnog razuma, tvrdog

srca, dušom koja je opijena strastima

i pokvarenim mislima. Red u životu

znači da ti kao student i intelektualac

dobro znaš šta ćeš čitati, a šta nećeš. I

kada čitaš dobru knjigu neka to bude

barem dva puta, prvi put da shvatiš

ideju knjige općenito, a drugi put da

shvatiš pojedinosti knjige i pronikneš u

određene misli i ideje koje je autor želio

posebno naglasiti. Poznati muslimanski

mislilac, Mustafa Akkad, rekao je:

“Ja više volim pročitati jednu knjigu

dva puta, nego pročitati dvije knjige.”

A nered znači da čitaš bez reda, što ti

god dođe do ruke, kao i da čitaš bez

razmišljanja, da preskačeš poglavlja i

pasuse, da čitaš samo ono što se tebi

na prvi pogled sviđa, i da spoznaje do

kojih si došao u tvojoj glavi budu kao

ostrva koja međusobno nisu povezana

ni kopnom ni mostovima, tako da

se s jednog ne može doći na drugo.

Red znači da ti kao direktor za svaki

svoj sastanak pripremiš iscrpan izvještaj

i napraviš plan za daljni rad, da

uvijek dolaziš sa dobrim prijedlozima


i mogućim rješenjima, da ti kao profesor,

imam i daija, član neke organizacije,

političkog ili nekog drugog

tijela, dolaziš na nastavu, predavanje i

sastanak, dobro pripremljen, sa jasnim

konceptom i tačkama predavanja, odnosno

sa jasnim prijedlozima za sastanak

tvog kolektiva ili tijela čiji si član.

A nered je da na predavanje ili sastanak

dođeš praznih ruku, pa onda pričaš

nepovezano i u jednom predavanju

kazuješ ljudima sve što znaš o islamu,

da ti lično nemaš ni jednog prijedloga

na sastanku, a prvi raspravljaš o svim

tačkama koje su drugi predložili i da s

visine gledaš na ostale svoje kolege, odnosno

studente i džematlije, misleći da

si ti najpametniji čovjek koji hoda po

zemlji, a kada ljudi od tebe traže rješenje

za određeni problem, a ne samo

lijepu priču, tvoj odgovor je: “Vrijeme

liječi sve.” Red u životu podrazumijeva

da tačno isplaniraš šta ćeš uraditi

danas, ali isti tako i šta ćeš raditi u narednih

pet ili deset godina, i da nastojiš

sa maksimalnom preciznošću i predanošću

da ostvariš zacrtani plan. A zbrka

i nered u životu znače da dozvoliš

sebi da budeš poput kamena u moru

koji se nikada neće sam pomaknuti

ili peruške u pustinji s kojom se vjetar

poigrava kako hoće, i da se ponašaš nerazumno

poput ljudi koje Kur’an navodi

kao negativan primjer, a koji su,

kada su ih poslanici pozivali u istinsku

vjeru, govorili: “Zatekli smo pretke

kako ispovijedaju vjeru i mi

ih slijedimo u stopu.” (Ez-

Zuhruf, 23.).

Otkrivanje novih

mogućnosti

Red i sklad u životu

podrazumijevaju da u kopanju

po utrobi zemlje i

klesanju u kamenu, gradiš

svoju budućnost, bez oslanjanja

na bilo koga drugog,

osim na Allaha, i to istinskim

a ne lažnim tevekkulom i osloncem.

A nered i zbrka je da od svojih

bliskih i daljnih rođaka i prijatelja

očekuješ da ti riješe životne probleme

i daju rješenja u najsitnijim stvarima,

kao što danas većina islamskog ummeta

sjedi skrštenih ruku čekajući

izbore u Americi i Izraelu, nadajući

se da će im se ostvariti životni san o

slobodi ukoliko u tim državama na

političku scenu dođe neki “umjereni”

političar za predsjednika i da će im se

on smilovati i imati razumijevanja za

njihove probleme i nedaće. Ne znaju

da je to što čekaju samo tlapnja i

pusta želja i da ummet na taj način

nikada neće izaći iz krize. Kad ćemo

već jednom shvatiti da je naš izlaz i

spas, uz Allahovu pomoć, u ulaganju

truda na nivou pojedinca i ummeta,

u iskrenom vjerovanju, nauci i vlastitim

izumima i proizvodnji koji će

Red i sklad

u životu

podrazumijeva

da činiš ono što

si u mogućnosti

i da se ne

prihvataš

posla i službe

za koju nisi

sposoban ni

dostojan, jer će

ti ona donijeti

poniženje.

nas učiniti neovisnim i ponosnim i

koji će sa nas skinuti okove ropstva,

potlačenosti, poniženja i ovisnosti o

drugima. Red i sklad u životu znači

da svaki pojedinac islamskog ummeta

radi na otkrivanju novih mogućnosti

i potencijala za progres i preporod

i da te potencijale iskoristi u

činjenju dobra sebi i drugima i usrećivanju

svijeta oko sebe, kako muslimana

tako isto i nemuslimana. A

zbrka je da čovjek živi kao razjareni

bik koji slijepo ide u jednom pravcu

i neće se zaustaviti dok ne udari u

među i polomi rogove i razbije glavu.

Kad vlastitom krivicom, ne poštujući

znakove na putu i upozorenja,

i bezglavo jureći u pravcu u kojem

ne bi smio ići, upadneš u rupu punu

zmija, kasno je da tražiš spas. Red i

sklad u životu podrazumijeva da činiš

ono što si u mogućnosti i da se ne

prihvataš posla i službe za koju nisi

sposoban ni dostojan, jer će ti ona

donijeti poniženje. U tom smislu su

i riječi Muhammeda, sallallahu alejhi

ve sellem: “Ne dolikuje

muslimanu da sam sebe

ponižava, time što će sebe

opteretiti onim što nije

u stanju da uradi i nosi.”

A zbrka i nered su da prihvatiš

svaki posao i svaku

funkciju koja ti se ponudi

smatrajući da je to počast

za tebe, jer ćeš nakon kratkog

vremena otkriti da je

to poniženje za tebe i da si

na taj način ugrozio pravo

drugih ljudi i učinio zulum

onome ko je bio sposoban

za tu poziciju, ali legalnim

i regularnim putem nije

mogao doći do nje.

I ono što posebno treba zapamtiti

jeste, da su i minimalan uspjeh

i profit uz planiranje, makar to bilo

i na duže staze, bolji od mnogo trenutačnog

uspjeha i neplanskog rada i

proizvodnje. Jer, malo naselje koje je

planski izgrađeno i ima kompletnu

infrastrukturu, u kojem se ljudi međusobno

vole, poštuju i pomažu, bolje

je od velikih gradova čiji su dijelovi

odvojeni jedni od drugih poput gore

spomenutih ostrva, a zgrade neplanski

i bez ikakvog ukusa, smisla i reda

nabacane i ozidane, a njihovi stanovnici

međusobno podijeljeni i posvađani,

svaki od njih gleda samo svoj

interes, međusobno se kao komšije ne

poznaju, ne pozdravljaju i ne pomažu.

Bez obzira na veličinu i lažni sjaj

takvog grada, on može biti samo primjer

nereda i zbrke i ogledalo lošeg i

nesređenog ljudskog života.

27. august - 17. ramazan

31


Reportaža

Ramazanska disciplina

U zdravom duhu

zdrav ummet

Gotovo je nemoguće

nabrojati sve što se u

Sarajevu dešava tokom

ramazana: post, iftari,

somuni, mukabele, teravije,

Lejletul-kadr, sadekatul-fitr

itd. Samo u ramazanu može

se toliko stvari spojiti i da

sve besprijekorno funkcionira

i da nas sve to ispunjava i

čini boljima. To potvrđuje

i onu tezu da su upravo u

ramazanu muslimani ostvarili

najveće podvige i najveća

dostignuća

Piše: Erdem Dizdar

Ramazan u glavnom gradu naše

Rdržave oduvijek je za njegove

Rstanovnike bio poseban događaj. ROnima koji su ga provodili u postu i

intenzivnijem ibadetu bila je prilika da

okrijepe svoja srca već pomalo zahrđala

od dunjalučke svakodnevnie. Oni drugi

su se pak trudili, iz dubokog poštovanja,

olakšati postačima pomažući im

u poslovima i izbjegavajući jesti i piti

u njihovom prisustvu. Mnogi su upravo

kroz tu solidarnost sa postačima

osjetili snagu i ljepotu vjere u jednog

Boga i spremnost na odricanje od ovozemaljskih

užitaka samo radi Njega.

Upravo zato i jeste ramazan mnogima

bio prilika da razmisle o sebi i o svome

odnosu prema Gospodaru i prilika za

teobu i novi početak. Taj duh međusobne

solidarnosti, darivanja i vraćanja

onom istinskom duhovnom rahatluku

mogao se osjetiti u svakoj mahali, ulici

i kvartu Sarajeva.

Srce ibadeta

O tom duhu najbolje svjedoče sarajevske

džamije i mesdžidi koji su

tokom ramazana krcati vjernicima, a

posebno na teravih-namazima koji se

na području Medžlisa Islamske zajednice

Sarajevo obavljaju na preko 240

27. august - 17. ramazan

32

mjesta. Mnogi muslimani koji i nisu

baš revnosni u odlasku u džamiju, tokom

ramazana bivaju redovne džematlije.

Osim teravija to je primjetno i na

drugim namazima tokom dana.

Kada su pak teravih-namazi u nju, Čaršijska džamija i Tabački mes-

pitadžid

bili su mali da prime sve one koji

su htjeli priuštiti sebi to zadovoljstvo da

klanjanju teravih-namaz sa hatmom.

Uz lijep i melodičan glas hafiza koji je

izvirao iz duše i dopirao do srca, džematlije

su s lahkoćom odstajali i odslušali

jedan džuz Kur’ana svake noći.

Muslimani posvećuju posebnu pažnju

učenju Kur’ana tokom ramazna, te se

u bosanskim džamijama praktikuje


učenje mukabela gdje se za ramazan

prouči cijeli Kur’an. U Sarajevu, u

Hadžijskoj džamiji organizovana je

i ove godine mukabela za žene gdje

Kur’an uče pet žena hafiza.

Večeri Kur’ana

U okviru projekta obilježavanja

1.400 godina od početka objave

Kur’ana Muhammedu, a.s., Medžlis

Islamske zajednice Sarajevo organizovao

je i večeri Kur’ana. Svake godine

tokom mjeseca ramazana Bosnu i

Hercegovinu, a tako i Sarajevo, posjete

učači Kur’ana iz islamskih zemalja.

Ovog ramazana u posjeti su bili hafizi

iz Egipta i Libije koji su zajedno s domaćim

hafizima posjećivali sarajevske

džamije i vjernicima upriličili ugodna

druženja s Kur’anom.

Svijest o zajedništvu

Kao kruna ove manifestacija je

obilježavanje Lejletu-l-kadra, noći u

kojoj je počelo objavljivanje posljednje

Božije poslanice cijelom čovječanstvu.

To je noć za koju Uzvišeni

Stvoritelj kaže da je bolja i od hiljadu

mjeseci, u kojoj je Božanski mir

sve dok zora ne svane. Centralna

svečanost obilježavanja mubarek

noći Lejletu-l-kadra u organizaciji

Medžlisa IZ-e Sarajevo bit će upriličena

u Istiklal džamiji. Osim učača

iz Sarajeva koji će izvoditi program,

očekuje se dolazak šest učača-gostiju

iz Republike Turske.

Svakako da su nezaobilazni i zajednički

iftari tokom ramazana. U

Medžlisu IZ-e Sarajevo tokom ramazna

organizovano je oko četrdeset iftara

po džematima. Značajnu ulogu

u ovoj ramazanskoj aktivnosti imaju

omladinska i studentska udruženja.

Mi smo bili u posjeti Udruženju

“Svitanje” koje je organizovalo iftar

za oko tridesetak studenata. Semir,

student iz Sarajeva, kojeg smo zatekli

na iftaru iznio nam je svoje utiske:

“Ova iftarska okupljanja su vrlo

nadahnjujuća jer nam pokazuju da

smo, u vremenu u kojem živimo i

načinom života koji vodimo, ujedinjeni

pred obavezujućim normama

svakodnevnog prakticiranja životnog

puta islama. Također, način na koji

smo okupljeni je vrlo dobro smišljen,

zato jer nas ne obavezuje na daljnje

prisustvo i samo nas prijateljski

okuplja dajući nam jedno određeno

zadovoljstvo šireg prakticiranja

ibadeta i povećavajući

jednu općenitu svijest o

zajedništvu.”

Put u Mekku

Semir dodaje kako bi se

ovakva praksa trebala nastaviti

i poslije ramazana:

“Jer za razliku od drugih

vidova okupljanja ovdje bi

dolazio veći broj ljudi koji

nije toliko islamski obrazovan,

ali koji bi željeli da

budu, pa im predočavajući

lijepi ahlak muslimana mijenjamo

sliku da su muslimani

primitivni i neobrazovani.”

U “Svitanju” su nam

kazali kako je prema njihovom

mišljenju mnogo više

ovakvih i sličnih aktivnosti tokom

ovog ramazana nego što je to bio slučaj

prošle godine. Oni, pak, s ponosom

ističu još jednu svoju aktivnost: “Već

nekoliko godina uspijevamo oraganizirati

odlazak na umru, obilzak Kabe

tokom ramazna za petnaestak mladih

ljudi do 25 godina. Imamo prijatelje u

Saudijskoj Arabiji koji plate troškove

putovanja a mi se pobrinemo za smještaj

u Mekki.”

Mjesec darivanja

Ramazan je osim posta i mjesec darivanja.

Prenose se predaje da je Božiji

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem,

O tom duhu

najbolje

svjedoče

sarajevske

džamije i

mesdžidi koji

su tokom

ramazana

krcati

vjernicima,

a posebno

na teravihnamazima

koji

se na području

Medžlisa

Islamske

zajednice

Sarajevo

obavljaju na

preko 240

mjesta.

bio najdarežljiviji upravo

u ovom mjesecu. Slijedeći

njegovu praksu muslimani,

pored obaveznog davanja

sadekatu-l-fitra i zekata, organiziraju

mnogobrojne humanitarne

akcije kako bi se

pomogle socijalno najugroženije

kategorije društva. U

ovim akcijama postavljaju se

štandovi ispred šoping centara

na kojima se prikupljaju

hrana i namirnice, odjevni

predmeti kao i školski pribor

za djecu, jer se kraj ramazana

ove godine poklapa

sa početkom nove školske

godine.

Radost najmlađima

Također nisu zaboravljeni

ni oni najmlađi, te su ove godine

organizovane posjete studentica

Fakulteta islamskih nauka i učenica

Gazi Husrev-begove medrese vrtićima

na području Sarajevskog kantona

i tom prilikom izvodio se i kraći program.

Dok je zadnjeg dana ramazana

planirana posjeta bolesnoj djeci koja su

hospitalizirana na Kliničkom centru

Koševo. Tom prilikom će im biti podijeljeni

i bajramski paketići. Vjerskoprosvjetna

služba Medžlisa će i ove godine

organizovati podjelu bajramskih

paketića prvog dana Bajrama poslije

podne-namaza u Istiklal džamiji na

Otoci za polaznike mektebske nastave

i djecu iz vrtića JU Djeca Sarajeva.

27. august - 17. ramazan

33


Ramazanske fetve

Aktuelna pitanja i dileme

Možda će postač od svo

imati samo gladovanje

Saff redovno prenosi fetve

eminentnih islamskih

učenjaka iz različitih pravnih

i drugih islamskih naučnih

oblasti i cjelina

Odabrao, preveo i prilagodio:

Mr. Semir Imamović

Mjesec rada i produktivnosti

Kako odgovoriti onima koji kažu da

ramazanski post negativno utječe na

ekonomsku produktivnost?

Dr. Halid ibn Su’ud el-Hulejbi

Vjerovatno se, kao i ja, iščuđuješ ljudima

kojima post služi kao izgovor

u nemarnosti i neizvršavanju radnih

obaveza u skladu sa ugovorom, i koji

kašnjenje na posao pravdaju odmorom

i snom, koji se u vrijeme posta, navodno

smatra ‘ibadetom (?), svoju neproduktivnost

i neaktivnost pravdaju

fizičkom iscrpljenošću, glađu i žeđu,

svoj prijevremeni odlazak sa radnog

mjesta pravdaju time da moraju izvršiti

pripreme za iftar, svoju aroganciju

i ljutnju i nedolično ponašanje prema

radnim kolegama i klijenteli, pravdaju,

zamislite, nervozom koju kod njih

uzrokuje post!? Da mi je samo znati

kako ti ljudi doživaljavaju post i kakav

efekat on proizvodi na njihova srca. Ili

im to uopće i nije bitno, jer oni post

tumače u skladu sa vlastitim prohtjevima.

Ramazan je mjesec rada, požrtvovanosti

i produktivnosti, a ne mjesec

lijenosti, slabosti i fizičke klonulosti.

To je mjesec u kojem su muslimani

ostvarili najveće pobjede, kako u dalekoj

prošlosti tako i u sadašnjosti, post

im nije bio prepreka u tome, kao što

im nije bio prepreka u izvršavanju životnih

zadataka, sa punom ozbiljnoću,

predanošću i potrebnim kvalitetom.

U ovom kontekstu vrijedi spomenuti

da riječi Poslanika, sallallahu ‘alejhi

ve sllem: ‘’Allah, dželle šenuhu, voli

od vas, da kada radite neki posao, taj

posao upotpunite (usavršite)’’ (Ebu-

J’ala, 4386. Šejh Albani ocijenio ga je

vjerodostojnim u Es-Silsiletu-s-sahiha,

1113.)., nisu ograničene na određeno

vrijeme, niti na određeno mjesto,

niti na određnu situaciju, one su opće

pravilo, čije izvršenje ne ovisi o okolnostima.

Kako neko uopće može dovesti

post u bilo kakvu vezu sa neradom

i neaktivnošću, kada je osnovni

cilj posta odgajanje vjerničke duše na

bogobojaznosti, kao što kaže Uzvišeni,

u prijevodu značenja: ‘’O vjernici!

Propisuje vam se post, kao što je propisan

onima prije vas, da biste se grijaha

klonili (da bi ste bogobojazni bili).’’

(El-Bekare, 183.), a bogobojaznost je

unutarnja duhovna snaga, dubokih

korjena, koja kada ispuni ljudsku dušu,

postane njen zaštitnik od svega što izaziva

Božiju srdžbu i njen pokretač ka

svemu što On voli i čime je zadovoljan.

Kako je ‘’itkan’’ (savršenstvo, potpunost,

temeljitost) jedan od njegovih

savršenih atributa, s kojima se opisao

u Kur’anu: ‘’To je Allahovo djelo koji

je sve savršeno stvorio’’ (Prijevod značenja,

En-Neml, 88.), otuda je Njegova

ljubav i naklonost prema onima koji

svoje poslove obavljaju potpuno, i u

skladu sa zahtjevima struke, neupitna

i zagarantovana. Čovjek svoju bogo-

bojaznost na poslu dokazuje svješću

da ga Allah, dželle šenuhu, nadzire

svo vrijeme, i da će ga pitati za svaku,

bespravno potrošenu i protračenu minutu

u onome što se ne tiče njegovih

poslovnih obaveza, zatim viskom moralnošću

i primjerenim ponašanjem, te

lijepim odnosom prema svojim radnim

kolegama i klijentima, ponašajući se

sve vrijeme poput darežljivog izvora,

27. august - 17. ramazan

34

koji ljude obasipa dobrom i iz kojeg

izbija svako dobro. Poslanik, sallallahu

‘alejhi ve sellem, je, u psobenoj dovi,

molio Allaha, dželle šenuhu, da bude

blag prema onima, koji u ummetu

preuzmu neku dužnost i budu blag

prema ljudima, a da onima koji, vršeći

neku dužnost, ispolje grubost prema

ljudima, Allah oteža, kao što su oni

otežali drugima. (Muslim, 1828.). Od

Poslanika, sallallhu ‘aljehi ve sellem,

se, također, prenosi da je rekao: ‘’Post

je štit, ko od vas bude postio, neka ne

govori grješne riječi i neka se ne prepire,

a ako ga neko uvrjedi ili ga pokuša

uvući u svađu, neka kaže: ‘’Ja postim.’’

(Buharija, 1894., Muslim, 1151.). Kada

bi svaki postač nosio sa sobom ovaj bijeli

bajrak (zastavu), šejtanu ne bi ostalo

ništa drugo nego da gorke suze roni,

jer bi smo na taj način osujetili njegovu

najveću zavjeru koju je kovao cjeli period

prije ramazana, kako bi upropastio

naš post i ubacio kost razdora među

nas. Pozivam te da mi se pridružiš u

ovom hairli poslu, dostavljanja poruke

strpljivosti svim postačima, i suprostavljanja

trendu svadljivosti i konfliktnosti

moralnom parolom ‘’ja postim’’,

i podsjećanja ljudi na osnovnu svrhu i

cilj posta, možda i uspijemo, ako nikako

drugačije onda bar postizanjem

nagrade kod Uzvišenog Gospodara.

(Izvor: www. islamtoday.net).

Post i zdravlje

Esselamu alejkum!! Moje pitanje

se odnosi na dužnost posta mjeseca

Ramazana. Naime, imam dijagnosticiran

bipolarni poremećaj raspoloženja,

uslijed kojeg svaki dan

trošim terapiju. S obzirom da pijem

dosta tekućine tokom dana post u

dugim ljetnim danima mi pričinjava

dosta poteškoća. Da li sam dužan

postiti mjesec Ramazan?


g posta

Dr. Enes Ljevaković, fetva-i-emin

Alejkemu selam! Ozbiljnost i

prirodu vašeg poremećaja, te da li

post pogoršava Vaše zdravstveno

stanje ili usporava ozdravljenje

trebate razmotriti s pouzdanim

ljekarom. Ne znamo koliku teškoću

za Vas predstavlja post, da li je ona

podnošljiva ili ne, te Vam ne možemo

reći da li ste dužni postiti ili ne.

Općenito bolest kojoj post šteti ili

usporava ozdravljenje, jeste opravdanje

za mršenje. Kada se stanje popravi,

treba napostiti propuštene dane makar

i u periodu kada je dan kraći. Ako je

bolest trajna i ne dozvoljava post, onda

ostaje mogućnost iskupa fidjom, tj.

za svaki dan posta nahraniti jednog

siromaha (oko 7 ili 10 KM dnevno,

ovisno o imovinskoj situaciji osobe.

Svako najbolje poznaje svoju situaciju

i mogućnosti, a Bog će suditi o tome

da li smo bili iskreni ili ne, koliko smo

u pravu, a koliko ne. (Izvor: www.

rijaset.ba, Pitanja i odgovori).

Djeca i obaveznost namaza i posta

Esselamu alejkum! Želio bih da mi

kažete od koje godine je dijete obvezno

da klanja, a od koje obavezno da

post?

Dr. Enes Ljevaković, fetva-i-emin

Alejkemu selam! Obaveza klanjanja,

posta i druge vjerske obaveze, nastaje

s fizičkim punoljetstvom osobe, a ono

kod dječaka nastupa s pojavom prve

polucije (izljeva sjemena) u snu, a kod

djevojčica s pojavom prve menstruacije.

Ako nema tih znakova, onda s navršenih

15 godina života. (Izvor: www.

rijaset.ba, Pitanja i odgovori).

Ustajanje na sehur je ‘ibadet

Često imamo priliku slušati o vrjednosti

sehura u ramazanu i hadise

koji na to podstiču, pogotovo

one u kojima se kaže da je u sehuru

berićet, međutim to je vrijeme u kojem

većina nas nije navikla uzimati

hranu, pa se teže odlučujemo na

sehur, radije jedemo pred

spavanje i tako sebi uskraćujemo

ovo veliko dobro.

Kako vi gledate na to?

Šejh Abdulaziz ibn Bāz,

Allah mu se smilovao

Nema sumnje u to da je sehur

sunnet i djelo koje približava

Uzvišenom Allahu.

Potvrdu za to nalazimo u

riječima Poslanika, sallallahu

‘alejhi ve sellem: ‘’Ustajte

na sehur, jer je u sehuru berićet.’’;

‘’Ono po čemu se naš

post razlikuje od posta ehlu

kitabija (kršćana i židova) je uzimanje

sehura.’’ Sa stanovišta islamskog prava

sehur predstavlja pohvalan čin, a ne

strogu vjersku dužnost, zbog čijeg se

ostavljanja čovjek smatra grješnikom

ili prijestupnikom, ali je svakako poželjno

da se muslimani privikavaju na

ovo hairli dijelo, makar sa nekoliko

zalogaja hrane, ili ako ničim drugim

onda barem kojim gutljajem vode, ili

mlijeka, samo da ne ostavljaju sehur. U

svemu što pojedu ili popiju za sehur je

berićet i veliko dobro, i pomoći će mu

u lakšem izvršavanju dnevnih obaveza.

Sehur ne bi trebalo ostavljati i zbog

Poslanikove, sallallahu ‘alejhi ve sellem,

preporuke: ‘’Ustajte na sehur, jer

je u sehuru berićet.’’ Ovu vrstu blagoslova

(berićeta) ne bi trebali propuštati

i zapostavljati, naprotiv treba učiniti

sve da se ona, makar i u minimalnoj

formi, ispoštuje. (Izvor: Fetāva nûrun

‘ale-d-derbi, 3/1222.).

Svakim

počinjenim

grijehom,

postaču se

umanjuje

nagrada za

post, sve

dok na kraju,

zbog mnoštva

grijeha, od

posta ne ostane

ništa drugo

izuzev gladi i

žeđi.

Status posta osobe koja

drugima čini nepravdu

Muhammed ibn Salih

el-Munedžid

Post bi čovjeku trebao biti

dodatni motiv u ostavljanju

onoga ono što je, po islamu,

strogo zabranjeno, prije svega,

ogovoranja, laži, prenošenja

tuđih riječi s ciljem sijanja

neprijateljstva među ljudima,

nepravde, nasilja a zatim

i ostalih velikih grijeha, jer

svrha posta nije puko gladovanje

i apstinencija od hrane, pića i strasti,

nego sticanje bogobojaznosti (takve).

Uzvišeni, u prijevodu značenja kaže: ‘’O

vjernici! Propisuje vam se post, kao što je

propisan onima prije vas, da biste se grijaha

klonili (da bi ste bogobojazni bili).’’

(El-Bekare, 183.). Svakim počinjenim

grijehom, postaču se umanjuje nagrada

za post, sve dok na kraju, zbog mnoštva

grijeha, od posta ne ostane ništa drugo

izuzev gladi i žeđi. U tom svjetlu treba

posmatrati i hadis: ‘’Možda postač od

svoga posta neće imati ništa osim gladovanja.’’

(Ibn Madže, 1690, a vjerodotojnim

ga je ocijenio El-Albani u Sahihu

suneni ibn madže). Stoga smo dužni

učiniti iskrenu teobu od grijeha, vratiti

se Allahu, dželle šenuhu, i popraviti svoja

djela ne bi li nam se Allah smilovao

i primio naš post. Dakle, samo činjenje

grijeha, kakav je nepravda ili laž ne kvari

post, ali umanjuje nagradu predviđenu

za post. (Izvor: www.islam-qa.com).

27. august - 17. ramazan

35


Ramazan

Propisi, pravila, promišljanja

Abeceda ramazanskog

posta

Riječi Uzvišenog: le’allekum

tettekūn / kako biste

bogobojazni bili, kako

biste se grijeha sačuvali,

pojašnjavaju mudrost

propisivanja posta, a ona je

postizanje bogobojaznosti

i straha od Allaha, dželle

šenuhu, koji opet udaljavaju

čovjeka od grijeha i sužavaju

put šejtanu do ljudskog srca.

Et-Takva je zaštita kojom

se čovjek štiti od vatre (ar.

el-vikaje, zaštita), a post je

siguran vodič ka toj zaštiti.

Upravo je to i najpreciznija

definicija bogobojaznosti

(takve), da između sebe i

džehennemske vatre postaviš

zaštitu, perdu, izvršavajući

ono što ti je naređeno i

propisano, i ostavljajući ono

što ti je zabranjeno

Pripremio: Mr. Semir Imamović

Ramad(z)an je deveti mjesec lunar-

Rnog (hidžretskog) kalendara. O

Rtome kako je dobio naziv postoje Rdva tumačenja: prema jednom od njih

ramadan je glagolska imenica glagola remeda

/ jermudu, što znači spaliti, spržiti,

ramadan spaljuje grijehe, kao što vatra

spaljuje drva, a drugo tumačenje kaže da

je u vrijeme kada su predislamski Arapi

davali imena mjesecima bila velika žega

i vrućina (ramdā), i tako su mjesecu, u

kojem se to dogodilo, dali naziv ramadan.

Ramazan ima svoju svetost koju ni

na koji način nije dozvoljeno oskrnaviti,

činjenjem javnih grijeha u njemu, konzumiranjem

hrane i pića na javnim mjestima,

pomaganjem drugih u neizvršenju

ove vjerske dužnosti, pozivanjem ljudi

u grijeh, i bilo čime drugim što ukazuje

na njegovo nepoštivanje i nipodaštavanje.

Allah, dželle šanuhu, je odabrao

ovaj mjesec, između ostalih mjeseci, za

jedan od, Njemu, najdražih i najčasnijih

‘ibadeta, post, a odabrao ga je i za spuštanje

i objavljivanje Kur’ana, kao i svih

prethodnih nebeskih objava. Vasile ibn

el-Eska’, radijallahu anhu, prenosi da je

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:

“Ibrahimovi Suhufi objavljeni su u

prvoj noći ramazana; Tevrat šeste noći ramazana;

Indžil trinaeste noći ramazana, a

Kur’an dvadeset i četvrte noći ramazana.”

(Ahmed, 4/107.).

Mudrost kur’anskog podsjećanja

Islamski učenjaci složni su u tome da

je post mjeseca ramazana propisan druge

godine po Hidžri. Iz toga proizilazi da je

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, postio

devet ramazana. Propisivanje posta

prošlo je kroz dva stadija: u prvom stadiju

ljudi su imali pravo birati između posta i

it’ama (nahranjivanja siromaha) za svaki

propušteni dan, a nakon toga slijedi drugi

stadij u kojem se post uspostavlja kao

individulna obaveza (fardu-’ajn), a it’am

(nahranjivanje, fidja) ostaje važiti samo

za one koji nikako nisu u mogućnosti

postiti. Mudrost toga je postepenost (tederrudž)

u propisivanju, kako bi se ljudi

navikli na ovaj propis, slično kao u slučaju

postepene zabrane alkohola, koja je prošla

kroz četiri etape. Savm (post) u jezičkom

smislu predstavlja ustezanje, ostavljanje,

suzdržavanje, a u teriminološkom (šerijatsko-pravnom)

smislu označava ustezanje

od jela, pića, spolnog općenja i svega što

kvari post, od pojave zore do zalaska sunca,

sa ciljem približavanja Allahu, dželle

šanuhu, i sticanja Njegove naklonosti.

Primjere za jedno i drugo značenje nalazimo

u Kur’anu, jezičko u rječima Allaha,

dželle šanuhu, u prijevodu značenja: Pa

27. august - 17. ramazan

36

jedi i pij i budi vesela! A ako vidiš čovjeka

kakva, ti reci: “Ja sam se zavjetovala

Milostivom da ću šutjeti (savma), i danas ni

s kim neću govoriti”, a šerijatsko u rječima

Allaha, dželle šanuhu: Dozvoljava vam se

da se u noćima dok traje post sastajete sa svojim

ženama; one su odjeća vaša, a vi ste njihova

odjeća. Allah zna da vam je bilo teško,

pa je prihvatio pokajanje vaše i oprostio

vam. Zato se sada sastajte sa njima u želji

da dobijete ono što vam je Allah već odredio.

Jedite i pijte sve dok ne budete mogli razlikovati

bijelu nit od crne niti zore; od tada postite

sve do noći. Sa ženama ne smijete imati

snošaja dok ste u i’tikafu u džamijama. To

su Allahove granice, i ne približujte im se!

Eto tako Allah objašnjava ljudima propise

Svoje da bi se onoga što im je zabranjeno

klonili. (El-Bekare, 187.) Odrednica “sa

ciljem približavanja Allahu, dželle šanuhu,

i sticanja Njegove naklonosti” isključuje

post onih koji poste iz navike, ili po

uzoru na druge, ili iz zdrastvenih razloga,

ili pod prisilom, ili kako bi se pokazali

pred ljudima i sl. Njihov post se ne smatra

šerijatski ispravnim, za njega neće biti nagrađeni,

i njime nisu izvršili vjersku obavezu.

Ovu odrednicu nalazimo u rječima

Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Ko

bude postio mjesec ramazana, vjerujući u

Allaha, ubijeđen u njegovu obaveznost, i

nadajući se Njegovoj nagradi, bit će mu

oprošteni prošli grijesi.” (Buharija, 1900.,

Muslim, 760.) Post je bio propisan i prijašnjim

narodima, kršćanima, Jevrejima

i drugima, a o čemu govori 183-i ajet

sure El-Bekare: O vjernici! Propisuje vam

se post, kao što je propisan onima prije vas,

da biste se grijaha klonili

(da bi ste bogo-

bojazni bili). Podsjećanje vjernika na ovu

činjenicu, nosi u sebi dvojaku korist: u

njemu je utjeha za vjernike, kako se ne

bi osjetili usamljenim u ovom, po svemu,

specifičnom ibadetu, i prigovarali kako

je propisan samo njima a ne i drugima.

Poznata je stvar da čovjek lakše podnosi

teškoću kada tu teškoću dijeli sa drugima,

što nam, između ostalog, potvrđuju

naredni stihovi: “Da nije i drugih koji

zajedno sa mnom svoju braću oplakuju,

sigurno bi se ubila, oni koje oni oplakuju

nisu kao moj brat, ali u njihovoj tuzi

pronalazim utjehu.” Ove stihove kazala

je poznata sahabijka Hansa, radijallahu


anha, dok je oplakivala svoje poginule u

Bici na Uhudu. Podsjećanjem se, također,

želi poslati nedvosmislena poruka –

nema niti jednog dobra kojim je Allah,

dželle šanuhu, obdario prijašnje narode,

a da to isto dobro nije dao i islamskom

ummetu, a ramazanski post je svakako

jedno od najvećih dobara koje je ikada

ikome dato: on uči čovjeka strpljenju, požrtvovanosti

i izdržljivosti, uči ga da ono

što mu je milo i drago ostavi radi Božijeg

rizaluka, oslanjajući se na Njega i nadajući

se Njegovoj neizmjernoj nagradi.

Samo Allah zna kolika je ta nagrada! U

hadisi-kudsijju se kaže: “Za svako dobro

djelo čovjek ima između desetorostruke

i sedamstorostruke nagrade, osim posta,

koji pripada Meni, i Ja za njega posebno

nagrađujem, jer čovjek u njemu ostavlja

strasti i jelo samo zbog Mene.” (Buharija,

503., Muslim, 862.).

Put ka bogobojaznosti

Ovome bi mogli dodati i treću korist,

koju je spomenuo Ibn Kesir u svome

Tefsiru. Naime, on pojašnjava da podsjećanje

u sebi nosi poruku natjecanja i

konkurencije, kao da im želi reći: post je

propisan i vama i onima prije vas, kako bi

ste dobili jednaku priliku za natjecanjem

u dobru, ali i kako bi ste pokazali da ste

vi bolji od njih, i da ovaj ibadet izvršavate

revnosnije, predanije i potpunije.

Riječi Uzvišenog: le’allekum tettekūn

/ kako biste bogobojazni bili, kako biste se

grijeha sačuvali, pojašnjavaju mudrost

propisivanja posta, a ona je postizanje

bogobojaznosti i straha od Allaha, dželle

šanuhu, koji opet udaljavaju čovjeka od

grijeha i sužavaju put šejtanu do ljudskog

srca. Et-Takva je zaštita kojom se čovjek

štiti od vatre (ar. el-vikaje, zaštita), a post

je siguran vodič ka toj zaštiti. Upravo je to

i najpreciznija definicija bogobojaznosti

(takve), da između sebe i džehennemske

vatre postaviš zaštitu, perdu,

izvršavajući ono što ti je naređeno

i propisano, i ostavljajući

ono što ti je zabranjeno. Da

post štiti i udaljava od grijeha

i nemorala, i sužava prilaz

šejtanu, govori i sljedeći hadis:

“O skupino mladića, ko

do vas bude u stanju, neka

se oženi, a ko nema mogućnosti,

neka posti, jer post je

zaštita (vidžā’).” (Muttefekun

alejhi). Post u kojem nema

bogobojaznosti (čuvanja od

grijeha, ružnih riječi, izvršavanja

onoga što je Allah, dželle

šanuhu, naredio, prije svega

namaza) i koji ne čini čovjeka

bogobojaznim, je poput tijela

bez duše. U tom smislu su Poslanikove,

sallallahu alejhi ve sellem, riječi: “Allah,

dželle šanuhu, nema potrebu za tim da

neko ostavlja hranu i piće (gladuje), ako

prije toga nije ostavio lažno svjedočenje,

postupanje po njemu i prepirku sa ljudima.”

(Buharija, 1903., Buharija 2345.,

Tirmizi, 702.). Postizanje bogobojaznosti

je, dakle, osnovna svrha i cilj posta, dok

su ostale koristi, bile one individulane ili

kolektivne, popratne. Propisivanje posta

otkriva nam još jednu veoma važnu dimneziju

islamskog zakonodavstva: Allah,

dželle šanuhu, pokornost i odanost Svojih

robova iskušava na različite načine, nekada

kroz izvršavanje određenih djela, kao

što je u slučaju namaza, zekata i hadždža,

a nekada jednostavno kroz ustezanje i

suzdržavanje od duševnih prohtjeva, kao

što je u slučaju posta.

Nema posta bez nijjeta

Post se sastoji od dviju komponenti:

unutarnje namjere (nijjet) i ustezanja

(suzdržavanja, ostavljanja, imsak), izostanak

bilo koje od ove dvije komponente

Odrednica

“sa ciljem

približavanja

Allahu, dželle

šanuhu, i

sticanja

Njegove

naklonosti”

isključuje post

onih koji poste

iz navike, ili po

uzoru na druge,

ili iz zdrastvenih

razloga, ili pod

prisilom, ili kako

bi se pokazali

pred ljudima,

i sl.

čini post nevažećim, osim u iznimnim

situacijama, koje ćemo naknadno spomenuti.

Nijjet podrazumijeva četiri stvari: a)

čvrsto uvjerenje (da je sutrašnji dan, kojeg

namjerava postiti, od ramazana), što

je suprotno kolebljivosti i nesigurnosti; b)

namjeru određene vrste posta (post ramazana,

ili zavjetni post, ili iskupni post,

ili napaštanje i sl.), nije dovoljna uopćena

namjera; c) donošenje nijjeta u toku

noći, u periodu između zalaska sunca i

nastupanja zore, što je mišljenje većine

islamskih pravnika, koji svoj stav temelje

na riječima Poslanika, sallallahu alejhi ve

sellem: “Ko u toku noći ne učini nijjet za

post, njegov post je neispravan.’’ (Ebu-

Davud, 2454., Tirmizi, 730.,

Nesai, 4/196., Ibn Madže,

1700. Vjerodostojnim ga je

ocijenio Nasiruddin el-Albani

u Sahihul-džami’u, 6538.);

d) obnavljanje nijjeta za svaki

dan ramazana, što potvrđuje

prethodno citirani hadis. Ovo

je, također, mišljenje kojeg zastupa

većina islamskih učenjaka.

Kao dokaz za ovo mišljenje

navodi se i sljedeće obrazloženje:

svaki dan ramazana

je zaseban ibadet, koji nije u

uzročno-posljedičnoj vezi sa

onim prethodnim niti narednim,

ispravnost jednog ne

povlači za sobom ispravnost

drugog i obrnuto, a razdvaja

ih period u kojem je dozvoljeno

činiti ono što kvari post.

(El-Medžmu’u

, 6/302., Redul-

muhtar, 2/87., Keššaful-kina’i,

2/315.). Nasuprot ovom je mišljenje malikijskih

učenjaka, Zufera i Ahmeda prema

jednom predanju, da je nijjet na početku

ramazana dovoljan za cijeli ramazan, i da

postač nije dužan obnoviti nijjet za svaki

dan ramazana, analogno namazu: kao

što onaj koji obavlja namaz nije dužan

obnoviti nijjet na svakom rekatu, tako

postač nije dužan obnoviti nijjet svaki

dan. Potporu ovom mišljenju dali su i

neki savremeni učenjaci, kao što je šejh

Muhammed ibn Salih el-Usejmin, Allah

mu se smilovao, koji je rekao: “Ovo je, po

meni, ispravnije mišljenje, jer ako upitaš

bilo kojeg muslimana šta je zanijetio na

početku ramazana, reći će ti da je zanije-

tio post cijelog mjeseca, a ne samo jedan

njegov dio.’’ (Eš-Šerhul-mumti’

Eš-Šerhul-mumti’, , 6/356.).

Nijjet u toku noći ostvarujemo na jedan

od tri načina: srčanom odlukom da ćemo

postiti sutrašnji dan, ustajanjem na sehur

i uzimanjem jela i pića (ustajanjem u periodu

u kojem inače ne ustajemo potvrđujemo

da smo ustali radi posta), samopodsjećanjem

da ćemo sutra postiti ukoliko

nas u tome ne spriječi validan šerijatski

razlog. (Fetava-s-sijam

, 37.). Donošenje

27. august - 17. ramazan

37


nijjeta u toku noći uvjet je za ispravnost

obaveznog posta, dok je dobrovoljni post

ispravan ukoliko se nijjet za njega donese

u toku dana, pod uvjetom da onaj ko

želi postiti dobrovoljni post, prije toga nije

učinio ništa što kvari post. Dokaz za to je

hadis u kojem se navodi da je Poslanik,

sallallahu alejhi ve sellem, ušao jednog

dana kod Aiše, radijallahu anha, i pitao je

da li ima šta za jesti. Pošto je od nje dobio

negativan odgovor, Poslanik, sallallahu

alejhi ve sellem, je rekao: “Onda, danas

postim.’’ (Muslim, 1451.). U slučaju da

nijjet za dobrovoljni post bude donešen

u toku dana, nagrada za post počinje važiti

od onog momenta kada je nijjet donešen.

Ali, ako se radi o određenoj vrsti

dobrovoljnog posta, kao što je post ponedjeljkom

i četvrtkom, ili bijelim danima

u mjesecu, onome, ko u vezi s ovom

vrstom posta, donese nijjet u toku dana,

neće biti upisan post tih dana, jer se za

njega ne može reći da ih je postio u cjelosti.

Dakle, gore spomenuti propis odnosi

samo na onoga ko posti opću nafilu, a ne

neku određenu vrstu nafile, jer je za ovo

drugo potreban nijjet od početka dana.

Onaj ko donese srčanu odluku o prekidu

posta u ramazanu, time je pokvario

svoj post, makar ne učinio ništa što kvari

post, jer Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem,

kaže: “Djela se vrjednuju prema namjerama,

i svakom čovjeku pripada ono

što je naumio.” (Buharija, 1., Muslim,

1907.). Također, post ne iziskuje nikakvu

posebnu aktivnost, izuzev srčane odluke,

isto se može reći i za prekid posta, dovoljno

je samo donijeti srčanu odluku i na

taj način prekinuti post. (Sahihu fikhi-s-

sunneti, 2/106.). Za razliku od prethodne

situacije, onaj ko zanijjeti da će učiniti nešto

što je zabranjeno u vrijeme posta (što

kvari post), pokvarit će post samo ukoliko

to učini, a ne i samom namjerom. Ovdje

islamski pravnici spominju pravilo: “Ko

zanijeti prekid (napuštanje) ibadeta, time

je pokvario taj ibadet, a onaj ko zanijjeti

da će učiniti nešto što je zabranjeno u

toku tog ibadeta, i to ne učini, nije pokva-

rio ibadet.’’ (Eš-Šerhul-mumti’

Eš-Šerhul-mumti’, , 6/364.).

Ostavlja strasti i jelo zbog Mene

Druga komponenta posta je imsāk

(ustezanje, suzdržavanje) od svega što

kvari post, prije svega hrane i pića i spolnog

općenja, koji kvare post prema konsenzusu

islamskih učenjaka i pravnih

škola. O obavezi ustezanja od jela, pića

i spolnog općenja govori 187. ajet sure

El-Bekare: Zato se sada sastajte sa njima

u želji da dobijete ono što vam je Allah već

odredio. Jedite i pijte sve dok ne budete

mogli razlikovati bijelu nit od crne niti

zore; od tada postite sve do noći, kao i hadis:

“Ko u danu ramazana, iz zaborava,

nešto pojede ili popije, neka

nastavi postiti, to ga je samo

Allah nahranio i napojio.”

(Buharija, 1923., Muslim,

1155.). Propis jela i pića ima

sve ono što ima funkciju hrane,

kao što su hranjive injekcije,

te ono što se uobičajenim

putem (kroz usta i nos) unese

ili dospije u tijelo (želudac),

poput raznih vrsta lijekova

(tableta, kapi, sirupa i sl.). Na

to ukazuje hadis Lekita ibn

Sabireta, radijallahu anhu,

u kojem se kaže: “I dobro

isperi nos, osim kada budeš

postio.” (Ebu-Davud, 142.,

Nesai, 1/66., Tirmizi, 788.

Vjerodostojnim su ga ocijenili

Ibn Hibban, 1087. i Ibn

Huzejme, 150.). “Hadis, kao

što vidimo, traži od postača

da se ustegne od prekomjernog ispiranja

nosa, kako to ne bi bilo uzrokom dospijevanja

vode u unutrašnjost tijela (želudac),

a samim time pokvarilo post. Na

temelju toga kažemo da sve što dospije

u unutrašnjost tijela oralnim ili putem

nosa, kvari post.” (Eš-Šerhul-mumti’

Eš-Šerhul-mumti’,

,

6/368.). Ovdje dolazimo do veoma važnog

principa kada su u pitanju muftirati

(stvari koje kvare post), a koji bi se mogao

formulisati na sljedeći način: post

kvari namjerno konzumiranje hrane i

pića, i onoga što ima funkciju hrane i

pića, kao i ono što se unese u tijelo uobičajenim

putem, na usta i nos, makar

nemalo tu funkciju. Ovo mišljenje zastupaju

pravnici sve četiri poznate pravne

škole (Tebjinul-hakaiki, 1/326., El-

Medžmu’, 6/317.,

Šerhu zerkani ‘ala halil,

,

1/207., Šerhu muntehal-iradat, 1/448.).

Nasuprot tome, sve što nije hrana i piće,

Ovdje dolazimo

do veoma

važnog

principa kada

su u pitanju

muftirati (stvari

koje kvare

post): post

kvari namjerno

konzumiranje

hrane i pića,

i onoga što

ima funkciju

hrane i pića,

kao i ono što se

unese u tijelo

uobičajenim

putem, na usta

i nos, makar

nemalo tu

funkciju.

i nema funkciju hrane i pića,

ili se unese u tijelo analnim,

venoznim, kožnim, mišićnim

ili nekim drugim putem, koji

se ne smatra uobičajenim

putem unosa, i ne dospije

u želudac, kao što su razne

vrste lijekova (injekcije koje

ne sadrže hranjive sastojke,

pumpica za astmu, čepići za

temperaturu, kapi za uši i oči

ukoliko ne postoji mogućnost

njihovog dospijevanja u

želudac, primanje oksigena,

lokalna anestezija, potpuna

anestezija pod uvjetom da ne

traje cijeli dan, razne kreme,

mirisi, i sl.), sve to ne kvari

post. (Pogledaj detaljnije:

Muftiratu-s-savmi el-mu’āsire,

Ahmed ibn Muhammed el-

Halil, 33. – 99.).

Kao što je propisan imsak (ustezanje)

od spolnog općenja, isto tako je propisano

ustezanje od strasti uopćeno, a o čemu

govori ranije citirani hadisi-kudsijj: “Za

svako dobro djelo čovjek ima između

desetorostruke i sedamstorostruke nagrade,

osim posta, koji pripada Meni, i Ja

za njega posebno nagrađujem, jer čovjek

u njemu ostavlja strasti i jelo samo zbog

Mene.” (Buharija, 503., Muslim, 862.).

Mišljenje je većine islamskih pravnika da

se pod strašću ovdje prvenstveno misli na

izbacivanje sjemena, bilo onanisanjem

(samozadovoljvanjem), bilo prilikom ljubavne

igre među supružnicima, ili usljed

gledanja u ono što je zabranjeno, ili na

bilo koji drugi način, s izuzetkom polu-

cije u snu. (Ed-derrul-muhtar

Ed-derrul-muhtar, , 2/104., El-

Kavaninul-fikhijje, 81., Revdatu-t-talibin,

2/361., El-Umm, 2/86., El-Mugni, 3/48.).

Da je namjerno izbacivanje sjemena strast

27. august - 17. ramazan

38


potvrđuje i drugi hadis u kome Poslanik,

sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “I za spolno

općenje bit će vam upisana sadaka”, a

kada je priupitan: “Zar će, ako udovolji

svojoj strasti, imati sadaku?”, odgovorio

je: “Ako će mu, u slučaju da to učini na

zabranjen način, biti upisan grijeh, zašto

mu onda, ako to učini na dozvoljen način,

ne bi bila upisana sadaka?” (Muslim,

1006.). Hadis pojašnjava da se zadovoljavanje

strasti ostvaruje icbacivanjem sje-

mena prilikom spolnog odnosa. (Sahihu

fikhi-s-sunneti, 2/106.). Neki učenjaci

smatraju da post, također, kvari izlazak

mezja (sluzi koja se luči prije sjemena pri

spolnom nadražaju), no ispravno je mišljenje

da mezj ne kvari post, jer između

njega i sperme postoje stanovite razlike u

efektima koje uzrokuju (intenzitetu strasti,

opuštanju tijela), i u pravnim posljedicama

(izlazak sperme iziskuje obredno

kupanje – gusul, dok je u slučaju izlaska

mezja dovoljno oprati spolni organ i po-

prskati odjeću, kao što to sugeriraju vje-

rodostojni hadisi). (Eš-Šerhul-mumti’

Eš-Šerhul-mumti’,

,

6/374.). Osim navedenih muftirata, koji

se tiču nijjeta, jela, pića i strasti, u pravnim

knjigama se spominju: namjerno

povraćanje (povraćanje punim ustima);

nastupanje menstrualnog i postporođajnog

ciklusa; odmetništvo od islama;

gubitak svjesti; hidžama (puštanje krvi).

Dokaz da namjerno povraćanje kvari

post su riječi Poslanika, sallallahu alejhi

ve sellem: “Koga nadvlada povraćanje,

nije dužan napostiti dan u kome mu se

to dogodilo, a ko namjerno povrati, neka

naposti.” (Ebu-Davud, 2380., Tirmizi

(716.), Ibn Madže, 1676., Ahmed, 2/468.

Vjerdostojnim ga je ocijenio El-Albani u

El-Irvau, 923.). Nastupanje menstrualnog

i postporođajnog ciklusa i odmetništvo

od islama kvari post po jednoglasnom

mišljenju islamskih učenjaka. (El-Mugni

,

3/25.). Većina islamskih učenjaka (hanbelijski,

malikijski i šafijski mezheb), na

stanovištu je da gubitak svijesti tokom

cijelog dana ramazana kvari post, dok

je mišljenje hanefijskih i nekih šafijskih

učenjaka da gubitak svijesti, nakon što je

učinjen nijjet za post, ne utječe na post,

kao što je slučaj sa spavanjem. Međutim,

postoji razlika između spavanja i gubitka

svijesti, jer spavač reaguje na poziv, dok

osoba koja je izgubila svijest, ne reaguje.

Stav je hanefijske, malikijske i šafijske

pravne škole da hidžama (puštanje krvi)

ne kvari post, suprotno hanbelijskim učenjacima

koji hidžamu ubrajaju u muftirate.

Dva su temeljna dokaza na koja se oslanja

prva grupa učenjaka: prvi je hadis Ibn

Abbasa u kojem se jasno kaže: “Poslanik,

sallallahu alejhi ve sellem, je

u vrijeme posta, puštao krv

(činio hidžamu).” (Buharija,

1939., Ebu-Davud, 2372.,

Tirmizi, 776.), a drugi je hadis

Ebu-Se’ida, radijallahu anhu:

“Poslanik, sallallahu alejhi ve

sellem, je dopustio (dao olakšicu)

postaču da pušta krv.”

(Sahih li gajrihi: Nesai, 3241.,

Darekutni, 2/182., Bejheki,

4/264, El-Irva, 4/74.). Hadis:

“Pokvarili su post i onaj koji

pušta i onaj kome se pušta

krv.’’ (Tirmizi, 774., Ebu-

Davud, 2367.), sugerira da bi

njih dvojica u konačnici, zbog

efekata koje prouzrokuje hidžama,

mogli pokvariti svoj

post, što potvrđuje predaja

koju je Abdurrahman ibn Ebi

Lejla prenio od nekih ashaba:

“Poslanik, sallallahu alejhi

ve sellem, je zabranio puštanje

krvi i neprekidni post

do sehura, ne sa ciljem njihovog oharamljivanja,

nego kako bi sačuvao svoje

ashabe od onoga što im može naškoditi

u vrijeme posta.’’ (Ebu-Davud, 2374.,

Abdurrezzak, 7535.). Analogno puštanju

krvi, post neće pokvariti: dobrovoljno

davanje krvi, uzimanje krvi u svrhu laboratorijske

pretrage, dijaliza ukoliko u sebi

ne sadrži ubrizgavanje hranjivih sastojaka

u krv, curenje krvi iz nosa. (Muftiratu-s-

sijamil-mu’asire, Ahmed ibn Muhammed

el-Halil, 75., 76., Sahihu fikhi-s-sunneti,

2/113., 114.).

Napomena: Navedene stvari pokvarit

će post samo ukoliko ih postač učini

svojevoljno (‘amden), svjesno (fi hāli-zzikri)

i sa znanjem (‘ilm). Svojevoljnost

isključuje ono što se dogodi mimo čovjekove

volje, kao na primjer, da mu uđe prašina

u usta, ili dim, ili proguta mušicu, ili

pljuvačku, ili mu prilikom ispiranja usta

i nosa uđe voda u usta, i ono što čovjek

Ramazan ima

svoju svetost

koju ni na koji

način nije

dozvoljeno

oskrnaviti,

činjenjem

javnih grijeha

u njemu,

konzumiranjem

hrane i pića

na javnim

mjestima,

pomaganjem

drugih u

neizvršenju

ove vjerske

dužnosti,

pozivanjem

ljudi u grijeh.

učini pod prisilom (prijetnjom smrću, ili

fizičkim maltretiranjem). U tom smislu

su riječi, Allah, dželle šanuhu, u prijevodu

značenja: Nije grijeh ako u tome pogriješite,

grijeh je ako to namjerno učinite; a Allah

prašta i samilostan je., Onoga koji zaniječe

Allaha, nakon što je u Njega vjerovao,

- osim ako bude na to primoran, a srce mu

ostane čvrsto u vjeri -, čeka Allahova kazna.

One kojima se nevjerstvo bude mililo stići će

srdžba Allahova i njih čeka patnja velika.

(En-Nahl, 106.). Svjesnost isključuje ono

što se učini iz zaborava, bez obzira da li se

radilo o jelu i piću, spolnom općenju, ili

bilo čemu drugom što kvari post. Dokaz

za to su riječi Allah, dželle šanuhu, u prijevodu

značenja: “Gospodaru naš, na kazni

nas ako zaboravimo ili što nehotice učini-

mo!”

(El-Bekare, 286.). U hadisu kojeg je

zabilježio Muslim navodi se da

je Allah, dželle šanuhu, uslišio

njihovu dovu. Ajet je općeg

karaktera i svojim značenjem

obuhvata ono što se, u vrijeme

posta, uradi iz zaborava. Na to

da je zaborav opravdan razlog,

koji postača amnestira od odgovornosti

za konzumiranje

hrane i pića u danu ramazana,

ukazuje i hadis: “Ko u danu

ramazana, iz zaborava, nešto

pojede ili popije, neka nastavi

postiti, to ga je samo Allah nahranio

i napojio.’’ (Buharija,

1923., Muslim, 1155.). U

Hakimovoj verziji ovog hadisa

kaže se: “Ko u danu ramazana

učini nešto što kvari post, iz

zaborava, nije dužan napostiti

taj dan.” Znanje isključuje

ono što se učini zbog nepoznavanja

propisa i nepoznavanja

stvarnog (činjeničnog)

stanja. Onaj ko iz neznanja

prekrši neku od zabrana posta, ili zbog

nepoznavanja činjeničnog stanja (da li je

još uvijek dan ili je nastupilo vrijeme iftara),

prekine post, nije pokvario svoj post,

i nije dužan napostiti taj dan. Esma bint

Ebi Bekr, radijallahu anhuma, pripovijeda:

“Jednom smo, u Poslanikovo vrijeme,

u oblačnom danu prekinuli post, misleći

da je nastupio iftar, ali se uskoro nakon

toga pojavilo sunce.” Nije zabilježeno da

im je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem,

naredio da naposte taj dan. Poslanik,

sallallahu alejhi ve sellem, nije zahtijevao

ni od Adija ibn Hatima da naposti dan u

kojem je, zbog pogrešnog razumijevanja

ajeta: Jedite i pijte sve dok ne budete mogli

razlikovati bijelu nit od crne niti zore;

od tada postite sve do noći, jeo duže nego

što mu je dopušteno, i tako prekoračio

vrijeme predviđeno za sehur. (Eš-Šerhul-

mumti’, 6/384. – 390.).

Nastavit će se ...

27. august - 17. ramazan

39


Ramazan

Bedr - trajna inspiracija

Bitka za istinu i pravdu

Allahovom odredbom i pomoći

ova bitka, na prvi pogled

neravnopravnih protivnika,

okončala se blistavom

pobjedom muslimana. Na

Bedru su muslimani imali

četrnaest šehida, šest

muhadžira i osam ensarija.

Mušrici su imali strašne

gubitke, sedamdeset poginulih

i sedamdeset zarobljenih.

Među poginulim je bio i

najokorjeliji neprijatelj islama

i muslimana, Ebu Džehl –

faraon ovog ummeta

Piše: Aljo ef. Cikotić

Allah vas je pomogao na Bedru, kada

Aste bili malobrojni, zato se Allaha

Abojte, da biste bili zahvalni. (Alu

‘Imrân, 123.)

Sedamnaesti dan ramazana druge godine

po Hidžri upisan je na stranicama

islamske povijesti kao dan razdvajanja

istine od neistine – jewmu’l-furkan, dan

kada je muslimanska vojska u prvom

izravnom sukobu pobijedila mnogobrojniju

mušričku vojsku na Bedru.

Muhammed, s.a.v.s., i muslimani pod

pritiskom i terorom mekkanskih prvaka

morali su napustiti svoje domove i imanja

u Mekki, te u ime Allaha, učiniti Hidžru

u drugu sredinu gdje su pronašli plodno

tlo za širenje misije islama. Kada su se

smjestili u Medini i kada su oformili svoju

zajednicu razmišljali su o tome kako će

povratiti svoj imetak koji su njihovi neprijatelji

koristili u Mekki. Vraćanjem bar

dijela tog imetka pomogli bi svoju zajed-

nicu i ekonomski oslabili svog protivnika.

Šansa za ostvarenje te želje ukazala se

druge godine po Hidžri, u mjesecu ramazanu

kada je do muslimana doprla vijest o

velikoj karavani koja se sa teškim tovarom

vraća iz Šama u Mekku. Karavanu koja je

brojala oko hiljadu deva predvodio je poglavar

mušrika Mekke, Ebu Sufjan, a njeno

obezbjeđenje nije bilo veliko, oko četrdeset

ljudi. Poslanik, s.a.v.s.,

se posavjetovao sa ashabima,

sa muhadžirima i ensarijama,

i svi su bili za to da se presretne

karavana. Niko nije tada

očekivao da će doći do većeg

sukoba sa Kurejšijama pa je sa

Poslanikom, s.a.v.s., pošlo svega

314 ashaba. Sedamdeset ashaba

su bili muhadžiri a ostali

su bili ensarije. Dakle, krenuli

su da zaplijene karavanu, a ne

u rat.

Ebu Sufjan je bio svjestan

da njegova karavana predstavlja

bogatstvo cijele Mekke, te

da je izazov za mnoga plemena

a posebno za muslimane

u Medini. On je bio veoma

oprezan i stalno je slao izvidnicu

ispred s ciljem ispitivanja

sigurnosti puta. Posebno je bio

oprezan kada je bio u blizini

Medine. Izvidnica je primijetila

tragove koji su dolazili iz

pravca Medine. Ebu Sufjan

je shvatio o čemu se radi te je

poslao poruku u Mekku da

je karavana u opasnosti. Poruku je nosio

brzi Damdam radi koje se Mekka digla

na noge. Ebu Džehl je odmah počeo organizovati

vojsku koja je pošla u pravcu

Bedra.

U međuvremenu Ebu Sufjan je promijenio

smjer kretanja karavane zaobilazeći

Bedr čime je izbjegao opasnost i sačuvao

karavanu. Odmah je Mekkelijama

poslao novu poruku da je karavana spašena

i da se mogu vratiti kući. Ebu Džehl

je insistirao da se ide do Bedra kako bi

pokazali svoju moć. Kazao je: “Boga mi,

nećemo se vratiti sve dok ne dođemo

do Bedra. Tu ćemo provesti tri dana.

Klaćemo deve i gostiti se, pićemo vino i

uživati, pa neka svi Arapi čuju za to, tako

da nas se plaše za sva vremena.”

Poslanik, s.a.v.s., je obaviješten o kre-

tanju Kurejšija i njihovoj namjeri. On

sazva svoje ashabe na Šuru – vijećanje,

pa im reče: “Uzvišeni Allah mi je obećao

jednu od dvije skupine; ili karavanu

Jedna od

najvećih

poruka Bedra:

“Islam će

se morati

braniti krvlju

mudžahida

i životima

šehida!” Ta

borba za istinu

trajaće do

Sudnjeg dana.

ili vojsku!” Želio je saznati njihovo mišljenje

o novonastaloj situaciji, karavana

je izmakla a očekuje ih tri puta brojnija

i bolje naoružana neprijateljska

vojska. Mikdad ibn Amr, muhadžir,

ustade i reče: “Allahov

Poslaniče, idi kuda ti Allah

naređuje, a mi ćemo s tobom.

Tako mi Allaha, nećemo ti

reći kao što su Israilćani rekli

Musau: ‘Idi ti i tvoj Gospodar

pa se borite, a mi ćemo ovdje

sjediti.’ Ne, mi ćemo ići sa tvoje

desne i lijeve strane, ispred

i iza tebe i boriti se zajedno s

tobom.” Poslanik, s.a.v.s., je

znao da muhadžiri tako misle

ali je želio čuti i ensarije

kojih je bilo puno više. S’ad

ibn Muaz, poglavar plemena

Evs reče: “Allahov Poslaniče,

da možda ne strahuješ da će

ensarije reći da je njihova obaveza

da te štite samo u njihovim

domovima. Ja ti kažem

u ime svih ensarija: ‘Idi kuda

želiš, mi ćemo svuda sa tobom,

udruži se s kim hoćeš, a

prekini vezu s kim hoćeš, od

našeg imetka uzmi što hoćeš a

daj nam što hoćeš. Ono što od

nas uzmeš draže nam je nego da si nam

to ostavio, a što narediš mi ćemo učiniti.

Tako mi Allaha, kada bi se ispred nas

more ispriječilo, a ti krenuo da ga pređeš i

mi bismo krenuli s tobom. Mi se ne plašimo

ako ćemo se sutra sukobiti s neprijateljem,

strpljivi smo u ratu, a iskreni u

životu. Možda će nas Allah tebi prikazati

onakvim kakvim nas želiš vidjeti’.” Kada

je čuo mišljenje i muhadžira i ensarija

Poslanik, s.a.v.s., reče: “Krenite i radujte

se, jer, tako mi Allaha, kao da gledam

mjesta njihove pogibije.”

Muslimani su požurili ka izvorima

na Bedru. Kada su stigli do prvog izvora,

Muhammed, s.a.v.s., sjahao je s kamile sa

namjerom da se tu ulogori. Poznajući dobro

taj kraj, Habbab ibn Munzir, prišao je

Poslaniku i rekao: “Allahov Poslaniče, je

li ova tačka na koju si ti sjahao mjesto na

koje te je Allah doveo, zbog čega mi nećemo

ni kročiti dalje niti ćemo se povlačiti,

ili je to stvar ličnog mišljenja, rata i varke?”

27. august - 17. ramazan

40


Neke poruke i pouke

Muhammed, s.a.v.s., je odgovorio: “To je

zaista ovo drugo, upravo onako kako si

rekao.” Habbab je onda dodao: “Allahov

Poslaniče, ovo nije dobro mjesto. Mi bismo

trebali ići naprijed dok ne stignemo

do vrela koje je najbliže neprijatelju. Tu

bismo se opskrbili vodom a onda izvor

zatrpali pijeskom. Borili bismo se s neprijateljem,

i kad bismo se povukli imali

bismo vode za piće, a oni je ne bi imali.”

Vjerovjesnik, s.a.v.s., prihvati njegov plan

i tako i uradiše. Muslimani se smjestiše

na gornjoj, bližoj poziciji, a Kurejšije stigoše

i odsjedoše na donjoj, daljoj poziciji.

Muslimani sagradiše zaklon za

Poslanika, s.a.v.s. Onda Resulullah,

s.a.v.s., rasporedi svoju vojsku pokazujući

im gdje će koji od mušričkih vojskovođa

stradati. Te noći Allah, dž.š., spusti

kišu koja je mušricima izazvala neprilike

i neugodnosti, jer im je teren razblatila

i teško su se kretali. Muslimanima je ta

ista kiša bila milost od Allaha. Ona ih

osvježi i rashladi, pokvasi pijesak i utaba

zemlju, te im korake učini sigurnim

i čvrstim. Poslanik, s.a.v.s., noć je proveo

klanjajući i moleći Allaha, dž.š., za uspjeh

u sutrašnjoj bici. Muslimanski borci su

Allahovom odredbom spokojno zaspali i

dobro se odmorili. Kad je On učinio da se

radi sigurnosti svoje u san zavedete i s neba

vam kišu spustio da bi vas njome očistio i da

bi od vas šejtanovo uznemiravanje odstranio

i da bi srca vaša jakim učinio i njome

korake učvrstio. (El-Enfal, 11.)

Ujutro dvije protivničke vojske izađoše

jedna naspram druge. Prvo je došlo do

pojedinačnih odmjeravanja snaga. U dvoboju

su se susreli Ubejda protiv mušrič-

kog poglavar Utbe ibn Rebi’a, Hamza

protiv Utbinog brata Šejbe i Alija protiv

Utbinog sina Velida. Hamza i Alija su

brzo savladali svoje protivnike, a ‘Ubejde

i Utbe raniše jedan drugoga, tako da su

oba stradala. Nakon što uvidješe stradanje

trojice svojih junaka mušrici navališe

svom snagom na muslimane. Allahov

Poslanik, s.a.v.s., prizivao je

Allaha u dovi: “Gospodaru

moj, ako strada ova skupina

vjernika danas, neće Te niko

drugi vjerovati.”

Uzvišeni Allah u plemenitoj

Knjizi kaže: Kad je

Gospodar tvoj nadahnuo meleke:

“Ja sam s vama, pa učvrstite

one koji vjeruju!” U srca nevjernika

Ja ću strah uliti, pa ih vi po

šijama udarite, i udarite ih po

prsima. Zato što se suprotstavljaju

Allahu i Poslaniku Njegovu; a

onoga ko se suprotstavlja Allahu

i Poslaniku Njegovu, Allah će

zaista strašno kazniti. Kazna vam je to, pa

je iskusite, a nevjernike čeka patnja u ognju.

(El-Enfal, 12.-14.) Uzvišeni je poslao pomoć

u vidu vojske meleka: Poslaću vam

hiljadu meleka koji će jedni za drugim dolaziti.

(El-‘Araf, 9.)

Allahovom odredbom i pomoći ova

bitka, na prvi pogled neravnopravnih protivnika,

okončala se blistavom pobjedom

muslimana. Na Bedru su muslimani imali

četrnaest šehida, šest muhadžira i osam

ensarija. Mušrici su imali strašne gubitke,

sedamdeset poginulih i sedamdeset zarobljenih.

Među poginulim je bio i najokorjeliji

neprijatelj islama i muslimana, Ebu

Džehl – faraon ovog ummeta.

Allahov Poslanik, s.a.v.s., i muslimani

pobjednički i ponosno vratiše se u Medinu.

Svi neprijatelji su od tog sedamnaestog dana

ramazana druge hidžretske godine drugačije

gledali na muslimane. Mnogo je bilo

onih koji prihvatiše islam. Zarobljenike sa

Bedra Poslanik, s.a.v.s., otpusti uz otkup, a

oni koji nisu imali tu mogućnost zaduži da

po deset medinskih dječaka nauče čitati i

pisati i time stiču uvjet za slobodu.

Bitka na Bedru je bila prekretnica u

historiji do tada male muslimanske zajednice.

Nakon nje muslimani preuzimaju

najvažniju ulogu u historijskim kretanjima

tog i puno šireg područja.

Bitka na

Bedru je bila

prekretnica

u historiji do

tada male

muslimanske

zajednice.

Nakon nje

muslimani

preuzimaju

najvažniju ulogu

u historijskim

kretanjima tog

i puno šireg

područja.

- Pobjeda na Bedru je primjer apsolutne

moći Uzvišenog Allaha, dž.š.: Allah

vas je pomogao na Bedru, kada ste bili malobrojni,

zato se Allaha bojte, da biste bili

zahvalni. (Alu ‘Imrân, 123.). I kad ste vi

od Gospodara vašega pomoć zatražili, On

vam se odazvao: “Ja ću vas sa hiljadu meleka

potpomoći koji će sve jedni iza drugih

nastupati.”

(El-Enfal, 9.). U srca nevjernika

Ja ću strah uliti, pa ih vi po šijama i

prsima udarajte. (El-Enfal, 12.).

- Bedr nam šalje poruku kome to

Allah, dž.š., pomaže: O vjernici, ako

Allaha pomognete (Njegovu

vjeru), i On će vama pomoći

i korake vaše učvrstiti.

(Muhammed, 7.).

- Institucija Šure – obaveznog

dogovaranja i savjetovanja

među muslimanima o pitanjima

i poslovima Ummeta

posebno dolazi do izražaja na

Bedru i tako nas obavezuje

shodno kur’anskoj poruci:

...i dogovaraj se s njima. (Alu

‘Imrân, 159.)

- Jedna od najvećih poruka

Bedra: “Islam će se morati

braniti krvlju mudžahida

i životima šehida!” Ta borba

za istinu trajaće do Sudnjeg

dana. Božiji Poslanik, s.a.v.s.,

to je potvrdio u hadisu kojeg

prenosi Muslim: “Allahova vjera neće

nikada nestati, jer će je svojim životima

čuvati skupina vjernika sve do Sudnjega

dana.” Zar nisu i naši mudžahidi i še-

hidi najbolja potvrda ove istine, kao i

džihad u Čečeniji, Palestini, Kašmiru,

Filipinima... Ali, velike najavljene oružane

bitke (Bedrovi) za islam tek predstoje.

Moći će se dobiti lahko, uz Allahovu pomoć,

ako dobijemo bitku sa samim sobom.

Poraziti neprijatelje iznutra: nezasite

strasti, neumjerene prohtjeve, bolesne želje

i ljubav prema dunjaluku. Ostavljajući

grijehe, dižemo bajrak islama visoko u

našim srcima i tako otvaramo puteve velikih

pobjeda Ummeta.

- Bedr nam šalje i poruku da nijedan

pripadnik islama ne smije biti zaboravljen.

Zato su muslimani Bošnjaci

u čitavom svijetu proglasili u znak svebošnjačke

muslimanske solidarnosti 17.

dan ramazani šerifa – Danom dijaspore.

U funkciji toga 17. noć ili dan ramazana

ukuplja se sergija u svim džematima

Bošnjaka za potrebe najugroženijih njihovih

džemata. Danas su to džemati u

manjem enitetu BiH. Molim Allaha,

dž.š., da oprosti nama i svim muslimanima.

Molim Ga da nam dâ da u nama

trajno svijetli duh Bedra, njegove pouke i

poruke. Amin!

27. august - 17. ramazan

41


Zelena transferzala

Albanska Gora: Šištavecu u zijaret

Sada živimo ljirno - slo

U Šištavecu trenutno živi

oko 250 domaćinstava.

Šištavec jedno od

devet goranskih sela

svojevremeno pripojenih

Albaniji. Kosovskom dijelu

Gore pripada 18 sela

Piše: Refki Alija

Kada se iz Kruševa, dvadesetak

kilometara južno od Dragaša,

krene desno preko rijeke,

dočekuje vas dosta loš makadam po

kome mogu da se kreću samo džipovi,

traktori ili “visočija” kola. To

je put koji je vodio do nekadašnje

karaule JNA “Jasika” na granici

sa Republikom Albanijom. Kada

se nakon dvadesetak minuta stigne

na vrh, na 1.360 metara nadmorske

visine, pojavljuje se ogromna i

veleljepna visoravan. Na putu, gdje

ostavljamo kombi, pošto se kolima

ne smije dalje, granica je obilježena

sa tri kupe kamena.

Neumoljivi komandir

U neposrednoj blizini nedavno

je izgrađena moderna zgrada.

Komandir, tako nam se predstavio,

kaže da ne možemo dalje iako

uredno dobija lične karte, što je

dovoljno mještanima ovog kraja da

prođu, međutim ne pušta nas dalje.

Kaže da “sporazum između Albanije

i Kosova podrazumijeva da granicu

sa ličnom kartom mogu da prolaze

samo oni mještani koji se nalaze u

prečniku od 15 kilometara”. Pošto

smo mi iz 40-ak kilometara udaljenog

Prizrena dalje ne možemo.

Moramo se vratiti na Vrbnicu, gdje

se nalazi zvanični granični prelaz.

“Ovaj je samo za okolno stanovništvo”,

pojašnajva nam komandir.

Na naše insistiranje da

nas pusti, komandir zove

svog nadređenog koji odo-

brava da prođemo i odemo

do Šištaveca, jednog od

devet goranskih sela koje

je svojevremeno pripojeno

Albaniji. Dan je prelijep.

Visoravan također. U daljini

se vide bunkeri, svjedoci

prohujalog vremena i

“gvozdene zavjese” između

tadašnje Jugoslavije i

Albanije. Samo stotinjak

metara od novoizgrađene

albanske pogranične

zgrade, s druge strane – kosovske

strane, posmatramo nesvakidašnji

prizor – zaboravljen prije nekoliko

decenija. Dvije žene srpom žanju

zob. Sredovječni muškarac vezuje

snopove, sve izgleda kao prije pola

vijeka, samo nema pjesme. Mlađa

žena, vjerovatno djevojka, ima vojničke

pantalone na sebi. Na glavi joj

je kačket sa podužim prednjim dijelom

a odozgo marama. Naknadno

smo vidjeli da se sve mlade djevojke

tako nose u selu. Ovdje je “belo”

lice, neoprženo suncem izgleda i dalje

na cijeni kao nekada. Djevojke,

koje su ovdje i dalje najveća radna

snaga, ljubomorno čuvaju to “svoje

bogatstvo”.

I dok devojke

i udate žene,

obučene

pretežno u

trenerke i

pantalone,

stalno vrve

selom sa

srpovima,

vilama ili

konjima noseći

sijeno, mladići

dosta moderno

obučeni, sjede i

ne rade ništa.

Šištavečka idila

“U Šištavecu trenutno

živi oko 250 domaćisntava.

Iselilo se odavde još oko

600 familija. Sada žive u

Kuksu, Tirani, Londonu.

Ovdje živimo od poljoprivrede

i stočarstva. Sada,

ljeti beremo borovnice

i druge šumske plodove”,

kaže nam sredovječni

muškarac ne predstavivši

se pošto žuri da poveže

snopove.

Do sela ima još oko

kilometar. Sve je obrađeno. Osim

ječma, raži i zobi najčešća kultura je

krompir. Krompir je zasijan na nekim

parcelama i po hektar. Ne vidi

se da je prskan protiv “krompirove

zlatice”. Znači sve je prirodno i nezagađeno.

Usput srećemo nekoliko

žena, odnosno djevojaka koje na

konjima nose sijeno i ne govore sa

strancima. Samo nagnu glavu i prođu.

Unaokolo su bunkeri koji i dalje

svjedoče o prošlom vremenu Envera

Hodže. Stižemo ispred Šištaveca na

nekoliko stotina metara. Slika kao iz

bajke. Nekoliko kuća, možda pojata,

pokrivene su slamom. Dvije žene nju a iznad Šištaveca se uzdiže po-

žavisoka

planina, ali bez šume. Jasni

27. august - 17. ramazan

42


odno

su tragovi stočnih puteva. Sa druge

strane, ograđen bodljikavom žicom,

nalazi se stadion za male sportove.

Odatle se kao na dlanu vidi cijela

visoravan.

Ismailj Sopi, mještanin Kruševa

koji je meni i još trojici znatiželjnika

bio vodič i do granice nas dovezao

kombijem,

podsjeća nas da

je Šištavec jedno od devet goran-

skih sela svojevremeno pripojenih

Albaniji. “Kosovskom dijelu Gore

pripada 18 sela. Urvić i Jalovlajne u

Makedoniji i devet ih je u Albaniji:

Šištavec, Borje, Orešek, Zapod,

Košarište. Najveći broj naših narod-

nih pjesama i kazivanja potiču vo iz Šištaveca, Kruševa i Broda”,

uprakaže

Sopi koji naglašava da su se njegovi

svojevremeno u Kruševo doselili

iz Albanije.

Otvaranje granice sa Albanijom

omogućili im je, veli on, da se povežu

višedecenijske rodbinske i ostale

veze. “Trenutno se ja više družim

sa mještanima Šištaveca, nego sa

komšijama iz obližnje Globočice ili

Restelice u kosovskom dijelu Gore.

Pošto smo bili pečalbari, nostalgični

smo pa volimo da dođemo ovdje

i vidimo kako je to nekada, prije

više decenije, izgledalo kod nas.

Podmlađujemo se tako,

gledajući njihovu tradiciju,

nošnju i prisjećamo

se kako je to sve nekada

kod nas izgledalo. U naš,

kosvski dio Gore, posljednjih

godina udaje se veliki

broj djevojaka odavde iz

ovih sela u Albaniji. Samo

u Brodu, ako se ne varam,

udalo ih se 20-ak. Mladi

momci su odavde pobjegli,

najviše ih je u Londonu,

Treba nam 26

hiljada eura

za munaru.

To bi nam

mnogo značilo

da se ezan u

našem selu

čuje poslije

65 godina.

Apelujem na

ljude dobre

volje da nam

pomognu da

uspijemo u

ovom našem

nijjetu.

djevojke su ostale same i traže načina

da se udaju”, kaže Sopi žaleći se

što ne mogu kolima da prolaze granicu.

To bi im omogućilo

još bolje ekonomske i druge

veze.

Na samom ulasku u

selo vidni su ostaci ogromnih

skladišta, magacina

gdje se čuvao krompir,

brašno i ostale životne

namirnice u doba Envera

Hodže. Kuća ima pokrivenih

crijepom, ali i plehom.

Naravno i slamom. Sa desne

strane je velika škola.

Ima poveće dvorište, koševe

i stative. Rekoše da je

to osnovna i srednja škola.

Srednju, na albanskom naravno,

pohađaju učenici iz

ostalih dijelova ovoga kraja

koji potpada pod oblast

Kuksa, mada je Šištavec zasebna opština

i ima zgradu od nekoliko prostorija

gdje se mogu podići osnovna

dokumenta.

“Trenutno živimo malo bolje

nego u komunističkom vaktu. U

vrijeme Envera Hodže nismo mogli

da vidimo gdje je Kruševo. Sada

živimo ljirno (slobodno). Niko nas

ne sprečava da idemo i vraćamo se.

Meni su dva sina otišla u London i

dobro žive. Pomažu meni i ostalim

članovima familije. Dobro je sada.

Ne možemo da se požalimo” , tvrdi

Češit Adžija kome ćerka sa brda viče

i prebacuje da ne govori sa strancima.

Sa lijeve i desne strane ima dosta

27. august - 17. ramazan

43


starih kuća. Sedmoro-osmoro djece

igraju neku igru. Mnoga djeca ovdje

imaju imena iz latinoameričkih

serija. Kažu da do sedme godine,

dakle, dok ne pođu u školu, ne znaju

ni jednu albansku riječ. Treba se

međutim dobro napregnuti kako se

razumjelo šta govore. U centru sela

je nešto poput trga. Na nekim jed-

nospratnim zgradama i dalje piše

“Živeo marksizam i lenjinizam” ,

“Živeo socijalizam”. Naspram toga,

na daljini od najviše dva i po kilometra

je Novo Selo, jedino selo nastanjeno

albanskim življem u ovom

kraju. Iz dosta moderenog džipa čuje

se goranska muzika. Jedan od mladića,

reče da studira u Blagojevgradu

u Bugarskoj, na američkom univerzitetu.

Rodom je odavde, ali njegovi

poodavno žive u Tirani. Kada završi

studije planira da se zaposli negdje

u Tirani. Ostali momci čekaju da

se nekako domognu inostranstva.

Bilo da se ožene sa nekom od onih

devojaka koje već imaju papire, ili

ilegalno odu odavde. I dok djevojke

i udate žene, obučene pretežno u

trenerke i pantalone, stalno vrve selom

sa srpovima, vilama ili konjima

noseći sijeno, mladići dosta moderno

obučeni, sjede i ne rade ništa.

Džamija bez munare

Dominantno mjesto na trgu zauzima

džamija. Samo je odzidana

betonskim blokovima i postavljeno

joj je kube od bijelog pleha. Lijepo

izgleda. “Nedostaje nam još munara.

Imamo projekat, ali nemamo

više para. Mi iz dijaspore prije nekoliko

godina inicirali smo izgradnju

džamije, ali iscrpjeli smo se

Pomozimo izgradnju šištavečke džamije

K oristimo ovu priliku da pozo-

Kvemo i obavijestimo sve one

koji su spremni pomoći nima iz sela Šištavec da dovrše iz-

muslimagradnju

svoje prve džamije, odnosno

da izgrade munaru i da se sa

više. Treba nam 26 hiljada eura za

munaru. To bi nam mnogo značilo

da se ezan u našem selu čuje poslije

65 godina. Apelujem na ljude dobre

volje da nam pomognu da uspijemo

u ovom našem nijjetu. Spremni smo

na svaki vid saradnje kako bismo

bar mlađim generacijama omogućili

da spoznaju našu vjeru pošto nama

iz poznatih razloga je to bilo zabranjeno”,

kaže Hurmet Uka, nekada

visoki oficir specijalnih snaga vojske

i policije Republike Albanije, sada

Škola u Šištavecu

nje po prvi put nakon 65 godina

zauči ezan, da to mogu učiniti putem

naše redakcije ili preko našeg

saradnika Refki Alije kojeg možete

kontaktirati putem e-maila: refkialija@gmail.com.

nastanjen u jednoj zapadnoevrpskoj

državi. On svakog ljeta dolazi u

rodni kraj. Dosta emotivno govori

o periodu kada je ovdje bilo “drugo

vrijeme”. Veoma je komunikativan,

ali vojnički oprezan, iako je vojsku

napustio prije više od 10 godina,

kod njega je tako primetan. “Naše

komšije iz Novog Sela su uspjeli da

sagrade i džamiju i munaru. Mi nismo

u toj mogućnosti. Verujem da

će se naći neko ko će nam pomoći”,

kaže Uka dok nas časti sokom

jer je to bilo desetak dana prije ramazana.

Već se približavao akšam i

trebalo se vraćati natrag. Uka nas,

onako veseo i pričljiv, ispraća do

izlaska iz sela. Na tom putu na česmi

vidimo stariju ženu obučenu u

vunenim bošćama. Prala je ovčiju

kožu kako bi od nje napravila postekiju.

Opraštamo se od Uke i za 20-

ak minuta stižemo do granice. Sada

nas niko ne zaustavlja. Ipak, iz zgrade

iziđe uniformisani čovjek kome

je Uka telefonom javio da ćemo mi

ostati malo duže nego što su nam

oni dozvolili, vrati nam lične karte

i mi nastavismo ka Kruševu. Kada

smo nakon 45 minuta stigli u selo,

petnaestak žena i djece iz Šištaveca

na otkupnoj stanici prodavali su

borovnice. Rekoše da je cijena bila

euro i 40 a u Prizrenu je bila dva

eura.

27. august - 17. ramazan

44


Sandžački putokazi

Autonomija Sandžaka

je test za izdajnike

Piše: Almir Mehonić

Autonomija Sandžaka je iznova

Aobjedinila srpsku javnost, političa-

Are, analitičare, medije i bošnjačke Afoteljaše. Svi oni su na nož dočekali formiranje

inicijativnog odbora za obnovu

Narodnog vijeća Sandžaka i ponovno

pokretanje priče o rješavanju statusa Sandžaka.

Zalaganje za autonomnost Sandžaka

nije bez korijena i argumenata. Valjda

je i to jedan od razloga ovako burne

antisandžačke histerije u kojoj se protagonisti

jedne sasvim legalne evropske ideje

anatemišu, proglašavaju secesionistima,

teroristima, ratnohuškačima. Međutim,

ni to nije novo za Sandžak i Bošnjake.

Kada je davne 1917. godine donijeta poznata

Sjenička deklaracija u kojoj je zbog

specifičnog historijskog trenutka traženo

rješavanje pitanja Sandžaka, odnosno

uvažavanja njegove specifičnosti i bliskosti

sa Bosnom i Hercegovinom, sandžački

prvaci, potpisnici ove deklaracije su na još

teži način predstavljani u javnosti Srbije.

Nakon formiranja Kraljevine Srba, Hrvata

i Slovenaca 1918. godine, srpski režim

je ovu Konferenciju proglasio “austrofilskom”,

a njene učesnike optužio za veleizdaju.

Srpski režim je većinu učesnika

ove konferencije uhapsio, međutim, pritiskom

bošnjačkih poslanika oni su kasnije

pušteni na slobodu, dok je bjelopoljski

gradonačelnik Hilmi-beg Kajabegović

1918. godine, zajedno sa austrijskom vojskom,

prebjegao u Bosnu. Nakon pet godina

provedenih u Sarajevu, Hilmi-beg je

uspio da od srpskog generala Stepe Stepanovića,

čije je sjedište bilo u Sarajevu,

dobije dozvolu za povratak u svoje rodno

Akovo (Bijelo Polje). No, Crnogorci su

ga sa još šestoricom njegovih pratilaca,

u novembru 1924. godine, ubili i raskomadali.

Dakle, srpski, kao i crnogorski

režim zavisno od mogućnosti i trenutka,

obračunavali su se na najgrublji način sa

onim sandžačkim prvacima koji su tražili

i minimum prava za svoj narod. Iz ovih

primjera, kao i primjera partizanske autonomije

Sandžaka, pa sve do

referenduma 1991. godine o

autonomiji Sandžaka, vidi se

kontinuitet borbe za autonomnost

ove regije. Ipak, u posljednjim

dešavanjima postoji

nešto novo, što ne bilježi sandžačka

historija. Po prvi put

zajedno u isti glas sa srpskim

i crnogorskim režimom avaz

protiv Sandžaka su pustili i

pojedini Bošnjaci. Izjave o

Sandžaku kao “opasnoj bajci”,

“priči gubitnika”, “davno

prošlom vremenu” su davali

od Mehe Omerovića koji gle

čuda nije ni Sandžaklija, preko

Ljajića, Džudževića, pa sve

do Đukanovićevih privatnih

Bošnjaka, od kojih je jedan

izvjesni Mevludin Nuhodžić

poslanik DPS iz Bijelog Polja,

grada iz kojeg su iznikli veliki

borci za sandžačku autonomiju,

pomenuti Hilmi-beg

Kajabegović i Rifat Burdžović

Tršo. Veselnik Nuhodžić

i ostale bošnjačke antisandžaklije

iz jednog i drugog dijela

Sandžaka zaboravljaju odakle

su potekli, hoće da nam objasne da su

gubitnici naši i njihovi djedovi koji su

ubijani zbog te ideje. To je zapravo i logično

očekivati od ljudi kojima se ideja zove

fotelja. Za njih nije “opasna bajka” i “priča

gubitnika” kada na temelju genocida nad

Bošnjacima izgradite Republiku Srpsku i

još tražite njenu samostalnost, nego kada

tražite autonomiju i prava po evropskim

standardima za regiju koja ima svoje historijske

osobenosti. Ipak, ovakva sandžakofobija

govori nam o ispravnosti našeg

puta. Više nego ikada trebamo biti svjesni

Ideja

autonomnosti

Sandžaka je

žeravica koju

ako držiš prži,

a ako pustiš

ugasi se. S

ponosom smo

tu žeravicu

prihvatili od

naših predaka

i s ponosom je

držimo i od nje

ne odustajemo.

svojih prava, tim prije što su nam ugrožena.

A ideja autonomnosti Sandžaka je

žeravica koju ako držiš prži, a ako pustiš

ugasi se. S ponosom smo tu

žeravicu prihvatili od naših

predaka i s ponosom je držimo

i od nje ne odustajemo. Danas

u našem zahtjevu mogu stojati

iste one riječi koje je Sulejman

Ugljanin kao predsjednik Bošnjačkog

nacionalnog vijeća

Sandžaka uputio saveznim i

republičkim organima tadaš-

nje SRJ 1999. godine. “Želimo

vas posjetiti da je donošenjem

Ustava Bošnjacima protiv njihove

volje i njihove saglasnosti,

oduzeto ranije stečeno pravo

konstitutivnog naroda. Danas

Bošnjaci nemaju nikakav

status. Bošnjaci u Sandžaku

i drugim dijelovima države,

čine dio jedinstvenog nacionalnog

korpusa sa Bošnjacima

u Bosni i Hercegovini, koji

su u bivšoj SFRJ bili državotvoran

i konstitutivni narod...

U to ime, pozivamo vas da u

skladu sa vašim ovlašćenjima

pokrenete postupak za rješavanje

statusa Sandžaka i statusa

Bošnjaka. U cilju izgradnje

slobodnog multinacionalnog,

multikulturalnog, multikonfesionalnog i

demokratskog društva, Bošnjačko nacionalno

vijeće Sandžaka ostaje otvoreno

i spremno za dijalog”, piše u pismu Sulejmana

Ugljanina, tadašnjeg predsjednika

BNV, a sadašnjeg ministra u srpskoj

Vladi. On je danas od ovih riječi odustao,

kao što je odustao Ljajić od referenduma

o autonomiji, koji je zajedno sa sadašnjim

kolegom Ugljaninom sproveo u Sandžaku.

U međuvremenu ove ideje zamijenili

su sa beogradskim foteljama iz kojih izgleda

moraš i misliti i pričati beogradski.

27. august - 17. ramazan

45


Zločin

Logoraši imami i učenici Gazi Husrev-begove medrese sa područja

Bosanske krajine (V dio)

Zatočeni imami i učenici

Medrese u koncentracionim

logorima

Nastavljamo sa obrađivanjem

ratnih zločina nad imamima

i učenicima Gazi Husrevbegove

medrese sa područja

Bosanske Krajine. Ovu temu

obrađujemo na osnovu

iscrpnog materijala koji nam

je ustupio uvaženi Muharem

ef. Omerdić, autor knjige

“Imami šehidi” i najbolji

poznavalac ove teme u BiH

Pripremio: Ramiz Hodžić

Ovo je stranica teške sudbine

muslimana, islama i Bošnjaka

u Bosanskoj Krajini. Govor je

o ljudima, imamima, koji su slika i

prilika svoga naroda od kojeg su potekli,

sa kojim su radili, o ljudima koji

su učili Vjeri i dobroti. Sam tekst je

više šutnja ili mukli jek i uzdah mučenih,

ranjenih, poniženih i na grozan

način ubijenih pravednika. Nije bilo

odlučnog osuđivanja zločinaca koji su

najgore stvari nad njima svjesno i bez

povoda počinili.

Imami i medresalije u

koncentracionim logorima

Jugo Rešad, imam u Humićima

kod Ključa, zatočenik srpskog koncentracionog

logora na Manjači.

Oslobođen je u oktobru 1992. Trajno

je narušeno njegovo zdravlje od posljedica

mučenja u konclogoru. Izjava

Rešad ef. Juge.

“Radio sam kao imam kod Ključa.

Za vrijeme stradanja muslimanskog naroda

na ovom terenu lično sam zatečen

sa narodom u tim stradanjima. Negdje

je pošlo zlo da se dešava oko Hadžijskog

bajrama. Bajram-namaz nismo klanjali,

jer niko nije smio da dođe u džamiju

zbog prijetnji nekih bandi koje

su odvodile muslimane. Pošlo je nagore

kada je SUP dao ultimatum da se

preda oružje kog nismo imali. Obavili

smo dosta razgovora sa predstavnicima

srpskog naroda i uvijek su nam jamčili

mir i slobodan život. Nažalost, sve je to

išlo smišljeno da se muslimanski narod

ustraši, fizički onesposobi, vjerski onemogući

da izvršava obaveze, materijalno

osiromaši. Sve su to i uspjeli četnici koji

su se služili svim zvjerstvima. Počeli su

odvoditi omladince u SUP Ključ i činiti

najveća zvjerstva nad njima. Ponovo

su dali ultimatum da se preda oružje u

protivnom neće ostati nijedan musliman

i muslimanka. Džematlije su predale

oružje jer nisu mogli više gledati

sinove krvave i prebijene. Poslije toga

naišla je vojska sa dva transportera i

pješadijom. svi su imali maske na licu.

Naredili su da svi muslimani izađu iz

kuća: žene, djeca, starci. Sve su postrojili

uz zid i pucali iznad glava da bi zastrašili

narod. Tukli su sinove pred majkama

raznim predmetima. U jednom zaseoku

džemata Humići u Prhovu isti dan su

na zvjerski način zaklali, mučili i ubili

preko pedeset muškaraca, žena i djece.

Poslije tog zločina u taj zaseok nikome

od muslimana nije bio dozvoljen pristup.

Zakopali su ih u zajedničku grobnicu

nakon desetak dana i bagerom ih

zagrnuli. Pretresli su moj stan, razbijali

su, pucali, bacali i derali Kur’an i knjige.

Poslije toga, ponovo odvođenje, ispitivanje,

tuča u SUP-u Ključ. Nailazi i druga

27. august - 17. ramazan

46

četnička vojska koja postrojava, strijelja,

tuče. Ubijene muslimane ne smijemo

sahranjivati sa dženazom. Dana 18. juna

1992. dolaze da hapse mene, opkoljavaju

kuću sa automatima na gotovs. Odvode

me u SUP Ključ gdje počinje ispitivanje

i maltretiranje. Nude mi odmah da

budem dobar, kulturan, pametan a ne

tvrdoglav. “Ako budeš takav uradićemo

ti ono što želiš, da te odvezemo gdje god

hoćeš i tebe i porodicu, uprotivnom

bićeš ubijen poslije kad ti zakoljemo

djecu i ženu”, govorili su. Tražili su da

im kažem za oružje, za organizaciju, za

vođe. Na sve sam to odgovarao da ne

znam i da to nije moj posao. Poslali su

me u ćeliju sa riječima da ću tražiti kap

vode. Ponovo su me pozvali nakon dva

sata. Pitali su me da li sam znao u ćeliji

išta. Rekao sam da ne znam ništa.

Isleđivao me neki vojvoda kom nisam

znao ni ime ni prezime, samo znam da

je radio u SUP-u Sarajevo. Pozvao je policajce

riječima: ‘Dođite braćo da hodžu

deremo’. Došlo ih je šestorica i naredili

da skinem jaknu. Nisam uspio ni da

pogledam oko sebe, počeli su udarci sa

svih strana. Tukli su nogama, palicama,

drvenim predmetima, kundakom

od puške. To je trajalo dva sata dok se

nisam onesvijestio. Vukli su me do ćelije.

Drugi dan ponovo su me pozvali i

pitali da li sam došao sebi i da li ću biti

dobar. Ponovo nisam mogao odgovarati

na pitanja koja su bila protiv muslimanskog

naroda. Naredili su mi da se

krstim, što sam odbio. Ponovo su me

tukli, njih desetak, tri sata, onesvijestio

sam se. Posuli su me vodom, došao sam

sebi, ponovo me tuku, ponovo gubljenje

svijesti. Odvoze me u ćeliju. Treći dan

me ponovo izvode, prijete strijeljanjem,

tuku, onesvješćuju me. Traže od mene

potpis: da potpišem da smo krivi, mislim,

za stradanje muslimanskog naroda.

Nisam htio da potpišem. Tuku me

po glavi puškom. Padam u nesvijest,


odvlače me u ćeliju. Četvrti dan dolaze

u ćeliju, ucjenjuju ubistvom djece i

žene. Odvode me u sobu gdje me krste,

tuku. Brojao sam četvrti dan palice po

glavi i nabrojio oko 400. Pao sam u besvjesno

stanje, odvukli su me u ćeliju i

više nisam bio pokretan. Nisam mogao

ni jednim dijelom tijela da mrdnem.

Došli su peti dan po mene ali se nisam

mogao dići, pa su me trojica iznijeli na

drugi sprat i ubacili u sobu. Došlo ih

je trinaest, tražili da potpišem da smo

mi učinili zločin protiv svog naroda. To

sam odbio. Ponovo su me počeli tući.

Nisam pristao i poslije tuče da potpišem.

Nastavili su da me tuku i tražili da

se prekstim. Nisam mogao ni ruke da

dižem i uz njihovu pomoć sam se morao

prekrstiti. Nisu mi davali hranu ni

vodu pet dana i pet noći. Trinaesti dan

sam bio onesviješten. Trinaesti dan sam

odvežen u bolnicu Ključ. Probudio sam

se nakon dužeg vremena i intervencije

jednog ljekara od 35-40 god. koji se

zgrozio na postupke zločinaca. Čuo sam

kad su me preuzimali da im je rekao da

me više ne tuku jer sam ubijen. Naveče

su me pokupili oko 11 sati i prevezli na

Manjaču uz razne provokacije.

Na Manjači u logoru nalazim 2.000

muslimana koji su bili gladni, iznemogli,

pretučeni. Zvali su me na isleđivanje,

tražili saradnju. Rekao mi je kapetan:

‘Svjestan si mjesta gdje se nalaziš.

Ovo je logor. Ako ne pristaneš, bićeš

ubijen.’ Saradnja se odnosila u tome da

muslimanima kad se vratimo u dotične

džemate govorimo o nastavku saradnje

između dva naroda. Da se ekstremi

ubuduće prijave i da se potpiše lojalnost.

Te naše izjave pod prisilom su snimili

kamerom i potpisom na otkucanom listu.

U logoru je bilo užasno. Ljudi su

bili na granici smrti od gladi, žeđi, pili

smo mokraću. Poslije toga svega oslobođen

sam i preuzeo me “Merhamet”. U

Banja Luci nismo imali nikakve slobode.

Bili smo hapšeni, privođeni. Narod

Banja Luke je gladan i nalazi se u teškom

stanju. Primio sam 2.000 palica.

Mokrio sam 15 dana krv...”

Mahmuljin Ilijas, imam u

Kalatama kod Prijedora, zatočenik

srpskog koncentracionog

logora u Trnopolju kod

Prijedora. Od posljedica logorskog

života umro je 1997.

godine.

Merdžanić Ramiz, imam

u Čejrecima kod Prijedora;

u ljeto 1992. odveden u konclogor

a potom deportiran

u Hrvatsku. Od posljedica

logorskog života teško je obolio;

umro je 2000. godine.

Mešanović Mustafa, imam u Bošćeni

kod Prijedora, od 20. jula 1992. zatočenik

srpskog konclogora u Trnopolju.

Mujkanović Esad, imam u Srednjim

Jakupovićima, OIZ Kozarac, od kraja

maja 1992. zatočenik srpskih konclogora

Omarska i na Manjači. Oslobođen

je u oktobru 1992. godine. Izjava Esadef.

Mujkanovića. “Dana 12. juna 1992.

priveden sam zajedno sa bratom, jednim

radnim kolegom i nekoliko komšija u sabirni

logor u Trnopolju pod izgovorom

da idemo na kraći razgovor i da se vraćamo

kući, ali to je potrajalo predugo. Isti

dan odvode nas u logor “Keraterm” gdje

smo dočekani batinama koje su kao prve

teško padale. Narednog dana u rano jutro

izvode mene i pomenutog radnog kolegu

Avdić Faruka, te nas tjeraju da kleknemo

na koljena i tad nastaje ponovno

batinjanje punih 10 minuta. Narednog

dana ponovo nas pozivaju i odvode na

ispitivanje i tu nas tjeraju da govorimo,

čak što sigurno i nije istina, protiv naših

ljudi. Poslije ispitivanja, sa manjom

grupom, odvode nas za “Omarsku” gdje

nastaju prave ovozemaljske patnje.

Bivamo smještani u takozvanu “bijelu

kuću” gdje ostajemo punih pet dana,

i tu provodimo najteže dane u cijelom

boravku u logoru. Tako mi Allaha, bilo

je momenata kada sam učio smrtnički

šehadet, jer sam mislio kada me izvedu

na redovno batinjanje da se neću živ

vratiti. Za vrijeme boravka u tzv. “bijeloj

kući” bio sam izveden i pretučen tri

puta i vjerujte, tako mi Allaha, molio

Tako mi

Allaha, bilo

je momenata

kada sam

učio smrtnički

šehadet, jer

sam mislio

kada me izvedu

na redovno

batinjanje da

se neću živ

vratiti.

sam kada me tuku da to bude

palica, jer palica je nešto

smiješno u odnosu na druge

rekvizite za batinjanje. S obzirom

da je vama poznato da

je hrana u logoru bila užasno

slaba, glad me je natjerala da

jedan dan idem dva puta na

ručak. Kada sam otišao drugi

put i završio sa objedovanjem

moj komšija, koji je od mene

udaljen oko 1 km sprijateljio

se sa četnicima radi svojih interesa

i ocvikao me straži od

kojih sam dobio finu porciju

batina. Poslije mene u tzv.

“bijeloj kući” je bilo užasno.

Prostorija 16 m 2 a 50 osoba.

Tokom noći vršili smo nuždu

u jednu kantu koju bi ujutro

ispraznili i oprali, te tokom

dana pili vodu iz te iste posude.

Ni u snu nismo smjeli tražiti

da idemo u WC, jer ko bi

to učinio dobio bi takve batine

da se ne bi mogao vratiti

sam. Dan u “Omarskoj” se

nekako mogao i durati, bilo

je svega, ali zato noć je bila smrt. Nikada

nisam bio siguran da me neće izvesti i

premlatiti a u najgorem slučaju - ubiti.

Tako mi Allaha, vjerujte, za mene batine

nisu predstavljale neku veliku opasnost

naspram onog što smo gledali i slušali.

Gledali smo kako ubijaju na naše oči, a

ono što smo slušali je užasno, jer slušati

krikove ljudi koje su mučili i ubijali su

žalosni, a ti krikovi su izluđivali. U logoru

“Omarska” pod takvom sam tortu-

rom proveo nepuna dva mjeseca.”

Mustafić Šerif, imam na

Hambarima, Prijedora, zatočenik koncentracionih

logora “Omarska” i na

Manjači.

Porča Atif, ima u Gornjim

Jakupovićima, Kozarac, krajem maja

1992. odveden u konclogor “Omarska”,

a potom u konclogor na Manjači.

Rušidi hfz. Ismail-ef., rođen u

Tetovu, Makedonija, 15. januara

1930.; poznat je po nadimku “hafiz

Makedonac”, cijeli radni vijek je proveo

u Bosni, a veći dio na području Kozarca;

rat ga je zatekao na dužnosti imama u

džematu Mutnik - Grad, OIZ Kozarac;

četnici su ga zajedno sa njegovom porodicom

odveli u maju 1992. u konclogor

Trnopolje. Nakon izlaska iz logora odlazi

u Francusku gdje je umro 24. februara

1999. Ukopan je devet dana kasnije

u haremu Mutničke džamije, Kozarac,

po njegovoj oporuci.

Spahić Mirsad, imam u Gornjoj

Sanici kod Ključa, zatočenik srpskih

zločinaca u koncentracionom logoru u

Ključu.

27. august - 17. ramazan

47


Politika

Pomozite Pakistanu

da se ne bi radikalizovao

Intervju

Zemira Gorin

prikupljanja pom

Piše: Halil Senusija

Počela su da zvone zvona uzbune.

Džemat-i-islami, islamska

partija u Pakistanu, pruža najveću

pomoć milionima pogođenih u

Pakistanu, pa humana savjest svijeta

napokon počinje da shvaća posljedice.

Dok ljudi umiru od kolere i nedostatka

pitke vode, očito da to mnoge

ne uznemirava. Sve dok to ne postane

prijetnja uzdrmanim marionetskim

režimima instalisanim u zemljama

trećeg svijeta.

Mada je javnost žestoko alarmirana

brojem ljudi pogođenih poplavama

u Pakistanu (poginulo preko

1.500 ljudi, 4,6 miliona izbjeglih, a

od toga čak 650.000 ljudi nemaju

čak ni provizorno sklonište), pomoć

se slabo sakuplja i daleko ispod potreba.

Sada kad je postalo očito da

su “islamisti” najveća pomoć narodu

i da se narod okreće na njihovu

stranu, počinju da se odvrću sirene za

pomoć.

Tako njemački Tageszeitung

danas

alarmira na naslovnoj stranici člankom

pod naslovom “Islamista, tvoj

prijatelj i pomagač”, te navodi u svome

članku izjave koje treba da ubodu

oči zapadnih političara, kao npr.

izjava jednog ljekara: “Ja ne volim

vašu demokratiju, ali znam, kada je

kod vas katastrofa, da država pomaže.”

Akcenat je na “ja ne volim vašu

demokratiju”, čisto da se Zapad malo

podsjeti, kome prepuštaju Pakistan.

“Oni su dobro organizovani i efikasni

pomagači: islamistički dobrovoljci.

Ali niko ne želi s njima sarađivati.”

To je shvatio naravno i korumpirani

predsjednik Pakistana Asif

Ali Zardari (kojem kriza i nije neki

događaj, jer je od početka poplava

već dva puta putovao u inostranstvo,

posljednji put u Rusiju - dok u normalnim

zemljama političari otkazuju

sva planirana putovanja čak i u

slučaju mnogo manjih katastrofa):

“Postoji mogućnost da će negativne

snage iskoristiti situaciju tako što će,

recimo, uzeti djecu koja su ostala siročad

i odvesti ih u svoje kampove i

napraviti od njih teroriste sutrašnjice.”

John Kerry, bivši predsjednički

kandidat Demokratske stranke u

SAD-u, se također zabrinuo za situaciju,

obišao neka krizna područja s

predsjednikom Pakistana te dodao i

svoje strahove Zardarijevim izjavivši:

“Mi ne želimo dodatne džihadiste,

koji će nastati zbog krize.”

Dakle u tom grmu leži zec.

Hiljade poginulih, milioni protjeranih,

djeca koja umiru od kolere,

spavaju pod otvorenim nebom, piju

zagađenu vodu, sve se to mirno i

udobno može pratiti i sa sećije, na

malim ekranima, ali, pazi sad - pojava

džihadista! E tu se već mora nešto

uraditi. Možda bi dobra opcija bila

da borbeni avioni, koji neprestano

prelijeću iznad ovog unesrećenog naroda

u pravcu Afganistana i ubijaju

“džihadiste”, jednostavno bace koju

hidrogensku bombu na taj potencijalno

“džihadasti” narod, da pobiju

sve potencijalne jetime-džihadiste i

prekrate im i muke i olakšaju i njima

i sebi?! Zapravo i nisu daleko od

toga. Američki avioni ustvari usred

poplava nastavljaju i sa bombardovanjem

paštunskih sela na sjeveru

Pakistana, dopremajući im njihovu

porciju demokratije.

Očito isprepadani uspjehom

Hamasa, koji je u najtežim vremenima

gledao da pomogne svom narodu,

umjesto da prikuplja političke

poene, te upravo na taj način stekao

povjerenje glasača na prvim izborima

na kojima je učestvovao, zapadnjaci

će vjerovatno pokušati da spriječe

taj scenario. Koliko neki od njih zaista

brinu zbog teškog stanja naroda

pogođenog poplavom zasigurno nije

odlučujući faktor u pomoći (jesmo

li ikada i mislili da jeste?). Važno

je spriječiti “islamiste” da dođu na

vlast.

27. august - 17. ramazan

48

Na Unsko-sanskom kantonu je

pokrenuta intenzivna akcija za

pomoć narodu Gaze pod motom

“Jedna cigla od tebe za Gazu” a s

nazivom “Flotilla slobode 2”

Ostali krajevi BiH još uvijek nisu

toliko upoznati s ovom akcijom, o

kakvoj akciji se zapravo radi?

Gorinjac: Organizator ove akcije na

svjetskom nivou je The European

Campaign to End the Siege on Gaza

-ECESG (Evropska kampanja za ukidanje

blokade Gazi) iz Brisela u kojoj su

uključene brojne humanitarne organizacije,

s namjerom da nekoliko brodova

koji će nositi humanitarnu pomoć krenu

prema Gazi, a u isto vrijeme bi 18.

septembra krenuo i konvoj kopnenim

putem čiji je organizator Viva Palestine.

Do početka jula 9.000 osoba, muslimana

i nemuslimana, su aplicirali

da žele učestvovati u flotilli, bez obzira

na sve što se desilo prvoj flotilli koja je

napadnuta od strane Izraela. Ko želi da

sazna detalje dovoljno je da u internet

pretraživaču ukuca “Freedom Flotilla

2”.

Kako ste se Vi pridružili ovoj akciji?

Gorinjac: Preko Udruženja Svitanje

iz Sarajeva stigao je poziv da se pokuša

iz BiH poslati jedan brod za Gazu

koji bi se zvao Srebrenica, što nije nemoguće

kad bi se stvarno uložio zajednički

trud. Ja sam za ovu akciju saznala

preko drugih ljudi kojima je bio upućen

direktan poziv, s tim da sam se ja

dobrovoljno prijavila za aktivan rad u

ovoj akciji. Napravila sam plan aktivnosti

za USK, te sam mjesec dana samo

vršila koordinaciju i kontakte u općina-

ma USK-a. Ovoj akciji iz USK-a su se

odazvali: iz Bihaća organizacije Žene sa

Une, Udruženje antifašista i Islamski

pedagoški fakultet, iz Bosanske Krupe

Udruženje Vatan, iz Sanskog Mosta

Udruženje OKC ATIS i Medžlis IZ

Sanski Most.

Kako ste kao pojedinac mogli preuzeti

ovako velik teret? Da li iza Vas

stoji neka organizacija?


jac, koordinator akcije

oći za Palestinu u USK

Gorinjac: Iza mene u ovoj akciji ne stoji

nikakva organizacija, prijavila sam se

kao pojedinac. Najveća podrška mi je

prvo Allah, dž.š., a nakon toga da me

nije suprug podržavao kroz cijelu akciju

ne bi mogla ništa postići. Šta me moti-

vira za ovo sve? Ljubav prema Allahu.

Ja sam to preuzela zato što se bojim

Allaha i bojim se stati pred Allaha, a

želim Ga vidjeti, želim vidjeti Njegove

lice, to je moj san. Tuga i bol patnje palestinskog

naroda me prati kroz moju

svakodnevnicu. Kad čovjek iščitava i

uđe u problematiku Palestine, onda ne

možeš više biti miran. Ne može čovjek

koji ima srce a da ne da svoj doprinos.

Mi Bošnjaci se moramo zaista aktivirati.

Ja ne mogu da shvatim da smo mi

do jučer primali humanitarnu pomoć,

nosili garderobu koja je nečiji poklon,

dobijali igračke, toliko se tome radovali

i toliko za tim vapili. Ja ne mogu

da shvatim da su ljudi zaboravili sve to,

stvarno ne mogu. Ja kao individua, kao

Allahov rob, kao vjernik maksimalno

što mogu jeste da se suosjećam s tim

ljudima.

Ljudi ne suosjećaju. I oni koji su

upoznati s problematikom, to ih drži

na momenat, ljudi plaču, i to je to, a

sutradan žive ponovo kao da gledaju

neki film. Znači nisu razvili u sebi, ne

njeguju i ne odgajaju se u tom duhu. A

to je u zapadnom svijetu tradicija. Mi

tu tradiciju moramo razviti ako želimo

živjeti islam, ako kažemo da smo

muslimani. Kada pogledamo Zapad,

dolazimo da zaključka da njih vira isključivo humanizam. Šta moti-

motivira

engleskog parlamentarca George

Galloweya, za koga kažu da je okorjeli

humanista. Jednostavno, ostario

je boreći se za pravdu. Ne samo za

Palestinu, ali u zadnje vrijeme isključivo

za Palestinu. Allah zna, možda će

i svoj život dati za Palestinu, iako nije

još uvijek primio islam. U vrlo bliskim

odnosima je s premijerom Palestine

Ismailom Hanijom. Trenutno organizuju

konvoj kopnenim putem pod

organizacijom Viva Palestine. Drugi

primjer je nobelovka iz Irske,

a ima koliko god hoćete takvih

primjera. U ECESG-u

iz Belgije, zamjenica je kršćanka.

Meni teško pada

što mi muslimani većinom

nemamo takav nivo svijesti.

Hvala Allahu opet nisam

sama.

Ustanove koje ste kontaktirali koliko

su vam izlazile u susret?

Gorinjac: Unsko-sanska televizija je

bila maksimalno kooperativna, radio,

njihovi radnici, službenici Općine

Bihać također, kome god sam se obratila

svi su bili susretljivi. Iako nastupam

kao pojedinac, preko telefona, samo

mi dalje otvaraju put i šalju me odgovornim

osobama, iako me nikada nisu

vidjeli. Samo kažem da sam koordinator

akcije za Palestinu i oni kažu da nikakvih

problema nema i valjda su bili

upoznati od prije s ovom akcijom koju

smo pokrenuli, a Općini sam naravno

i pismeni dopis poslala. U Bihaću

smo bili prijatno iznenađeni kada smo

od Komrada dobili besplatan štand na

trgu i 15 dana besplatnog korištenja javne

površine od Općine Bihać, a direktor

Doma kulture je odobrio besplatno

korištenje sale i ozvučenje. Štand smo

dobili od 2. do 10. augusta i od 23. do

30. augusta na trgu. Samo za ovu prvu

sedmicu na štandu smo prikupili 1.300

KM, ali veća, daleko veća korist jeste

reakcija ljudi.

Što se tiče Cazina, direktorica Doma

kulture nam je maksimalno izašla u susret

da besplatno koristimo veliku salu

za tribinu na kojoj su gosti bili Nađa

Dizdarević i Hatidža Pečenković,

predsjednica udruženja Žene sa Une.

Također, općina Cazin je za ovu akciju

za Gazu donirala 2.000 KM, a i medijski

je bilo popraćeno. Općina Bužim je

također bila jako susretljiva u vezi s organizovanjem

tribine, tako da smo i tu

besplatno dobili salu za tribinu. Mjesna

zajednica B. Otoke je podržala da se

i tamo održi tribina, međutim uslovi

nisu bili baš podobni. Neposredno

27. august - 17. ramazan

49

nakon napada na brod Mavi Marmara

koji je krenuo iz Turske, Medžlis IZ

Bihać organizovao je tribinu u Bihaću

u Domu kulture, a povodom ove zadnje

akcije mediji su nas javno podržali.

Također, Bihaćko muftistvo je dalo

svoj doprinos tako što je muftija prvu

hutbu u ramazanu posvetio Gazi i prikupljanju

novčanih sredstava za ovu

flotillu, te se nakon džume na sergiji

prikupilo oko 850 KM, što mi nikako

ne smatramo malim.

Ostatak intervjua pročitajte na

www.islambosna.ba

IslamBosna.ba

Aktuelno iz BiH i svijeta

Silajdžić uputio pismo Tadiću

Kuvajt: pomoć za muškarce koji

imaju dvije žene

Tekstovi (islam)

Budimo zahvalni na malim

stvarima

Nadijevanje imena, klanje akikakurbana

i sunnećenje muške djece

Nauka i zanimljivo

“Skyfarming” – uzgajanje riže na

neboderima

Mjesec se smanjuje

IB TV

Ramazan u turskoj porodici

Pogled jednog nemuslimana na

hidžab

Reel bad Arabs


Islamnet

Saudijska Arabija

Saudijci imaju veliko

humano srce

Pakistanski muslimani se ovih

dana nose sa prevelikim iskušenjem

koje im donose nezapamćene

poplave. Ban Ki Moon, generalni

sekretar Ujedinjenih nacija kaže da

u svom životu nije vidio veću katastrofu

od poplave u Pakistanu.

Muslimanima u Pakistanu treba

pomoć svake vrste. Hvala Bogu,

potrebna pomoć Pakistanu je već

počela stizati. Ovom prilikom posebno

ističemo ulogu i napore Saudijske

Arabije koja čini sve da pošalje

potrebnu pomoć pakistanskim

muslimanima. Dok pišemo ovaj

tekst novinske agencije javljaju da

je Saudijska Arabija da sada sakupila

i distribuirala pomoć u iznosu

oko 200 miliona američkih dolara.

Osim toga, Saudijska Arabija je na

raspolaganje stavila dvije bolnice

za liječenje povrijeđenih Pakistanaca,

a brojne spasilačke ekipe za

spašavanje se nalaze na terenu. Saudijska

Arabija je apsolutno najveći

donator pomoći Pakistanu. Saudijci

su još jednom pokazali svoju

velikodušnost. Ovaj narod pomaže

svakome ko god se nađe u nevolji.

Velikodušni saudijski narod se isto

ponašao i kada je trebalo pomoći

Bosni i Hercegovini. Njihovu pomoć

nikada nećemo niti smijemo

zaboraviti.

Norveška

Fašisti svih nacija ujedinjeni u mržnji protiv islama

Ovih dana bilježimo dva

zanimljiva događaja

iz Norveške i Bosne i Hercegovine.

Naime, nekako

u isto vrijeme u Norveškoj

u Fredrikstadu i u Bosni i

Hercegovini u Tomislavgradu

nepoznati počinioci su na

džamijama ispisali uvredljive

grafite na račun islama i

muslimana. Iako su grafiti

ispisani različitim jezicima,

iako su počinioci potpuno

različitih nacija i toliko udaljeni

jedni od drugih, njihovi

simboli, uvrede i vjerovanja su identični.

Kao što se vidi na fotografijama uz

ovaj tekst norveško – hrvatski kršćanski

mrzitelji islama svojim komšijama

muslimanima prijete fašizmom. Bošnjaci

su već osjetili na svojoj koži svu

količinu fašizma kod komšija Hrvata.

SAD

Bosanska džamija je svjetlost grada Utike

Poznato je da su i Norvežani bili zagriženi

fašisti. Tamošnji muslimani još

nisu bili žrtve tog fašizma. Nadamo se

da se to neće nikada dogoditi iako se

muslimanima upravo prijeti fašizmom.

Fašisti svih nacija su ujedinjeni u mržnji

protiv islama.

Dok se kampanja širom Amerike

rasplamsava protiv gradnje Islamskog

kulturnog centra u New Yorku,

stanovnici Utike ponosno i raširenih

ruku prihvaćaju renoviranje stare i

napuštane metodističke crkve i njeno

adaptiranje u džamiju. Naime, grad

Utika je ohrabrio obnovu i adaptaciju

stare zgrade, bivše crkve (Trinity United

Methodist Church), u džamiju.

Prije dvije godine ova zgrada je bila u

tako lošom stanju da je grad naredio

njeno hitno rušenje. Međutim, Bosanska

Islamska zajednica Utike u pregovoru

sa gradonačelnikom grada je

uspjela otkupiti ovu napuštenu crkvu

za simboličnih hiljadu dolara. Proces

obnove i renoviranja napuštene crkve

je trajao dvije godine da bi napokon

ovaj objekat dobio u potpunosti novi

izgled, kako enterijera tako i eksterijera.

Ovako nagizdana i blistava ova dža-

mija je svojom ljepotom nadmašila sve

objekte grada Utike. Članovi Islamske

zajednice Utike nisu žalili svoje vrijeme

niti novac. Neprekidno su dobrovoljno

radili na ovom objektu od 2008. i gotovo

pola miliona dolara je već uloženo

u renovaciju, ove nekad metodističke

crkve, koja datira još od davne 1800.

godine. “Ova džamija je svjetlost grada

Utike i jako mi je drago da je imamo”,

istakao je gradonačelnik Utike.

Gradonačelnik Utike David Roefaro

je rekao: “Bosanci su uradili prekrasan

posao u renovaciji ovog objekta. Oni

su svojim marljivim radom i vještinom

uspjeli spasiti dragulj iz 18. stoljeća, s

kojim su se tadašnji stanovnici grada

Utike uveliko ponosili, vratili ponovno

u blistavog neprocjenljivog dragulja

s kojim se sadašnji stanovnici Utike

ponose. Ova džamija je svjetlost grada

Utike i jako mi je drago da je imamo”,

istakao je gradonačelnik Utike. ( www.

bošnjaci.net)

27. august - 17. ramazan

50


Srbija

Albanija do Beograda

Srbijanski mediji uz koordinaciju

sigurnosnih

službi ovih dana vode jednu

veoma zanimljivu i nadasve

smiješnu javnu kampanju.

Naime, u posljednje vrijeme

neoženjeni srpski mladići

iz opustjelih srpskih sela sa

juga Srbije, u nemogućnosti

da se ožene lokalnim

djevojkama, bračnu sreću

traže u Albaniji gdje putem

specijaliziranih agencija

uspješno sklapaju brak sa

daleko mlađim Albankama.

Tu pojavu srbijanski mediji

predstavljaju kao najnoviju

albansku strategiju stvaranja

velike Albanije. “Kao što su,

za evropske prilike, neviđeno

visokom stopom nataliteta

‘osvojili’ Kosovo, pa i dobar dio juga

Srbije, sada pripremaju sljedeću etapu.

Albanke, mahom iz okoline Skadra,

preko agencija upoznaju usamljene domaćine,

koji su po pravilu i više od deset

godina stariji od njih. Pošto se njihova

rodbina uvjeri koliko zemlje ima

mladoženja i da je jedini nasljednik,

brak se odobrava, budući da je gotovo

sigurno da će djevojka da nadživi muža

i naslijedi imanje. A kada se to dogodi,

za njom će iz Albanije stići rođaci, ili

možda i budući muž”, piše beogradski

Kurir

pozivajući se na izvor iz sigurnosnih

službi. Srbijanski mediji posebno

su zabrinuti jer se Albanke masovno

udaju u Rašku oblast, koja se naslanja

na Kosovo, a odnedavno su u potrazi i

za đuvegijama iz Toplice. “Vjerovatno

tu ima i pravih ljubavi. I to se dešava.

Ali, razmislite sad dobro: zbog čega

nijedan albansko-srpski brak nije sklopljen

u istočnoj Srbiji, gdje takođe ima

mnogo sela iz kojih su sve djevojke pobjegle

glavom bez obzira? Sve ovo isuviše

liči na smišljenu strategiju. Albanci

sve ovo smišljeno rade, jer će djecu

vaspitavati po albanskim običajima”.

Po srbijanskim medijima u Srbiji više

ne važi ona stara srpska izreka “Srbija

do Tokija”, umjesto toga na sceni je

“Albanija do Beograda”!

Afrika

Majmunsko meso –

delikates na evropskim

soframa

Turska

Izrael i Turska ojačale ekonomske veze

Posljednjih mjeseci, odnosno tokom

cijele ove godine, a naročito

nakon izraelskog zločina nad humanitarnim

konvojom “Flotila”, odnosi

između Turske i Izraela su narušeni

skoro do prekida svih diplomatskih

odnosa. Iako je to tako, ekonomska

saradnja između ove dvije zemlje

bilježi sasvim drukčije rezultate.

Naime, prema statističkim

podacima izvoz

izraelske robe u Tursku u

posljednjih sedam mjeseci,

zaključno sa julom mjesecom,

porastao je za čitavih

32 %, dok je uvoz turske

robe u Izrael porastao za

30%. Izrael je do kraja jula

ove godine uvezao robe iz Turske u

ukupnom iznosu od milijarde i po

američkih dolara. Turska je najvažniji

saveznik Izraela u regiji. Rast

ekonomske saradnje u proteklom periodu

govori u prilog tome, odnosno

da su Izrael i Turska još uvijek vezani

jakim vezama.

Proteklih dana britanski istražitelji

su u zračnoj luci Charles de

Gaulle otkrili ogromne količine dimljenog

majmunskog i krokodilskog

mesa kojima je odredište trebala biti

Francuska. Pretražujući 134 putnika

s 29 različitih letova tokom perioda

od 17 dana, ekipa sačinjena od

stručnjaka iz londonskog Zoološkog

društva, Kraljevskog veterinarskog

koledža i još nekoliko veterinarskih

fakulteta pronašla je ni manje ni

više nego 270 tona mesa 11 afričkih

životinjskih vrsta. Najčešće se

radi o sušenom majmunskom mesu.

Promet ovim mesom je protivzakonit.

Međutim, sa porastom afričke

imigracije u Evropi raste i potražnja

za ovim mesom. Mnogi Afrikanci

smatraju da je majmunsko meso

najbolji delikates. Trenutno, sušeno

majmunsko meso je najskuplje meso

u Evropi. Zbog potražnje i skupoće

lokalni farmeri u Africi prave veoma

unosan biznis. Dok se manji majmuni

dime i transportiraju čitavi, veći

majmuni, poput čimpanze, obično se

raskomadaju. “Čimpanze su lovcima

vrlo zanimljiva meta jer kad upucate

jednu ostale dolaze u pomoć pa ih

lovac može ubiti još više”, objašnjava

Doug Cress, izvršni direktor PASA

(Pan-African Sanctuary Alliance).

“Ali mladunčad čimpanze je najbolja

premija. Lovac je po komadu može

prodati za svotu između 500 i 1.000

dolara.”

27. august - 17. ramazan

51


Njemačka

Ekstremizam dobro

naplativa roba

Prošlog mjeseca njemačke vlasti

su pokrenule novi program

za borbu protiv, kako to oni kažu,

ekstremizma kod muslimana.

Program je nazvan “HATIF” ili

“Napusti terorizam i islamski fanatizam”

, a koji predviđa da država

ekstremiste zaposli i da im

da stan u zamjenu za odbacivanje

ekstremističkih ideja i saradnju sa

sigurnosnim službama. Sličan program

njemačka vlada je 2001. godine

sprovodila prema njemačkim

nacističkim i sličnim pokretima.

Njemački sigurnosni eksperti su

sigurni da ima mnogo osoba sa ekstremnim

shvatanjima i praksama

koji bi rado napustili taj put samo

im za to treba pomoć. Zato su Nijemci

osmislili program “HATIF”.

Prema zvaničnim informacijama

njemačke vlade u Njemačkoj živi

oko 36 hiljada muslimanskih ekstremista.

Moramo se složiti da u

Njemačkoj ali i drugim evropskim

zemljama živi veliki broj muslimana

koji ništa ne rade osim što putem

interneta šire tekfirske ideje. Sada

imaju priliku da unovče svoj ekstremizam

a da i dalje, dobro uhljebljeni

i pod lažnim imenima ala Abu

Muhamed i slično, šire svoje sulude

tekfirske ideje. Po svemu sudeći

“HATIF” će umjesto suzbijanja

ekstremizma isti samo još više širiti.

SAD

Najvažnija bitka američkih muslimana

Nakon dobijenih dozvola

za početak izgradnje

velikog islamskog centra i

džamije na Manhattanu,

stotinjak metara od Ground

Zero, mjesta na kojem

su srušene kule Svjetskog

trgovinskog centra u New

Yorku u Americi je nastupio

haos. Izgradnja spomenutog

islamskog centra i džamije

postala je najvažnija američka

tema. Ova tema je u

Americi aktuelnija i važnija čak i od

toliko očekivanog povlačenja američkih

vojnika iz Iraka. Amerika u ovoj

problematici pokazuje dva lica. Jedno

lice prezentiraju organi vlasti na čelu

sa predsjednikom Barackom Obamom

koji poštuju ustav svoje zemlje i

omogućuju izgradnju islamskog centra

na Manhattanu a drugo lice pokazuje

većina Amerikanaca koji svojim

islamofobičnim stavovima vuku

Ameriku u potpuno drugom smjeru.

Amerikanci su sve karte bacili na sto

i otvoreno krenuli u obračun sa islamom

i muslimanima. Koliko je islamofobija

uzela maha u New Yorku

najbolje govori ponašanje predsjednika

Obame koji se, iako je prošle

Palestina

Palestinke zatvorenice cionističkog režima

Fotografija koja ilustrira ovaj tekst

prikazuje grupu mladih Palestinki

zatvorenica u izraelskom zatvoru Damon.

Ovakav zatvor ne postoji nigdje

u svijetu osim u Izraelu. Cionisti na isti

način tretiraju palestinske muškarce i

žene. Prema zvaničnim informacijama

svjetskih organizacija za ljudksa prava,

sedmice dao svoj glas za izgradnju

spomenutog islamskog centra, sada

koleba kako da postupi. Dakle, Amerika

je na jednoj velikoj raskrsnici.

Ukoliko razum izgubi bitku od bezumnih

i veoma brojnih islamofobičnih

snaga (oko 70 % američke javnosti

se protivi izgradnji islamskog centra

na Manhattanu) Amerika će ti veoma opasnim putem. Čini se da

krenubi

pogrešno izabrana strana ovaj put

Ameriku više mogla koštati nego pokretanje

ratova protiv muslimana u

Iraku i Afganistanu. Također, bez

obzira kakav ishod ovog obračuna na

kraju bio američki muslimani će od

danas imati potpuno drukčiju i daleko

važniju ulogu.

izraelski cionisti su od 1967.

godine do danas uhapsili i

osudili na dugotrajne zatvorske

kazne 15 hiljada Palestinki.

Mnoge od njih osuđene

su na doživotne robije. Tretman

Palestinki zatvorenica

u cionističkim zatvorima je

veoma zabrinjavajući. Če-

sto se zna desiti da zatvorski

stražari dopuste izraelskim

vojnicima da po zatvorskim

ćelijama zlostavljaju Palestinke.

Silovanja, skidanje

do gole kože i druge, slične

vrste ponižavanja su česte

torture kojima su izložene Palestinke

zatvorenice. O njima se niko ne brine

niti ko tuguje za njima osim njihovih

najbližih. Iako su izložene neljudskim

tretmanima od strane cionista, Palestinke

zatvorenice nastoje biti ponosne

i dostojanstvene žene. Ova fotografija

je jedan od dokaza njihove čestitosti.

27. august - 17. ramazan

52


Francuska

Francuski fudbalski reprezentativci jedu halal meso

Nakon fijaska na Svjetskom

fudbalskom prvenstvu

u Južnoj Africi u

Francuskoj je pokrenuta

sveobuhvatna reforma reprezentativnog

fudbala. Tako

su se na tapeti našla mnoga

pitanja. Osim rješavanja dilema

sa igračkim kadrom na

red je došla i rasprava o hrani

koju jedu francuski reprezentativci.

Naime, Vikash

Dhorasoo, francuski fudbaler

je na svom blogu ovih dana objavio

informaciju da se francuski fudbalski

reprezentativci hrane halal hranom.

Zbog velikog broja igrača koji se hrane

halal hranom bivši selektor Raymond

Domenech je donio odluku da svi jedu

halal hranu. Ovu informaciju je potvrdio

i novi selektor francuske reprezentacije

Laurent Blanc koji je ujedno

najavio da će ukinuti takvu praksu.

Ubuduće će po Laurent Blancu halal

hranu neće jesti svi fudbaleri, ta opcija

će ostati samo za muslimane fudbalere

koji ne žele jesti drugu hranu.

Pakistan

Poplava uništava

Pakistan?

Foto islamneta

Život na kocki radi kocke leda

Pakistan: Pakistanac ulaže sav napor da uz pomoć unutarnje gume

pređe rijeku i prenese kocku leda.

Pakistanski politički analitičari

ističu da će katastrofalne

poplave koje još uvijek haraju zemljom

imati strašne posljedice po

budućnost Pakistana. Prema njima

budućnost Pakistana će biti potpuno

drukčija i do kraja neizvjesna.

Aktuelna politika nije u stanju da

odgovori svim izazovima i tu će se

stvari neminovno mijenjati. Nema

sumnje, odmah nakon kakvog-takvog

saniranja posljedica od poplave

u zemlji će nastupiti teška

politička kriza. Pakistanski narod

je veoma nezadovoljan aktuelnom

političkom scenom. Saudijska Arabija,

jedan od najjačih pakistanskih

saveznika otvoreno upozorava na

moguću katastrofu u cijeloj regiji

ukoliko se kriza koja kuca na vrata

Pakistana realizira do kraja. S druge

strane, poplava je skoro potpuno

zaustavila građanski rat u Pakistanu

između vladinih trupa i protalibanskih

snaga. Kako za sada stvari

stoje pakistanska vlada će teško

smoći snage za nastavak te borbe. U

tom slučaju Amerikanci neće imati

izbora. Okupacija Pakistana se nameće

kao neminovna opcija. Poplava

je sa sobom donijela mnogo problema,

šta će iza poplave ostati kad

se povuče, samo Dragi Bog zna.

27. august - 17. ramazan

53


Svijet medija

Američka demokratija na ispitu

Da li su muslimani

punopravni građani?

Pokušaji republikanskih

političara da zadnjih sedmica

spriječe gradnju džamija su

pokazali stepen islamofobije

u američkom društvu

Piše: John Esposito*

Republikanski kandidati su uskočili

Rna zahuktali voz ciljajući ka rasi-

Rstičkim stavovima naspram islama Ri muslimana kao političko pomagalo da

pobijede na dolazećim novembarskim izborima.

Izmišljene optužbe iz 2008. godine

da je Obama musliman – kao da bi

ga to trebalo diskreditovati i da jeste – je

primjer islamofobije koja se danas koristi

kao dio političke strategije. Na ovu formu

političkog govora mržnja se osvrnuo Colin

Powell u svojoj podršci Obami kada

je upitao:

“Je li ima nešto loše u tome ako ste

musliman u ovoj zemlji?... Čuo sam članove

svoje stranke koji su govorili ‘on je

musliman i možda je u dosluhu sa teroristima’.

Ovako stvari ne bi trebale biti u

Americi.”

Bivši predsjedavajući američkog

doma predstavnika Newt Gingrich, koji

očajno traži da ponovo zauzme ulogu

vodećeg republikanca, zadnjih sedmica

je pokušao da izazove bizarnu prijetnju

nacionalnoj sigurnosti govoreći o primjeni

islamskog prava – šerijata – koje i ne

postoji u Americi. “Jedna od stvari koju

ću danas predložiti je da nigdje u SAD-u

šerijat ni pod kojim uslovima ne smije biti

smatran zamjenom američkom zakonodavstvu.

Tačka.” Slijedeći njegov primjer,

republikanski političar Rex Duncan iz

Oklahome izjavio je da se nalazimo “u

ratu u kojem se odlučuje preživljavanje

Amerike”, i da se “gmizanje šerijata u

američko pravosuđe mora zasutaviti.” U

Kaliforniji, američki desničari su ispred

islamskog centra u gradu

Temecula organizovali protest

i pozvali su demonstrante da

povedu svoje pse jer “muslimani

mrze Jevreje, kršćane,

žene i pse.”

Ovakav odnos članova

američke republikanske

stranke ima utemeljenu tradiciju

otkako su njihovi glavni

predsjednički kandidati

(John McCain, Mitt Romney

i Rudy Guiliani) preuzeli neosnovane

tvrdnje na račun

muslimana. U predsjedničkoj

predizbornoj kampanji

2008. godine, republikanski

kandidat za predsjednika,

John McCain preuzimanjem

stavova poznatih TV-popova

se htio približiti kršćanskoj

desnici.

McCaina su podržali Ron

Parsley i John Hagee, dvojica

poznatih kršćanskih cionista.

Parsley je u svojoj knjizi

“Silent no more“ (Dosta je

šutnje) izdatoj 2005. godine

upozoravao na “rat između

islama i kršćanske civilizacije”. Parsley

kritikuje “duhovni očaj” američke ljevice

koja zagovara razdvajanje vjere i države.

On islam vidi kao “antikršćansku vjeru”

zasnovanu na “prevari”. U knjizi stoji da

je poslanik Muhammed “primao objave

od demona a ne od pravog Boga”. Te

nastavlja “činjenica da je uopće došlo do

osnivanja Amerike je djelomično utemeljeno

u želji za uništavanjem ove lažne

vjere.” “Džihad je došao u Ameriku i ako

izgubimo rat protiv islamskog fašizma, to

će promijeniti svijet kakvog sada znamo

Islamofobija

kao rak-rana

društva se

mora takvom

prepoznati i

protiv nje se

mora boriti

kao i protiv

antisemitizma.

Ona je prijetnja

našem

pluralističkom

načinu života.

… Oni čekaju da se odazovu pozivu kao

terorističke ćelije protiv ove nacije. Ovo

je rat između kulta smrti i kulture života,

sloboda i traganja za srećom”

… “Radikalne sekte u

kojima se nalazi 200 miliona

islamista, misle da imaju nalog

od Boga da ubiju kršćane i

Jevreje. Ovo je vjerski rat.”

Nakon što je informisan

o Hageejevim ekstremnim

stavovima o islamu, McCain

se nije odmah distancirao od

ovog propovjednika. Tek kada

su procurili njegovi anti-katolički

stavovi, u kojima kaže

da je Hitler nastavio rad kojeg

je započela “katolička crkva”

koju je nazvao “babilonska

kurva”, McCain je prekinuo

veze s njim.

Kongresmeni Sue Myrick i

Paul Broun su u međuvremenu

bezuspješnoj kampanji optužili

organizaciju američkih

muslimana CAIR (Council

on American-Islamic

Relations) da pospješuje tajnu

infiltraciju muslimanskih

studenata koje onda ubacuju

u ključne komisije nacionalne

sigurnosti na Capitol Hillu.

Američki muslimani: mitovi i stvarnost

Američke muslimane obavija aura

stranaca i terorista i te ih se predstavlja

kao “druge”. Ali šta nam otkrivaju galupove

ankete o američkim muslimanima?

Da su oni jedna od najraznolikijih zajednica

na svijetu, u kojima se, u SAD-u, nalaze

pripadnici 68 različitih zemalja kao i

američkih prelaznika u islam. Tokom zadnjih

desetljeća ogromna većina američkih

muslimana se ekonomski i politički

27. august - 17. ramazan

54


*John Esposito je profesor

međunarodnog prava i

islamskih nauka na univerzitetu

Georgetown. Utemeljivač

je i centra “princa Alwaleed Bin

Talal” za muslimansko-kršćanski

dijalog na istom univerzitetu.

uklopila u američko društvo. Među njima

su muškarci i žene koji pokrivaju čitav

socioekonomski spektar: akademici

(ljekari, advokati, inžinjeri, profesori), direktori

velikih koncerna, vlasnici manjih

firmi kao i obični radnici. 70% muslima-

na ima zaposlenje – za razliku od 64%

američkog prosjeka. Žene muslimanke

kućnom budžetu doprinose skoro kao i

muškarci, više nego žene u drugim vjerskim

zajednicama. Obrazovanje je mnogim

muslimana važan segment, koji su,

nakon Jevreja, najobrazovnija vjerska zajednica

u SAD-u. 40% muslimana imaju

visoko obrazovanje, u poređenju sa 29%

svih Amerikanaca. 31% su studenti, u

poređenju sa 10% svih Amerikanaca.

Uprkos njihovoj integraciji kao američkim

građanima, njihova vjerska i građanska

prava su ugrožena. Danas, gradnja

džamija u New Yorku, Staten Islandu

pa do Tennesseeja i Kalifornije je postala

nacionalna politička stvar. Planovi da se

izgradi islamski centar u blizini World

Trade Centera su postali referendum na

državnom nivou o kojemu se diskutuje u

svim porama društva. Komentatori političke

desnice, tvrdolinijaški kršćanski popovi

i blogeri agresivno zastupaju mišljenje

da je islamski centar podsmijeh u lice

familijama žrtava 11. septembra (zaboravljajući

činjenicu da su nedužni muslimani

uposleni u WTC-u također izgubili živote

11.09.) Za njih je ovaj islamski kulturni

centar “spomenik terorizmu”.

Islamofobija je prijetnja američkom

načinu života

Napori da se islam i muslimani demoniziraju

su postali političko sredstvo

i ugrožavaju Ustavom zagarantovane

slobode ne samo muslimana nego svih

Amerikanaca. Islamofobija je postala

ono šta je antisemitizam za Jevreje,

utemeljena na mržnji i netrepeljivosti

naspram vjere, kulture

ili rase. Uprkos Bushevom i

Obaminom razlikovanju između

čina terorizma i vjere

ogromne većine muslimana,

mi smo danas svjedoci vrha

ledenog brijega koji svoj početak

ima u 11. septembru.

Izjave političara krajnje desnice

te vjerskih vođa i medijskih

publicista kao što je komentar

Ann Coulter:

“Mi bismo trebali okupirati njihove

zemlje, ubiti njihove vođe i preobratiti

ih u kršćanstvo”, se ne bi nikada pojavili

u vodećim medijima Amerike na

račun Jevreja, kršćana ili drugih entičkih

ili rasnih grupa. Učestalost sličnih

izjava pospješuju atmosferu straha i

neprijateljstva koja je krajnje neutemeljenja.

Michael Savage, voditelj emisije

The savage nation, upozorava: “Kažem

vam – većina Amerikanaca bi pozdravila

bacanje atomskih bombi na neki od

glavnih arapskih gradova. Nije ih briga

na koji… Mislim da te ljude moramo

silom pokrstiti. To je vjerovatno jedina

stvar koja ih može preobratiti u ljudska

bića.”

Reagujući na kritike zbog zlostavljanja

iračkih zatvorenika u Ebu Grejbu,

Rush Limbaugh je komentirao: “Oni

su ti koji su bolesni… Oni su to koji su

perverzni. Oni su ti koji su opasni. Oni

su ti koji su ispod nivoa ljudskosti.”

Vodeće osobe kršćanske desnice ničim

ne zaostaju. Franklin Graham je izjavio

da “Bog islama nije isti kao Bog judeo-kršćanske

vjere. Radi se o nekom drugom

Bogu koji je stvorio veoma zlu i podlu

vjeru.” Na Fox news, Pat Robertson upozorava:

“Ovaj čovjek (Muhammed) je bio

pobjesneli fanatik. Bio je lopov i bandit. I

tvrdnja da teroristi zloupotrebljavaju islam

Komentatori

političke

desnice,

tvrdolinijaški

kršćanski

popovi i blogeri

zastupaju

mišljenje da je

islamski centar

podsmijeh u

lice familijama

žrtava

(zaboravljajući

činjenicu da

su nedužni

muslimani

uposleni u

WTC-u također

izgubili živote

11.09.).

… kažem vam da je taj čovjek

bio ubica. I misliti da je to vjera

mira je laž.”

Posljedice islamofobije

Diljem Amerike islamofobični

nastupi su stigmatizirali

muslimane kao negativce,

izazivajući negativne stavove

kod onih koji muslimane ne

poznaju lično. Ankete galupa i

PEW-a pokazuju da veliki broj

ispitanika sumnja u lojalnost

muslimana i da bi podržali

mjere koje označavaju muslimane

kao što je nošenje posebnih

iskaznica. Govor mržnje

kulminira u nasilju naspram

muslimana, sika te potomaka

drugih manjina azijskih i

bliskoistočnih useljenika koji

“izgledaju kao muslimani”.

Ovo je odvelo do diskriminirajućih

optužbi glavnih muslimanskih

institucija (džamija, grupa za borbu za

građanska prava, humanitarnih organizacija).

Briga za unutrašnju sigurnost je

nažalost dovela do zloupotrebe zakona za

borbu protiv terorizma kao što su hapšenja

muslimana na osnovu vjere što potkopava

naše građanske slobode. Rezultat je

rastuća klima sumnjičenja i nevjerice.

Pogled naprijed

Islamofobija kao rak-rana društva se

mora takvom prepoznati i protiv nje se

mora boriti kao i protiv antisemitizma.

Ona je prijetnja našem pluralističkom

načinu života i ona je ispit našeg zalaganja

za demokratske principe i vrijednosti.

Političari i vjerske vođe, komentatori i

stručnjaci moraju učiniti više na suzbijanju

govora mržnje; oni moraju biti vodilja

u osiguranju i jačanju vjerskog pluralizma

i obostranog uvažavanja. Moraju povući

liniji razgraničenja između vjere islama i

terorističkih napada koji islam navode kao

opravdanje. Razvodnjavanje ovih granica

od strane zagovarača mržnje (kako muslimanskih

tako i nemuslimanskih) čiji

retorički ispadi vode ka demoniziranju,

isključuju i vode ka prihvatanju stavova

koji sabotiraju građanska prava kako muslimana

tako i nemuslimana.

27. august - 17. ramazan

55


Svijet medija

Malo “čudo” u Granadi

Tihi glas mujezina

Prije sedam godina je

otvorena nova velika džamija

u Granadi, 500 godina

nakon što je kršćanska

rekonkvista protjerala

muslimane sa Iberijskog

poluostrva. Unatoč

multikulturalnom karakteru

grada, zov mujezina kod

nekih stanovnika stvara

nelagodnost

Piše: Troy Nahumko

Izvor: Qantara.de

Prijevod s njemačkog: Muamer

Dedić

Podne je. Jedan mladi muškarac

se penje spiralnim stepenicama,

na čijem kraju se otkriva

impresivan pogled na čitavu dolinu.

Malo odmori, potom uze dubok dah

i potom je nastalo vrijeme: onda se

čuje nešto, što se tu 500

godina nije čulo. Nešto,

što se 800 godina, pet puta

dnevno u čitavoj državi

oglašavalo.

Islamski poziv na molitvu

U Granadi smo. Oko

nas je Alhambra, uvijena

uz brda Sierra Nevade, koja

svojim valovitim izgledom

flamenko haljine okružuje

dolinu.

Granada, poznati grad,

koju je svjetski putnik Ibn

Battuta opisao kao ponos

Endelusa. Tu je čovjek iz

Tangera sreo ljude koji su

živjeli u poznatim mjestima

duž puta svile – gradovi poput

Samarkanda, Tabriza ili Konje – ali

koji su se na kraju ovdje skrasili. Čak

su se ljudi iz Indije selili u Granadu.

Grad je i danas, mjesto gdje se

miješaju kulture svijeta, gdje se sreću

ljudi iz svih krajeva svijeta, da bi

se upoznali i razmijenili iskustva i

ideje.

U Granadi

smo. Oko nas

je Alhambra,

uvijena uz brda

Sierra Nevade,

koja svojim

valovitim

izgledom

flamenko

haljine

okružuje

dolinu.

Granada,

poznati grad,

koju je svjetski

putnik Ibn

Battuta opisao

kao ponos

Endelusa.

Mjesto susreta za

multikulturalnu zajenicu

Tumaranjem kroz

Albayzin, dio grada, koji je

prvenstveno bio predviđen

za primanje muslimanskih

izbjeglica, koji su bježali

ped kršćanskim trupama

sa sjevera, dolazi se u sveprisutni

miris kardomona

u ulicama i kasabicama sa

ugodnim marokanskim

restoranima, internacionalnim

hotelima, te multilingualnim

znakovima.

Muzika uličnih svirača

sastavljena od mješavine

Jimi Hendrix-a i flamenka

se sada pet puta na dan

prekida radi poziva na molitvu.

“Ja živim ovdje duže od 25 godina”,

s ponosom kaže šef restorana

“Manchachia”, koji se odlikuje

po ukusnim domaćim specialitetima.

Među posluživanjem Cerveca i

Tapasa, kao i pripreme za narudžbe

iz komšiluka, on tečno i jednostavno

prelazi sa arapskog na španjolski.

27. august - 17. ramazan

56


“Živim ovdje duže nego u Maroku,

tako da je ovo moja domovina”, kaže

on.

Onaj mladi muškarac, gore na

minaretu, iako Azijat je također dio

multikulturne mješavine. Pet puta

dnevno na molitvu poziva muslimane

porijeklom iz Maroka, Alžira

i svih ostaih država svijeta koji su se

tu doselili.

Za razliku od tehnički dotjeranih

ezana sa uskih minareta u Kairu,

škripavog ezana puštenog sa kasete

u Iranu ili mješavine zvukova iz biblijskog

grada Sane, gdje se 60 glasova

presijecaju, ezan u Granadi je

ljudski glas kojeg nosi samo vjetar.

Zvuk tako lagan i prozračan, da

samo nekoliko koraka od munare

biva progutan iznad Alhambre.

Apsurdne optužbe

Zašto li ovako tih, a ne pojačan

glas, u jednom od najglasnijih gradova

u Europi? Objašnjenje je jednostavno:

U komšiluku džamije se

nalazi katolička crkva, utjecajan

faktor, koji sve, što bi zvuk zvona

moglo baciti u pozadinu, gleda sa

ekstremnim nepovjerenjem.

Potpaljeno sa antiislamskim govorima,

stvaraju se uvijek novi prigovori

protiv džamije koji su nevjerovatni.

Upozorava se na parkiranje

auta na trotoarima, kao i na mase

ljudi na javnim mjestima. Optužba

koja zvuči apsurdno u državi čiji

stanovnici većinu vremena provode

na ulicama. Poruka iza ovakve

optužbe je jasna: Ovdje se možete

uklopiti, ali samo ako se neprimjetno

ponašate.

Malo čudo

Činjenica da je džamija

uopće izgrađena, je

sama po sebi malo čudo.

U Španiji gradski zastu-

pnici redovno odbijaju

dozvole za gradnju džamija,

potpomognuti od

strane male, ali jake prosvjedne

zajednice.

Zbog toga su muslimani

prisiljeni da zajedničke

molitve obavljaju u

privatnim prostorijama ili

garažama. Povlačenje muslimanske

zajednice, u osamu i tajnost, može

u zajednici stvoriti nezadovojstvo i

bjes. S tim se baš stvara suprotno

od tako hitno tražene integracije.

Ovakav način netolerancije i

neprihvaćanja se ne svodi samo na

doseljenike. Također za muslimane

rođene u Španiji je ovakav način

ophođenja postao svakodnevnica.

Prije nekoliko godina, Udruženje

muslimana Španije, zahtijevalo je

dozvolu za zajedničku molitvu u

poznatoj džamiji u Kordobi, koja je

u međuvremenu postala vlasništvo

Vatikana.

Pogrešan smjer, “pogrešan” bog

Povlačenje

muslimanske

zajednice,

u osamu i

tajnost, može

u zajednici

stvoriti

nezadovoljstvo

i bijes. S tim

se baš stvara

suprotno od

tako hitno

tražene

integracije.

Potaknuti zajedničkom molitvom

pape Benedikta XVI sa turskim

glavnim muftijom u Plavoj

džamiji u Istanbulu, muslimani

su se nadali da se svete dvorane i

u Kordobi mogu upotrijebiti na

sličan način. Oni su htjeli neka-

dašnji paganski hram dijeliti sa tolicima. Španjolski katolici se ka-

tu

mole od 16. stoljeća - u tom periodu

je bila izgrađena crkva unutar

džamije.

Prijedlog je odmah bio odbijen.

Od tada su pored mihraba uvijek

postrojeni zaštitari. Uvijek spremni

zaustaviti svakog posjetioca, koji bi

se molio u pogešnom smjeru, prema

“pogrešnom” bogu.

Pored toga, bilo je prilika u kojima

se zabrana molitve za muslimane

ignorisala. Tako je španski teokratski

diktator Francisco Franco

1974. godine, tada još nepoznatom

Sadamu Huseinu, dozvolio molitvu

u mihrabu.

Rasprostranjeni protekcionizam

se čini kontraproduktivnim

– svakako da sekularizam koji ja-

sno odvaja državu od cr-

kve danas osvaja Španiju.

Mnogo mladih ljudi koji

nisu doživjeli 40 godina

Franco diktature se pitaju,

zašto su katolički simboli

u velikom broju istaknuti

na javnim mjestima, jer

Španija ima vjerski neu-

tralan ustav.

Alternativa sukobu

Dio rješenja, za prelazak

preko nepovjerenja, se

nalazi u sjeni munare, koja

se nadvija iznad Alhambre

u Granadi. Latino – američki

imigranti, koji su primili

islam, žive u malom prostoru

sa mladim Amerikancima, koji su

se tu skrasili, da bi naučili španjolski

jezik. Zvukovi flamenka lebde

u zraku, dok starosjedioci nabavljaju

hljeb od doseljenika iz istočne

Europe koji rade u pekarama čiji su

vlasnici doseljenici iz Alžira.

Ljudi koji ovdje žive, nisu zainteresirani

za to da li će papa dozvoliti

muslimanima Kordobe da dijele jedno

sveto mjesto sa katolicima ili, da

li sudija iz Madrida smatra da se zov

mujezina iznad gradske četvrti zvane

Albayazin kosi sa javnim interesom.

Postoji jedna izreka u Španiji:

“Vjetrenjača vlade se okreće sporo”.

Vjerovatno će biti prekasno,

dok vladajuća skupina shvati, da u

Albayzinu postoji jedinstvena šansa,

da se iz prošlosti nauči, te da se ne

čine iste greške kao u drugim državama.

Ali do tada, svako ko ide

kroz sokake koje od obale rijeke

Daro vode gore slijedeći prigušeni

glas mujezina, sjetit će se da direktnoj

konfrontaciji postoji uvijek

aternativa.

27. august - 17. ramazan

57


Kutak za mlade

Kur’anska pravila (I dio): Međuljudski odnosi

Reci robovima Mojim

govore samo lijepe

Ramazan je mjesec Kur’ana. U njemu je počelo njegovo

objavljivanje, i spuštanje iz Levhi mahfuza na čisto Poslanikovo srce,

u njemu je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, svake godine učio

cijeli Kur’an pred Džibrilom, a u godini u kojoj je umro, dva puta, i

u njemu su naši dobri prethodnici i odabrane generacije muslimana

posebnu pažnju posvećivali učenju i proučavanju Kur’ana. Slijedom

te činjenice, a sa željom da i naši ramazani dobiju prepoznatljivu

kur’ansku boju, u ovom ramazanskom broju, i u nekoliko narednih

brojeva, pokušat ćemo, govoreći o kur’anskoj metodologiji,

načelima, pravilima, formulama i obrascima, Kur’an učiniti bližim i

dostupnijim širem čitalačkom auditoriju

u ono što se objavljuje nama, a naš Bog

i vaš Bog jeste – jedan, i mi se Njemu

pokoravamo.”

(El-Isra, 46.). U dva od

sedam kiraeta (narječja), ovaj ajet se

uči: Vu kūlū li-n-nasi hasena, za razliku

od gore navedenog kiraeta, koji glasi:

Ve kūlū lin-nâsi husnā. El-kavlul-hasen

(lijepa riječ) je, kažu islamski učenjaci,

riječ koja je lijepa u načinu na koji

se izgovara i sadržaju; u načinu: tako

što će se izgovoriti blago i nježno, bez

grubosti i arogancije; u sadržaju, tako

što će njen sadržaj biti samo dobro i ništa

više. Svaka riječ koja u sebi sadrži

dobro, je lijepa, i svaka lijepa riječ je,

sama po sebi, dobro.

Pripremio: Mr. Semir Imamović

Spuštanje i objavljivanje Kur’ana

najjasnija je i najočitija manifestacija

Božije milosti prema ljudima.

On je pojašnjenje svake stvari, uputa,

opomena i podsjećanje. Za onoga ko

ga bude učio, pripremljena je posebna

nagrada i čeka ga svako dobro na

ovom i budućem svijetu. Njegova živa

personifikacija je bio Poslanik, sallallahu

alejh ve sellem, on je, ustvari, i u

teorijskom i u praktičnom smislu, bio

Kur’an koji hoda. Najkraći put do

kur’anskih riznica jesu njegova opća

pravila i obrasci, koje, ukoliko čovjek

bude proučavao i promišljao, odvest

će ga do željenog cilja, otkrit će mu

skrivene kur’anske tajne, i pronaći će

u Kur’anu ono što on ustvari jeste –

uputu i pravi put. Kur’anska pravila su

ajeti ili dijelovi ajeta, koji u sebi nose

jasnu i nedvosmislenu poruku. Iako

njihov sadržaj često ne prelazi nekoliko

riječi, oni u sebi nose sveobuhvatno,

univerzalno i višestruko značenje.

Prvo u nizu tih pravila su riječi Uzvišenog,

u prijevodu značenja: I kada samo

od sinova Israilovih zavjet uzeli da ćete

(...) ljudima lijepe riječi govoriti. (El-Bekare,

83.). Njime se, kao što možemo

vidjeti, reguliše jedan od najvažnijih

aspekata međuljudskih odnosa, a to

je aspekt verbalne komunikacije. Ovo

pravilo se, u različitim kontekstima i

u približno sličnoj formi, ponavlja na

više mjesta u Kur’anu. Takav je recimo

ajet: Reci robovima Mojim da govore

samo lijepe riječi... : - jer bi šejtan mogao

posijati neprijateljstvo među njima,

šejtan je, doista, čovjekov otvoreni neprijatelj.

(El-Isra, 53.), kao i riječi Uzvišenog,

u prijevodu značenja: I sa sljedbenicima

Knjige raspravljajte na najljepši

način, - ne i sa onima među njima koji

su nepravedni -, i recite: “Mi vjerujemo

27. august - 17. ramazan

58

Spomeni, u Knjizi, Ibrahima

Primjena ovog pravila čini se posebno

važnom u današnje vrijeme kada

se, u svom svakodnevnom životu, susrećemo

za različitim kategorijama,

skupinama i tipovima ljudi, sa muslimanima

i nemuslimanima, vjernicima

i nevjernicima, dobrim i lošim, malim

i velikim, štaviše potrebno nam je u

komunikaciji sa nama najbližim ljudima,

roditeljima, bračnim partnerom

i djecom, pa i prema onima s kojima,

zbog poslovnih obaveza, ostvarujemo

bliske kontakte, kao što su radnici, poslodavci,

radne kolege i poslovni partneri.

Kur’an nam je, kroz navođenje

praktičnih primjera, pojasnio na koji

način se ovo pravilo implementira u

svakodnevnom životu. Navest ćemo

tri različite situacije njegove primjene.

Govoreći o kodeksima verbalnog

ophođenja prema roditeljima i uopćeno

o njihovom pravu, koje je na


neka

riječi

ljestvici prava rangirano odmah iza

Božijeg, Uzvišeni, u prijevodu značenja,

kaže: Gospodar tvoj zapovijeda da

se samo Njemu klanjate i da roditeljima

dobročinstvo činite. Kad jedno od njih

dvoje, ili oboje, kod tebe starost dožive,

ne reci im ni: “Uh!” – i ne podvikni na

njih, i obraćaj im se riječima poštovanja

punim. (El-Isra, 23.). Zabrana upotrebe

grubih riječi i riječi kojima se iskazuje

nelagoda i mrzovolja, u verbalnoj

komunikaciji sa roditeljima, zapravo

je naredba da se u toj komunikaciji

koriste samo riječi koje ukazuju na

poštovanje, samilost i brižnost, a posebno

kada se ima na umu da su roditelji

u životnom stadiju o kojem govori

ovaj ajet, krhki, nježni i bespomoćni

poput male djece. Kao što se malo dijete

rasplače i na najmanji povik, prijekor,

namrštenost, pa i klimanje glavom,

tako je i sa roditeljskim srcem, i

najmanji gest koji bi mogao ukazivati

na nepokornost, neposlušnost, i negodovanje

i mrzovolju, oni doživljavaju

kao nešto veliko, smatraju da je to

usmjereno protiv njih, i da predstavlja

uzurpaciju njihovog prava. Oni

očekuju od svoje djece da im uzvrate

bar dijelom ljubavi koju su oni njima

bezrezervno i bezgranično poklanjali

cijeli svoj život. Divan primjer, u tom

pogledu, ponudio nam je Ibrahim,

alejhi selam, koji je ostao dosljedan

ovom principu (principu lijepe riječi)

čak i onda kada ga je njegov otac Azer

(klesač kipova) odlučio protjerati od

kuće i zaprijetio mu kamenovanjem

ukoliko ne prestane sa kuđenjem njegovih

božanstava. Kur’an nam donosi

dio razgovora kojeg je Ibrahim, alejhi

selam, tom prilikom vodio

sa svojim ocem, a koji

obiluje poštovanjem, samilošću

i brigom: Spomeni, u

Knjizi, Ibrahima! On je bio

istinoljubiv, vjerovjesnik.

Kada je rekao ocu svome: “O

babuka moj, zašto se klanjaš

onome koji nit čuje niti vidi,

niti ti može od ikakve koristi

biti? O babuka moj, meni

dolazi znanje, a ne tebi;

zato mene slijedi, i ja ću te na pravi

put uputiti; o babuka moj, na klanjaj

se šejtanu, šejtan je Milostivome uvijek

neposlušan; o babuka moj, bojim se da

te od Milostivog ne stigne kazna, pa da

budeš šejtanu drug”, - otac njegov je rekao:

“Zar ti mrziš božanstva moja, o

Ibrahime? Ako se ne okaniš, zbilja ću

te kamenjem potjerati, zato me za dugo

vremena napusti!” “Mir tebi!” - reče

Ibrahim. “Moliću Gospodara svoga da

Roditelji

očekuju od

svoje djece

da im uzvrate

bar djelom

ljubavi koju

su oni njima

bezrezervno

i bezgranično

poklanjali cijeli

svoj život.

ti oprosti, jer On je vrlo do-

bar prema meni.”

(Prijevod

značenja, Merjem, 41.

– 47.).

Ovdje treba naglasiti

da negodovanje, mrzovolja

i podvikivanje, spomenuti

u ajetu, nisu jedino što

roditelje čini tužnim i tišti

njihova srca, štaviše to se

može smatrati neznatnim u

poređenju sa onim što danas

možemo vidjeti u odnosu djece prema

njihovim roditeljima, od otvorenog

protivljenja i suprotstavljanja njihovoj

volji, nedržanja do njihovog mišljenja

i savjeta, preko njihovog oslovljavanja

pogrdnim imenima, a u nešto blažoj

verziji vlastitim imenom ili sa “stari”

i “stara”, pa do osjećanja nelagode i

stida u njihovom društvu. To je postalo

toliko očigledno, da nije potreban

neki poseban napor da bi se uočilo, što

27. august - 17. ramazan

59


svakako zabrinjava svakog čestitog čovjeka

i njegovo srce ispunjava zebnjom

i strahom. Jer, Allah, dželle šanuhu,

uslišava dovu roditelja, koju Mu on u

srdžbi uputi protiv svog djetata, jer je

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem,

nepokornost roditeljima ubrojao u najveće

grijehe, zbog kojih će njihovi počinioci

biti posebno kažnjeni, na ovom

i budućem svijetu.

Lijepa riječ nema alternativu

Dovoljno je pouke, za onoga koji

želi pouku primiti, u tome da Allah,

dželle šanuhu, na Sudnjem danu, kada

bude svodio račune, neće pogledati u

onoga koji je bio neposlušan svojim

roditeljima, i da Allah, dželle šanuhu,

ubrzava kaznu za dvije vrste grijeha još

na ovome svijetu: nepravdu i neposlušnost

roditeljima, kao što se navodi u

vjerodostojnim hadisima.

Drugi kur’anski primjer za implementaciju

navedenog pravila, jesu

riječi Uzvišenog: a na prosjaka (onoga

koji traži) ne podvikni. (Ed-Duha, 10.).

Neki učenjaci smatraju da se riječ sāil

ovdje ne odnosi samo na prosjaka, nego

na svakoga onoga koji nešto traži i potražuje,

bilo da se radi o materijalnom

ili moralnom dobru, imetku, znanju,

savjetu, uputi, posredovanju, ili bilo

čemu drugom. Poruka ajeta je: onome

koji ti nešto traži, ukoliko si u mogućnosti,

daj ono što traži, u suprotnom

vrati ga (odbij ga) lijepom rječju i prema

njemu se ponašaj učtivo i blago.

(Tefsiru-l-elūsi, 15/23.). Iako nam se

ova stvar čini jednostavnom i lahkom,

ipak u stvarnom životu to ne izgleda

tako. Vrlo su rijetki oni koji ne podvikuju

na prosjake, ili one koji od njih

nešto traže! Istina je da je danas puno

više onih koji traže od onih koji daju,

ali zar Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem,

nije rekao da je “gornja” ruka bolja

od “donje”, i zar Uzvišeni u Kur’anu

nije poručio: Lijepa riječi i izvinjenje

vrjedniji su od milostinje koju prati vrijeđanje.

– A Allah nije ni o kome ovisan

i blag je. (Prijevod značenja, El-Bekare,

263.). Bolje ti je da prosjaku kažeš lijepu

riječ, ili da se jednostavno okreneš

od njega, nego da mu udijeliš sadaku,

a zatim to popratiš prigovorom, galamom,

uvredama i ogovaranjem.

Treći primjer spomenut je u ajetu:

A robovi Milostivoga su oni koji po

Zemlji mirno hodaju, a kada ih bestidnici

(neznalice) oslove, odgovaraju: “Mir

vama!”

(prijevod značenja, El-Furkan,

63.). Ibn Džerir, u komentaru ovoga

ajeta, kaže: “A kada ih oni koji ne

znaju za Allaha oslove njima mrskim

riječima, oni im uzvrate lijepom riječju

i istinom.” (Tefsiru-t-Taberi,

19/295.). Lijepa riječ u ovoj

situaciji, kako to možda neki

ljudi sebi predstavljaju, nije

izraz slabosti i poniženja,

nego naprotiv dostojanstva i

ponosa; dostojanstven i ponosan

čovjek u odgovoru i

svađi vidi gubljene dragocjenog

vremena, i trošenje snage

i energije na ono što malo

ili nikako vrijedi. Ustvari,

nema tog čovjeka koji nije

sposoban na uvredu uzvratiti

uvredom, na psovku psovkom,

na omalovažavanje

omalovažavanjem, to može čak i dijete,

ali je malo onih koji će u tim momentima

pokazati strpljenje, dostojanstvo i

ljudsku veličinu, sve to ignorirati i nastaviti

svojim putem koji ih vodi ka dobru

i plemenitosti. Upravo iz tog razloga,

Poslanik, sallallahu alehi ve sellem,

je obećao kuću u prikrajku Dženneta

onome ko ostavi raspravu i onda kada

je u pravu. (Ebu-Davud, 4800.). A šta

Bolje ti je

da prosjaku

kažeš lijepu

riječ, ili da se

jednostavno

okreneš od

njega, nego

da mu udijeliš

sadaku, a

zatim to

popratiš

prigovorom,

galamom,

uvredama i

ogovaranjem.

je alternativa lijepoj riječi?

Svađa, neprijateljstvo, zloba

i mržnja. Pogledajmo kako

je Allah, dželle šanuhu, u

istom kontekstu spomenuo

lijepu riječ i šejtanovo sijanje

neprijateljstva među

ljudima, kako bi ukazao na

to da izostanak prvog može

dovesti do drugog. Reci

robovima Mojim da govore

samo lijepe riječi, jer bi šejtan

mogao posijati neprijateljstvo

među njima, šejtan je, doista,

čovjekov otvoreni neprijatelj.

(Prijevod značenja, El-Isra,

53.). Prenosi se da je neki pjesnik u

stihovima izvrjeđao imama Malika,

jer nije bio zadovoljan njegovom presudom,

pa mu je Malik rekao: “Ovim

si samo pokazao svoju glupost i prizemnost,

a to je nešto što može svaki

čovjek. Bolje ti je bilo da si ispoljio vrline

za kojim žudi svaki čestiti čovjek:

ljudskost i plemenitost.” (Tertibu-lmadarik,

1/59.).

27. august - 17. ramazan

60


U PRODAJI

INFORMACIJE NA TEL.:

061/515-515 i 061/736-651


No comment

Za glasove birača bore se Čežnja, Dizel,

Limuzina, kao i BMW M6, Mrki, Šećer i

Hugolina

Čežnja, Dizel, Limuzina, kao i BMW

M6, Mrki, Šećer i Hugolina samo su

neki od nadimaka kandidata političkih

stranaka za predstojeće izbore,

koji su navedeni pored njihovih imena

i prezimena.

Glas Srpske, 13. august 2010.

UAE-Prehrambeni otpad doseže u ramazanu

do 500 tona u jednom danu

Agencija za zaštitu okoliša (EAD) iz

Abu Dabija pokrenula je kampanju

pod nazivom “Razmisli prije nego

baciš” kao odgovor na veliku količinu

hrane koja se baca i doseže svakodnevno

500 tona tokom ramazana samo u

Ujedinjenim Arapskim Emiratima.

Islambosna.ba, 13. august 2010.

U Bijeljini mrtve bebe godinama bacane u

šipražje i kontejnere

Mrtvorođenčad i bebe koje su umrle

nekoliko dana po rođenju godinama

su bacane u kontejnere, nalažene po

šipražjima ili su ih razvlačili psi lutalice

u krugu bijeljinske bolnice, ali o

tome niko nije želio da govori javno,

a nadležni i cijelo društvo su pred tim

užasom zatvarli oči!

Sarajevo-x.com, 23. august 2010.

Lisica zaklala 300 fazana

Fazanerija Njivice u Čifluku kod

Srebrenika u ponedjeljak ujutro bila je

na meti lisice, koja je u samo nekoliko

sati poklala oko 300 fazana.

San, 18. august 2010.

Slonovi ubili 50 ljudi, ljudi ubili 228 slonova

Na Šri Lanki već godinu dana vlada

pravi rat između slonova i ljudi.

Lani je tako ubijeno 228 slonova, a te

su životinje ubile 50 ljudi. Glavni je

problem što se divljina u kojoj slonovi

žive površinom stalno smanjuje, a stoka

im uzima hranu.

Sky News, 23. august 2010.

Predsjednik HNS Vlatko Marković: Pojest ću

govno, ako je Mamić kriv

Dnevnik.ba, 21. august 2010.

Više bh. sportaša na izborima nego na

Olimpijskim igrama

Na listama je toliko glumaca da bi se

mogao snimiti film, a redatelj bi mogao

biti oskarovac.

Večernji list, 23. august 2010.

Popravne ispite u Republici Srpskoj mora

polagati više od 5.300 srednjoškolaca

Glas Srpske, 20. august 2010.

Ubila muža pa se udala u zatvoru i dobila dijete

Osuđenica iz Sarajeva, koja izdržava

kaznu zbog ubistva supruga, u zatvoru

upoznala svog sadašnjeg muža.

Vjenčali se prije tri godine, a ove godine

dobili bebu koja je dobila ime po

direktoru KPZ-a Hasanu.

San, 23. august 2010.

Ukrali toplanu u Novom Sadu!

Toplana “Mišeluk” u Novom Sadu,

koja može da grije najmanje 5.000

domaćinstava, potpuno je demonti-

rana i odnijeta. Nakon krađe tamo

nije ostao ni kamen na kamenu. Šteta

iznosi nekoliko miliona eura.

Press, 14. august 2010.

Turska nije pozvala ambasadora Izraela na iftar

Naslov na web portalu Sarajevo – x,

15. august 2010.

Račun za molitvu

Katolička crkva u Hrvatskoj ući će u

sistam PDV-a. U praksi to znači još

jednu novost, a to je da će crkvene institucije

za usluge morati ispostavljati

– račune.

Večernji list, 23. august 2010.

27. august - 17. ramazan

64


Nauka

Astronomi prate crnu rupu u Mliječnom putu koja nam se

približava velikom brzinom

Crna rupa kreće se kroz našu galaksiju

(Mliječni put), vukući i

jedući” jednu ostarjelu zvijezdu dok

nam se primiče. Naime, astronomi su

javili da ova crna rupa (pa zato je i tako

zanimljiva) ima kurs koji će je u budućnosti

dovesti u blizinu naše plave

planete. Međutim, nemamo apsolutno

zbog čega da se brinemo ili paničimo:

ova crna rupa je od našeg Sunčevog sistema

udaljena između 6.000 do 9.000

svjetlosnih godina i do nas će doći za

oko 200 miliona godina.

Ipak, i pored tako velike udaljenosti,

astronomi koji ovu svemirsku pojavu

prate pomoću svemirskog teleskopa

Opasni gen kojeg prenose bakterije

V elik broj zaraženih Britanca koji je

Vnedavno putovao u Indiju ili Paki-

Vstan na liječenje upravo se tamo zarazio

infekcijom. Neki od njih su infekciju

proširili u druge bolnice u Britaniji.

Razina infekcije je od srednje opasne

do ozbiljne, te - smrtonosne. New Del-

Spol bebe

istraživanju objavljenom u magazinu

Ginekologija i akušerstvo

U

koje su proveli američki doktori se

navodi da je test krvi majke zapravo

nova metoda koja potpuno pouzdano

određuje spol bebe već u prva tri

mjeseca trudnoće. Placenta (posteljica)

sadrži i majčinu i bebinu krv,

ali koncentracija crvenih krvnih zrnaca

fetusa koja završe u krvotoku

majke je veoma mala. Test krvi pronalazi

specifične gene na Y-hromosomu

i ako ih pronađe, test pokazuje

da je beba dječak, a ako ih ne pronađe,

sa sigurnošću se može tvrditi da

Habl (Hubble) su veoma uzbuđeni jer

im ova crna rupa daje najbolji mogući

dokaz da crne rupe nastaju eksplozijom

zvijezda (nekoliko puta većih od

našeg Sunca) poznatoj još i pod nazivom

supernova.

hi-Metallo-1, ili NDM-1 je gen kojeg

prenosi bakterija, a koji je izuzetno otporan

na najjače antibiotike. Za sad su

pronađena dva tipa bakterija koje prenose

gen NDM-1. Jedna je E.coli, odgovorna

za upale mokraćnih kanala i

disajnih putova, te druga, koja napada

pluća, a zove se Klebsiella pneumonia.

Obje bakterije mogu dovesti do otrovanja

krvi. Takvi poremećaji u organizmu

u pravilu se uoče. Znanstvenici

strahuju da se kao rezultat toga može

očekivati druga, još otpornija bakterija.

Postoji nekoliko opcija, no riječ je o

ogromnom i teško izvedivom pothvatu

koji uključuje korištenje kombinacije

antibiotika. Znanstvenici su izolirali

neke sojeve bakterije koji su otporni na

apsolutno sve poznate antibiotike.

je beba djevojčica. Metoda je 100%

pouzdana, a rezultati se čekaju dva

dana.

Pripremio: Saladin Kovačević

Zvijezda nalik Suncu

Novopotvrđeni planet do sada je

najmanji planet koji orbitira na

tolikoj udaljenosti od svoje zvijezde.

Ovo otkriće izvršeno je pomoću visoko

rezolucijske optičke tehnologije u

opservatoriju Gemini, 2008. godine,

a ovi su rezultati objavljeni u časopisu

Astrophysical Journal. Bila su potrebna

dodatna promatranja kako bi

se potvrdilo da se radi o planetarnom

sustavu i da se planet i zvijezda zaista

kreću zajedno kroz Svemir. “2008.

godine smo znali zasigurno samo da

postoji ta mlada planetarna masa u

blizini mlade zvijezde nalik Suncu”,

rekao je istraživač. Ekstremna blizina

ova dva tijela snažno je sugerirala da

su oni povezani, a ne samo slučajno

postavljeni blizu. Planet težine otprilike

osam Jupitera uočen je u orbiti

zvijezde nalik Suncu. Planet je 300

puta udaljeniji od svoje zvijezde no

Zemlja od Sunca. “Naša nova promatranja

odbacuju ovu mogućnost

slučajne lokacije i stoga potvrđuju da

su planet i zvijezda povezani međusobno”,

navodi se dalje. Kada ga je

po prvi puta otkrio tim u opservatoriju

Gemini u travnju 2008., ovo

je tijelo postalo prvi poznati planet

koji orbitira oko zvijezde nalik Suncu

otkriven direktnim slikanjem. U vrijeme

otkrića tim je također pribavio

i spektar planeta i mogao je odrediti

mnoge njegove karakteristike koje

su potvrđene u ovom novom radu.

“Gledajući unatrag, ovo čini naše

prvotne podatke prvim spektrom

potvrđenog egzoplaneta ikad”, rekao

je istraživač Lafrenière, dodajući da

slike pokazuju vodenu paru, ugljikov

monoksid i molekularni vodik u planetovoj

atmosferi.

27. august - 17. ramazan

65


Propolis

Kantarion

Neven

Lavanda

Kopriva / Metvica

Olive oil

100%

Olive oil

100%

Olive oil

100%

Olive oil

100%

Natural hand made soap

100% virgin olive oil

Natural Handmade Soap

Natural Handmade Soap

Natural hand made soap

100% virgin olive oil

Da li volite sebe?

Da li volite sebe?

Da li volite sebe?

Da li volite sebe?

More magazines by this user
Similar magazines