Teško je bilo gledati kako nam komšije ruše mesdžid

Hutba: Ramazanski zov džihada 

www.saff.ba 

broj 274 

27. august 2010. 

17. ramazan 1431. 

cijena godišnje 

pretplate 60 KM 

Dževad ef. Hodžić, glavni imam Medžlisa IZ Livno 

Teško je bilo 

gledati kako 

nam komšije 

ruše mesdžid 

Napad na Bošnjake u RS 

Reportaža 

Ramazanska 

disciplina 

U zdravom duhu 

zdrav ummet 

Repriza već 

viđenog i 

doživljenog 

I S S N 1 5 1 2 - 6 5 1 X 

9 7 7 1 5 1 2 6 5 1 0 0 4

SAFF broj 274 

Sadržaj 

Hutbe iz tri sveta mesdžida 

Kuds 

Istinski čuvari Allahovih svetinja 

Polumjesec 

Foto kritika 

U kojoj državi se nalazi Zapadnohercegovački kanton? 

Kolumna 

Borba za opstanak 

Pederi su očevi pedofila 

Reportaža 

Ramazanska disciplina 

U zdravom duhu zdrav ummet 

Ramazan 

Propisi, pravila, promišljanja 

Abeceda ramazanskog posta 

Islambosna 

Politika 

Pomozite Pakistanu da se ne bi radikalizovao 

Svijet medija 

John Esposito 

Da li su muslimani punopravni građani 

Kutak za mlade 

Kur’anska pravila (I dio): Međuljudski odnosi 

Reci robovima Mojim neka govore samo lijepe riječi 

27. august - 17. ramazan 

3 

8 

10 

18 

32 

36 

48 

54 

58

U PRODAJI JE 

INFORMACIJE NA TELEFON 

062/103-480

Uvodnik 

Bagerom po islamu i 

ramazanu 

centru Tuzle bespravno oduzeta i srušena 

kuća kako bi se na mjestu te kuće podigao 

Katolički školski centar; nesretni čovjek se 

godinama potucao po sudu i dobio pravnu 

zadovoljštinu, ali nikome nije naumpalo da 

traži rušenje Katoličkog školskog centra. 

R ušenje mesdžida u džematu Sturba 

Objektima sa vjerskim predznakom oduvi- 

u općini Livno nova je stranica dej- 

jek se gledalo kroz prste, kako ne bi bila po- 

Rtonske povijesti, jer je ovo prvi mu- 

vrijeđena najdublja narodna osjećanja. Žr- 

slimanski vjerski objekt koji je 

tva takvog razmišljanja je nana 

srušen nakon završetka rata. 

Fata Orlović, u čijem dvorištu 

Svima je jasno da mesdžid u 

stoji pravoslavna crkva, uprkos 

Sturbama nije morao biti srubjelodanim 

pravnim dokazima 

šen, bez obzira na to što nije 

da je bespravno izgrađena. Žr- 

imao urednu dokumentaciju, 

tva su i brojni drugi multietnič- 

jer je takvih objekata i u samom 

ki ambijenti na kojima, posebno 

Livnu na stotine, a u dejtonskoj 

Hrvati, obilježavaju teritorije 

državi ih ima na desetine hi- 

bespravnim i kriminalnim po- 

ljada. Mesdžid je proračunato 

dizanjem križača. Izmišljaju 

srušen u ramazanu, isključivo u 

se razni povodi, instant križni 

ime nacionalne i vjerske mržnje 

putevi, spomenici svemu i sva- 

i netrpeljivosti prema kom narodu, i tu nema nikakve 

križ koji to više i nije, jer postaje 

dileme. Dokaz za to je 1.500 prikupljenih 

simbol mržnje, primitivizma, šovinističkog 

potpisa livanjskih Hrvata koji složno posljepila 

i zatucanosti. Ipak, nikome u Boš- 

državaju rušenje mesdžida i time ovom 

njaka nije naumpalo da zastraži papire i po- 

zločinu daju kolektivnu dimenziju. Kad se 

krene proces uklanjanja tih simbola mržnje, 

uzme u obzir da je Livno mala općina, onda 

koji su postavljeni, recimo, podno Ahmi- 

je 1.500 potpisa pozamašan procenat, koji 

ća, ili na ulazu u Tuzlu, a da ne govorimo 

više nije incident, već govori o kritičnoj masi 

o onom ruglu iznad Mostara. Bošnjaci ne 

Hrvata koji su javno i bestidno saglasni da 

žele ni jednom gestom povrijediti želju Hr- 

treba rušiti muslimanske vjerske objekte, 

vata da imaju te svoje križače, iako znaju da 

gdje god se za to pruži prilika. Kad kažemo 

se radi o svojevrsnom bezobrazluku. Dokle 

da se ovdje radi o novoj stranici dejtonske 

bismo došli ako bi se Bošnjaci kapricirali i 

povijesti, onda mislimo na nekoliko pojava 

zastražili pravni osnov za postojanje svih 

koje su sa rušenjem mesdžida u Sturbi ušle 

tih bespravno podignutih katoličkih, ali i 

u javni, politički, pravni prostor. Prvo, imapravoslavnih 

simbola okupacije?! Hrvati u 

mo masovnu javnu podršku jednog naroda 

Livnu, ali i oni koji ih šutnjom podržava- 

rušenju bogomolja drugog naroda, a što se 

ju, očito je da nisu razumjeli i ispoštovali 

u formi peticije nije pojavljivalo ni u vrijeme 

bošnjačku toleranciju, već su tu plemenitost 

rata. Dosad su se izgradnje bogomolja sma- 

razumjeli kao slabost, i kao mutavost, pa 

trale autonomnim pravom vjerskih i narod- 

su odlučili da se nastave iživljavati nad tim 

nih zajednica, pa se niko nikome nije petljao 

slabim narodom. I uistinu, kao da su znali, 

u posao. Sad odjenom Hrvati uzimaju sebi 

bošnjački politički predstavnici nisu ni rije- 

za pravo da određuju smiju li Bošnjaci gra- 

či rekli u zaštitu livanjskih Bošnjaka. Ako 

diti mesdžid. Drugo, u dejtonskoj povijesti 

bi sudili po toj šutnji, bošnjačka politika je 

se nije dogodio bezobzirniji atak na vjerska 

saglasna sa rušenjem mesdžida u ramaza- 

prava i slobode, kao što je rušenje mesdžida 

nu, dakle, sa postojanjem duplih standarda, 

u ramazanu, a da taj atak bude popraćen 

po kojima apartheidski zakoni vrijede za 

apsolutnom šutnjom najutjecajnih medija, 

muslimane, a bezakonje vrijedi za kršćane 

intelektualaca i raznih nevladinih organi- 

i njihove bespravno podignute objekte i 

zacija. Reakcije se nije udostojio čak ni vi- 

simbole. Možda bismo povjerovali kako je 

soki predstavnik Valentin Inzko, kojemu je 

normalno da budemo građani drugog reda, 

reisu-l-ulema Cerić uputio otvoreno pismo. 

da nije reisu-l-uleme Mustafe ef. Cerića koji 

Valja primijetiti da nije reagirao ni jedan od 

je i ovaj put, dolaskom u Livno, precizno 

onih brojnih Hrvata u Sarajevu koji nam se 

dijagnosticirao problem te potvrdio svoju 

prodaju kao pobornici zajedništva i razumi- 

hrabrost i nesebičnu ljubav prema bošnjač- 

jevanja. Niko od njih čak nije vidio ničeg 

kom narodu. Na šta bi nam ličila stvarnost 

problematičnog u činjenici javnog i veoma 

da nemamo reisu-l-ulemu Cerića, koji jedi- 

opasnog ispoljavanja kolektivne genocidne 

ni od svih bošnjačkih pravaka ustrajava na 

svijesti u Hrvata, koji bez imalo stida traže 

zaštiti obespravljenih Bošnjaka!? Njegova 

rušenje muslimanske bogomolje. Analogno 

borba za bošnjačku ravnopravnost mora biti 

tome, prisjetit ćemo se situacije od prije de- 

uzor svakome ko računa na izbornu i svaku 

setak godina kada je jednom Bošnjaku u drugu podršku bošnjačkog 

bošnjač- 

čemu, samo kako bi se uspravio 

naroda. 

Impressum 

Izdavač 

GID SAFF 

Velikog sudije Građeše 25, 72000 Zenica 

Trg solidarnosti 13, 71000 Sarajevo 

mob: +387 61 255 322 

distribucija: +387 62 287 412 

Žiroračuni kod Raiffeisen banke dd BiH, 

Filijala Zenica 

(KM) 1610550001210010 

(DV) 502012000550080 

swift: RZBABA2S 

Glavni i odgovorni urednik 

Semir Imamović 

Redakcija 

Abdusamed Nasuf Bušatlić, 

Nusret Hodžić, Ezher Beganović, Ramiz 

Hodžić 

DTP 

Fadil Pezo 

Lektor 

Abdulmedžid Nezo 

Stalni saradnici: 

Subašić H. Džemal, Ismail Ibrahim, Meho 

Bašić, Fatmir Alispahić, Safet Kadić, 

Abdulvaris Ribo, Almir Mehonić, Amir 

Durmić, Saladin Kovačević, Sejfudin 

Dizdarević, Esad Mahovac 

Ostali saradnici: 

Šemso Tucaković, Ekrem Tucaković, Nijaz 

Alispahić, Salko Opačin, Nedim Haračić, 

Adem Zalihić, Nedim Makarević 

Direktor 

Semir Mujić 

Direktor marketinga 

Semin Rizvić 

+387 62 343 635 

Koordinator za dijasporu 

Ramadan Rušid 

+386 41 255 239 

Štampa 

PRINT & COPY SHOP, Zenica 

Časopis izlazi svakog drugog petka. 

Rukopisi, diskete i fotografije se ne 

vraćaju. 

ISSN 1512-651X 

redakcija@saff.ba 

saffmagazin@yahoo.com 

www.saff.ba 

Časopis je upisan u evidenciju javnih glasila 

u Federalnom ministarstvu obrazovanja, 

nauke, kulture i sporta pod brojem 622 


5

Hutba 

Ramazanski zov džihada 

Hatib: Abdusamed Nasuf Bušatlić 

Allah, 

A 

dž.š., je u Kur’anu objavio: I 

Aznajte da od svega što u borbi zapli- 

Ajenite jedna petina pripada Allahu i APoslaniku, i rodbini njegovoj, i siročadi, i siromasima, 

i putnicima-namjernicima, ako 

vjerujete u Allaha i u ono što smo objavili 

robu Našem na dan pobjede, na dan kada 

su se sukobile dvije skupine, - a Allah sve 

može. (El-Enfal, 41.) 

Ovaj kur’anski ajet, uostalom kao i 

cijela sura El-Enfal, objavljen je povodom 

Bitke na Bedru, prve i najveće bitke u 

povijesti islama koja se desila u mjesecu 

ramazanu, druge godine po Hidžri. Zato 

toj velikoj pobjedi i posvećujemo ovu 

ramazansku hutbu. Jer, nemoguće je govoriti 

o ramazanu i njegovim fadiletima i 

neizmjernim blagodatima, a da se ne kaže 

da je ramazan, pored toga što je mjesec 

posta, ibadeta koji oživljava i okrepljuje 

naše duše kao što rodna i berićetna kiša 

oživljava suhu i obamrlu zemlji, i mjesec 

džihada u kojem su muslimani izvojevali 

svoje najveće i najznačajnije pobjede. Post 

i džihad su u Kur’anu i kao tematske cjeline 

povezani, jer niz ajeta o postu u suri El- 

Bekare, koji završavaju sa 187. ajetom, od 

niza ajeta o džihadu koji počinju sa 190. 

ajetom: I borite se na Allahovom putu protiv 

onih koji se bore protiv vas, ali vi ne otpočinite 

borbu! Allah, doista, ne voli one koji 

zapodijevaju kavgu, dijele samo dva ajeta. 

Dakle, prvi niz ajeta podstiče na post, a 

drugi na džihad kao ibadet. Veza među 

njima je jasna. Priprema za džihad i žrtvovanje 

života i imetka na Allahovom putu, 

započinje pripremom duše i tijela, pripremom 

pojedinca kao ličnosti, ali i cijelog 

ummeta, za velike i odlučujuće pobjede i 

to kroz zajednički ibadet koji se zove post 

za koji je Allah postačima pripremio posebnu 

nagradu. 

Pobjeda koja je udarila temelje zgradi 

islamskog ummeta 

Vjerovatno će se mnogi muslimani 

zapitati, zašto se baš prva i najveća bitka 

u povijesti islama odigrala u ramazanu? 

Zašto ta veličanstvena pobjeda muslimana 

baš u ramazanu, a ne u nekom drugom 

mjesecu? Odgovor je vrlo jednostavan. 

Zbog toga što Bitka na Bedru simbolizira 

kompletan program i put izgradnje 

islamskog ummeta i nudi dugoročni plan 

i strategiju s kojom ummet, ako je istinski 

primijeni, preuzima palicu vođstva nad 

cjelokupnim čovječanstvom. A to zapravo 

znači da je Allah, dž.š., podario 

muslimanima jedan mjesec u 

kojem je ummet u stanju promijeniti 

sebe u potpunosti, na 

ličnom i kolektivnom planu, 

i na tom putu, nošen snagom 

imana, preći i prebroditi etape 

slabosti, zaostalosti, zabludjelosti, 

poniženja, razjedinjenosti 

i sl. i popeti se na pobjedničko 

postolje, na tron progresa, 

duhovnosti, morala, ponosa i 

uspjeha. Upravo na to aludira 

123. ajet u suri Ali Imran u kojem 

stoji: Allah vas je pomogao 

i na Bedru, kada ste bili malobrojni 

– zato se bojet Allaha, da 

biste bili zahvalni. U prevodu 

na bosanski jezik, riječ ez-zille, 

prevedena je kao malobrojnost, 

a zapravo znači poniženje 

i svaki drugi vid slabosti 

u koje između ostalog spada i 

malobrojnost. Kao da se ajetom 

želi poručiti: “Vi ste bili 

potlačeni, poniženi i nemoćni 

sve dok vas Allah nije počastio 

islamom i ramazanom i njegovim 

blagodatima i velikom 

ramazanskom pobjedom koja 

je označila novu budućnost 

islamu i muslimanima, a koja 

će biti u znaku uspjeha i pobjede.” Tako je 

i bilo. Nakon Bitke na Bedru, situacija se 

u potpunosti promijenila u korist islama i 

muslimana. Oni su osnovali državu koja 

je u jednom času postala poznata i respektabilna. 

Ne samo njihovo okruženje, već 

je cijeli tadašnji svijet čuo za tu malu, ali 

jaku državu, za malobrojnu, ali duhom 

i vjerom u Allaha, snažnu i jedinstvenu 

muslimansku zajednicu. Jednostavno, 

pobjeda na Bedru je iznjedrila promjene 

u svim sferama društvenog života. Zbog 

toga Bedr nije kao druge bitke i pobjede 

muslimana, bez obzira na njihovu veličinu 

i značaj, i zbog toga Allah tu bitku naziva 

jevmul-furkan – dan rastavljanja Istine 

od neistine, dan kada je svjetlo pobijedilo 

tamu i najavilo novu zoru za cjelokupno 

čovječanstvo koje se gušilo u tami neznaboštva 

i nemorala. I Allah tu bitku i pobjedu 

vezuje za mjesec ramazan kako bismo 

stalno imali na umu njegovu veličinu 

Velika pobjeda 

na Bedru nije se 

desila slučajno, 

ona je ustvari 

ramazanska 

pobjeda i 

neodvojiva je 

od tog mubarek 

mjeseca u 

kojem se 

učvršćuje i 

obnavlja iman 

i u kojem 

vjerničke duše 

doživljavaju 

preporod. 

i značaj. Bitka na Bedru ima poseban status 

i ona je privilegovana u odnosu na sve 

druge bitke, jer su na Bedru udareni temelji 

veleljepne građevine koja 

se zove islamski ummet. Prvi 

od tih temelja jeste spoznaja i 

svijest da je pobjeda od Allaha 

i da ne zavisi od broja vojnika 

i količine naoružanja, i shodno 

tome, da će ummet, kad god se 

udalji od Allaha, tj. od Njegove 

upute i vjere islama, doživjeti 

poraz i poniženje bez obzira 

na materijalnu i fizičku snagu. 

U tom smislu su i Allahove riječi: 

Allah je to zato učinio da 

bi vas obradovao i da bi se time 

srca vaša umirila; a pobjeda je 

samo od Allaha – Allah je zaista 

Silan i Mudar. (El-Enfal, 10.) 

Ako nije tako, kako je onda 

moguće da 313 ljudi koji su sa 

sobom imali samo dva konja 

i 70 deva, pobijedi 1.000 do 

zuba naoružanih boraca koji 

su imali stotinu konja i 700 

deva, a koje su dobro poznavali 

i koje prije toga na takav način 

nisu mogli pobijediti i kad 

su bili ravnopravni u pogledu 

ljudstva i tehnike. Ne postoji 

drugi odgovor osim da je Allah 

pomogao tu skupinu i omogućio 

im da ostvare veličanstvenu 

pobjedu, ali ne tenkovima, 

topovima i ostalim ubojitim oružjem, već 

uz pomoć neuobičajenog i “nekonvenciolanog” 

naoružanja kao što su: kiša, san, 

strah koji je Allah ulio u srca nevjernika 

i vojska meleka predvođena melekom 

Džibrilom, koji su nemilice ubijali kolovođe 

nevjerstva. Spomenuto islamsko pravilo 

potvrđuje i današnje stanje islamskog 

ummeta. I pored toga što su muslimani 

najbrojniji, najbogatiji, pa ako hoćete i 

najpismeniji dio čovječanstva, mi smo 

isto tako i najponiženiji, najslabiji i najviše 

ugnjetavan dio čovječanstva. Kakva 

je korist od brojnosti i silnog materijalnog 

bogatstva kad fali kvalitet vjere i ubjeđenja 

i kad smo se udaljili od Allaha koji Jedini 

daje pobjedu i poraz. A onaj ko je daleko 

od Allaha, blizu je samo poraza i poniženja. 

Kakva je korist od očiju duhovnom 

slijepcu koji ima koprenu na srcu, pa nije u 

stanju razlikovati Istinu od neistine, dobro 

od zla, prijatelja od neprijatelja. Kakva je 


6

korist nama Bošnjacima što smo većina u 

BiH, kad je naša vjerska i nacionalna svijest 

daleko ispod vjerske i nacionalne svijesti 

druga dva naroda kojih zajedno nema 

koliko Bošnjaka. I kada zbog tolike zapuštenosti 

na vjerskom, moralnom, kulturnom 

i nacionalnom planu nemamo jasne 

ciljeve ni jasnu strategiju, pa nas onda drugi 

svojataju, “osvješćuju” i “usmjeravaju”, 

poigravajući se s našom državom, životima 

i čašću, i zbijajući s nama neslane šale. 

Dakle, na Bedru je posijano sjeme nade u 

dušama muslimana do Sudnjega dana, a 

ono glasi: dok god je Allah s tobom, znaj 

da su pobjeda i uspjeh tvoji saveznici, u 

suprotnom, sam sebe krivi i plači nad svojom 

sudbinom. 

Allah voli one koji se na Njegovom putu 

bore u saffu kao da su bedem čvrsti 

Drugi temelj ili stub koji je udaren u 

Bici na Bedru i koji je upravo tada pokazao 

svoju pravu snagu i obezbijedio 

pobjedu muslimanima, jeste jedinstvo 

muslimanskog saffa. Ukoliko se taj uslov 

ne ispuni, muslimani mogu čekati godinama 

i dovijati se kako god hoće, ali 

slast pobjede, napretka i uspjeha u životu, 

neće kušati. Na to nas podsjeća i sljedeći 

kur’anski ajet: I pokoravajte se Allahu i 

Poslaniku Njegovu, i ne prepirite se da biste 

klonuli i bez borbenog duha ostali; i budite 

izdržljivi, jer Allah je, zaista, na strani 

izdržljivih. (El-Enfal, 46.) Ovo pravilo je 

postavljeno na Bedru, ali je i danas jednako 

aktuelno kao i prije četrnaest stoljeća. 

Nažalost, muslimani kao ummet su i to, 

kao i mnoga druga pravila, zapostavili, pa 

nas umjesto islamskog jedinstva i bratstva 

kakvo je krasilo prve muslimane u Bici 

na Bedru, “krasi” nejedinstvo koje nas je 

usitnilo i podijelilo na državice, emirate, 

kraljevine, raznorazne partije, stranke i 

džemate, i posijalo mržnju, neslogu, zavidnost 

i svekoliku smutnju i razdor. To je 

danas postao akutni problem muslimana 

na koji uveliko računaju naši neprijatelji. 

Zato nije čudo što je Olbrajtova davno 

izjavila da Zapad ne bi trebao da brine 

zbog toga što muslimani pokušavaju da 

dođu do vlasti i do što veće samostalnosti, 

jer današnji muslimani su takvi da će se 

oni odmah nakon toga posvađati i potuči 

i u trenu izgubiti ono do čega su s mukom 

došli. Taj problem postaje još veći i stanje 

alarmantnije kad se zna da je islam posebnu 

pažnju posvetio upravo islamskom 

jedinstvu, i bratsku vezu na temelju imana 

pretpostavio krvnoj i bilo kojoj drugoj 

vezi. Na važnost islamskog bratstva, zajednice 

i davanja prednosti društvenim 

nad pojedinačnim interesima, svjedoči i to 

što su ibadeti poput posta, namaza i hadža 

naređeni da se obavljaju skupno, a ne pojedinačno, 

da se i na taj način potvrdi ljubav, 

sloga i jedinstvo islamskog ummeta. 

Zbog toga moramo iskoristiti mubarek 

ramazan kako bi u naš život i naše međuljudske 

odnose vratili duh islamskog jedinstva 

koje su ashabi pokazali na Bedru. 

Jer, ukoliko ne iskoristimo blagodat 

ramazana i jedinstvenu 

priliku da napravimo pozitivan 

zaokret u našem životu, i 

ukoliko sebe i svoje potomstvo 

ne budemo odgajali u duhu 

islamskih načela onda nećemo 

znati ko nam je prijatelj a 

ko neprijatelj, i naš biološki, a 

kamo li duhovni, opstanak bit 

će doveden u pitanje, tako da 

će naš slučaj najviše ličiti slučaju 

pileta u kavezu ogromne 

zmije. Naime, jedan islamski 

učenjak je posjetio zoološki vrt 

u kojem je vidio čudan prizor. 

Vidio je pile kako se igra i skakuće 

oko ogromne zmije koja 

je drijemala u svom kavezu. Upitao je stražara 

što će pile u zmijskom kavezu, a on 

mu je odgovorio da su mlada pilad zmijska 

hrana i da će ga ona pojesti čim ogladni. 

Nakon toga, učenjak je sam sebi rekao: 

“Očigledno je da to pile nije imalo nikoga 

da ga podsjeti i poduči ko mu je prijatelj 

a ko neprijatelj. Da je odrastalo uz svoju 

majku vjerovatno bi ona na njega prenijela 

neka važna životna iskustva. Uostalom 

takav je slučaj i sa narodom koji kroz život 

hodi vjerski i nacionalno neosvješćen i razjedinjen 

i koji u susret svom neprijatelju 

ide bez naučenih lekcija iz historije i bez 

pravog odgoja. Njega čeka ista sudbina.” 

Dakle, velika pobjeda na Bedru nije 

se desila slučajno, ona je ustvari ramazanska 

pobjeda i neodvojiva je od tog 

mubarek mjeseca u kojem se učvršćuje i 

obnavlja iman i u kojem vjerničke duše 

doživljavaju preporod. To je mjesec ponosa, 

izbavka iz poniženja i mjesec istinske 

pobjede. Povijest najbolje potvrđuje i 

otkriva koliko je prirodna veza između 

posta i džihada. Tako su muslimani osim 

Bedra, osme hidžretske godine, 21. ramazana, 

pobjedonosno ušli u Mekku, u 

ramazanu je Muhammed, sallallahu alejhi 

ve sellem, srušio veliki kip mušričkog 

I pored toga što 

su muslimani 

najbrojniji, 

najbogatiji, pa 

ako hoćete i 

najpismeniji dio 

čovječanstva, 

mi smo isto tako 

i najponiženiji, 

najslabiji 

i najviše 

ugnjetavan dio 

čovječanstva. 

idola Hubela koji se nalazio u Kabi, u 

ramazanu je naredio Halidu ibn Velidu 

da ode srušiti kip Uzza, Amru ibn Asu 

da sruši kip idola Suva’a i Zejd ibn Sabitu 

da sruši kip Menat. Njihovim rušenjem 

je srušeno neznabožačko nakaradno 

vjerovanje, a svjetlo islama, vjere čistog 

monoteizma i tevhida, zasjalo je punim 

sjajem. U ramazanu, 13. godine po 

Hidžri, muslimani su porazili Perzijance 

kod Bevviba, u bici u kojoj je bilo 8.000 

muslimana naspram 100.000 Perzijanca. 

U ramazanu su muslimani u 

vrijeme hilafeta Muavije, r.a., 

53. godine po Hidžri, osvojili 

otok Rodos, a 92. hidžretske 

godine, Tarik ibn Zijad je sa 

12.000 mudžahida vao prvu pobjedu u Španiji. 

izvoje- 

Zatim, 658. godine po Hidžri, 

25. ramazana, Sejfudin Kutuz 

je u Bici kod Ajni Džaluta 

porazio Tatare poslije čega 

se nikada više nisu oporavili, 

itd. Da, to su bile velike ramazanske 

pobjede i ne postoji 

ni jedna prepreka, ma koliko 

ona izgledala velika i teška, a 

da je muslimani neće savladati 

i ostvariti uspjeh ukoliko se 

budu držali islamskih principa i temelja 

koji su na Bedru uspostavljeni. Međutim, 

kada su se muslimani promijenili i kada 

je u našim životima, umjesto iskrene vjere, 

oslonca na Allaha i jedinstva, počela 

da dominira riječ sa najmanje slova, a sa 

najviše otrova, “ja”, ja sam to uradio, ja 

sam bolji od tebe, ja sam zaslužio više od 

drugih, moja partija je bolja od tvoje, moj 

džemat je jedini na istini i sl., tada smo 

izgubili sebe. I umjesto da budemo istinske 

ličnosti okupljene oko Božanskog 

programa i upute, ličnosti koje imaju 

svoje ime i koje nisu repa bez korjena, 

pretvorili smo se u zamjenicu “ja” u kojoj 

je sadržan sav naš egoizam i sujeta, i 

naša svekolika udaljenost od principa ponosa 

i uspjeha: “rekao je Allah i Njegov 

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem,” i 

“slušamo i pokoravamo se”. A tada su 

počeli porazi i poniženja, u ramazanu i 

mimo ramazana, jer onaj ko u ramazanu 

ne pobijedi svoju sujetu i kome je njegov 

nefs i njegova strast najveća prepreka do 

uspjeha, on očigledno nije shvatio smisao 

posta i veličinu ramazanske blagodati, i 

nije kušao slast ramazanskog ibadeta, pa 

onda ne može kušati ni slast pobjede i 

uspjeha. 


7

Hutbe iz tri sveta mesdžida 

Mekka: Dr. Salih b. Abdullah b. Humejd 

Medina: Dr. Abdulmuhsin 

Strah od Allaha Iskoristimo r 

Preveo i sažeo: 

Amir Durmić 

L judska srca neće istin- 

Lski biti osviještena, niti 

će biti u potpunosti budna 

osim onda kada se u njima 

nađe strah i strepnja od 

Uzvišenog Allaha. Strah od 

Allaha ljude vodi ka onom 

što je za njih dobro i korisno, 

i udaljava ih od onoga što je 

za njih loše i pogubno. On 

ih vodi ka ispravnom znanju 

i dobrim djelima, a uz sve to, 

strah od Allaha čovjekove 

organe i ekstremitete sputava 

i suzdržava od činjenja 

grijeha i raznih prijestupa. 

Strahopoštovanje koje vjernik 

osjeća pred Allahom 

čini ga Njegovim pokornim 

robom koji izvršava Njegove 

naredbe i kontroliše svoje 

strasti. Obraćajući se vjernicima, 

Gospodar svjetova je 

rekao: I Mene se bojte! 

(En- 

Nahl, 51.). Strah od Allaha 

kod čovjeka budi želju da 

se natječe u činjenju dobra, 

povećava njegove ambicije 

za ahiretom i on u njemu uništava i 

najmanji oblik oholosti i zadivljenosti 

samim sobom. Sve u svemu, bojazan 

koju rob osjeća pred svojim Gospodarom 

mu pomaže u svakom pogledu. 

O tome je Uzvišeni rekao: Allah 

objavljuje najljepši govor, Knjigu sličnu 

po smislu, čije se pouke ponavljaju, zbog 

koji podilazi jeza one koji se Gospodara 

svoga boje, a kada se spomene ime 

Allahovo, kože njihove i srca njihova se 

smiruju. Ona je Allahov pravi put na 

koji On ukazuje onome kome On hoće... 

(Ez-Zumer, 23.). Poštovana braćo, 

strah od Allaha je poželjan sve onda 

dok nas on čini boljim vjernicima i sve 

dok nas navodi da činimo ono čime 

nas je Uzvišeni Allah zadužio i da se 

klonimo onoga što nam je zabranio. 

Međutim, vjernik sebi nikada ne smije 

dozvoliti da ga strah od Allaha odvede 

u očaj pa da izgubi nadu u Allahovu 

Kada se istinski 

strah od Allaha 

ustali u srcu 

vjernika, on će 

svojom snagom 

poništiti sve ono 

što je loše i što 

je u suprotnosti 

s njegovom 

vjerom. 

Preveo i sažeo: Semir Imamović 

A llah Uzvišeni je posebno vrednovao 

Aneke noći i dane u toku godine, a 

Aramazan je učinio predvodnikom mjeseci, 

u njemu objavio Kur’an, otvorio džennetske 

kapije i zatvorio džehennemske i 

povezao šejtane u okove. Onaj ko bude 

postio njegove dane i noći provodio u namazu, 

bit će mu oprošteni prošli grijesi. U 

njemu je noć koja je bolja od hiljadu mjeseci. 

Allah, dželle šanuhu, je učinio ramazan 

sezonom za brisanje i oprost grijeha, 

mjesecom dobra i milosti, koji se dočekuje 

sa radošću i ushićenjem: Reci; “Neka se 

zato Allahovoj blagodati i milosti raduju, 

to je bolje od onoga što gomilaju.” (Prijevod 

značenja, Junus, 58.). Cilj ramazanskog 

posta je postizanje bogobojaznosti: O 

vjernici! Propisuje vam se post, kao što je 

propisan onima prije vas, da biste se grije 

eha 

klonili (da bi ste bogobojazni bili). (El-Bekare, 

183.). Iskrenost je temeljni uvjet za 

ispravnost i prihvatanje djela. Ako u njemu 

bude trunka rijāa (pretvaranja i dodvoravanja 

ljudima), ili dozivanja nekoga 

drugoga mimo Allaha i traženja pomoći 

od njega, bit će poništeno i odbačeno, jer 

Allah, dželle šanuhu, ne prima djelo koje 

je učinjeno radi nekoga drugog osim (pored) 

Njega, što se nedvosmisleno akcentira 

u poznatom hadisi-kudsijju: “Ja sam 

najneovisniji o tome da Mi se neko kao 

drug pripiše, onaj ko to uradi, ostavit ću 

ga zajedno sa onim koga Mi je kao druga 

pripisao.’’ (Muslim). Dobro djelo popraćeno 

bogobojaznošću se uvećava i traje, 

a dobro djelo, koje je utemeljeno na neispravnom 

nijjetu, slabi i iščezava. Uzvišeni, 

u prijevodu značenja, kaže: I Mi ćemo 

pristupiti djelima njihovim koja su učinili u 

prah i pepeo ih pretvoriti. (El-Furkan, 23.). 

Namaz je stub islama i njegov drugi temelj 

na kojem on počiva, ko ga u potpunosti 

ostavi, neće mu biti primljena ostala 

djela, post, hadž, dobročinstvo. Rekao je 

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Između 

čovjeka, širka (idolopoklonstva, 

politeizma) i kufra (nevjerstva) je ostavmilost 

i prestane izvršavati 

Allahove naredbe, smatrajući 

da nema nikakve šanse 

za uspjeh i lijepu konačnicu. 

Najbolji pokazatelji ispravnog 

i poželjnog straha od 

Allaha a 

su ustrajnost u či- 

njenju dobrih djela i stalna 

svijest o toma da nas Allah 

prati i da vrlo dobro zna 

naše stanje. Strah od Allaha 

vjernika stalno održava budnim i 

ozbiljnim i nikada mu ne pruža garanciju 

da se spasio i da je u potpunosti 

uspio. O onima koji Ga se istinski 

boje, Uzvišeni je rekao: ...ljudi koje kupovina 

i prodaja ne ometaju da Allaha 

spominju i koji molitvu obavljaju i milostinju 

udjeljuju, i koji strepe od Dana 

u kom će srca i pogledi biti uznemireni. 

(En-Nur). Znajte draga braćo da onome 

ko se Allaha bude bojao, takvome 

niko neće moći nikakvu štetu nanijeti, 

a onaj ko bude od nekog drugog mimo 

Njega strepio, takvome niko neće 

moći pomoći. Kada se istinski strah 

od Allaha ustali u srcu vjernika, on će 

svojom snagom poništiti sve ono što je 

loše i što je u suprotnosti s njegovom 

vjerom. Na kraju, budite svjesni da je 

jedna suza koju vjernik pusti iz straha 

pred Svevišnjim Allahom dovoljna do 

utrne i najžešću vrelinu grijeha. 

priliku 


8

ibn Muhammed el-Kasim 

Kuds: Muhammed Ebu Sinine 

amazansku Istinski čuvari 

Allahovih svetinja 

Dobro djelo 

popraćeno bogobojaznošću 

ljanje namaza.’’ (Muslim). 

Onaj ko popravi 

se uvećava i 

traje, a dobro svoj nijjet, bude obavljao 

djelo, koje je namaze, onako kako 

utemeljeno na mu je naređeno, i isposti 

neispravnom mjesec ramazan onako 

nijjetu, slabi i kako to dolikuje i priliči, 

iščezava. doista je uspio. Zekat se 

u mnogim kur’anskim 

ajetima spominje zajedno 

sa namazom, on je njegov 

nerazdvojni drug, i jedan od temelja islama, 

koji dušu čisti od škrtosti i pohlepe, 

unapređuje i čuva imetak, i čovjeka svrstava 

u red plemenitih i odabranih Allahovih 

robova: Uzmi od dobara njihovih 

zekat, da ih njime očistiš i blagoslovljenim 

ih učiniš, i pomoli se za njih, molitva tvoja 

će ih sigurno smiriti. – A Allah sve čuje i sve 

zna. (Et-T 

Tevbe, 103.). Zekat čovjeka čuva 

od Allahove kazne kojom On kažnjava 

grješnike, i udaljava od njega velike nedaće 

i nesreće, kao što Uzvišeni, u prijevodu 

značenja, kaže: ...onome koji udjeljuje i ne 

griješi, i ono najljepše smatra istinitim – 

njemu ćemo Džennet pripremiti; a onome 

koji tvrdiči i osjeća se neovisnim i ono najljepše 

smatra lažnim – njemu ćemo Džehennem 

pripremiti. (El-Lejl, 5. – 10.). Izvršavanje 

zekata je znak čovjekovog uspjeha, 

i dokaz njegovog ubjeđenja. On je pravo 

siromašnih u imetku bogatih, koji su ovu 

obavezu dužni izvršiti, bez i najmanjeg 

prigovora ili omalovažavanja potrebnih, 

njome upotpunjavaju svoju vjeru i čuvaju 

svoj imetak. 

Preveo i sažeo: 

Esad Mahovac 

Hvala Allahu koji nas 

je počastio sa nekoliko 

Svojih svetosti: svetosti 

mjesta, svetosti vremena i 

svetosti djela. Ako priznamo 

Allahu da smo mi čuvari 

– murabiti Njegovog svetog 

hrama u ovom časnom 

mjesecu, pa mi smo dakle 

objedinili sve spomenute 

svetosti, a to je za vjernika 

velika počast. Allah od nas 

očekuje da svojim djelima 

potvrdimo da smo mi 

istinski čuvari Njegovog 

hrama, pa da li smo spremni 

na to?! Ovo je mjesec 

u kome je objavljen Kur’an 

i mjesec u kome je Allah 

spuštao Svoju pomoć, ali 

samo Svojim iskrenim i 

odanim robovima. Međutim, 

stanje većine nas, izuzev 

onih kojima se Allah 

smilovao, govori o nečemu 

sasvim drugom. Naše stanje 

danas raduje jedino neprijatelja. 

Mi smo ummet čija vrijednost je 

utemeljena na vjeri. Vođa pravovjernih, 

Omer b. el-Hattab, radijallahu 

anhu, kada je zakoračio na ovo tlo u 

jednoj ruci je nosio svoje papuče, a u 

drugoj držao povodac svoje jahalice, 

pa je Ebu Ubejde pomislio da je to skrnavljenje 

njegovog ugleda i prigovorio 

mu zbog toga. Tom prilikom Omer je 

poželio da je to rekao neko drugi pa 

da ga, na njemu svojstven način, učini 

poukom za druge. Međutim, zadovoljio 

se riječima koje i sada odzvanjaju 

našom časnom historijom: “Mi smo 

narod kojeg je Allah uzdigao islamom, 

Zar nas 

svakodnevne 

scene terora, 

nepravde i 

ubijanja neće 

opametiti i 

navesti da se 

vratimo svojoj 

vjeri?! Zašto 

bježimo od 

toga?! 

i kad god budemo tražili 

ponos u nečemu drugom, 

Allah će nas poniziti.” 

A mi danas ovdje umjesto 

da tražimo ponos u svom 

jedinstvu i svojoj vjeri, mi se 

razilazimo ne znajući koliku 

uslugu na taj način činimo 

neprijatelju. Zar nas svakodnevne 

scene terora, nepravde 

i ubijanja neće opametiti i 

navesti da se vratimo svojoj 

vjeri?! Zašto bježimo od toga?! A da li 

bi mi na taj način učinili išta drugo do 

vraćanja i obraćanja Silnom i Jakom 

koji bi nas pomogao i Milostivom koji 

bi nam oprostio? Znajte da za nas ima 

nade. Islamski ummet je prolazio i 

kroz veću krizu i slabost od ove u kojoj 

smo mi sada. Ali iz te slabosti nikao 

je Salahuddin el-Ejjubi, iznikla je bitka 

Ajnu Džalut. Dovoljno je da znamo da 

nas Allah želi pomoći ukoliko budemo 

Njemu odani i pokorni. Allahovi robovi, 

vratite se Allahu i znajte da: Allah 

čini šta hoće, ali većina ljudi ne zna. 

(Jusuf, 21.). 


9

Polumjesec 

Ivan Šarčević 

Franjevac sa dva lica 

Ivan Šarčević, profesor na Franjevačkoj 

teologiji u Sarajevu i glavni 

urednik Svjetla riječi redovno piše 

kolumne za sarajevski list Oslobođenje. 

U tim svojim kolumnama pop 

Ivan Šarčević često piše o nesretnim 

zloupotrebama vjere u političke svrhe. 

Iz čitanja njegovih kolumni u 

Oslobođenju može se steći pogrešan 

dojam da je Ivan Šarčević čovjek pun 

tolerancije i pravi komšija. Za razliku 

od licemjernog pametovanja u Oslobođenju 

gdje nas Šarčević podučava 

kako trebamo poštivati drugo i drugačije 

kao i svoje, i kako moramo biti 

tolerantni jedni prema drugima ako 

želimo sreću ovoj našoj napaćenoj 

Bosni i Hercegovini, pop Šarčević se 

među katolicima na misama ponaša 

sasvim drukčije. Ivan Šarčević je tri 

dana prije sramnog rušenja mesdžida 

u livanjskom selu Sturbi bio glavni 

propovjednik na velikom okupljanju 

katolika u susjednom selu Vidoši, u 

selu odakle je došla inicijativa za rušenje 

sturbskog mesdžida. U toj misi 

Ivan Šarčević je spomenuo muslimane 

ali u jednom drugom kontekstu, 

možemo slobodno reći neprimjerenom 

kontekstu ( Govoreći o značaju 

Djevice Marije za kršćanstvo, pop 

Šarčević je naveo da i mi muslimani 

poštujemo Mariju Majku Božiju.). 

Iako ima veliki autoritet među 

katolicima Ivan Šarčević je prešutio 

katoličku sramotu oko rušenja mesdžida 

u Sturbi, nije se htio nijednom 

riječju zauzeti za poštivanje drugog 

i drugačijeg, za poštivanje komšija 

muslimana. Zato ne sumnjamo da 

će u prvoj narednoj kolumni u Oslobođenju 

opet pisati stare licemjerne 

teze i na taj način pokušati predstaviti 

svećenički poziv u svjetlu dobra 

i pomirenja. 

SDA i S BiH 

Kako su krenuli uskoro neće htjeti ni u džamiji biti 

zajedno! 

Prilikom ovogodišnjeg obilježavanja 

godišnjice 505. viteške brigade u 

Bužimu predstavnici SDA i Stranke 

za BiH su u prisustvu desetak hiljada 

Bošnjaka demonstrirali koliko mrze 

jedni druge. Naime, delegacije spomenutih 

partija nikako nisu pristale da 

zajedno posjete muzej i šehidsko turbe 

i da prouče zajedničku fatihu već su to 

uradili odvojeno. Okupljeni narod je 

ostao u čuđenju jer ranijih godina nisu 

imali priliku vidjeti ovoliku količinu 

Oslobođenje 

“Ne tuguj”, konačno pravi feljton o islamu 

Od prije nekoliko dana sarajevski 

list Oslobođenje 

je u rubrici feljton 

počelo sa objavljivanjem serije tekstova 

Sigurnosno – obavještajne strukture BiH 

Islamski praktičari pod lupom 

Prema 

informacijama 

našeg magazina, nakon 

terorističkog napada 

u Bugojnu odnosi unutar 

sigurnosno – obavještajnih 

struktura Bosne i Hercegovine 

postali su veoma zanimljivi, 

odnosno pojedinci 

iz tih službi vode skrivene kampanje 

protiv pojedinih sigurnosnih službenika, 

tačnije protiv službenika Bošnjaka 

muslimana koji su praktični vjernici. 

Srpski i hrvatski kadrovi te ateistički 

nastrojeni bošnjački kadrovi sumnjiče 

svoje kolege muslimane da su slaba 

karika ovih službi jer su, kako to oni 

mržnje i razjedinjenosti. Kako je krenulo, 

još malo pa neće zajedno htjeti 

ni u džamiju! 

čiji je autor ugledni šejha Aid ibn Al 

Qarni. Tekstovi koje objavljuje Oslo- 

bođenje 

su dio Al Qarnijeve knjige 

“Ne tuguj”. Knjiga “Ne tuguj” je već 

deceniju bestseler u svim arapskim zemljama. 

Prodana je u više milionskom 

tiražu. Prevedena je na preko 30 jezika. 

Među prve prijevode sa arapskog jezika 

spada i bosanski prijevod “Ne tuguj”, 

kojeg je sačinio Mirza Sarajkić, a u izdanju 

renomirane kuće za islamistiku 

Bookline iz Sarajeva. Ujedno, ovo je 

prvi put da je Oslobođenje 

pristalo da 

objavi seriju tekstova u kojem se na pozitivan 

način govori o islamu. Do sada 

Oslobođenje 

je uglavnom objavljivalo 

tekstove u kojima se na najgori način 

piše o islamu, kao što su pisanja Željka 

Ivankovića. 

kažu, zbog prakticiranja islama bliski 

vehabijskim krugovima u BiH. Zbog 

ovakve atmosfere u sigurnosno – obavještajnim 

službama BiH nameću se 

novi standardi rada u službi. Oni službenici 

koji ne kriju svoju privrženost 

islamu već postaju predmet pritisaka i 

uskraćivanja privilegija. 


10

Biskup Franjo Komarica 

Problem u Sturbama je trebalo riješiti ljudski a ne 

nasilno 

Biskup Franjo Komarica 

je jedini katolički svećenik 

koji je pozvao livanjske 

Hrvate da nesporazume oko 

izgradnje mesdžida riješe sa 

svojim komšijama na ljudski 

način i bez sprovođenja bilo 

kakve sile. Prema svjedočenju 

Dževad ef. Hadžića, 

glavnog imama Medžlisa 

Islamske zajednice u Livnu, 

biskup Komarica je tim 

povodom pisao načelniku 

Livna. “Jedini koji je nešto 

poduzeo je biskup Komarica 

kojem sam pisao i tražio 

da interveniše kod lokalnih 

vlasti. On je i napisao pismo 

načelniku općine Livno Luki Čelanu 

i predsjedniku vlade 10. kantona Nediljku 

Rimcu u kojem ih je zamolio da 

problem riješe “ljudski a ne nasilno”. 

Iako su se načelnik Čelan i predsjednik 

Reis dr. Mustafa ef. Cerić 

Kantona 10 Rimac oglušili na pismo 

biskupa Komarice koristimo ovu priliku 

da se iskreno zahvalimo biskupu 

Komarici za njegovu ljudsku i dobru 

komšijsku namjeru. 

Napaduju ga jer se bori za svoj narod i svoju vjeru 

Apel za pomoć 

Dalipovski Vasvija 

Selam. Nedavno mi se obratila 

džematlijka sa sljedećom molbom: 

“Molim Vas da mi pomognete. 

Ja sam djevojka u invalidskim kolicima. 

Rođena 15. 1. 1978. god. u 

Zenici. Živim sa majkom. Majka 

ima malu penziju. Vezana sam za 

kolica. Kolica su moje noge. Bez 

njih ne mogu obavljati dnevne poslove 

kao što su: kupovina hrane, 

odlazak u džamiju, doktoru ... 

Imam kolica na guranje. Ja nemam 

snage za njih jer su mi teška 

za kretanje. Trebao bi neko da mi 

konstantno pomaže. Moji prijatelji 

nemaju uvijek vremena. Svako 

ide svojim poslom. Imaju kolica na 

motor od 8.000 KM. Dobavljač 

može sniziti na 6.000 KM. Ja nemam 

mogućnosti da ih kupim. 

Molim Vas da mi pomognete. 

Moja adresa. Dalipovski Vasvija, 

Jalijski put 139. tel. 061 399 981.’’ 

Mnogi pametnjakovići u našoj 

zemlji skloni su često upućivati 

kritike reisu dr. Mustafi ef. Ceriću 

zbog njegovog navodnog miješanja u 

politiku. Početkom ramazana Bošnjaci 

su širom BiH izloženi raznim pritiscima 

između kojih se izdvajaju rušenje 

mesdžida u Sturbi i napad policije Republike 

Srpske na bošnjačke povratnike 

u Bosanskom Novom i Bosanskoj 

Dubici. Iako su Bošnjaci izloženi strašnoj 

nepravdi bošnjački političari su 

izabrali šutnju. Da se nije umiješao reis 

dr. Mustafa ef. Cerić, odnosno da on 

nije posjetio ugrožene Bošnjake i ulio 

im malo nade i hrabrosti niko ništa 

ne bi poduzeo. Reis Cerić ne pristaje 

na šutnju, on se ne žali i ne štedi kada 

je u pitanju hizmet bošnjačkom narodu. 

Zahvaljujući njegovoj odlučnosti i 

upornosti svako važno pitanje po interes 

bošnjačkog naroda kao i svako 

ugrožavanje interesa bošnjačkog naroda 

dobije potrebnu pažnju javnosti 

zbog čega su spriječene brojne mutne 

radnje protiv BiH i Bošnjaka. Eto zašto 

reisovi kritičari ne vole ni njega ni 

njegovo miješanje u politiku! 


11 

Džematlije Sejmena su pomogle 

jednom hedijom ali je to nedovoljno. 

Ako postoji mogućnost da 

objavite Vasvijinu molbu u idućem 

broju Saffa. Mahsuz selam i unaprijed 

hvala. 

Hfz. Safet ef. Husejnović.

Amir Ahmić 

Izuzetan profesionalac i 

patriota 

Govoreći za portal RTM.ba, Damir 

Arnaut, savjetnik Harisa 

Silajdžića je iznio niz do sada nepoznatih 

detalja o osobama koje su dale 

veliki doprinos u procesu nedavne 

sudske pobjede Ejupa Ganića nad 

Srbijom u Londonu. “...najvažniji i 

najzahtjevniji dio moje uloge je bio 

vezan za pripremu i prezentaciju naše 

pravne argumentacije. Ovo nisam 

mogao govoriti dok je proces trajao, 

ali čovjek koji mi je osigurao najveću 

količinu dokumentacije - u najkraćem 

roku - je bio oficir za vezu našeg 

Kabineta sa Haškim tribunalom - 

Amir Ahmić. Iako nam je glavni tužilac 

ICTY-a Serge Brammertz odbio 

dati svaki dokument koji smo zvanično 

tražili, doslovno nije bilo dokumenta 

koji mi je u Londonu trebao, 

a koji Ahmić nije mogao pribaviti u 

roku od sat vremena. Ahmić je sve 

odradio brzo i profesionalno, rukovodeći 

se prvenstveno interesima države 

i ne obazirući se na birokratska 

podmetanja”, kaže Damir Arnaut. 

Amir Ahmić je jedan od rijetkih 

Bošnjaka koji daje sve od sebe na zaštiti 

interesa BiH i Bošnjaka. Ovaj 

izuzetni profesionalac i patriota malo 

govori o sebi i svom radu. Umjesto 

prazne priče Amir Ahmić svoj posao 

radi odgovorno i čestito. Damir 

Arnaut je naveo samo dio onog što 

Amir Ahmić skoro svakodnevno 

godinama radi i doprinosi u korist 

Bosne i Hercegovine. 

Kad je politika slijepa od želje za vlašću 

Avazov sramni napad na Amora Mašovića 

Proteklih dana iz Republike 

Srpske vodi se oštra 

kampanja protiv Amora 

Mašovića. Jasne su namjere 

predstavnika RS-a, oni 

na sve načine žele spriječiti 

Amora Mašovića da otkriva 

njihove zločinačke tragove. 

Kad god otkrije neku grobnicu 

iz RS-a prema Amoru 

Mašoviću krenu razne vrste 

optužbi. Na njihovu žalost 

takve stvari Amora Mašovića 

još više motiviraju i daju mu 

snage da nastavi sa razotkrivanjem 

zločina nad Bošnjacima. 

Nažalost, u kampanju 

protiv Amora Mašovića ovih 

dana uključio se i Dnevni 

avaz 

koji je kroz usta Jasmi- 

na Odobašića, bivšeg uposlenika 

Instituta za nestale 

osobe BiH iznio nekoliko 

sramnih optužbi od kojih je 

najgora da je Amor Mašović 

izdajnik interesa bošnjačkog 

naroda. Na istom mjestu se vidi zašto 

Avaz 

napada Amora Mašovića. Naime, 

SDA je za naredne izbore na svoju listu 

stavila i Amora Mašovića. To je bio dovoljan 

razlog Avazu da ga napadne. Pa 

ko to u Bosni i Hercegovini, odnosno 

koji to Bošnjak valja ako ne valja Amor 

Mašović. Amoru Mašoviću podmetati 

da je izdajnik bošnjačkog interesa je 

izvan razuma. 

Dževad Galijašević 

Dodikov plaćenik traži podjelu BiH na tri entiteta 

onačno je Dževad Galijašević 

Kotkrio K zašto ga plaća Milorad 

Dodik. Galijaševićeve omiljene novine 

banjalučki Fokus 

objavile su ovih 

dana tekst pod naslovom “Očigledan 

i neizbježan raspad BiH na tri etničke 

države” a u kojem iznose zalaganje 

Dževada Galijaševića 

da se BiH podijeli na tri 

entiteta. 

“Fond za humanitarno 

pravo BiH iz Zenice, 

čiji je predsjednik Dževad 

Galijašević smatra da je jedino 

pravedno i demokratsko 

rješenje u BiH ustavna 

federalizacija zemlje na tri 

većinski etnička multietnička 

entiteta, a ukoliko se ovo 

rješenje ne primijeni, sasvim 

je očigledan i neizbježan 

raspad BiH na tri etničke 

države”, piše Fokus. Iako je 

Dževad Galijašević psihijatrijski 

slučaj ovakvi stavovi se moraju 

uzeti zaozbiljno jer je očigledno da je 

Dodik svojim plaćenicima naložio da 

se krene u rušenje BiH. Galijašević je 

to ozbiljno shvatio i odmah se dao na 

posao. 


12

Foto kritika 

U kojoj državi se nalazi Zapadnohercegovački kanton? 

Apel za pomoć 

Mufid Kozlić 

Na ovoj fotografiji vidimo kako 

Vlada Zapadnohercegovačkog 

kantona zasjeda u svom kabinetu u 

Širokom Brijegu. Prema simbolima 

koji se mogu vidjeti na ovoj fotografiji 

nikako se ne može naslutiti da se 

radi o kantonu koji se nalazi u Bosni i 

Hercegovini. Zar je moguće da u jednoj 

sekularnoj državi kakva je Bosna 

i Hercegovina simbol nečije vjere, u 

ovom slučaj križ, bude najdominantniji 

simbol koji krasi instituciju te iste 

Foto polumjeseca 

države? U Bosni i Hercegovini je jednima 

sve dozvoljeno. Zamislimo šta 

bi bilo kada bi u kabinetu Vlade Sarajevskog 

kantona na zidu bila obješena 

levha sa ispisanim šehadetom “La ila 

he illah”. Naravno, to je čak nemoguće 

ni zamisliti jer bi ta vlada bila optužena 

za rušenje sekularnog sistema u 

BiH. U slučaju Vlade Zapadnohercegovačkog 

kantona je sasvim drukčije, 

njima je sve dozvoljeno jer su na zid 

objesili križ. 

Višegrad - jezero Perućac: Džematlije Fahdove džamije iz Sarajeva 

pomažu u iskopavanju posmrtnih ostataka Bošnjaka ubijenih na 

području Višegrada 

prošlom broju smo objavili apel 

U za Mufida Kozlića koji je kao 

dječak od 12 godina zadobio povredu 

desnog oka na koje je skoro ostao 

slijep. Po izbijanju agresije na BiH 

uključuje se u redove Armije R BiH 

a kasnije se priključuje jedinici Odred 

“El Mudžahidin”. Nažalost, u maju 

1995. godine gasi mu se potpuno vid 

na desno oko. U septembru 2007. godine 

gubi vid i na lijevo oko. Poslije 

tri teške operacije doktori su morali 

konstatirati da je Mufid ostao potpuno 

slijep. Ovaj mladi i nadasve hrabri 

čovjek ne gubi nadu i hvata se u koštac 

sa iskušenjima. Da bi olakšao svoj 

život Mufidu su potrebna pomagala. 

Najpotrebnije pomagalo za Mufida je 

kompjuter. Nažalost, on nema tolika 

primanja da bi sebi mogao priuštiti takvo 

potrebno pomagalo. S obzirom da 

su se odazvala samo dva dobra čovjeka 

koji su uplatili pomoć na Mufidov 

račun, te da još uvijek nedostaje dovoljno 

novca za kupovinu kompjutera 

pozivamo vas da se uključite u ovu 

plemenitu akciju opskrbe Mufida 

Kozlića sa potrebnom kompjuterskom 

opremom. Za sve one koji mogu i žele 

pomoći Mufidu mogu to učiniti tako 

što će uplatiti svoju donaciju na slijedeće 

brojeve žiro računa: 

Račun u KM kod IK-a banke 

1340100000000120 

Devizni račun IK-a banka – IBAN: 

BA391340100000000120 

SWIFT CODE: IKBZBA2X 

Adresa: 

Mufid Kozlić, Vukotići 39, 

72212 Nemila 

Broj mobitela: 

061 417 958 


13

Intervju 

Dževad ef. Hadžić, glavni 

Teško je bi 

komšije ruš 

Prva trećina svetog mjeseca 

ramazana u BiH obilježena 

je rušenjem mesdžida u 

džematu Sturba. Ovaj događaj 

ražalostio je sve muslimane u 

Bosni i Hercegovini. O tome 

kako se Bošnjaci u Livnu nose 

sa ovim tužnim događajem 

razgovaramo sa Dževad ef. 

Hadžićem, glavnim imamom 

Medžlisa IZ Livno 

Razgovarao: Ezher Beganović 

Prva trećina svetog mjeseca ramazana 

u BiH obilježena je rušenjem mesdžida 

u džematu Sturba. Ovaj događaj 

ražalostio je sve muslimane u Bosni i 

Hercegovini. Kako se Bošnjaci u Livnu 

nose sa ovim tužnim događajem? 

Hadžić: Ovaj događaj je sve muslimane 

u Livnu jako pogodio, posebno one u 

Sturbi. Sjećam se kad sam ih obavijestio 

da smo sakupili novac za njegovu izgradnju 

bili su presretni, jer će od sada i oni 

imati svoj mesdžid, imat će gdje zajednički 

klanjati, okupljati se, učiti djecu... 

Sreći nije bilo kraja. Posebno je svečano 

bilo kad smo započeli sa izgradnjom. A 

onda odjednom, kao grom iz vedra neba, 

odjeknu vijest da naše komšije sakupljaju 

potpise protiv izgradnje mesdžida. Prvo 

nevjerica, a onda kad se vijest potvrdila i 

kada smo dobili spisak zahtjeva potpisnika 

peticije, nismo mogli vjerovati da naši susjedi, 

od kojih smo očekivali podršku i pomoć, 

jer smo komšije, pa komšije trebaju 

tako postupati, nismo mogli vjerovati da 

to naši susjedi zahtijevaju. Da nam ne daju 

graditi mesdžid i da traže da srušimo ovo 

što smo do sada izgradili!? Doživjeli smo 

strašan šok. Niko to nije mogao pretpostaviti. 

Pa da smo mogli predvidjeti, zar bismo 

išli u gradnju? Naravno da ne bismo. 


14

imam Medžlisa IZ Livno 

lo gledati kako nam 

e mesdžid 

biti provokacija izgradnja objekta koji je 

neophodan za upražnjavanje vjerskih potreba... 

Ali bilo je uzalud. Insistirali su na 

rušenju. Kasnije će pravi razlog isplivati na 

površinu. U razgovorima sa vođama peticije 

otvoreno su nam rekli da oni ne žele u 

svojoj župi islamski objekat i da ga nikada 

nećemo izgraditi. Očigledna je bila mržnja 

na njihovim ustima dok su to govorili. A 

šta su tek osjećala prsa njihova možemo 

samo zamisliti. 

Kada su čuli da je reisu-l-ulema klanjao 

na temeljnoj ploči mesdžida koju 

nisu bili toga dana uklonuli, sljedeći dan 

su došli sa velikim bagerom i uništili i tu 

ploču i odvezli materijal. A evo sada svaku 

noć u vrijeme teravih-namaza u nekoliko 

vozila nailaze cestom pored 

Tužni smo i ožalošćeni. Toliko čekati na 

izgradnju mesdžida, a onda se pobune komšije 

i sruše ga. Nije to lahko podnijeti. 

Nakon rušenja mesdžida u Sturbi, svi 

dobronamjerni i razumni ljudi u BiH 

se pitaju zašto livanjskim Hrvatima 

smeta da njihove komšije Bošnjaci na 

svojoj zemlji i u svom selu sagrade sebi 

mali mesdžid. Imate li Vi odgovor na 

ovo pitanje? 

Hadžić: To pitanje neprestano postavljamo. 

Zašto? Zašto? Stalno ponavljaju kako 

je to bespravno izgrađen objekat i da oni 

žele poštovati zakon i da je to jedini razlog. 

Međutim, mi sada jasno znamo da nije to 

razlog. Pa da oni žele poštovati zakon, prije 

ovog objekta ima na desetine drugih koje 

bi trebalo porušiti jer su izgrađeni bez ikakvih 

dozvola, koje ni dan-danas ne posjeduju. 

Mi nismo izbjegavali zakon, mi smo 

sve oko ovog objekta pustili u proceduru, 

jer da biste predali zahtjev za dozvolu, moraju 

vam imovinski odnosi biti čisti. Pošto 

smo to preko advokata dali u proceduru, 

čekali smo samo da on to završi i onda 

bismo sve uredno predali. Pa mi smo sve 

naše objekte uradili sa potrebnim dozvolama. 

Niti jedan naš objekat nije bespravno 

izgrađen, za svaki posjedujemo potrebne 

dozvole. Zašto bi to činili sa ovim objektom 

u Sturbi. Jedini razlog naše žurbe je 

blizina mjeseca ramazana, gdje smo htjeli 

završiti prostoriju za klanjanje prije ramazana, 

kako bismo ramazan proveli u ljudskim 

uslovima, jer ove godine do sada gdje 

smo klanjali to nisu bili ni približno uslovi 

u kojima se klanja. Dakle, nije bilo ni 

jednog realnog i razumnog razloga zašto 

bi nam rušili mesdžid. Kažu bila je planirana 

munara. Evo ja sada kažem: i da 

jeste zašto bi to poštenim ljudima smetalo? 

Ali evo sad kažem: munara visine 4m je 

bila spominjana u nekim razgovorima, ali 

smo na kraju i od toga odustali. Čak smo 

odustali i od lukova na prozorima, kako 

bismo i na taj način pokazali neku vrstu 

kompromisa, jer je nama trebao prostor 

za naše aktivnosti i nismo željeli nikakve 

dijelove objekta što bi naše komšije mogli 

shvatiti kao provokaciju, a zar može 

mjesta na kome je bio mesdžid 

i uključuju sirene kako bi na 

taj način nama pokazali koliko 

su oni radosni zbog rušenja 

mes džida. Da čovjeku pamet 

stane. 

Po mnogima uloga Katoličke 

crkve u cijelom ovom slučaju 

je veoma zabrinjavajuća. 

Naša stranka je otvoreno 

prozvala Katoličku crkvu za 

sramnu šutnju kojom se odobrava 

navedeno ponašanje 

Hrvata prema Bošnjacima 

u Livnu. Kako komentirate 

ponašanje Katoličke crkve 

u vezi rušenja mesdžida u 

Sturbi ali i hrvatskog naroda u BiH? 

Hadžić: Pa mi smo u traženju povoljnog 

rješenja za nas u ovom slučaju razgovarali 

i sa katoličkim svećenicima. Tako smo 

razgovarali sa župnikom župe Vidoši kojoj 

selo Sturba pripada fra Perom Kulišem, 

koji nam je kazao da on lično nema ništa 

protiv džamije sa munarom i da ne vidi zašto 

je potrebno to osporavati. Isto su nam 

rekli i fra Marko Semren, gvardijan samostana 

Gorica u Livnu i dekan fra Marko 

Jukić. Međutim, istina je i to da nikada 

to javno nisu kazali ni na radiju ili televiziji 

niti smo čuli da su to rekli za oltarom 

svome puku. Jedini koji je nešto poduzeo 

je biskup Komarica kojem sam pisao i 

tražio da interveniše kod lokalnih vlasti. 

On je i napisao pismo načelniku Općine 

Livno Luki Čelanu i predsjedniku vlade 

10. kantona Nediljku Rimcu u kojem ih 

je zamolio da problem riješe “ljudski a ne 


15 

Kada su čuli da 

je reisu-l-ulema 

klanjao na 

temeljnoj ploči 

mesdžida koju 

nisu bili toga 

dana uklonuli, 

sljedeći dan su 

došli sa velikim 

bagerom i 

uništili i tu 

ploču i odvezli 

materijal. 

nasilno”, ali i to je bilo bez nekog učinka. 

Ostaje dojam da su se fratri malo više založili 

da ne bi bilo rušenja. Također, želim 

istaći da je zabrinjavajuće slab ili nikakav 

glas pripadnika hrvatskog naroda kako 

ovdje u Livnu, tako isto i šire. Nismo dobili 

riječi razumijevanja, potpore, utjehe, a 

da ne govorimo o podršci. Niko se od vladinih 

niti nevladinih udruženja, intelektualaca, 

pojedinaca nije udostojio izraziti 

svoje neslaganje sa ovim sramnim činom. 

To je ono što zabrinjava i govori koliko je 

još uvijek Bosna i Hercegvoina opterećena 

negativnim nasljeđem iz prošlosti. 

Stiče se dojam da su lokalne vlasti u 

Livnu dale sve od sebe da se mesdžid 

u Sturbi sruši baš u ramazanu. Kako 

komentirate ponašanje lokalnih vlasti 

u ovom slučaju i kakav je odnos tih 

istih vlasti prema Bošnjacima u ostalim 

segmentima društvene stvarnosti u 

Livnu? 

Hadžić: Imam osjećaj da su 

lokalne vlasti igrale dvostruku 

igru. S jedne strane nama su 

stalno govorili kako oni imaju 

dobru volju izdati potrebnu 

dozvolu, ali kao zbog potpisnika 

peticije to ne smiju, jer je 

izvršen strašan pritisak na njih 

i svaki drugi postupak osim 

rušenja će proizvesti samo još 

veći pritisak. Mi smo u međuvremenu 

(22.6.) predali 

zahtjev za lokacijsku dozvolu 

i zamislite do dana današnjeg 

nismo dobili nikakav odgovor, 

ni pozitivan ni negativan. 

Općinske vlasti nisu imale 

hrabrosti učiniti jedinu ispravnu 

stvar: zaustaviti gradnju do izdavanja 

potrebnih dozvola, a nakon toga, naravno, 

dozvoliti nam da završimo svoj mesdžid. 

Oni su na opće iznenađenje i naše zaprepaštenje 

izdali rješenje o rušenju objekta. 

Kada smo vidjeli da će se to zbilja i dogoditi 

i da nema nikakve nade za pozitivno 

rješenje slučaja za nas, tražili smo da sami 

uklonimo objekat kako bismo spasili što 

više materijala, što je inspektor i odobrio, 

jer im je to bila idealna kombinacija: objekat 

bi bio uklonjen i udovoljilo bi se potpisnicima 

peticije, a s druge strane mi bismo 

sami to učinili i niko ne bi mogao vlastima 

ništa prigovoriti, niti bi to bilo medijski 

popraćeno. Mi smo i počeli polahko uklanjati 

cigle, jer nismo imali nikakvog roka. 

Nedugo zatim počela je sezona poljskih 

radova, pa su mještani koji su se prihvatili 

ovog zadatka morali obaviti svoje poljske 

radove. Malo iza toga nastupio je ramazan

pa smo sve prolongirali do iza ramazana. 

Druga strana nije više mogla gledati objekat, 

te su se ponovo pokrenuli i zatražili od 

inspektora Hrvoslava Perkovića da donese 

rješenje o prinudnom rušenju, što je ovaj 

hitnim postupkom i učinio, te odredio da 

rušenje bude, zamislite, usred ramazana. 

Mi smo jednim dopisom tražili bar toliko 

razumijevanja da to odgode do iza ramazana, 

ali ni tu nije bilo sluha. Tog osmog 

dana ramazana dovezli su bager i uz veliki 

broj policije i specijalaca srušili su naš 

mesdžid. Jezovito. 

Bošnjački politički predstavnici u BiH 

ostali su nijemi i bez reakcije na rušenje 

mesdžida u Sturbi. Kako komentirate 

njihovu šutnju i recite nam nešto više 

o ulozi i ponašanju bošnjačkih političara 

u Livnu kada je u pitanju rušenje 

mesdžida u Sturbi ali i kad je u pitanju 

ukupni život Bošnjaka u Livnu? 

Hadžić: Na visokom nivou da, izostala 

je ta reakcija. Umjesto da su svi u jednom 

glasu osudili ovaj neljudski čin rušenja 

mesdžida, doživjeli smo jednu veliku tišinu. 

Ali naši lokalni predstavnici su zbilja 

do posljednjeg časa zajedno sa nama 

tražili rješenje ne bi li se izbjeglo rušenje, 

učestvovali su u raznim pregovorima, ali 

moramo istaći, mi smo ovdje malobrojni, 

pa ni naši političari nemaju neki značajniji 

utjecaj. Oni se trude koliko mogu, ali ponavljam 

nemaju prevelik utjecaj na svoje 

koalicione partnere u stvarima u kojima i 

oni imaju svoje interese. Međutim, ostaje 

utisak da bi ta bošnjačka politika morala 

biti malo žustrija u odbrani naših interesa, 

a ne u svemu se povlačiti i dobijati samo 

mrvice i time se zadovoljavati. Međutim, 

moram ovdje istaći da je naš uvaženi 

reisu-l-ulema dr. Mustafa 

ef. Cerić zajedno sa muftijom 

mostarskim Seidom 

ef. Smajkićem i šefom svoga 

kabineta Muharemom ef. 

Hasanbegovićem istoga dana 

bez imalo dvoumljenja napustio 

sve svoje obaveze i toga 

dana je bio sa džematlijama 

u Sturbi, sa kojima je iftario i 

koje je ohrabrio i poručio im 

da nisu sami niti će to ikada 

biti. Nakon toga reis ef. je klanjao 

teraviju u Livnu u džamiji 

h. Ahmeda Dukatara i uputio riječi podrške 

muslimanima Livna i ta podrška 

je mnogo značila muslimanima u tom 

trenutku koji su pomislili da se zajedno sa 

ovim mesdžidom čitav njihov svijet porušio. 

Zato smo zahvalni našem reisu Ceriću 

koji se pokazao kao pravi pastir koji brine 

za svoje stado. Naravno, osim ovoga mi 

svakodnevno primamo desetine poziva 

običnih ljudi koji nam izražavaju potporu 

i koji suosjećaju sa nama u ovoj velikoj nepravdi 

koja nam je nanesena. 

Tužni smo i 

ožalošćeni. 

Toliko čekati 

na izgradnju 

mesdžida, a 

onda se pobune 

komšije i sruše 

ga. Nije to lahko 

podnijeti. 

Mi smo čvrsto odlučili izgraditi naš mesdžid i 

mi ćemo, ako Bog da, na tome i ustrajati 

Hoće li rušenje mesdžida u Sturbi 

učvrstiti ili oslabiti redove Islamske 

zajednice i Bošnjaka u Livnu? 

Hadžić: Ni u kom slučaju neće oslabiti 

naše redove. Mi smo čvrsto odlučili 

izgraditi naš mesdžid i mi ćemo, 

ako Bog da, na tome i ustrajati. Mi 

izgradnjom ovog mesdžida želimo 

samo zadovoljiti svoju potrebu za 

adekvatnim prostorom za naše aktivnosti 

i ništa drugo. Nama niti su 

namjere bile provokacije niti nam to 

treba. Ali isto tako, neka se ne zanose 

mišlju neki ljudi iz hrvatskog naroda 

da ćemo njih pitati šta to nama treba, 

pa ako oni odluče da nam to ne treba 

onda nećemo ni graditi. Mi ćemo 

sami odlučivati o svojim potrebama i 

naravno raditi i graditi ono što nam 

treba, ni više ni manje od toga. Ovo 

jest bio težak udarac svakom ko voli 


16 

džamije, svakom ko se imalo osjeća 

muslimanom i Bošnjakom, ali mnogi 

pozivi ohrabrenja i podrške koje 

smo dobili ovih dana govore nam 

da nismo sami, da su svi muslimani 

u Bosni i Hercegovini sa nama, da 

zajedno proživljavamo sve ovo, daje 

nam jednu novu nadu u svjetliju 

budućnost, kao i snagu da ustrajemo 

u našem nastojanju da budemo 

muslimani i kao takvi da opstanemo 

u ovoj vrlo osjetljivoj sredini. Osim 

ovog psihološkog udara, mi smo imali 

i značajnu materijalnu štetu, gdje su 

neki ljudi već izrazili svoju spremnost 

na pomoć u saniranju nastale štete. 

Ovim putem pozivamo sve one koji 

mogu pomoći neka to i učine, a svima 

se skupa zahvaljujemo na riječima 

podrške i ohrabrenja, kao i na materijalnoj 

pomoći koju će pružiti. 

Rušenje 

Srušen mesdžid

Kolumna 

Borba za opstanak 

Pederi su očevi 

pedofila 

Oduvijek je bilo i pedera i 

pedofila, ali te sorte nikad nije 

bilo koliko danas, jer pederska 

industrija razvrata legalizira, 

u vrlinu pretvara i forsira 

seksualne izopačenosti, koje se 

ne mogu dozirati, kao što se ni 

narkomanija ne može dozirati. 

Legalizacija pederluka prirodno 

vodi razbuktavanju pedofilije. 

Ne može se biti za pederske 

slobode, a protiv pedofilije, 

jer ko je za pedere, taj je i 

za pedofile. Zaštitu djece od 

narkomanije treba početi u 

borbi protiv marihuane, a ne 

u borbi protiv heroina; tako i 

zaštitu djece od pedofila treba 

početi u borbi protiv svih vrsta 

seksualnih nastranosti, od kojih 

je pederluk najprisutnija 

Piše: Fatmir Alispahić 

Otišao sam sa kćerkom u jedan 

od megamarketa da kupimo 

sveske i knjige za novu 

školsku godinu. Popodne je, vrelina 

je, blizu ikindije, vrijeme kad su najmanje 

gužve. U miru smo 

izabrali šta je potrebno i 

krenuli prema izlazu. Sa 

gornjeg sprata, prema izlazu 

i prema garaži, vodi dugačka 

pokretna traka u dva 

pravca. Na početku izlazne 

trake stali smo kćerka i ja, 

a na početku dolazne trake, 

vidim, idu neki otac i kćer, 

bezbeli, da kupe knjige i 

sveske, košto smo i mi. Razdaljina 

je to od nekih tridesetak 

metara. Ali, vidim da 

je ovaj otac stariji koju godinu 

od mene, a starija mu 

je i kćer od moje kćeri za 

godinu-dvije. Ako je njemu 

45, njoj je 15-16 godina. 

Uhvatim se na čas u razmišljanju 

kako je lijepo što 

očevi brinu ovu brigu i idu 

sa kćerima po knjige i sveske. 

Kako nema nigdje nikog, na tim 

pokretnim trakama, osim onog oca, i 

ovog oca, one kćeri i ove kćeri, vidim 

kako je i moja kćer spazila sliku koja 

je nalikovala nama dvoma dok smo 

dolazili po knjige. Vjerovatno i ona 

misli: evo još jedan babo vodi kćer da 

kupe knjige. Idućeg trenutka dobio 

sam nagonsku potrebu da svojoj kćerki 

dlanom prekrijem oči, da joj okrenem 

glavu, da stanem ispred nje – da 

ne vidi to što smo vidjeli i ja i ona. 

Onaj čovjek za kojeg smo mislili da 

je otac, i ona djevojčica za koju smo 

mislili da je kćer - počeli su se ljubiti! 

On joj je gurnuo ruku ispod kratke 

majice, i dodirivao joj je grudi, ako su 


18 

Legalizacija 

pederluka 

prirodno vodi 

razbuktavanju 

pedofilije, 

prvo, jer jedna 

nastranost za 

sobom povlači 

sljedeću, a 

drugo, jer 

su jednaki 

estetski kodovi 

koji grade 

neženstveni, 

bispolni i 

bespolni 

seksualni 

objekt. 

to uopće bile grudi, ti dječiji, 

pubertetski nagovještaji 

žene. Djevojčica mu se prepustila, 

a u tom prepuštanju 

je djelovala ili pijano ili 

nadrogirano, jer se kroz to 

ljubljenje sumanuto kikotala. 

Nisam mogao zaštititi 

kćer od ovog zbunjujućeg 

prizora, nad kojim je lebdjelo 

njeno neizgovoreno 

pitanje: “Pa ja sam mislila 

da su ovo otac i kći!?” Stid 

nas je prekrio oboje, zbog 

ovog bestiđa koje smo vidjeli. 

U trenutku kada smo 

se križali, na pokretnim 

trakama, pogledao sam u 

muškarca i u tu djevojčicu i 

vidio da je među njima uistinu 

bila razlika od barem 

tri decenije. Ono što bi moralo 

u normalnom društvu 

biti smatrano sramotom, i 

razvratom, u nas je postalo 

vrlina, poželjni statusni 

simbol. Taj srednjevječni 

muškarac ne vidi ničeg nastranog 

što se na pokretnim 

stepenicama jednog javnog 

mjesta ljubi sa djevojčicom 

kojoj može biti otac, jer ga 

to u ovom bolesnom društvu 

legitimira kao sposobnog muškarca. 

A sposoban je onaj koji može 

parama kupiti sve, pa i nečije djetinjstvo. 

Ta djevojčica, jednako tako, 

ne vidi ničeg ružnog što se ljubaka 

sa čovjekom koji je možda stariji od 

njenog oca, jer je ta činjenica u raji 

legitimira kao osobu koja umije naći 

skraćene puteve do para i poklona. A 

kad nema vjere i tradicije, onda i ne 

postoji ništa izuzev para i poklona. 

Produžetak vrste 

Na hrvatsko primorje prošlog 

vikenda je uplovio gigantski putnički 

brod, kruzer, sa 2.800 pedera.

Hrvatski mediji su se pohvalili 

napretkom tolerancije 

u hrvatskom društvu, 

budući da nije bilo nikakvog 

otpora činjenici da 

tolika armija pedera napada 

Hrvatsku. U Hrvatskoj, 

inače, ne vole ni Bošnjake, 

ali vole bošnjačke pare koje 

se ostavljaju u turističkoj 

sezoni. Možda hrvatsko 

društvo i dalje ne prihvata 

legalizaciju pederluka, 

ali voli pare koje su pederi 

donijeli sa sobom. 

Kruzer se zaustavio pred 

Dubrovnikom, a 2.800 

pedera se razmililo po 

Stradunu i dubrovačkim 

zidinama, da provrti stražnjicama, 

da se poslika u zanosnim, 

smiješnim zagrljajima, gdje muškinje 

izigrava da je ženskinje. Na jednoj od 

hrvatskih televizija napravljena je i 

specijalna reportaža, iz koje se saznalo 

da se na kruzeru nalazi planetarna 

pederska elita, jer su tu prisutni 

pederi iz cijelog svijeta, koji ploveći 

Mediteranom imaju neku vrstu pederskog 

samita. A kako li izgleda taj 

Na hrvatsko 

primorje 

prošlog 

vikenda 

je uplovio 

gigantski 

putnički 

brod, kruzer, 

sa 2.800 

pedera. Možda 

hrvatsko 

društvo i dalje 

ne prihvata 

legalizaciju 

pederluka, 

ali voli pare 

koje su pederi 

donijeli sa 

sobom. 

samit? Jedan ženski lezbejski 

par je u tv kamere 

opričao kako je prisustvovao 

spolnom činu dvojice 

pedera, te da nikada nisu 

vidjeli takav ljubavni zanos, 

a što će reći da se na 

ovom brodu održavaju orgije, 

gdje se jedni seksualno 

zadovoljavaju, kao psi 

na ulici, a drugi navijaju. 

Angažirana je i neka vrsta 

pederskog ginekologa, koji 

ima specijalističku ambulantu 

za održavanje otvora 

koji je priroda stvorila za 

pražnjenje izmeta iz ljudskog 

organizma, a koji je 

pederima centar duhovno- 

sti. Čovjek ne može a da sa 

šegom ne pomisli šta li liječi taj brodski 

ljekar, dok na ginekološki sto koji 

je predviđen za žene stavlja muškarce 

koji izigravaju žene. Vjerovatno pred 

vratima ambulante stoje zabrinuti 

pederski muževi, koji bi da su normalni 

očekivali da saznaju da li im 

je žena trudna, a ovako sa zebnjom 

očekuju vijesti o zdravlju otvora koji 

služi za izbacivanje izmeta iz ljudskog 


19

organizma. Normalni ljudi se raduju 

rađanju djeteta, pa seksualnost vide 

kao razlog za produžetak i smisao 

života, dok se u pedera nema šta roditi, 

osim hemoroida i fekalija, koji 

su produžetak njihove vrste. Jer ako 

čovjek od sebe odrekne potomstvo, i 

ako svoju seksualnost izopači i centrira 

u stražnjicu, onda je i on sam to na 

šta je sebe sveo. Prirodna seksualnost 

je potrebna da bismo zanovili život, i 

mi smo taj život, mi smo ta vrsta, to 

dijete koje se rađa, a suprotnost tome 

je pederski razvrat koji ide za negacijom 

rađanja i svođenjem ljudske vrste 

na opsesiju fekalnim otvorima i produktima. 

Normalni će ljudi zanjihati 

dijete, dok pederi nemaju šta drugo 

zanjihati doli komade smrada, fizičkog 

i mentalnog. S njima je moguće 

suosjećati kao sa teško oboljelim psihijatrijskim 

slučajevima, ali nema suosjećanja 

sa ambicijom da se razvrat 

nametne kao moralni standard, jer 

onda taj standard zahvata i razbolijeva 

zdravo tkivo ljudske prirodnosti. 

Danas ćete i u Bosni i Hercegovini 

teško pronaći nekoga ko će kazati da 

je pederluk bolest, što znači da nam 

je već putem medija nametnuta autocenzura, 

svijest o tome šta smijemo 

a šta ne smijemo reći. To što većina 

ljudi i kod nas, a i u svijetu, misli da 

su pederi psihijatrijski slučajevi, ne 

znači ništa, jer većina ljudi zna da im 

je egzistencija uvjetovana mrežom 

ideoloških utjecaja, u okviru kojih 

je pederluk standard. Evo, godinama 

se svijet zgražava nad cionističkim 

masakrima palestinskih civila, 

sigurno je i da dominantna većina 

Amerikanaca ne podržava te zločine, 

ali američka je politika nemoćna da 

blokira izraelski genocid, samim tim 

što Amerikom vladaju Jevreji. Samo 

je privid da je Amerika u vlasništvu 

svojih građana i njihovog demokratskog 

glasa, a suština je da je Amerika 

izraelska kolonija koja se ni za šta ne 

pita. Danas je privid da su pederi 

nekakva ugrožena manjina koja ne 

može da ostvari svoja prava, suština 

je da su pederi ovladali centrima 

politike, ekonomije i kulture, odakle 

kreiraju stvarnost, recimo - tako što 

će sa svjetskog registra bolesti izbrisati 

homoseksualizam, i tako što će 

pokoravati jedno po jedno nacionalno 

zakonodavstvo, koje će prihvatati 

legalizaciju istospolnih brakova, 

protiv kojih više ne možeš ništa reći, 

jer ćeš biti krivično gonjen. Priča o 

ugroženosti je samo paravan ispod 

kojeg zjapi tortura pedera nad prirodom 

i nad čovječanstvom. To je isto 

kao kad nam kardinal Puljić poruči 

kako su Hrvati ugroženi u Sarajevu, 

a Hrvati drže sve važnije institucionalne 

pozicije i ekonomske tokove 

i u Sarajevu i u drugim gradovima 

sa bošnjačkom većinom; ako je ko 

ugrožen u krajevima sa bošnjačkom 

većinom, onda su to Bošnjaci. 

Ideologija pederluka - kao vrline 

- ubrizgana je u sve pore sistema, 

bezmalo da nema instance gdje pederi 

nemaju nekoga svoga, a što utječe 

da se razni pederski derivati preljevaju 

u masmedijsku kulturu i estetske 

afinitete. Evo, neki dan web portal 

naše najprofitnije kompanije, pored 

toliko životnih tema, izvještava kako 

pederi imaju za 5,5 odsto manje plaće 

od ostalih, što znači da neki pederski 

plaćenik uređuje ovaj sadržaj 

i sistemski nameće pederluk kao važno 

pitanje koje treba da se tiče sviju. 

Tako već godinama na modnoj sceni 

imamo tahtaste manekenke koje ne 

liče na ženskinje, već su sličnije zatvorenicima 

s Golog otoka; neuhranjenje, 

ravne, očerupane... Kao i sve 

adrese sa kojih se kreiraju trendovi, 

tako su i glavne modne radionice u 

vlasništvu pedera, koji nastoje trendirati 

hermafroditsku estetiku: nimuško-ni-žensko. 

Od manekenke se 

traži da što manje liči na žensko, kako 

bi u ženskim haljinama izgledala kao 

preobučeni peder. Ustanovljavanje i 

diktatura te biseksualne estetike za 

veoma kratko vrijeme je izjednačilo 

seksualni objekt bez ženskih znakova 

sa figurom djeteta. Pederski estetonazori 

krčili su put za afirmaciju pedofilije, 

budući da između figure ravne, 

muškolike manekenke i između 

figure djeteta, dječaka ili djevojčice, 

svejedno je – nema bitne razlike. Kad 

kažemo – manekenka – onda mislimo 

na čitav spektar medijskih likova, 

od tv voditeljica, glumica, pjevačica, 

i sl., koje se inercijom potražnje počinju 

uklapati u zacrtani kalup pederskog 

i pedofilijskog profila. 

U slavu prirodnog poretka 

Dvojica srednjovječnih muškaraca 

koji su prošlog vikenda uhapšena 

u Tuzli zbog sumnje da su seksualno 

iskorištavali 13-godišnju djevojčicu, 

morali su se slagati oko nekoliko 

stvari: prvo, da je curica seksualno 

poželjan objekat, da njeno dječije 

tijelo u njima izaziva požudu kakvu 

kod normalnih ljudi izaziva tijelo 

žene; drugo, da je poželjno, dozvoljeno, 

frajerski, seksualno iskoristiti 

curicu koja još, ni fizički, ni pravno, 

nije napustila djetinjstvo i koja ti 

može biti kćerka, a biološki i unuka; 


20 

treće, morali su jedan drugog u oči 

pogledati i priznati da ih uzbuđuje i 

veže jednak razvratni cilj. Dakako, 

sve ovo pod pretpostavkom da se dokažu 

sumnje zbog kojih su ova dvojica 

zatvoreni, jer je svako nevin dok 

mu se krivica ne dokaže, pa možda 

i kad se pod pritiskom “dokaže”. 

Ključno pitanje koje želimo postaviti 

u vezi sa odlukom dvojice srednjovječnih 

muškaraca da seksualno 

iskorištavaju 13-godišnju djevojčicu 

je sljedeće: Da li bi prije 20 ili 30 godina 

njih dvojica u djevojčici vidjeli 

seksualni objekt, ili je seksualizacija 

djeteta rezultat medijskih operacija 

pederskih trendera i dizajnera, koji 

su iskreirali i u svijest utisnuli da je 

seksualno privlačno tijelo bez ženskog 

identiteta, odnosno sa fizičkim 

znakovima slabašnog muškarca ili 

djeteta?! Uvjeren sam da ova dvojica 

muškaraca koji su osumnjičeni za 

pedofiliju ne bi bili pedofili da u posljednjih 

deceniju-dvije ne traje žestoka 

kampanja izobličavanja i izopačavanja 

prirodnih seksualnih afiniteta. 

Oduvijek je bilo i pedera i pedofila, 

ali ih nikad nije bilo koliko danas, 

jer pederska industrija razvrata legalizira, 

u vrlinu pretvara i forsira seksualne 

izopačenosti, koje se ne mogu 

dozirati, kao što se ni narkomanija ne 

može dozirati. Legalizacija pederluka 

prirodno vodi razbuktavanju pedofilije, 

prvo, jer jedna nastranost za 

sobom povlači sljedeću, a drugo, jer 

su jednaki estetski kodovi koji grade 

neženstveni, bispolni i bespolni seksualni 

objekt. 

Nemoguće je razdvojiti pederluk 

od pedofilije. Oboje su nastranosti, 

od kojih jedna već uveliko ostvaruje 

legalizaciju i zakonsku zaštitu, dok 

se u nekim evropskim državama nastoji 

još spustiti granica za seksualno 

iskorištavanje djeteta, što znači da su 

sami parlamentarci zainteresirani za 

taj, očito izvanbračni, razvrat. Otud 

se ne može biti za pederske slobode, 

a protiv pedofilije, jer ko je za pedere, 

taj je i za pedofile. Zaštitu djece 

od narkomanije treba početi u borbi 

protiv marihuane, a ne u borbi protiv 

heroina; tako i zaštitu djece od pedofila 

treba početi u borbi protiv svih 

vrsta seksualnih nastranosti, od kojih 

je pederluk najprisutnija. Dakako da 

je nemoguće ukloniti sve one pedere, 

pederske agente koji su instalirani 

u sistem, ali je moguće govoriti u 

slavu porodice, tradicije i prirodnog 

poretka. Ako oni brane svoje pravo 

da kažu da su pederi, i mi moramo 

braniti svoju obavezu da govorimo u 

ime očinstva i u ime majčinstva.

Za sve informacije obratiti se na sljedeće kontakte: 

Za BiH: Tel./fax: 00 387 33 538 456 Za Švicarsku, Njemačku i Austriju: 

GSM: 00 387 62 157 180 00 41 792 753 835 

00 387 61 765 765 el_batar@hotmail.com 

ilum.d.o.o@gmail.com 

www.islamski-ducan.ch 

www.islamskaknjizara.com 

Autor: 

Dr. Muhammed ibn 

Abdurrahman el-Arifi 

Uvez: tvrdi 

Broj stranica: 331 

Cijena: 30 KM 

Uživaj u životu 

Život je jedna od najvećih blagodati koje je Uzvišeni Allah 

podario čovjeku i stoga čovjek mora voditi računa 

kako će se prema njoj odnositi, kako će proživjeti život. 

Istaknuti učenjak dr. Muhammed b. Abdurrahman el- 

Arifi u svom best-selleru "Uživaj u životu" nudi nam niz 

savjeta koji će nam pomoći da ostvarimo istinski uspjeh u 

životu na ovome svijetu, kao i uspjeh na ahiretu. Prožeta 

nizom primjera iz života, ova knjiga će poslužiti kao 

praktičan vodič roditeljima u odgoju djece, učiteljima 

u podučavanju učenika, imamima u odnosu prema 

džematlijama, kao i svakom muslimanu i muslimanki 

koji žele svoj život proživjeti na najljepši mogući način. 

USKORO 

Odgoj djece 

POSJETITE SAJAM ISLAMSKE KNJIGE 

Mjesto: KURŠUMLIJA MEDRESA (preko puta Begove džamije), Sarajevo 

Vrijeme: 15.12.2009. – 15.01.2010. godine 

POPUST 

OD 20 DO 50%

Politika i društvo 

Napad na Bošnjake u RS-u 

Repriza već viđenog i doživljenog 

Uzimajući u obzir da je 

Dodik za učitelje i saveznike 

angažirao cionistički režim 

opravdano strahujemo da 

će budućnost Bošnjaka u 

RS-u biti do kraja ugrožena. 

Hapšenje Blagajčevića, 

Dedića i drugih, drugog dana 

ramazana, u Bosanskom 

Novom i Dubici izgleda 

je samo uvod u Dodikovo 

poigravanje sa životima 

Bošnjaka u Republici Srpskoj 

Piše: Ezher Beganović 

Drugog dana ramazana, oko četiri 

sahata ujutru, kada su se postači 

spremali za klanjanje sabah-namaza, 

policija Republike Srpske je napala 

bošnjačke povratnike u Bosanskom Novom 

i Bosanskoj Dubici. Srpski specijalci su opkolili 

bošnjačke kuće nakon čega su počeli 

sa hapšenjima. Uhapšeno je pet Bošnjaka, 

lica koje je MUP Republike Srpske optužio 

za vehabizam. Istog dana oko podne 

svi uhapšeni su pušteni na slobodu. Puštanje 

na slobodu svih uhapšenih dokaz je da 

policija RS-a uopće nije imala povoda niti 

opravdanja za izvođenje jedne tako spektakularne 

akcije. Međutim, ko je tog istog 

dana gledao večernje dnevnike elektronskih 

medija u Republici Srpskoj imao je dojam 

da je policija Republike Srpske jedva živu 

glavu iznijela prilikom hapšenja osumnjičenih 

Bošnjaka. Prilozi od kojih se ledi krv 

u žilama doprinijeli su širenju straha i nesigurnosti 

kod bošnjačkih povratnika. Sve je 

izgledalo kao da se ponavlja 1992. godina. 

“Taj dan ćemo još dugo pamtiti, odnosno 

nikada ga nećemo zaboraviti kao što će sjećanje 

na ’92. godinu ostati u nama do kraja 

života. Sve je podsjećalo na 1992. godinu 

kada su nas srpski policajci i vojnici hapsili 

i odvodili u logore. Hajrudin Dedić i Samir 

Blagajčević, bivši logoraši srpskih logora postali 

su ponovo meta starih dželata”, govori 

nam jedan od prijatelja i rođaka spomenutih 

uhapšenih Bošnjaka a čije ime zbog njegove 

sigurnosti ne navodimo. “Srpska policija 

nas je ovom akcijom još jednom podsjetila 

koliko je sigurnost nas povratnika upitna i 

kako je malo potrebno da se počini 

zločin nad nama. Niko nas 

ne može zaštititi niti nas štiti, mi 

smo otvorena i nezaštićena meta 

srpskih fašističkih ciljeva”, dodaje 

naš spomenuti sagovornik. 

Teško je danas naći sagovornika 

o ovoj temi među bošnjačkim 

povratnicima u Bosanskom 

Novom i Dubici. Strah i zabrinutost 

se kod njih jednostavno 

osjeti. U takvim uslovima teško 

je razmišljati o budućnosti. U 

napad na bošnjačke povratnike 

srpska policija išla je pod izgovorom 

da hapsi opasne vehabije 

koji su opasni po sve i da su ti 

ljudi stvarali probleme i napadali 

čak i komšije Bošnjake. Ovu laž demantovali 

su bošnjački povratnici i Islamska 

zajednica koji su složno stali u odbranu lica 

koje je srpska policija hapsila. Na organiziranom 

protestnom skupu u Blagaj Rijeci u 

Bosanskom Novom govorili su predstavnici 

udruženja povratnika, logoraša, Islamske 

zajednice i bošnjački politički predstavnici. 

Potpredsjednik Skupštine opštine Bosanski 

Novi, Senad Bratić medijima je tom prilikom 

izjavio da Bošnjaci ne spore posao policije, 

ali da je u navedenoj akciji prekomjerno 

upotrijebljena sila, čije su žrtve na kraju bili 

djeca i žene, koji su sve posmatrali i pretrpjeli 

strah i šok. “Policija je trenirala strogoću i 

s pravom se pitamo ko je sljedeći”, rekao je 

Bratić. On je dodao da nema osnova za sumnjičenje 

Samira Blagajčevića i Hajrudina 

Dedića za terorizam. Glavni imam Medžlisa 

Islamske zajednice Elvir Vakufac kaže da je 

skup podrška članovima islamske zajednice, 

a ne nikakvim vehabijama, dodavši da 

je u ovom slučaju riječ o običnim građani- 

ma. Predstavnik Udruženja logoraša Munir 

Šehović izrazio je žaljenje zbog načina na 

koji je izvedena akcija MUP-a RS i dodao 

da Bošnjaci nisu protiv policije ni istraga, ali 

protestuju zato što je ta akcija podsjetila na 

događaje iz 1992. godine. 

Napad srpske policije i medija na bošnjačke 

povratnike već je stvorio nesagledive 

posljedice po budući život Bošnjaka u 

ovom dijelu Bosne i Hercegovine. Skoro da 

nema Srbina u Republici Srpskoj da danas 

o Bošnjacima ne misli u smislu da su to sve 

Srpska policija 

nas je ovom 

akcijom 

još jednom 

podsjetila 

koliko je 

sigurnost nas 

povratnika 

upitna i kako je 

malo potrebno 

da se počini 

zločin nad 

nama. 

opasne vehabije koje jedva čekaju da, kako to 

kaže samozvani ekspert za terorizam Darko 

Trifunović, napadnu Republiku Srpsku. 

Podozrivost prema Bošnjacima 

je očigledna i primijeti ijeti se na 

svakom koraku. “Ja sam do sada 

dosta trgovao sa Srbima iz naše 

općine. I prije su priče o vehabijama 

imale uticaja na njih, međutim 

sada nakon ovih akcija i 

medijskih izvještaja srpskih medija 

propaganda je odradila svoj 

posao”, kaže nam naš sagovornik 

s početka ovog teksta. 

Srpski politički i policijski 

dužnosnici najavljuju nastavak 

sprovođenja akcija, kako 

to oni vole reći, protiv vehabija 

u Republici Srpskoj. Milorad 

Dodik, premijer Republike 

Srpske ovih se dana vratio iz 

dvodnevne posjete Izraelu. U izjavama za 

medije Milorad Dodik je rekao da je našao 

zajednički jezik i puno razumijevanja kod 

izraelskih sagovornika kada je u pitanju opasnost 

od islamskog ekstremizma. Milorad 

Dodik je prije posjete Izraelu u medijima 

otvoreno govorio da Republika Srpska za 

sada nema dovoljno podrške za izdvajanje iz 

Bosne i Hercegovine, ali da će on i njegov 

tim strpljivo nastaviti sa stvaranjem uslova 

za postizanje takvog cilja. Nema boljeg 

mjesta na svijetu od Izraela za učenje kako 

se strpljivo od ničega i na tuđoj zemlji stvara 

vlastita država. Milorad Dodik je otišao 

na pravu adresu, Izraelci su najveći stručnjaci 

u vođenju borbe protiv muslimana. 

Po povratku iz Izraela Milorad Dodik nije 

krio zadovoljstvo postignutim dogovorima. 

Vjerovatno ćemo u skoroj budućnosti imati 

priliku na terenu vidjeti sprovođenje brojnih 

izraelskih doktrina u borbi za nezavisnost 

Republike Srpske. Najdirektnija meta tih 

izraelsko – Dodikovih taktika bit će bošnjački 

povratnici, a vehabizam i islamski 

radikalizam će biti matrice na kojima će kliziti 

Dodikova doktrina stvaranja a 

Republike 

Srpske. Uzimajući u obzir da je Dodik za 

učitelje i saveznike angažirao cionistički 

režim opravdano strahujemo da će budućnost 

Bošnjaka u RS-u biti do kraja ugrožena. 

Hapšenje Blagajčevića, Dedića i drugih, 

drugog dana ramazana, u Bosanskom 

Novom i Dubici izgleda je samo uvod u 

Dodikovo poigravanje sa životima Bošnjaka 

u Republici Srpskoj. 


22

Intervju: Edin Ramić, šef Kluba Bošnjaka u Vijeću naroda RS-a 

Bošnjaci u RS su u prilično nezavidnom položaju 

Sa Edinom Ramićem, šefom 

Kluba Bošnjaka u Vijeću naroda 

RS-a razgovaramo o aktuelnoj 

situaciji u Republici Srpskoj te o 

događajima vezanim za naredne 

izbore 

Razgovarao: Ezher Beganović 

Gospodine Ramiću, u Republici 

Srpskoj sve ključa. Predizborna kampanja 

se izvodi na najprljaviji način. Ono 

što posebno zabrinjava jesu veoma opasni 

stavovi srpskih političkih predstavnika 

kada je u pitanju budućnost Bosne 

i Hercegovine. Također, vlasti u RS-u 

sa svim svojim servisima u posljednje 

vrijeme vode opasnu kampanju protiv 

Bošnjaka koji žive u RS-u i to putem širenja 

propagande da je RS prepuna opasnih 

vehabija – Bošnjaka koji su spremni 

udariti na RS. Kako biste opisali 

trenutnu situaciju i položaj Bošnjaka u 

RS-u? 

Ramić: U RS takmičenje “ko je veći Srbin“ 

nikad nije prestalo, samo se pred svake izbore 

održava neka vrsta finala. Naravno, 

lakše je voditi kampanju na taj način nego 

govoriti o napretku svih stanovnika RS i 

nekoj svjetlijoj budućnosti, jer boljeg života 

za stanovnike RS nema bez jake države 

BiH. Prije četiri godine aktuelna vlast 

i tada predvođena SNSD-om štitila je RS 

od nekih imaginarnih neprijatelja koji je 

hoće ukinuti i dobiti 100% BiH, taj trud 

se isplatio i onima koji su štitili RS i onima 

koji su je ukidali, rezultat je evidentan. 

Treba biti pošten pa priznati da je RS sada 

mnogo politički stabilnija i odlučnija da se 

suprotstavi bilo kojem obliku centralizacije 

institucija na nivou BiH. Država BiH 

jedino može zaštititi svoje građane i omogućiti 

im jednaka prava u bilo kojem dijelu 

zemlje a ne nikako entiteti, kantoni i opštine. 

Bošnjaci u RS su u prilično nezavidnom 

položaju, nalaze se u okruženju koje 

im nije prijateljsko, slabi su za bilo kakvu 

institucionalnu aktivnost jer nemaju mehanizme 

zaštite svojih prava osim deklarativne 

podrške Sarajeva i tzv. Međunarodne 

zajednice nemaju “opipljive” podrške za 

poboljšanje njihovog kvaliteta života u RS. 

Kako komentirate nedavna hapšenja 

Bošnjaka u Bosanskom Novom i 

Kozarskoj Dubici i dovođenje istih u 

vezu sa vehabizmom i terorizmom? 

Ramić: Kao pokušaj vlasti RS da skrene 

pažnju sa svih opstrukcija koje su provodili 

s ciljem onemogućavanja uspostave 

efikasnog sigurnosnog sistema 

BiH. Islam je problem a muslimani 

su izvor nestabilnosti 

u BiH to je poruka koju vlasti 

RS žele poslati svjetskoj javnosti. 

Inače, hapšenje nevinih 

ljudi i kasnije puštanje na slobodu 

samo je još jedno u nizu 

kršenja individualnih ljudskih 

prava za šta neko konačno treba 

odgovarati. 

Prilikom posjete Bosanskom 

Novom reis Mustafe ef. 

Cerić je iznio ozbiljne kritike 

na račun bošnjačkih političkih 

predstavnika u RS-u. 

Reagirajući na posljednja 

hapšenja Bošnjaka u RS-u, 

reis je rekao da Bošnjaci u 

RS-u “nemaju svoje političke 

predstavnike koji su 

dorasli i sposobni da zaštite 

njihova ljudska prava i njihovo 

pravo na život, vjeru, slobodu, 

imetak i čast”. Kako komentirate ovakve 

stavove reisa Cerića? 

Ramić: Predstavnici Bošnjaka u RS nemaju 

potrebne alate niti mehanizme zaštite 

nacionalnih interesa svoga naroda u 

RS, ipak ponavljam da država BiH treba 

osigurati jednaka prava svim građanima. 

O mehanizmima zaštite nacionalnih interesa 

je pregovaralo i dogovaralo službeno 

Sarajevo nakon presude Ustavnog suda 

BiH i omogućavanja konstitutivnosti 

naroda na cijelom području BiH. U vrijeme 

Alijanse za promjene uspostavljena 

su asimetrična ustavna rješenja u entitetima 

koja su štetna za Bošnjake. Cijenim 

angažman reis ef. na promociji značaja 

povratnika i povratka u RS za ukupnu 

stabilnost zemlje, kao i brizi za Bošnjake 

ma gdje oni bili nastanjeni. 

Posljednjih godina stalno upozoravate 

na opasnost da bi Bošnjaci u RS-u 

mogli politički nestati, jer su izborni 

rezultati iz godine u godinu sve gori i 

gori. Pred nama su još jedni važni izbori. 

S obzirom da se sada već znaju svi 

kandidati, programi i zalaganja bošnjačkih 

političkih stranaka ali i raspoloženje 

našeg naroda, jeste li optimista 

ili pesimsita u vezi krajnjeg izbornog 

rezultata? 

Meni je 

neshvatljiva teza 

koju zastupaju 

neke stranke 

“bolje nemati 

predstavnike 

nego imati 

svakakve (a to 

bi kao značilo 

nesposobne 

i sl.)” što je 

priprema 

da se skine 

odgovornost 

sa eventualnog 

političkog 

debakla 

Bošnjaka u RS. 

Ramić: Veliki je broj stranaka koje se do 

sada nisu pojavljivale na izborima u RS a 

kojima su Bošnjaci ciljna glasačka populacija, 

ne znam jesu li svjesni ozbiljnosti 

situacije u RS. Ukoliko 

procjene takvih stranaka nisu 

dobre i ne obezbijede podršku 

izboru svojih kandidata onda 

svakako da hoće obezbijediti 

izbor kandidata iz reda stranaka 

kojima su Srbi ciljna grupa 

a Bošnjake još više poslati na 

margine političkog života RS. 

Plašim se da je nekim strankama 

bitno da predstave stranačku 

infrastrukturu na cijelom području 

BiH bez nekog ozbiljnijeg 

angažmana u RS. Nažalost 

nije došlo do formiranja koalicije 

bošnjačkih stranaka u RS 

koja bi okupila Bošnjake i afirmisala 

njihove interese. Ovako 

je situacija dosta zbunjujuća za 

Bošnjake. Meni je neshvatljiva 

teza koju zastupaju neke stranke 

“bolje nemati predstavnike 

nego imati svakakve (a to bi kao značilo 

nesposobne i sl.)”, što je priprema da se skine 

odgovornost sa eventualnog političkog 

debakla Bošnjaka u RS i doprinosa, u ovom 

slučaju stranaka koje trenutno nemaju zastupnike 

u Narodnoj skupštini RS, brisanju 

Bošnjaka sa političke scene RS, a rezultat 

je kampanje poricanja rezultata aktuelnih 

predstavnika. Bolje bi bilo da se takmičimo 

za naklonost glasača kvalitetom programa i 

čestitošću kadrova koji bi provodili stranačke 

programe. 

Kada se sagledaju svi aspekti života u 

RS-u stiče se dojam da u tom entitetu 

postoji konstantna društvena tenzija. 

Srpski politički predstavnici, mediji, 

nevladina udruženja stalno prijete i 

sve rade na rušenju BiH. Opasno se 

Bošnjacima kači stigma vehabizma i 

terorizma. Kako je živjetu u RS-u u 

takvim uslovima, koliko su Bošnjaci 

zbog navedenih prijetnji i nastojanja 

zabrinuti za svoju budućnost? 

Ramić: Sve najteže i najgore što se moglo 

desiti za Bošnjake već se desilo, ne 

treba se plašiti budućnosti, treba vjerovati u 

bolje sutra, vjerovati u sebe i raditi na stvaranju 

boljih uslova života, svaki pojedinac 

koliko može, to je jedini put. Država treba 

imati aktivniju ulogu i njene institucije moraju 

biti katalizator pozitivnih precesa. 


23

Kopiramo s povodom i da ostane upamćeno kako ljudi znaju 

ponekad biti i pošteni 

Dodikova vlast zaglibila je u fašističko blato 

Bakir Hadžiomerović, urednik emisije “60 minuta” godinama sa svojim 

saradnicima vodi neviđenu kampanju protiv islama i muslimana u BiH. 

Hadžiomerović i njegovi novinari su objavili gomilu laži na račun brojnih 

muslimana u BiH. Kada bi strancima po dolasku u BiH prvo puštali da 

odgledaju emisiju “60 minuta” vjerovatno bi većina njih u strahu od 

postojanja tolikog broja, kako to vole reći u “60 minuta”, islamskih 

terorista odmah napustili BiH. Ono što je policija Milorada Dodika uradila 

ovih dana napadajući Bošnjake u Bosanskoj Dubici i Bosanskom Novom, 

Bakir Hadžiomerović i društvo mu godinama rade u Federaciji BiH. Iako 

je dobio brojne kritike na svoj rad,Hadžiomerović se na sve te kritike 

jednostavno oglušio i nastavio sa svojim islamofobičnim praksama. Nakon 

napada policije RS na Bošnjake u Bosanskoj Dubici i Bosanskom Novom, 

Bakir Hadžiomerović je objavio komentar koji na pravi način opisuje 

akciju policije Milorada Dodika. Spomenuti komentar je prvi pravi pošteni 

pristup Bakira Hadžiomerovića o ovoj temi. Zbog toga smo odlučili da 

na ovom mjestu objavimo tu Hadžiomerovićevu kolumnu, kako bi ostalo 

upamćeno da i on zna razmišljati i pisati potpuno normalno i razumno. U 

nastavku slijedi spomenuta kolumna Bakira Hadžiomerovića 

Piše: Bakir Hadžiomerović 

Ima tome i pola godine kako je na ovom 

Imjestu konstatirano da živimo u takvoj 

Idržavi u kojoj je sve ono što se danas čini Inemogućim, već sutradan postaje izvjesno, a 

prekosutra nam je surova realnost. Da je ova 

konstatacija bila nesumnjivo tačna dokazala 

nam je posljednja “spektakularna policijska 

akcija” MUP-a Republike Srpske u kojoj je, 

prema opširnim izvještajima medija pod kontrolom 

zločinačkog režima Milorada Dodika, 

uhapšeno pet osoba osumnjičenih zato što su, 

kako stoji u zvaničnom obrazloženju, “u proteklih 

mjeseci na području Republike Srpske 

propagandnim i zabranjenim materijalima 

širili nacionalnu, vjersku i rasnu mržnju i netrepeljivost”. 

Uhapšen jer je išao u džamije 

Ne znam šta bi o ovoj spektakularnoj akciji 

imao da kaže vojvoda Ravnogorskog četničkog 

pokreta (inače najagilnijeg predstavnika multietničkog 

nevladinog sektora u RS honoriranog 

od aktuelnog zločinačkog režima), ali na 

osnovu “dokaznog materijala” prikupljenog u 

akciji policajaca Dodikovog prvog pendreka 

Stanislava Ćađe doznali smo da su “neprija- 

telji režima” u svojim domovima na području 

Bosanskog Novog i Bosanske Dubice (gradova 

koji su, sjećamo se, u ratnozločinačkom zanosu 

Radovana Karadžića 1992. prvo temeljito 

etnički očišćeni od Bošnjaka, a potom preimenovani 

u Novi Grad i Kozarsku Dubicu) 

posjedovali i tako opasne materije poput PC 

kompjutera, mobilnih telefona i inkriminirajućih 

CD-ova. 

Osim opreme imanentne samo prekaljenim 

teroristima i ubicama (koju, by the way, po 

pouzdanim policijskim informacijama posjeduju 

čak i Dodikova unučad) nakon policijske 

akcije mogli smo doznati i još neke uznemiruju- 

će činjenice. Tako su 

Nezavisne novine 

nara Željka Kopanje, pozivajući se na policijske 

građeviizvore, 

objavile da je Hajrudin Dedić uhapšen 

zato što “živi na osamljenom mjestu do kojeg se 

dolazi uskim blatnjavim putem”, a Edhem Gaši 

zato “što je svakodnevno posjećivao lokalne 

džamije”. 

Tako je režim Milorada Dodika u policijsko-pravosudnu 

praksu uveo nove zakonske 

odredbe prema kojim Bošnjaci više nemaju mogućnost 

da žive “na osami” (daleko od SNSDovskog 

sjaja etnički očišćenih gradova u RS) i da 

“svakodnevno posjećuju džamije”. “Pa nismo ih 

mi rušili da bi Turci sad u njima svakog dana 

klanjali”, kao da iz haške ćelije laktaškog nacionalsocijalistu 

ohrabruje njegov politički guru 

alijas dr. Dragan Dabić. 

Posljednja “Kristalna noć” u aranžmanu 

Dodikovog režima ne predstavlja ništa drugo 

nego fašistički pokušaj mafijaške hobotnice 

da na trenutak amortizira izvještaj američkog 

State departmenta o Bosni i Hercegovini u kojem 

su političari iz Republike Srpske optuženi 

za urušavanje i opstrukciju rada bh. institucija 

usljed čega je vladavina zakona u BiH dovedena 

u pitanje. Nakon što laktaški vožd i njegovi 

“psi režima” (razni, zločinom optočeni, vasići, 

simići, radmanovići, kusmukice, davidovići...) 

istupima u svojim medijima očigledno nisu, u 

očima SAD i EU, uspjeli amnestirati vlastitu 

ulogu u višegodišnjem rušenju međunarodno 

priznate članice Ujedinjenih naroda Bosne i 

Hercegovine, dodikovci su preko svoje policije 

krenuli u dokazivanje nedokazivog, da se, eto, i 

oni bore protiv “islamskog globalnog terorizma”. 

Hapšenje ljudi samo zato što su posjedovali 

mobilne telefone, kompjutere i što su “gotovo 

svakodnevno posjećivali džamije”, a uz to su i 

Bošnjaci koji imaju tu nesreću da žive na teritoriji 

Dodikove srpske Republike Srpske, predstavlja 

još jedan pouzdan dokaz da je aktuelna 

vlast u Republici Srpskoj duboko zaglibila u 

fašističko blato. 

U tom blatu Dodik i njegov režim imaju 

samo jednog neprijatelja - žive Bošnjake. O 

četnicima koji, načičkani pripadajućom zločinačkom 

ikonografijom, slobodno špartaju 

Dodikovim entitetom i prijete rijetkim preostalim 

i još uvijek od režima neprocesuiranim 

Bošnjacima, mafijaška hobotnica ne razmišlja 

drugačije nego što ih je svojevremeno tretirao 

čiča Draža. Kao i 1992. na pola teritorije Bosne 

i Hercegovine Bošnjacima nije dozvoljeno da 

“svakodnevno posjećuju džamije” i da žive 

na “osamljenim mjestima”, ali je zato sasvim 

normalno da u centru Banjaluke bude brutalno 

likvidiran svjedok Dodikovog kriminala, 

pokojni Milan Vukelić i da za njegovo ubistvo 

nikada niko ne bude čak ni optužen. Istina, 

zbog Vukelićevog ubistva svojevremeno je pred 

kamerama republičkosrspkih gebelsovskih 

medija uhapšen (pa ubrzo pušten na slobodu) 

jedan Bošnjak koji živi, već pogađate, na prostoru 

Republike Srpske. Režim zna da su za sve 

uvijek krivi Bošnjaci, ti tradicionalni neprijatelji 

Dodkove mafijaške hobotnice. Oni su krivi i za 

Vukelićevo ubistvo i za život “na osamljenom 

mjestu do kojeg se dolazi uskim blatnjavim 

putem” i “za svakodnevno posjećivanje lokalnih 

džamija” i za izvještaj State departmenta u 

kojem je do kosti ogoljena višegodišnja zločinačka 

politika rušenja Bosne i Hercegovine od 

kadrova SNSD-a... Kako je krenulo, Dodikovi 

mediji, policija i pravosuđe uskoro bi i za genocid 

u Srebrenici iz ljeta 1995. mogli optužiti 

Bošnjake. Dodik je doduše to i verbalno uradio, 

a šta će dalje biti...? Kako rekosmo, ima tome i 

šest mjeseci, živimo u takvoj državi u kojoj je sve 

ono što se danas čini nemogućim već sutradan 

postaje izvjesno, a prekosutra nam je surova realnost. 

I više ništa neće biti Smrt fašizmu, sloboda 

narodu. 


24

Feljton 

Skrivena disertacija: III poglavlje : Uticaj društvenih i 

administrativnih institucija islama oličenih u turskoj vlasti na 

život nemuslimanskog stanovništva 

Užasno, očajno, 

nepodnošljivo 

Andrić kuka nad propisom da 

su se kršćani morali drugačije 

oblačiti, čak i po boji odjeće. 

On kuka kako se to isto 

ticalo i Jevreja. Zaboravlja 

pri tome reći da je jedino 

Turska, a naročito Bosna, 

prihvatili Jevreje iz Španije 

gdje su ubijani, pokrštavani i 

protjerivani, a niko u Evropi ih 

nije htio primiti 

Piše: Kemal Zukić 

Već i sami podnaslovi ovog 

Vpodglavlja, navedeni odmah 

Vispod glavnog naslova, jasno Vpokazuju da Andrić nastavlja da srlja 

u novu naučnu nakaradu, da će gaziti 

preko istine i da će brkati i miješati 

čitava stoljeća, da će se kloniti svake 

poštene logike i naročito usporedbi 

Bosne iz tog doba sa Evropom iz 

istog perioda. On sasvim normalno 

uspoređuje Bosnu iz XV stoljeća sa 

Evropom iz XX stoljeća. Ova podpoglavlja 

su: 

1. Islamska shvatanja o pravnom, 

društvenom i moralnom položaju 

nemuslimanskog stanovništva i 

njihova primena u Bosni 

a.) Kanun-i-raja i njegovo važenje u 

Bosni 

b.) Privredna i moralna zapostavljenost 

nemuslimana 

v. v) Sputavanje crkvenog 

života 

2. Zaostalost Bosne u civilizaciji 

kao posledica turske 

vladavine 

3. Turska uprava, način rada 

njenih organa i njen uticaj 

na narodni karakter. 

Ovo najobimnije poglavlje 

Andrićeve disertacije je “filing” 

njegove mršave “rasprave” 

kako bi imala više listova. 

Andrić se ovdje bavi najčešće 

manje važnim ili čak sasvim 

nevažnim pojavama za koje 

pabirči podatke uglavnom iz 

franjevačkih dokumenata ili 

narodnih poslovica. Pri svemu 

ovome on govori o svojoj Bosni 

kao da ona nije dio Evrope i 

svijeta, nego neka vanvremena 

i vanzemaljska tvorevina, 

izvan ostatka svijeta. 

Kanun-i-raja 

Pri tome je beskrupulozno kritičan 

i čistunac koji ne uzima u obzir 

težinu položaja njegove domovine na 

granici i sudaru dva moćna carstva i 

čak dva svijeta. Isto tako se on grdno 

ogrješuje i o hrišćansku raju, koju navodno 

brani, kao i o Bošnjake koji su 

Istina je vrlo 

jednostavna. 

Kršćani su 

plaćali porez 

da ne idu u rat 

a muslimani su 

stalno morali 

ići u rat i ginuti. 

nezaštićena stalna meta njegove mržnje, 

historijskih falisfikata i mračnjačkih 

optuživanja. 

Na početku poglavlja 

Andrić se bavi jednim prastarim 

dokumentom koji je, 

navodno, donio halifa Omer 

ibn Hattab za Damask. Kad 

potroši dosta papira i strpljenja 

čitaoca onda Andrić 

i sam konstatuje: “Ne podleže 

nikakvoj sumnji da u 

praksi nije svaki od ovih 

propisa tačno i doslovno primenjivan”. 

A onda će sasvim 

obezvrijediti ovaj dokumenat 

kad konstatuje da su 

kršćani i Jevreji “umeli bilo 

podmićivanjem bilo lukavstvom 

da zaobiđu ili izigraju 

mnoge tačke ovog kanuna”. 

Ustvari, ovaj kanun nije 

imao nikakva uticaja na 

odnose raje i turske vlasti u 

Bosni. U njemu stoji zabrana 

gradnji i obnove crkava 

a zna se da su predstavnici 

lokalne i centralne vlasti davali dozvole 

za te poslove. Andrić prešućuje 

sve što bi tursku upravu pokazalo bar 

malo realnije i humanije. Tako u vezi 

ove zabrane gradnji crkvi ne navodi 

primjer gradnje velike pravoslavne crkve 

u Sarajevu za koju je najviše novaca 

dao upravo turski sultan. Andrić 

je to morao znati, a ta crkva je samo 

stotinjak metara udaljena od gimnazije 


25

koju je sam Andrić pohađao. Ali, on je 

u stalnoj zavadi sa istinom, stvarnošću 

i logikom. 

Na svoj uobičajeni mutni način 

Andrić zatim ispreda priču kako je kršćanska 

raja plaćala harač, zatim prešuti 

da je time plaćano nesudjelovanje 

u ratu, a onda dalje muti kako je i raja 

trpila zbog rata, “koliko zbog zahteva 

rata toliko i zbog vojne samovolje”. 

Istina je vrlo jednostavna. Kršćani 

su plaćali porez da ne idu u rat a muslimani 

su stalno morali ići u rat i ginuti. 

Mada Andrić to predstavlja isključivo 

kao privilegiju bosanskih muslimana, 

Turaka kako ih uporno imenuje, 

prešućujući da je to tražilo odlazak u 

stalne ratove, od perzijskog, ruskog, 

moldavskog, ukrajinskog ratišta, pa 

preko Slavonije i Dalmacije do Beča. 

Ti stalni ratovi su desetkovali to “privilegovano” 

muslimansko stanovništvo, 

ostavljali Bosnu bez vlastite vojske i 

izlagali je stalnim upadima susjeda što 

je završavalo pokoljima, pljačkama, paljevinama 

i ekonomskim uništavanjem 

zemlje. Svakako bi ispravno bilo gledati 

plaćanje harača da se izbjegne ratna 

pogibelj kao privilegiju te raje. 

Kad se Andrić već odlučio da upoređuje 

položaj kršćana i muslimana 

u Bosni u vrijeme turske uprave mogao 

je doći do toga da istinski shvati i 

objasni svu tragiku položja pripadnika 

svih vjera na ovom prostoru. Umjesto 

tog poštenog i objektivnog pristupa 

Andrić se odlučio za crno-bijelu verziju 

u kojoj bezobzirno satanizira i vrijeđa 

muslimane a viktimizira kršćane 

i tako stvara izmišljenu historiju koja 

je u sukobu sa stvarnošću i logikom 

i kojom se ništa ne može objasniti. 

Ovakvim nemoralnim pristupom 

Andrić je iznevjerio sve, prvo mladobosance 

koje je navodno simpatizirao 

a koji su se predstavljali kao južnoslovenski 

patrioti a ne srpski nacionalisti. 

Iznevjerio je i Vuka i Gaja koje 

veliča kao nosioce ideje slavenstva. 

Posebno je Andrić ovakvim stavom 

iznevjerio ideju bratstva i jedinstva 

koja je bila glavno načelo komunističke 

Jugoslavije u čije organe se kasnije 

ubacio i karijeristički lagodno živio. 

Andrić je izigrao i mentore Austrijance. 

Austrija je dugo ratovala protiv Turske 

u čijoj su vojsci bili i Bošnjaci. Ali, 

Austrijanci nemaju tako mračnjačku 

mržnju prema Bošnjacima, nego su 

okupiranjem Bosne došli u kontakt 

sa jednim plemenitim i herojskim 

narodom Bošnjaka, čije su kvalitete 

brzo shvatili i poštovali. Neposredno 

nakon okupacije, poslije žestokog i nerazumnog 

otpora Bošnjaka toj okupaciji, 

Austrijanci su prihvatili Bošnjake 

kao oslonac svoje vlasti i kao važan dio 

svoje vojske. Kod Andrića nema ni pomena 

o tome. 

Zajednička sudbina slavenskih 

naroda 

Sa malo elementarnog ljudskog poštenja 

Andrić je mogao dati mnogo istinitiju 

sliku Bosne i njenog okruženja za 

turske uprave. Morao je znati da su se 

svi naši narodi snalazili na razne načine 

u njihovoj egzistencijalnoj ugroženosti. 

Hrvati su ginuli u mađarskim i austrijskim 

vojskama koje su ratovale protiv 

turske vojske čije su udarne jedinice u 

prvim redovima bili Bošnjaci. Ginuli su 

i jedni i drugi za tuđina, ali nisu imali 

izbora, tako mali i slabi u procjepu između 

mnogo jačih. Hajduci i uskoci su 

bili plaćenici u mletačkoj službi a kasnije 

su ih plaćali Austrijanci. Srbi su od početka 

poslušno služili u turskoj vojsci 

protiv svih turskih neprijatelja a nezavisnost 

su isposlovali maestralnim političkim 

vratolomijama Miloša Obrenovića, 

koji je čak odsječenu glavu svog kuma 

Karađorđa donio na poklon Turcima. 

To jest najveće poniženje koje historija 

pamti na ovim prostorima ali je rezultat 

bio sjajan: samostalnost. 

Da je htio razumjeti svu delikatnost 

i strahotu položaja svih slavenskih naroda 

na Balkanu, Andrić je mogao uzeti 

strašni period 1737.-1739. g. Kugom i 

neimaštinom izmrcvarena Bosna, čija 

je mladost ostavila kosti na ratištima 

hiljadama lilometara udaljenim, našla 

se na ivici nestanka. Austrijanci su 

odlučili napasti Bosnu sa svih strana, 

spriječiti da pomoć dođe iz Turske, fizički 

uništiti Bošnjake, pobiti, raseliti ili 

pokrstiti. Tako je austrijski kralj Karlo 

VI jasno napisao u proglasu na lošem 

bosanskom jeziku, koji je štampao u 

400 primjeraka i raspršio širom Bosne. 

Na strani Austrijanaca bili su svi ostali 

Slaveni. Katolici su učestvovali direktno 

u vojsci koja je krenula na Bosnu 

1737. g. u julu, nagrnuvši preko Save i 

harajući i osvajajući Posavinu. Opkolili 

su Banja Luku dok se kod Travnika sakupila 

vojska “čudna i strašna” u kojoj 

su učestvovali svi “koji su mogli nositi 

oružje” a ko odbije imao se objesiti pred 

vlastitom kućom. Takvu čudnu vojsku, 

koja se borila, po Bog zna koji puta za 

goli opstanak naroda Bosne, krenuo 

je prema Banja Luci Hećim-Oglu Alipaša, 

čestit namjesnik Bosne koji nije 

bio rođeni Bosanac. Ta strašna vojska je 

u jednom danu porazila i razjurila neuporedivo 

jaču vojsku osvajača. U isto vrijeme 

su i Srbi, Crnogorci i Albanci prišli 

austrijskoj vojsci i osvajali s njima južnu 

Srbiju, Makedoniju, Niš, Kraljevo, Novi 


26 

Pazar. Na čelu te srpske vojske bio je patrijarh 

Arsenije, koji će pretrpiti poraz, 

zajedno sa Austrijancima, uglavnom 

od Bošnjaka i dati se u bijeg zajedno sa 

Austrijancima. 

Ovo je jedan od brojnih zastrašujućih 

primjera egzistencijalne ugroženosti 

naroda Bosne i borbe za goli život, za 

elementarni opstanak na svojoj zemlji. 

Bio je to, ko zna koji već po redu križarski 

rat protiv Bosne, mada tada već 

to se nije tako zvalo, jer bilo je XVIII 

stoljeće. 

Kao rođeni Bosanac, kao književnik 

i nadrihistoričar, Andrić je morao ovakve 

epizode pošteno analizirati i pokazati 

razumijevanje i za Bošnjake, kako 

pokazuje za katolike i pravoslavce. To je 

posebno mogao dobro unovčiti u komunističkoj 

Jugoslaviji i postati barjaktar 

bratstva i jedinstva. Ali, on to nije nikad 

učinio. Mračna i strašna, patološka mržnja 

prema Bošnjacima, spriječila ga je 

da historiju gleda objektivno. Nažalost, 

kasnije je imao toliko pomagača da mu 

poštenje nije ni trebalo. Svi kasniji mračnjaci 

i mrzitelji prihvatili su bezrezervno 

Andrića kao zastavu pod kojom će jurišati 

na Bosnu i Bošnjake. Još kad su 

tome pridodali i Njegoša i Mažuranića, 

laž je postala istina, čojstvo je zamijenjeno 

bezočnim nemoralom. 

Da li je Andrić već tada, 1924. g., 

znao ili predviđao kakvu dalekosežnu 

nesreću i nepravdu namiče na glave 

Bošnjaka ali i na Bosnu? Da, znao je, ili 

bar, slutio je. On često priziva osvete i 

genocide nad Bošnjacima svojom užasnom 

presudom “do daleko u budućnosti”. 

Možda nije vjerovao da će imati 

toliko opasnih sljedbenika. Zamislite 

kakva bi sreća obasjala njegovo mračno

lice i um da je doživio i to 

da najveći ratni zločinac nakon 

Drugog svjetskog rata u 

Evropi, ljudska pogan koja je 

iz vučije jazbine sa Durmitora 

dogmizala u Bosnu i napravila 

haos i pokolje koje je malo 

ko mogao zamisliti, Radovan 

Karadžić stalno kao ideju 

vodilju reklamirao mračno 

Andrićevo djelo i nedjelo i 

vapio da cijela Evropa treba 

da čita te huškačke gadosti, 

umjesto “Majn kamfa”. To je 

ono Andrićevo proročanstvo 

zla, koje on stalno priziva na 

glave Bošnjaka, “do daleko u 

budućnost”. 

Umjesto da objektivno 

analizira zlu kob svih slavenskih 

naroda na Balkanu pri 

čemu su se stalno morali priklanjati 

nekom jačem i ginuti 

u njihovom interesu, Andrić 

u ovom poglavlju iznosi neke probleme 

kršćana pod turskom vlašću koji su toliko 

beznačajni da sve to djeluje infantilno. 

On izmišlja kako su kršćani koji 

su “živeli u gradovima i bavili se trgovinom 

i zanatstvom” nailazili na prepreke 

u radu, ali ne govori koje. On kuka kako 

su za pijačni dan Turci odredili nedjelju, 

kad kršćani ne rade, pa su slali molbe u 

Carigrad da se to promijeni. Andrić govori 

da je harač ubiran na “lično ponižavajući 

način”, opet bez objašnjenja. 

“Tursko” selo 

Posebno Andrić kuka nad propisom 

da su se kršćani morali drugačije oblačiti, 

čak i po boji odjeće. On kuka kako 

Andriću ne 

pada na pamet 

da upoređuje 

stanje u 

njegovoj 

kršćanskoj 

Evropi, za 

kojom stalno 

vapi. Ne 

kaže da dok 

se u Turskoj 

raspravlja 

o crkvenim 

zvonima dotle 

u Evropi ne 

smije biti 

ni pomisli o 

postojanju 

pripadnika 

drugih religija, 

a kamoli 

njihovih 

bogomolja. 

se to isto ticalo i Jevreja. Zaboravlja pri 

tome reći da je jedino Turska, a čito Bosna, prihvatili Jevreje iz Španije 

narogdje 

su ubijani, pokrštavani i protjeri- 

vani, a niko u Evropi ih nije htio ti. Čak je turska vlast izgradila i objekte 

primiza 

smještaj Jevreja, Sijavuš-pašine daire. 

Ništa to ne vidi ovaj zaslijepljeni mrzitelj 

nego samo to da su se nosili drugačije 

od Turaka. 

Najsmješnije je što Andrić kao vid 

teške diskriminacije navodi da berberi 

nisu smjeli istim nožem brijati muslimane 

i kršćane kao i to da su u javnim 

kupatilima postojali posebni peškiri i 

pregače za kršćane. Nevjerovatno. 

Veliki dio “rasprave” Andrić troši 

nabrajajući detaljno koliko groša su pojedini 

fratri davali kao mito da im se 

dozvoli popravka crkava. Naravno da 

ni ovdje ne propušta da citira 

svog omiljenog bosnomrsca i 

islamofoba M. Hernesa. 

U turskoj carevini postojao 

je jedan lijep običaj a to je 

izgradnja musafirhana kao i 

hanedanskih kuća za besplatan 

smještaj putnika namjernika 

do tri dana i imareta za 

njihovu besplatnu ishranu 

u tom periodu. Andrić unakazuje 

i ovaj humani običaj 

kukajući kako su i samostani 

bili obavezni da imaju 

musafirhane. 

Dobar dio ovog poglavlja 

Andrić posvećuje navodnoj 

borbi kršćana i hristijana da 

im se dozvoli zvonjenje crkvenih 

zvona. Andrić pripisuje, 

naprimjer Fra Grgi Martiću 

kao herojsko djelo što je izdejstvovao 

odobrenje za zvona a 

odmah iza toga upada u neku 

vrstu kontradikcije priznajući 

da su i predstavnici turske 

vlasti prisustvovali ceremonijama 

zvonjave. 

Andriću ne pada na pamet da upoređuje 

stanje u njegovoj zapadnoj kršćanskoj 

Evropi, za kojom stalni vapi. Ne 

kaže da dok se u Turskoj raspravlja o crkvenim 

zvonima dotle u Evropi ne smije 

biti ni pomisli o postojanju pripadnika 

drugih religija a kamoli njihovih bogomolja. 

Uništavaju se bezdušno i objekti 

i pripadnici čak i drugih kršćanskih sekti 

a ne smije se ni pomišljati o islamu. 

Andrić bi samo autoritativno, bez pogovora, 

rekao da se ovo “ne sme pripisati 

nekoj toleranciji muslimana” 

. 

Teško je reći do koje mjere Andrić ne 

poznaje svoju domovinu Bosnu a gdje 

počinju njegove bestidne manipulacije. 

Tako se okomio i na jedan lijep običaj i 

znak uljudnosti u Bosni da se ne pjeva 

kad se prolazi kroz selo čiji su stanovnici 

druge vjere. To bi se moglo smatrati provokacijom 

pa su to svi izbjegavali. Andrić 

je izmislio da samo kršćani nisu smjeli 

pjevati kroz “tursko selo”. To je toliko 

nepošteno da je čak i Andrićev mentor, 

koji ne zna mnogo o Bosni, dopisao na 

margini da ovo nije istina. 

Andrić i u ovom poglavlju skače sa 

teme na temu ali dosljedno svaku oblast 

života u Bosni slika mračnim, crnim 

bojama koristeći uvijek omiljene kvalifikacije 

“užasno, očajno, nepodnošljivo”. 

Tako se ovdje okomio na puteve u Bosni 

za osmanske uprave. On i ovdje koristi 

svoj nevjerovatni patent: on upoređuje 

svjedočanstva zlonamjernih o Bosni na 

kraju srednjevjekovne nezavisne države 

i na prelazu na tursku upravu, sa aktuelnim 

stanjem u Evropi u XX stoljeću. 

Tako on bestidno kaže: “Drumovi, za 

koje se turska uprava sve do u najnovije 

vreme uopšte nije brinula, bili su malobrojni 

i u veoma primitivnom stanju“. 

Ova konstatacija možda bi djelimično 

mogla važiti za posljednje godine srednjovjekovne 

Bosne, napadane izvana, 

harane, rušene, uništavane bezdušno 

i dušmanski, upravo iz te Evrope. 

Konačno, Andrić je morao znati da su u 

to doba putnici usred Pariza gazili blato 

do članaka. To je takvo vrijeme, mračni 

srednji vijek, kad su u cijeloj Evropi zapušteni 

odlični putevi Rimske imperije. 

Osmanska carevina, tačno kao i Rimska 

imperija, brinula je o putevima, ako ni 

zbog čega a ono zbog vlastite vojske kojoj 

je za prevoz trupa, džebhane i artiljerije 

bilo neophodno da postoje dobri putevi i 

mostovi. I upravo je to i radila Osmanska 

imperija i u Bosni. Postojala je dobra putna 

mreža a na svaki dan hoda građeni 

su bezbrojni hanovi i karavansaraji a na 

određenim dionicama morala se obezbijediti 

i pitka voda. Ovo potvrđuje i činjenica 

da u Bosni postoje brojni toponimi 

koji sadrže u svom imenu riječ “han”. 

Konačno, da je istina ovo što Andrić piše 

o putevima u Bosni, sigurno Turska ne 

bi mogla biti tako silovito uspješna sila 

pred kojom je strepila Evropa. 

“Očajnom stanju javnih puteva u 

potpunosti je odgovarao i poštanski saobraćaj”, 

piše Andrić. I to je potpuno 

netačno, što vjerovatno i sam Andrić 

zna. Postojao je u Turskoj dobro uređen 

i poštanski saobraćaj za ono vrijeme. Ali, 

ako gazite historiju i logiku i poredite to 

stanje sa stanjem u Evropi početkom XX 

stoljeća, onda je to istina, ali kome trebaju 

takvi falsifikati. Andriću trebaju kako 

bi unakazio sliku svoje Bosne. Andrić 

registruje napore turska uprave u XIX 

stoljeću na unapređenju putne mreže i 

poštanskog saobraćaja ali i to zatamni do 

granice nepodnošljive mržnje i nemorala. 


27

Pogledi 

Srpsko-hrvatski pakt protiv RBiH – hrvatska strana (II dio) 

Pripadnici HRB nisu znali 

da su njihovi politički čelnici 

ustvari doušnici Udbe 

Ustaški pokret nije bio politička 

stranka. Osnovan je 1931., 

razoren 1945., a formalno ukinut 

1953., Pavelićevim ukazom – i 

nikada obnovljen. Stoga su 

od tada prozivke, asocijacije, 

reference na Ustaški pokret i 

nazivanje Hrvata, “Ustašama”, 

povijesno i politički pogrešni, a 

posljedica su desetljeća udbaške 

propagande, koja je u svojemu 

žargonu hrvatske patriote 

u domovini, a naročito u 

emigraciji, nazivala “Ustašama” 

- iako je povijesna istina da 

se tek mali dio patriota tako 

deklarirao 

Piše: Sven Rustempašić 

Sarajevo, 11. jul 2010. 

Sjedinjene države aminuju Titu udar 

Spo Proljećarima. Ipak, bio je to tek 

taktički potez ušutkivanja proljetnih 

horozova što su prerano kukuriknuli, ali 

je strateški učinak suprotan: nakon samo 

tri godine, mnoge od njihovih ciljeva 

ostvaruje novi Ustav 1974., kako za federaciju 

tako i za svaku republiku, koje dobivaju 

više suvereniteta, državnosti. Miku 

Tripala treba zapamtiti jer je u ustavne 

promjene 1974., unesen amandman o 

“pravu republika na samoopredjeljenje do 

otcjepljenja”. Dabčević-Kučar, Tripalo i 

ostali iz KPH, nisu drakonski kažnjeni, 

po intervenciji Ivana Krajačića 

kod Tita. Franjo Tuđman je 

tretiran relativno blago (Tito: 

“Tuđmanu ne pakovati”). Pošteda 

obuhvaća samo komuniste, 

ali ne i nacionaliste - koji su 

na montiranim sudskim procesima 

dobivali stroge kazne, 

te godinama robijali kao politički 

zatvorenici (prvooptuženi 

Bruno Bušić, Ante Paradžik, 

Dražen Budiša i drugi). Papa 

Pavao VI poziva Tita u Vatikan 

i daje mu titulu dodjeljivanu 

bečkim carevima, naslov 

Počasnog kanonika Zavoda 

svetog Jerolima. 

U povodu udara u 

Karađorđevu, nacionalisti su 

izveli nekoliko akcija nasilja 

‘na kopnu, na moru i u zraku’: 

u Riječkoj luci je potopljen 

brod ‘Majsan’, nad Bračkim 

kanalom je oboren vojni heli- 

kopter a nad Čehoslovačkom 

civilni avion. Time su htjeli 

upozoriti svoje rušitelje, kako 

se Dražen Budiša izrazio na 

robiji u Staroj Gradiški, “generalnom 

probom obračuna silom 

protiv nasilja”. U periodu 1971-1989, 

Proljećari su potopljeni, ali njihov bunt 

nije bio uzaludan; pridonio je da 1974. 

neki od njihovih zahtjeva budu preneseni 

u ustave. 

Malo “morgen” 

“Morgen, morgen, lacht uns wieder das Gluck. 

Gestern, gestern, liegt schon so weit zuruck, 

war es auch eine schone, schone Zeit.” 

Republikom 

Hrvatskom od 

1990. nastavlja 

vladati KPH 

u novovjekoj 

verziji 

tuđmanovaca, 

koji su agresiju 

na RBiH i sve 

što sa time ide, 

proveli kroz 

institucije RH 

sa pozicija 

vlasti koje su 

zauzeli kao 

HDZ. 

U sklopu manevara ka rastakanju 

SSSR i Varšavskog 

pakta, nakon čega se Njemačka 

ujedinjuje a katoličke zemlje 

oslobađaju – Njemačka je vodila 

računa da sa novom Rusijom 

ostvari odlične odnose. Stoga 

svom klijentu Hrvatskoj diktira 

da garnitura koja će stupiti 

na vlast u Zagrebu, uspostavi 

što bolji odnos sa ruskim klijentom 

Srbijom; da se situacija 

u SFRJ rješava isključivo kooperacijom 

Beograd-Zagreb. 

Njemačka zato uvezuje hrvatske 

komuniste sa nacionalistima-emigrantima, 

i u toj 

simbiozi priprema prvu nacional-komunističku 

vladu koja 

će stupiti na vlast u Zagrebu. 

To 1991. postaje ‘Vlada nacionalnog 

jedinstva’ i od tada 

vlada Hrvatskom. Osim 

KPH, vične srpsko-hrvatskim 

odnosima, čiji će lideri komunističke 

odore zamijeniti nacionalnim, 

potraženi su i antikomunistički 

emigranti skloni 

srpsko-hrvatskom paktu. U 

eksponiranju tog aspekta, treba 

se osvrnuti na ideološkopolitičke 

recidive iz Drugog svjetskog rata, 

pređašnjeg njemačko-hrvatskog saveza. 

Nakon raspada NDH, jedan od lidera 

Ustaškog pokreta, gen. Vjekoslav Luburić, 

izmiče ‘ruci osvetnici’ na mađarsko tlo, 

koje već kontroliraju Sovjeti. Poglavnik 

Pavelić je totalno odbijao suradnju sa 

Sovjetskim savezom, ali Luburić postaje 

izuzetak nakon što se u Mađarskoj je Crvenoj armiji, koja ga pušta u Španiju, 

predaodakle 

razvija teoriju o suradnji sa Rusima. 

Marginalna ideologija Luburića i njegove 


28

udruge ‘Odpor’, bila je suprotna 

Ustaškom pokretu, čiji se 

pripadnici 1945. niti za goli 

život nisu predavali Crvenoj 

armiji. Bila je suprotna cijeloj 

hrvatskoj emigraciji, koja savez 

sa Rusima nije nikada niti tražila 

niti prihvaćala. Ali s teritorija 

države kojom je vladao španjolski 

Jevrej Francisco Franco, 

Luburić razvija politiku ‘pružene 

ruke’ Sovjetima (ubojstvo 

Luburića u Carcagenti je 

još nerazjašnjeno, ali tadašnji 

strah od sovjetskog pritiska, 

barem donekle objašnjava to 

čudno smaknuće uoči zamaha 

Hrvatskog proljeća). ‘Odpor’ otvoreno 

traži suradnju s Rusima ako oni žele pomoći 

Hrvatima u obnovi samostalne države, 

pa makar i s komunistima na čelu. 

Francov režim to djelovanje tolerira, a 

Tito nemilosrdno progoni. 

Ustaški pokret nije bio politička stranka. 

Osnovan je 1931., razoren 1945., 

a formalno ukinut 1953., Pavelićevim 

ukazom – i nikada obnovljen. Stoga su 

od tada prozivke, asocijacije, reference 

na Ustaški pokret i nazivanje Hrvata, 

“Ustašama”, povijesno i politički pogrešni, 

a posljedica su desetljeća udbaške 

propagande, koja je u svojemu žargonu 

hrvatske patriote u domovini, a naročito 

u emigraciji, nazivala “Ustašama” - iako je 

povijesna istina da se tek mali dio patriota 

tako deklarirao. Većina je bila okupljena 

oko političkog cilja uspostave samostalne 

hrvatske države, ali ne na Ustaškom 

programu i organizaciji koja ne postoji 

od 1953. Samozvane “Ustaše”, bile su 

često u doušničkom odnosu sa Udbom, 

u funkciji provokatora za kompromitacije 

hrvatskih patriota. Poznat je upad 

u Jugoslaviju 1972., ‘Bugojanske grupe’, 

naoružanih hrvatskih emigranata, nakon 

nasilnog sloma Hrvatskog proljeća - koja 

je u okolini Bugojna pokušala pokrenuti 

narodni ustanak protiv totalitarnog komunističkog 

režima. Bili su to pripadnici 

emigrantske organizacije ‘Hrvatsko 

revolucionarno bratstvo’ (HRB) - kojega 

je 1950-tih godina u Beogradu osnovala 

Udba! Pripadnici HRB nisu znali da su 

njihovi politički čelnici - u javnosti veliki i 

vatreni Hrvati, “Ustaše” - ustvari doušnici 

Udbe, koja je trebala alibi za obračun s 

hrvatskom oporbom doma i u emigraciji. 

Svi su pripadnici ubačene grupe likvidirani 

u prethodno postavljenim zasjedama, 

osim Ludviga Pavlovića, koji je odležao 

kaznu od 18 godina do 1990., kada se priključio 

hrvatskoj postrojbi; da bi odmah 

na početku rata bio likvidiran, i to, neki 

Hrvati sumnjaju, od strane hrvatskih kadrova 

Udbe u vlasti Franje Tuđmana. 

‘’Intermarium’’ – 

Romanizacija Evrope 

Republikom Hrvatskom 

od 1990. nastavlja vladati 

KPH u novovjekoj verziji tuđmanovaca, 

koji su agresiju na 

RBiH i sve što sa time ide, proveli 

kroz institucije RH sa pozicija 

vlasti koje su zauzeli kao 

HDZ; pri čemu su HDZ BiH, 

njena paradržava ‘Hrvatska 

Republika Herceg-Bosna’ 

osnovana 1991., i njena vojna 

postrojba HVO (stranačka 

vojska), bile suizvršioci te politike 

u i protiv RBiH i njenih 

odanih građana. U Hrvatskoj 

i BiH u proteklih 20 godina 

djeluju i druge hrvatske stranke, ali su one 

marginalne, pa su u toku srpsko-hrvatske 

agresije na RBiH, SDP, HSLS, HSS … 

tek gledale kako se obavlja krvavi posao. 

Bilo je nekih disidenata, uglavnom u vidu 

osobnog herojstva, poput liberala Vlade 

Gotovca. Jedini stranački izuzetak je 

HSP Ante Paradžika i Dobroslava Parage, 

čije djelovanje nije predmet ove prezentacije, 

uz dužnu distinkciju da su jedino oni 

ustali protiv srpsko-hrvatskog genocidnog 

pakta. 

Ustaški “folklor”, korišten tokom agresije 

na RBiH, bio je propagandni metod 

motiviranja vlastitih vojnika i fasada koja 

je prikrivala da RH i Hrvate doista vode 

pripadnici organa “bivšeg sistema”: KP, 

SSO, KOS, SDB, TO, diplomacija, vojna 

industrija, milicija, mediji. Hrvatska emigracija 

u proteklih 20 godina nije imala 

važnu ulogu u vlasti i ekonomiji, nego je 

služila mobilizaciji hrvatskog domoljublja 

i davanja velikih financijskih sredstava liderima 

režima u Hrvatskoj i surogatima 

u BiH. Nazivanje Hrvata “Ustašama”, je 

udbaška podvala; taj pokret je tema za povjesničare. 

Relevantna je samo struktura 

koju je uspostavio HDZ kao državne organe 

RH i surogate u BiH. 

Vatikan je 

1933. sa 

Njemačkom 

sklopio ugovor 

i osnovao 

snažnu tajnu 

organizaciju 

‘Intermarium’, 

sa glavnim 

ciljem 

promocije 

dominacije 

katolicizma 

u srednjeevropskim 

državama od 

Baltika do 

Jadrana. 

Ipak, jedan je izuzetak postojao: 

Tuđman je u emigraciji 

stupio u dobre odnose sa 

Odporašima-Luburičevcima, 

u skladu sa njemačkim uvjetom 

da ne kvari dobre odnose 

Njemačke i nove Rusije. Tako 

je shvatljivo povezivanje Franje 

Tuđmana i Stjepana Mesića s 

Odporašima, utaborenim na 

Norvalu kod Toronta u Kanadi, 

gdje je Mesić 1992. iš’o pjevati 

‘Juru i Bobana’. Iz takvih baza 

je potekao Gojko Šušak. Mesić 

je izjavio ‘Globusu’ da se odatle 

sa ‘punom vrećom dolara’ 

vratio u Zagreb, odakle ga je 

Tuđman odmah poslao na 

važan zadatak u Široki Brijeg - 

da tamo zbaci s kormila HDZ 

BiH Stjepana Kljuića, pro-bosanskog 

Hrvata, a nametne 

oficira KOS-a Matu Bobana, 

kako je to objasnila Jasna Babić 

u zagrebačkom ‘Globusu’ malo 

poslije tog ‘čudnog’ događaja. 

Na čelu ‘Hrvatske Republike 

Herceg-Bosne’ su bili sve odreda 

oprobani kadrovi komunističkog 

režima. ‘Globus’ je 

tada objavio njihove fotografije 

sa kratkim biografijama. 

Zanimljivo je da u crescendu 

svojih povika protiv fašista, 

Mesić nikad nije spomenuo 

Luburića. I to je nemala zagonetka 

koju bi on morao javno objasniti. 

Jer, on je bio udvaračem ‘Odporašima’, ako 

ne i vjernim saveznikom; s njima je pjevao 

‘Juru i Bobana’ dok nije i sebe, ipso facto, 

pretvorio u crnog egzekutora s crvenim 

jezikom. Dijalektička mitomanija je nemoguća 

bez podjele i zavađanja onih koje 

dobiju pod svoju vlast. Da su ti udbaši 

notorni psihopatski kriminalci, pokazalo 

se kroz njihov rat protiv RBiH u čvrstom 

savezu i sinkroniziranoj kolaboraciji sa srpskim 

pripadnicima obavještajnih sistema. 

Hrvatski i srpski udbaši, uspješno surađuju 

i sa bošnjačkim kolegama ka uništenju 

RBiH, Bosanaca i Hercegovaca lojalnih 

građana, te getoizaciji preostalog bošnjačkog 

naroda. 

Vatikan je 1933. sa Njemačkom sklopio 

ugovor i osnovao snažnu tajnu organizaciju 

‘Intermarium’, sa glavnim ciljem promocije 

dominacije katolicizma u srednje-evropskim 

državama od Baltika do Jadrana, 

čime je, npr., pripremljen teren za stvaranje 

NDH. Ova veza i dalje funkcionira, jer taj 

ugovor (‘Concordat’) još važi i jer stalno 

njemačkom političkom scenom dominira 

Kršćansko-demokratska (katolička!) partija 

(CDU), koja je sa pozicije vlasti, 1991. 

priznala nezavisnost Slovenije i Hrvatske. 


29

Ramazan 

Ramazanska razmišljanja 

Neuspjeh uz red i planiranje je 

bolji od neplanski ostvarenog 

uspjeha i nereda 

Red i sklad u životu 

podrazumjevaju da u kopanju 

po utrobi zemlje i klesanju 

u kamenu gradiš svoju 

budućnost, bez oslanjanja 

na bilo koga drugog, osim 

na Allaha, i to istinskim 

a ne lažnim tevekkulom i 

osloncem. A nered i zbrka 

je da od svojih bliskih i 

daljnih rođaka i prijatelja 

očekuješ da ti riješe životne 

probleme i daju rješenja 

u najsitnijim stvarima, kao 

što danas većina islamskog 

ummeta sjedi skrštenih ruku 

čekajući izbore u Americi 

i Izraelu, nadajući se da 

će im se ostvariti životni 

san o slobodi ukoliko u 

tim državama na političku 

scenu dođe neki “umjereni” 

političar za predsjednika i da 

će im se on smilovati i imati 

razumijevanja za njihove 

probleme i nedaće 

Piše: Dr. Salah Sultan 

Preveo i prilagodio: 

Abdusamed Nasuf Bušatlić 

Red, harmonija i planiranje 

su svojstva 

koja bi morala biti 

sastavni dio života čovjeka 

kao razumnog bića, a 

posebno bi život onih koji 

se deklarišu kao vjernici 

i sljedbenici Kur’ana i 

sunneta, kao upute objavljene 

s nebesa, morao biti 

u znaku spomenutih svojstava. 

Dok su nered, zbrka i stihijsko 

djelovanje karakteristike onih 

koji su kroz život vođeni snagom 

strasti i prohtjeva, a ne snagom uma 

i Allahove objave, i koji, na njihovu 

veliku žalost, nisu shvatili smisao 

života i pravi cilj zbog kojeg su stvoreni. 

A šta zapravo znači i kako se u 

svakodnevnom životu ispoljava red, 

odnosno nered, pokušat ćemo objasniti 

u narednim primjerima. 

Preciznost i predanost 

Uređen život podrazumijeva stalno 

razmišljanje, kako o tvom danas, tako 

i tvome sutra, a u skladu kur’anskih 

riječi: Eto tako vam Allah objašnjava 

propise da biste razmislili i o ovome i o 

onome svijetu. (El-Bekare, 219.-220.). 

A nesređen život i životna zbrka sadržani 

su u riječima onih koji govore: 

Mi živimo od danas do sutra, ta život 

ionako nema nikakvog smisla. Ili kako 

je Kur’an opisao njihov odnos prema 

životu: Postoji samo život naš zemaljski, 

živimo i umiremo, jedino nas vrijeme 

uništi. (El-Džasije, 24.). Red u životu 

podrazumijeva da ti kao musliman 

učiš Kur’an od početka, ajet po ajet, 

suru po suru, dok ne dođeš do kraja, 

a nered je da čitaš Kur’an tamo gdje ga 


30 

Red u životu 

znači da živiš 

sa Kur’anom 

svojim 

razumom 

i dubokim 

promišljanjem, 

i srcem na koje 

Kur’an ostavlja 

trag, i dušom 

koja se mijenja 

nabolje nakon 

učenja Kur’ana. 

otvoriš. Red u životu znači 

da živiš sa Kur’anom svojim 

razumom i dubokim promišljanjem, 

i srcem na koje 

Kur’an ostavlja trag, i dušom 

koja se mijenja nabolje 

nakon učenja Kur’ana. To 

ćeš postići ako Kur’an učiš 

sa dubokim razmišljanjem, 

pa ćeš u skladu s tim nekada 

završiti učenje Kur’ana 

obraćajući pažnju samo na 

značenje manje poznatih 

riječi (kelimat el-garibe), 

nakon toga, u toku druge 

hatme skoncentrisat ćeš se 

na povode objave određenih 

kur’anskih ajeta, treći put na fikhske 

propise u Kur’anu, četvrti put na odgojni 

aspekt kur’anskih ajeta, peti put 

na aspekt preporoda i obnove i sl. A 

nered znači da Kur’an učiš lijenog i teškog 

jezika, odsutnog razuma, tvrdog 

srca, dušom koja je opijena strastima 

i pokvarenim mislima. Red u životu 

znači da ti kao student i intelektualac 

dobro znaš šta ćeš čitati, a šta nećeš. I 

kada čitaš dobru knjigu neka to bude 

barem dva puta, prvi put da shvatiš 

ideju knjige općenito, a drugi put da 

shvatiš pojedinosti knjige i pronikneš u 

određene misli i ideje koje je autor želio 

posebno naglasiti. Poznati muslimanski 

mislilac, Mustafa Akkad, rekao je: 

“Ja više volim pročitati jednu knjigu 

dva puta, nego pročitati dvije knjige.” 

A nered znači da čitaš bez reda, što ti 

god dođe do ruke, kao i da čitaš bez 

razmišljanja, da preskačeš poglavlja i 

pasuse, da čitaš samo ono što se tebi 

na prvi pogled sviđa, i da spoznaje do 

kojih si došao u tvojoj glavi budu kao 

ostrva koja međusobno nisu povezana 

ni kopnom ni mostovima, tako da 

se s jednog ne može doći na drugo. 

Red znači da ti kao direktor za svaki 

svoj sastanak pripremiš iscrpan izvještaj 

i napraviš plan za daljni rad, da 

uvijek dolaziš sa dobrim prijedlozima

i mogućim rješenjima, da ti kao profesor, 

imam i daija, član neke organizacije, 

političkog ili nekog drugog 

tijela, dolaziš na nastavu, predavanje i 

sastanak, dobro pripremljen, sa jasnim 

konceptom i tačkama predavanja, odnosno 

sa jasnim prijedlozima za sastanak 

tvog kolektiva ili tijela čiji si član. 

A nered je da na predavanje ili sastanak 

dođeš praznih ruku, pa onda pričaš 

nepovezano i u jednom predavanju 

kazuješ ljudima sve što znaš o islamu, 

da ti lično nemaš ni jednog prijedloga 

na sastanku, a prvi raspravljaš o svim 

tačkama koje su drugi predložili i da s 

visine gledaš na ostale svoje kolege, odnosno 

studente i džematlije, misleći da 

si ti najpametniji čovjek koji hoda po 

zemlji, a kada ljudi od tebe traže rješenje 

za određeni problem, a ne samo 

lijepu priču, tvoj odgovor je: “Vrijeme 

liječi sve.” Red u životu podrazumijeva 

da tačno isplaniraš šta ćeš uraditi 

danas, ali isti tako i šta ćeš raditi u narednih 

pet ili deset godina, i da nastojiš 

sa maksimalnom preciznošću i predanošću 

da ostvariš zacrtani plan. A zbrka 

i nered u životu znače da dozvoliš 

sebi da budeš poput kamena u moru 

koji se nikada neće sam pomaknuti 

ili peruške u pustinji s kojom se vjetar 

poigrava kako hoće, i da se ponašaš nerazumno 

poput ljudi koje Kur’an navodi 

kao negativan primjer, a koji su, 

kada su ih poslanici pozivali u istinsku 

vjeru, govorili: “Zatekli smo pretke 

kako ispovijedaju vjeru i mi 

ih slijedimo u stopu.” (Ez- 

Zuhruf, 23.). 

Otkrivanje novih 

mogućnosti 

Red i sklad u životu 

podrazumijevaju da u kopanju 

po utrobi zemlje i 

klesanju u kamenu, gradiš 

svoju budućnost, bez oslanjanja 

na bilo koga drugog, 

osim na Allaha, i to istinskim 

a ne lažnim tevekkulom i osloncem. 

A nered i zbrka je da od svojih 

bliskih i daljnih rođaka i prijatelja 

očekuješ da ti riješe životne probleme 

i daju rješenja u najsitnijim stvarima, 

kao što danas većina islamskog ummeta 

sjedi skrštenih ruku čekajući 

izbore u Americi i Izraelu, nadajući 

se da će im se ostvariti životni san o 

slobodi ukoliko u tim državama na 

političku scenu dođe neki “umjereni” 

političar za predsjednika i da će im se 

on smilovati i imati razumijevanja za 

njihove probleme i nedaće. Ne znaju 

da je to što čekaju samo tlapnja i 

pusta želja i da ummet na taj način 

nikada neće izaći iz krize. Kad ćemo 

već jednom shvatiti da je naš izlaz i 

spas, uz Allahovu pomoć, u ulaganju 

truda na nivou pojedinca i ummeta, 

u iskrenom vjerovanju, nauci i vlastitim 

izumima i proizvodnji koji će 

Red i sklad 

u životu 

podrazumijeva 

da činiš ono što 

si u mogućnosti 

i da se ne 

prihvataš 

posla i službe 

za koju nisi 

sposoban ni 

dostojan, jer će 

ti ona donijeti 

poniženje. 

nas učiniti neovisnim i ponosnim i 

koji će sa nas skinuti okove ropstva, 

potlačenosti, poniženja i ovisnosti o 

drugima. Red i sklad u životu znači 

da svaki pojedinac islamskog ummeta 

radi na otkrivanju novih mogućnosti 

i potencijala za progres i preporod 

i da te potencijale iskoristi u 

činjenju dobra sebi i drugima i usrećivanju 

svijeta oko sebe, kako muslimana 

tako isto i nemuslimana. A 

zbrka je da čovjek živi kao razjareni 

bik koji slijepo ide u jednom pravcu 

i neće se zaustaviti dok ne udari u 

među i polomi rogove i razbije glavu. 

Kad vlastitom krivicom, ne poštujući 

znakove na putu i upozorenja, 

i bezglavo jureći u pravcu u kojem 

ne bi smio ići, upadneš u rupu punu 

zmija, kasno je da tražiš spas. Red i 

sklad u životu podrazumijeva da činiš 

ono što si u mogućnosti i da se ne 

prihvataš posla i službe za koju nisi 

sposoban ni dostojan, jer će ti ona 

donijeti poniženje. U tom smislu su 

i riječi Muhammeda, sallallahu alejhi 

ve sellem: “Ne dolikuje 

muslimanu da sam sebe 

ponižava, time što će sebe 

opteretiti onim što nije 

u stanju da uradi i nosi.” 

A zbrka i nered su da prihvatiš 

svaki posao i svaku 

funkciju koja ti se ponudi 

smatrajući da je to počast 

za tebe, jer ćeš nakon kratkog 

vremena otkriti da je 

to poniženje za tebe i da si 

na taj način ugrozio pravo 

drugih ljudi i učinio zulum 

onome ko je bio sposoban 

za tu poziciju, ali legalnim 

i regularnim putem nije 

mogao doći do nje. 

I ono što posebno treba zapamtiti 

jeste, da su i minimalan uspjeh 

i profit uz planiranje, makar to bilo 

i na duže staze, bolji od mnogo trenutačnog 

uspjeha i neplanskog rada i 

proizvodnje. Jer, malo naselje koje je 

planski izgrađeno i ima kompletnu 

infrastrukturu, u kojem se ljudi međusobno 

vole, poštuju i pomažu, bolje 

je od velikih gradova čiji su dijelovi 

odvojeni jedni od drugih poput gore 

spomenutih ostrva, a zgrade neplanski 

i bez ikakvog ukusa, smisla i reda 

nabacane i ozidane, a njihovi stanovnici 

međusobno podijeljeni i posvađani, 

svaki od njih gleda samo svoj 

interes, međusobno se kao komšije ne 

poznaju, ne pozdravljaju i ne pomažu. 

Bez obzira na veličinu i lažni sjaj 

takvog grada, on može biti samo primjer 

nereda i zbrke i ogledalo lošeg i 

nesređenog ljudskog života. 


31

Reportaža 

Ramazanska disciplina 

U zdravom duhu 

zdrav ummet 

Gotovo je nemoguće 

nabrojati sve što se u 

Sarajevu dešava tokom 

ramazana: post, iftari, 

somuni, mukabele, teravije, 

Lejletul-kadr, sadekatul-fitr 

itd. Samo u ramazanu može 

se toliko stvari spojiti i da 

sve besprijekorno funkcionira 

i da nas sve to ispunjava i 

čini boljima. To potvrđuje 

i onu tezu da su upravo u 

ramazanu muslimani ostvarili 

najveće podvige i najveća 

dostignuća 

Piše: Erdem Dizdar 

Ramazan u glavnom gradu naše 

Rdržave oduvijek je za njegove 

Rstanovnike bio poseban događaj. ROnima koji su ga provodili u postu i 

intenzivnijem ibadetu bila je prilika da 

okrijepe svoja srca već pomalo zahrđala 

od dunjalučke svakodnevnie. Oni drugi 

su se pak trudili, iz dubokog poštovanja, 

olakšati postačima pomažući im 

u poslovima i izbjegavajući jesti i piti 

u njihovom prisustvu. Mnogi su upravo 

kroz tu solidarnost sa postačima 

osjetili snagu i ljepotu vjere u jednog 

Boga i spremnost na odricanje od ovozemaljskih 

užitaka samo radi Njega. 

Upravo zato i jeste ramazan mnogima 

bio prilika da razmisle o sebi i o svome 

odnosu prema Gospodaru i prilika za 

teobu i novi početak. Taj duh međusobne 

solidarnosti, darivanja i vraćanja 

onom istinskom duhovnom rahatluku 

mogao se osjetiti u svakoj mahali, ulici 

i kvartu Sarajeva. 

Srce ibadeta 

O tom duhu najbolje svjedoče sarajevske 

džamije i mesdžidi koji su 

tokom ramazana krcati vjernicima, a 

posebno na teravih-namazima koji se 

na području Medžlisa Islamske zajednice 

Sarajevo obavljaju na preko 240 


32 

mjesta. Mnogi muslimani koji i nisu 

baš revnosni u odlasku u džamiju, tokom 

ramazana bivaju redovne džematlije. 

Osim teravija to je primjetno i na 

drugim namazima tokom dana. 

Kada su pak teravih-namazi u nju, Čaršijska džamija i Tabački mes- 

pitadžid 

bili su mali da prime sve one koji 

su htjeli priuštiti sebi to zadovoljstvo da 

klanjanju teravih-namaz sa hatmom. 

Uz lijep i melodičan glas hafiza koji je 

izvirao iz duše i dopirao do srca, džematlije 

su s lahkoćom odstajali i odslušali 

jedan džuz Kur’ana svake noći. 

Muslimani posvećuju posebnu pažnju 

učenju Kur’ana tokom ramazna, te se 

u bosanskim džamijama praktikuje

učenje mukabela gdje se za ramazan 

prouči cijeli Kur’an. U Sarajevu, u 

Hadžijskoj džamiji organizovana je 

i ove godine mukabela za žene gdje 

Kur’an uče pet žena hafiza. 

Večeri Kur’ana 

U okviru projekta obilježavanja 

1.400 godina od početka objave 

Kur’ana Muhammedu, a.s., Medžlis 

Islamske zajednice Sarajevo organizovao 

je i večeri Kur’ana. Svake godine 

tokom mjeseca ramazana Bosnu i 

Hercegovinu, a tako i Sarajevo, posjete 

učači Kur’ana iz islamskih zemalja. 

Ovog ramazana u posjeti su bili hafizi 

iz Egipta i Libije koji su zajedno s domaćim 

hafizima posjećivali sarajevske 

džamije i vjernicima upriličili ugodna 

druženja s Kur’anom. 

Svijest o zajedništvu 

Kao kruna ove manifestacija je 

obilježavanje Lejletu-l-kadra, noći u 

kojoj je počelo objavljivanje posljednje 

Božije poslanice cijelom čovječanstvu. 

To je noć za koju Uzvišeni 

Stvoritelj kaže da je bolja i od hiljadu 

mjeseci, u kojoj je Božanski mir 

sve dok zora ne svane. Centralna 

svečanost obilježavanja mubarek 

noći Lejletu-l-kadra u organizaciji 

Medžlisa IZ-e Sarajevo bit će upriličena 

u Istiklal džamiji. Osim učača 

iz Sarajeva koji će izvoditi program, 

očekuje se dolazak šest učača-gostiju 

iz Republike Turske. 

Svakako da su nezaobilazni i zajednički 

iftari tokom ramazana. U 

Medžlisu IZ-e Sarajevo tokom ramazna 

organizovano je oko četrdeset iftara 

po džematima. Značajnu ulogu 

u ovoj ramazanskoj aktivnosti imaju 

omladinska i studentska udruženja. 

Mi smo bili u posjeti Udruženju 

“Svitanje” koje je organizovalo iftar 

za oko tridesetak studenata. Semir, 

student iz Sarajeva, kojeg smo zatekli 

na iftaru iznio nam je svoje utiske: 

“Ova iftarska okupljanja su vrlo 

nadahnjujuća jer nam pokazuju da 

smo, u vremenu u kojem živimo i 

načinom života koji vodimo, ujedinjeni 

pred obavezujućim normama 

svakodnevnog prakticiranja životnog 

puta islama. Također, način na koji 

smo okupljeni je vrlo dobro smišljen, 

zato jer nas ne obavezuje na daljnje 

prisustvo i samo nas prijateljski 

okuplja dajući nam jedno određeno 

zadovoljstvo šireg prakticiranja 

ibadeta i povećavajući 

jednu općenitu svijest o 

zajedništvu.” 

Put u Mekku 

Semir dodaje kako bi se 

ovakva praksa trebala nastaviti 

i poslije ramazana: 

“Jer za razliku od drugih 

vidova okupljanja ovdje bi 

dolazio veći broj ljudi koji 

nije toliko islamski obrazovan, 

ali koji bi željeli da 

budu, pa im predočavajući 

lijepi ahlak muslimana mijenjamo 

sliku da su muslimani 

primitivni i neobrazovani.” 

U “Svitanju” su nam 

kazali kako je prema njihovom 

mišljenju mnogo više 

ovakvih i sličnih aktivnosti tokom 

ovog ramazana nego što je to bio slučaj 

prošle godine. Oni, pak, s ponosom 

ističu još jednu svoju aktivnost: “Već 

nekoliko godina uspijevamo oraganizirati 

odlazak na umru, obilzak Kabe 

tokom ramazna za petnaestak mladih 

ljudi do 25 godina. Imamo prijatelje u 

Saudijskoj Arabiji koji plate troškove 

putovanja a mi se pobrinemo za smještaj 

u Mekki.” 

Mjesec darivanja 

Ramazan je osim posta i mjesec darivanja. 

Prenose se predaje da je Božiji 

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, 

O tom duhu 

najbolje 

svjedoče 

sarajevske 

džamije i 

mesdžidi koji 

su tokom 

ramazana 

krcati 

vjernicima, 

a posebno 

na teravihnamazima 

koji 

se na području 

Medžlisa 

Islamske 

zajednice 

Sarajevo 

obavljaju na 

preko 240 

mjesta. 

bio najdarežljiviji upravo 

u ovom mjesecu. Slijedeći 

njegovu praksu muslimani, 

pored obaveznog davanja 

sadekatu-l-fitra i zekata, organiziraju 

mnogobrojne humanitarne 

akcije kako bi se 

pomogle socijalno najugroženije 

kategorije društva. U 

ovim akcijama postavljaju se 

štandovi ispred šoping centara 

na kojima se prikupljaju 

hrana i namirnice, odjevni 

predmeti kao i školski pribor 

za djecu, jer se kraj ramazana 

ove godine poklapa 

sa početkom nove školske 

godine. 

Radost najmlađima 

Također nisu zaboravljeni 

ni oni najmlađi, te su ove godine 

organizovane posjete studentica 

Fakulteta islamskih nauka i učenica 

Gazi Husrev-begove medrese vrtićima 

na području Sarajevskog kantona 

i tom prilikom izvodio se i kraći program. 

Dok je zadnjeg dana ramazana 

planirana posjeta bolesnoj djeci koja su 

hospitalizirana na Kliničkom centru 

Koševo. Tom prilikom će im biti podijeljeni 

i bajramski paketići. Vjerskoprosvjetna 

služba Medžlisa će i ove godine 

organizovati podjelu bajramskih 

paketića prvog dana Bajrama poslije 

podne-namaza u Istiklal džamiji na 

Otoci za polaznike mektebske nastave 

i djecu iz vrtića JU Djeca Sarajeva. 


33

Ramazanske fetve 

Aktuelna pitanja i dileme 

Možda će postač od svo 

imati samo gladovanje 

Saff redovno prenosi fetve 

eminentnih islamskih 

učenjaka iz različitih pravnih 

i drugih islamskih naučnih 

oblasti i cjelina 

Odabrao, preveo i prilagodio: 

Mr. Semir Imamović 

Mjesec rada i produktivnosti 

Kako odgovoriti onima koji kažu da 

ramazanski post negativno utječe na 

ekonomsku produktivnost? 

Dr. Halid ibn Su’ud el-Hulejbi 

Vjerovatno se, kao i ja, iščuđuješ ljudima 

kojima post služi kao izgovor 

u nemarnosti i neizvršavanju radnih 

obaveza u skladu sa ugovorom, i koji 

kašnjenje na posao pravdaju odmorom 

i snom, koji se u vrijeme posta, navodno 

smatra ‘ibadetom (?), svoju neproduktivnost 

i neaktivnost pravdaju 

fizičkom iscrpljenošću, glađu i žeđu, 

svoj prijevremeni odlazak sa radnog 

mjesta pravdaju time da moraju izvršiti 

pripreme za iftar, svoju aroganciju 

i ljutnju i nedolično ponašanje prema 

radnim kolegama i klijenteli, pravdaju, 

zamislite, nervozom koju kod njih 

uzrokuje post!? Da mi je samo znati 

kako ti ljudi doživaljavaju post i kakav 

efekat on proizvodi na njihova srca. Ili 

im to uopće i nije bitno, jer oni post 

tumače u skladu sa vlastitim prohtjevima. 

Ramazan je mjesec rada, požrtvovanosti 

i produktivnosti, a ne mjesec 

lijenosti, slabosti i fizičke klonulosti. 

To je mjesec u kojem su muslimani 

ostvarili najveće pobjede, kako u dalekoj 

prošlosti tako i u sadašnjosti, post 

im nije bio prepreka u tome, kao što 

im nije bio prepreka u izvršavanju životnih 

zadataka, sa punom ozbiljnoću, 

predanošću i potrebnim kvalitetom. 

U ovom kontekstu vrijedi spomenuti 

da riječi Poslanika, sallallahu ‘alejhi 

ve sllem: ‘’Allah, dželle šenuhu, voli 

od vas, da kada radite neki posao, taj 

posao upotpunite (usavršite)’’ (Ebu- 

J’ala, 4386. Šejh Albani ocijenio ga je 

vjerodostojnim u Es-Silsiletu-s-sahiha, 

1113.)., nisu ograničene na određeno 

vrijeme, niti na određeno mjesto, 

niti na određnu situaciju, one su opće 

pravilo, čije izvršenje ne ovisi o okolnostima. 

Kako neko uopće može dovesti 

post u bilo kakvu vezu sa neradom 

i neaktivnošću, kada je osnovni 

cilj posta odgajanje vjerničke duše na 

bogobojaznosti, kao što kaže Uzvišeni, 

u prijevodu značenja: ‘’O vjernici! 

Propisuje vam se post, kao što je propisan 

onima prije vas, da biste se grijaha 

klonili (da bi ste bogobojazni bili).’’ 

(El-Bekare, 183.), a bogobojaznost je 

unutarnja duhovna snaga, dubokih 

korjena, koja kada ispuni ljudsku dušu, 

postane njen zaštitnik od svega što izaziva 

Božiju srdžbu i njen pokretač ka 

svemu što On voli i čime je zadovoljan. 

Kako je ‘’itkan’’ (savršenstvo, potpunost, 

temeljitost) jedan od njegovih 

savršenih atributa, s kojima se opisao 

u Kur’anu: ‘’To je Allahovo djelo koji 

je sve savršeno stvorio’’ (Prijevod značenja, 

En-Neml, 88.), otuda je Njegova 

ljubav i naklonost prema onima koji 

svoje poslove obavljaju potpuno, i u 

skladu sa zahtjevima struke, neupitna 

i zagarantovana. Čovjek svoju bogo- 

bojaznost na poslu dokazuje svješću 

da ga Allah, dželle šenuhu, nadzire 

svo vrijeme, i da će ga pitati za svaku, 

bespravno potrošenu i protračenu minutu 

u onome što se ne tiče njegovih 

poslovnih obaveza, zatim viskom moralnošću 

i primjerenim ponašanjem, te 

lijepim odnosom prema svojim radnim 

kolegama i klijentima, ponašajući se 

sve vrijeme poput darežljivog izvora, 


34 

koji ljude obasipa dobrom i iz kojeg 

izbija svako dobro. Poslanik, sallallahu 

‘alejhi ve sellem, je, u psobenoj dovi, 

molio Allaha, dželle šenuhu, da bude 

blag prema onima, koji u ummetu 

preuzmu neku dužnost i budu blag 

prema ljudima, a da onima koji, vršeći 

neku dužnost, ispolje grubost prema 

ljudima, Allah oteža, kao što su oni 

otežali drugima. (Muslim, 1828.). Od 

Poslanika, sallallhu ‘aljehi ve sellem, 

se, također, prenosi da je rekao: ‘’Post 

je štit, ko od vas bude postio, neka ne 

govori grješne riječi i neka se ne prepire, 

a ako ga neko uvrjedi ili ga pokuša 

uvući u svađu, neka kaže: ‘’Ja postim.’’ 

(Buharija, 1894., Muslim, 1151.). Kada 

bi svaki postač nosio sa sobom ovaj bijeli 

bajrak (zastavu), šejtanu ne bi ostalo 

ništa drugo nego da gorke suze roni, 

jer bi smo na taj način osujetili njegovu 

najveću zavjeru koju je kovao cjeli period 

prije ramazana, kako bi upropastio 

naš post i ubacio kost razdora među 

nas. Pozivam te da mi se pridružiš u 

ovom hairli poslu, dostavljanja poruke 

strpljivosti svim postačima, i suprostavljanja 

trendu svadljivosti i konfliktnosti 

moralnom parolom ‘’ja postim’’, 

i podsjećanja ljudi na osnovnu svrhu i 

cilj posta, možda i uspijemo, ako nikako 

drugačije onda bar postizanjem 

nagrade kod Uzvišenog Gospodara. 

(Izvor: www. islamtoday.net). 

Post i zdravlje 

Esselamu alejkum!! Moje pitanje 

se odnosi na dužnost posta mjeseca 

Ramazana. Naime, imam dijagnosticiran 

bipolarni poremećaj raspoloženja, 

uslijed kojeg svaki dan 

trošim terapiju. S obzirom da pijem 

dosta tekućine tokom dana post u 

dugim ljetnim danima mi pričinjava 

dosta poteškoća. Da li sam dužan 

postiti mjesec Ramazan?

g posta 

Dr. Enes Ljevaković, fetva-i-emin 

Alejkemu selam! Ozbiljnost i 

prirodu vašeg poremećaja, te da li 

post pogoršava Vaše zdravstveno 

stanje ili usporava ozdravljenje 

trebate razmotriti s pouzdanim 

ljekarom. Ne znamo koliku teškoću 

za Vas predstavlja post, da li je ona 

podnošljiva ili ne, te Vam ne možemo 

reći da li ste dužni postiti ili ne. 

Općenito bolest kojoj post šteti ili 

usporava ozdravljenje, jeste opravdanje 

za mršenje. Kada se stanje popravi, 

treba napostiti propuštene dane makar 

i u periodu kada je dan kraći. Ako je 

bolest trajna i ne dozvoljava post, onda 

ostaje mogućnost iskupa fidjom, tj. 

za svaki dan posta nahraniti jednog 

siromaha (oko 7 ili 10 KM dnevno, 

ovisno o imovinskoj situaciji osobe. 

Svako najbolje poznaje svoju situaciju 

i mogućnosti, a Bog će suditi o tome 

da li smo bili iskreni ili ne, koliko smo 

u pravu, a koliko ne. (Izvor: www. 

rijaset.ba, Pitanja i odgovori). 

Djeca i obaveznost namaza i posta 

Esselamu alejkum! Želio bih da mi 

kažete od koje godine je dijete obvezno 

da klanja, a od koje obavezno da 

post? 

Dr. Enes Ljevaković, fetva-i-emin 

Alejkemu selam! Obaveza klanjanja, 

posta i druge vjerske obaveze, nastaje 

s fizičkim punoljetstvom osobe, a ono 

kod dječaka nastupa s pojavom prve 

polucije (izljeva sjemena) u snu, a kod 

djevojčica s pojavom prve menstruacije. 

Ako nema tih znakova, onda s navršenih 

15 godina života. (Izvor: www. 

rijaset.ba, Pitanja i odgovori). 

Ustajanje na sehur je ‘ibadet 

Često imamo priliku slušati o vrjednosti 

sehura u ramazanu i hadise 

koji na to podstiču, pogotovo 

one u kojima se kaže da je u sehuru 

berićet, međutim to je vrijeme u kojem 

većina nas nije navikla uzimati 

hranu, pa se teže odlučujemo na 

sehur, radije jedemo pred 

spavanje i tako sebi uskraćujemo 

ovo veliko dobro. 

Kako vi gledate na to? 

Šejh Abdulaziz ibn Bāz, 

Allah mu se smilovao 

Nema sumnje u to da je sehur 

sunnet i djelo koje približava 

Uzvišenom Allahu. 

Potvrdu za to nalazimo u 

riječima Poslanika, sallallahu 

‘alejhi ve sellem: ‘’Ustajte 

na sehur, jer je u sehuru berićet.’’; 

‘’Ono po čemu se naš 

post razlikuje od posta ehlu 

kitabija (kršćana i židova) je uzimanje 

sehura.’’ Sa stanovišta islamskog prava 

sehur predstavlja pohvalan čin, a ne 

strogu vjersku dužnost, zbog čijeg se 

ostavljanja čovjek smatra grješnikom 

ili prijestupnikom, ali je svakako poželjno 

da se muslimani privikavaju na 

ovo hairli dijelo, makar sa nekoliko 

zalogaja hrane, ili ako ničim drugim 

onda barem kojim gutljajem vode, ili 

mlijeka, samo da ne ostavljaju sehur. U 

svemu što pojedu ili popiju za sehur je 

berićet i veliko dobro, i pomoći će mu 

u lakšem izvršavanju dnevnih obaveza. 

Sehur ne bi trebalo ostavljati i zbog 

Poslanikove, sallallahu ‘alejhi ve sellem, 

preporuke: ‘’Ustajte na sehur, jer 

je u sehuru berićet.’’ Ovu vrstu blagoslova 

(berićeta) ne bi trebali propuštati 

i zapostavljati, naprotiv treba učiniti 

sve da se ona, makar i u minimalnoj 

formi, ispoštuje. (Izvor: Fetāva nûrun 

‘ale-d-derbi, 3/1222.). 

Svakim 

počinjenim 

grijehom, 

postaču se 

umanjuje 

nagrada za 

post, sve 

dok na kraju, 

zbog mnoštva 

grijeha, od 

posta ne ostane 

ništa drugo 

izuzev gladi i 

žeđi. 

Status posta osobe koja 

drugima čini nepravdu 

Muhammed ibn Salih 

el-Munedžid 

Post bi čovjeku trebao biti 

dodatni motiv u ostavljanju 

onoga ono što je, po islamu, 

strogo zabranjeno, prije svega, 

ogovoranja, laži, prenošenja 

tuđih riječi s ciljem sijanja 

neprijateljstva među ljudima, 

nepravde, nasilja a zatim 

i ostalih velikih grijeha, jer 

svrha posta nije puko gladovanje 

i apstinencija od hrane, pića i strasti, 

nego sticanje bogobojaznosti (takve). 

Uzvišeni, u prijevodu značenja kaže: ‘’O 

vjernici! Propisuje vam se post, kao što je 

propisan onima prije vas, da biste se grijaha 

klonili (da bi ste bogobojazni bili).’’ 

(El-Bekare, 183.). Svakim počinjenim 

grijehom, postaču se umanjuje nagrada 

za post, sve dok na kraju, zbog mnoštva 

grijeha, od posta ne ostane ništa drugo 

izuzev gladi i žeđi. U tom svjetlu treba 

posmatrati i hadis: ‘’Možda postač od 

svoga posta neće imati ništa osim gladovanja.’’ 

(Ibn Madže, 1690, a vjerodotojnim 

ga je ocijenio El-Albani u Sahihu 

suneni ibn madže). Stoga smo dužni 

učiniti iskrenu teobu od grijeha, vratiti 

se Allahu, dželle šenuhu, i popraviti svoja 

djela ne bi li nam se Allah smilovao 

i primio naš post. Dakle, samo činjenje 

grijeha, kakav je nepravda ili laž ne kvari 

post, ali umanjuje nagradu predviđenu 

za post. (Izvor: www.islam-qa.com). 


35

Ramazan 

Propisi, pravila, promišljanja 

Abeceda ramazanskog 

posta 

Riječi Uzvišenog: le’allekum 

tettekūn / kako biste 

bogobojazni bili, kako 

biste se grijeha sačuvali, 

pojašnjavaju mudrost 

propisivanja posta, a ona je 

postizanje bogobojaznosti 

i straha od Allaha, dželle 

šenuhu, koji opet udaljavaju 

čovjeka od grijeha i sužavaju 

put šejtanu do ljudskog srca. 

Et-Takva je zaštita kojom 

se čovjek štiti od vatre (ar. 

el-vikaje, zaštita), a post je 

siguran vodič ka toj zaštiti. 

Upravo je to i najpreciznija 

definicija bogobojaznosti 

(takve), da između sebe i 

džehennemske vatre postaviš 

zaštitu, perdu, izvršavajući 

ono što ti je naređeno i 

propisano, i ostavljajući ono 

što ti je zabranjeno 

Pripremio: Mr. Semir Imamović 

Ramad(z)an je deveti mjesec lunar- 

Rnog (hidžretskog) kalendara. O 

Rtome kako je dobio naziv postoje Rdva tumačenja: prema jednom od njih 

ramadan je glagolska imenica glagola remeda 

/ jermudu, što znači spaliti, spržiti, 

ramadan spaljuje grijehe, kao što vatra 

spaljuje drva, a drugo tumačenje kaže da 

je u vrijeme kada su predislamski Arapi 

davali imena mjesecima bila velika žega 

i vrućina (ramdā), i tako su mjesecu, u 

kojem se to dogodilo, dali naziv ramadan. 

Ramazan ima svoju svetost koju ni 

na koji način nije dozvoljeno oskrnaviti, 

činjenjem javnih grijeha u njemu, konzumiranjem 

hrane i pića na javnim mjestima, 

pomaganjem drugih u neizvršenju 

ove vjerske dužnosti, pozivanjem ljudi 

u grijeh, i bilo čime drugim što ukazuje 

na njegovo nepoštivanje i nipodaštavanje. 

Allah, dželle šanuhu, je odabrao 

ovaj mjesec, između ostalih mjeseci, za 

jedan od, Njemu, najdražih i najčasnijih 

‘ibadeta, post, a odabrao ga je i za spuštanje 

i objavljivanje Kur’ana, kao i svih 

prethodnih nebeskih objava. Vasile ibn 

el-Eska’, radijallahu anhu, prenosi da je 

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: 

“Ibrahimovi Suhufi objavljeni su u 

prvoj noći ramazana; Tevrat šeste noći ramazana; 

Indžil trinaeste noći ramazana, a 

Kur’an dvadeset i četvrte noći ramazana.” 

(Ahmed, 4/107.). 

Mudrost kur’anskog podsjećanja 

Islamski učenjaci složni su u tome da 

je post mjeseca ramazana propisan druge 

godine po Hidžri. Iz toga proizilazi da je 

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, postio 

devet ramazana. Propisivanje posta 

prošlo je kroz dva stadija: u prvom stadiju 

ljudi su imali pravo birati između posta i 

it’ama (nahranjivanja siromaha) za svaki 

propušteni dan, a nakon toga slijedi drugi 

stadij u kojem se post uspostavlja kao 

individulna obaveza (fardu-’ajn), a it’am 

(nahranjivanje, fidja) ostaje važiti samo 

za one koji nikako nisu u mogućnosti 

postiti. Mudrost toga je postepenost (tederrudž) 

u propisivanju, kako bi se ljudi 

navikli na ovaj propis, slično kao u slučaju 

postepene zabrane alkohola, koja je prošla 

kroz četiri etape. Savm (post) u jezičkom 

smislu predstavlja ustezanje, ostavljanje, 

suzdržavanje, a u teriminološkom (šerijatsko-pravnom) 

smislu označava ustezanje 

od jela, pića, spolnog općenja i svega što 

kvari post, od pojave zore do zalaska sunca, 

sa ciljem približavanja Allahu, dželle 

šanuhu, i sticanja Njegove naklonosti. 

Primjere za jedno i drugo značenje nalazimo 

u Kur’anu, jezičko u rječima Allaha, 

dželle šanuhu, u prijevodu značenja: Pa 


36 

jedi i pij i budi vesela! A ako vidiš čovjeka 

kakva, ti reci: “Ja sam se zavjetovala 

Milostivom da ću šutjeti (savma), i danas ni 

s kim neću govoriti”, a šerijatsko u rječima 

Allaha, dželle šanuhu: Dozvoljava vam se 

da se u noćima dok traje post sastajete sa svojim 

ženama; one su odjeća vaša, a vi ste njihova 

odjeća. Allah zna da vam je bilo teško, 

pa je prihvatio pokajanje vaše i oprostio 

vam. Zato se sada sastajte sa njima u želji 

da dobijete ono što vam je Allah već odredio. 

Jedite i pijte sve dok ne budete mogli razlikovati 

bijelu nit od crne niti zore; od tada postite 

sve do noći. Sa ženama ne smijete imati 

snošaja dok ste u i’tikafu u džamijama. To 

su Allahove granice, i ne približujte im se! 

Eto tako Allah objašnjava ljudima propise 

Svoje da bi se onoga što im je zabranjeno 

klonili. (El-Bekare, 187.) Odrednica “sa 

ciljem približavanja Allahu, dželle šanuhu, 

i sticanja Njegove naklonosti” isključuje 

post onih koji poste iz navike, ili po 

uzoru na druge, ili iz zdrastvenih razloga, 

ili pod prisilom, ili kako bi se pokazali 

pred ljudima i sl. Njihov post se ne smatra 

šerijatski ispravnim, za njega neće biti nagrađeni, 

i njime nisu izvršili vjersku obavezu. 

Ovu odrednicu nalazimo u rječima 

Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Ko 

bude postio mjesec ramazana, vjerujući u 

Allaha, ubijeđen u njegovu obaveznost, i 

nadajući se Njegovoj nagradi, bit će mu 

oprošteni prošli grijesi.” (Buharija, 1900., 

Muslim, 760.) Post je bio propisan i prijašnjim 

narodima, kršćanima, Jevrejima 

i drugima, a o čemu govori 183-i ajet 

sure El-Bekare: O vjernici! Propisuje vam 

se post, kao što je propisan onima prije vas, 

da biste se grijaha klonili 

(da bi ste bogo- 

bojazni bili). Podsjećanje vjernika na ovu 

činjenicu, nosi u sebi dvojaku korist: u 

njemu je utjeha za vjernike, kako se ne 

bi osjetili usamljenim u ovom, po svemu, 

specifičnom ibadetu, i prigovarali kako 

je propisan samo njima a ne i drugima. 

Poznata je stvar da čovjek lakše podnosi 

teškoću kada tu teškoću dijeli sa drugima, 

što nam, između ostalog, potvrđuju 

naredni stihovi: “Da nije i drugih koji 

zajedno sa mnom svoju braću oplakuju, 

sigurno bi se ubila, oni koje oni oplakuju 

nisu kao moj brat, ali u njihovoj tuzi 

pronalazim utjehu.” Ove stihove kazala 

je poznata sahabijka Hansa, radijallahu

anha, dok je oplakivala svoje poginule u 

Bici na Uhudu. Podsjećanjem se, također, 

želi poslati nedvosmislena poruka – 

nema niti jednog dobra kojim je Allah, 

dželle šanuhu, obdario prijašnje narode, 

a da to isto dobro nije dao i islamskom 

ummetu, a ramazanski post je svakako 

jedno od najvećih dobara koje je ikada 

ikome dato: on uči čovjeka strpljenju, požrtvovanosti 

i izdržljivosti, uči ga da ono 

što mu je milo i drago ostavi radi Božijeg 

rizaluka, oslanjajući se na Njega i nadajući 

se Njegovoj neizmjernoj nagradi. 

Samo Allah zna kolika je ta nagrada! U 

hadisi-kudsijju se kaže: “Za svako dobro 

djelo čovjek ima između desetorostruke 

i sedamstorostruke nagrade, osim posta, 

koji pripada Meni, i Ja za njega posebno 

nagrađujem, jer čovjek u njemu ostavlja 

strasti i jelo samo zbog Mene.” (Buharija, 

503., Muslim, 862.). 

Put ka bogobojaznosti 

Ovome bi mogli dodati i treću korist, 

koju je spomenuo Ibn Kesir u svome 

Tefsiru. Naime, on pojašnjava da podsjećanje 

u sebi nosi poruku natjecanja i 

konkurencije, kao da im želi reći: post je 

propisan i vama i onima prije vas, kako bi 

ste dobili jednaku priliku za natjecanjem 

u dobru, ali i kako bi ste pokazali da ste 

vi bolji od njih, i da ovaj ibadet izvršavate 

revnosnije, predanije i potpunije. 

Riječi Uzvišenog: le’allekum tettekūn 

/ kako biste bogobojazni bili, kako biste se 

grijeha sačuvali, pojašnjavaju mudrost 

propisivanja posta, a ona je postizanje 

bogobojaznosti i straha od Allaha, dželle 

šanuhu, koji opet udaljavaju čovjeka od 

grijeha i sužavaju put šejtanu do ljudskog 

srca. Et-Takva je zaštita kojom se čovjek 

štiti od vatre (ar. el-vikaje, zaštita), a post 

je siguran vodič ka toj zaštiti. Upravo je to 

i najpreciznija definicija bogobojaznosti 

(takve), da između sebe i džehennemske 

vatre postaviš zaštitu, perdu, 

izvršavajući ono što ti je naređeno 

i propisano, i ostavljajući 

ono što ti je zabranjeno. Da 

post štiti i udaljava od grijeha 

i nemorala, i sužava prilaz 

šejtanu, govori i sljedeći hadis: 

“O skupino mladića, ko 

do vas bude u stanju, neka 

se oženi, a ko nema mogućnosti, 

neka posti, jer post je 

zaštita (vidžā’).” (Muttefekun 

alejhi). Post u kojem nema 

bogobojaznosti (čuvanja od 

grijeha, ružnih riječi, izvršavanja 

onoga što je Allah, dželle 

šanuhu, naredio, prije svega 

namaza) i koji ne čini čovjeka 

bogobojaznim, je poput tijela 

bez duše. U tom smislu su Poslanikove, 

sallallahu alejhi ve sellem, riječi: “Allah, 

dželle šanuhu, nema potrebu za tim da 

neko ostavlja hranu i piće (gladuje), ako 

prije toga nije ostavio lažno svjedočenje, 

postupanje po njemu i prepirku sa ljudima.” 

(Buharija, 1903., Buharija 2345., 

Tirmizi, 702.). Postizanje bogobojaznosti 

je, dakle, osnovna svrha i cilj posta, dok 

su ostale koristi, bile one individulane ili 

kolektivne, popratne. Propisivanje posta 

otkriva nam još jednu veoma važnu dimneziju 

islamskog zakonodavstva: Allah, 

dželle šanuhu, pokornost i odanost Svojih 

robova iskušava na različite načine, nekada 

kroz izvršavanje određenih djela, kao 

što je u slučaju namaza, zekata i hadždža, 

a nekada jednostavno kroz ustezanje i 

suzdržavanje od duševnih prohtjeva, kao 

što je u slučaju posta. 

Nema posta bez nijjeta 

Post se sastoji od dviju komponenti: 

unutarnje namjere (nijjet) i ustezanja 

(suzdržavanja, ostavljanja, imsak), izostanak 

bilo koje od ove dvije komponente 

Odrednica 

“sa ciljem 

približavanja 

Allahu, dželle 

šanuhu, i 

sticanja 

Njegove 

naklonosti” 

isključuje post 

onih koji poste 

iz navike, ili po 

uzoru na druge, 

ili iz zdrastvenih 

razloga, ili pod 

prisilom, ili kako 

bi se pokazali 

pred ljudima, 

i sl. 

čini post nevažećim, osim u iznimnim 

situacijama, koje ćemo naknadno spomenuti. 

Nijjet podrazumijeva četiri stvari: a) 

čvrsto uvjerenje (da je sutrašnji dan, kojeg 

namjerava postiti, od ramazana), što 

je suprotno kolebljivosti i nesigurnosti; b) 

namjeru određene vrste posta (post ramazana, 

ili zavjetni post, ili iskupni post, 

ili napaštanje i sl.), nije dovoljna uopćena 

namjera; c) donošenje nijjeta u toku 

noći, u periodu između zalaska sunca i 

nastupanja zore, što je mišljenje većine 

islamskih pravnika, koji svoj stav temelje 

na riječima Poslanika, sallallahu alejhi ve 

sellem: “Ko u toku noći ne učini nijjet za 

post, njegov post je neispravan.’’ (Ebu- 

Davud, 2454., Tirmizi, 730., 

Nesai, 4/196., Ibn Madže, 

1700. Vjerodostojnim ga je 

ocijenio Nasiruddin el-Albani 

u Sahihul-džami’u, 6538.); 

d) obnavljanje nijjeta za svaki 

dan ramazana, što potvrđuje 

prethodno citirani hadis. Ovo 

je, također, mišljenje kojeg zastupa 

većina islamskih učenjaka. 

Kao dokaz za ovo mišljenje 

navodi se i sljedeće obrazloženje: 

svaki dan ramazana 

je zaseban ibadet, koji nije u 

uzročno-posljedičnoj vezi sa 

onim prethodnim niti narednim, 

ispravnost jednog ne 

povlači za sobom ispravnost 

drugog i obrnuto, a razdvaja 

ih period u kojem je dozvoljeno 

činiti ono što kvari post. 

(El-Medžmu’u 

, 6/302., Redul- 

muhtar, 2/87., Keššaful-kina’i, 

2/315.). Nasuprot ovom je mišljenje malikijskih 

učenjaka, Zufera i Ahmeda prema 

jednom predanju, da je nijjet na početku 

ramazana dovoljan za cijeli ramazan, i da 

postač nije dužan obnoviti nijjet za svaki 

dan ramazana, analogno namazu: kao 

što onaj koji obavlja namaz nije dužan 

obnoviti nijjet na svakom rekatu, tako 

postač nije dužan obnoviti nijjet svaki 

dan. Potporu ovom mišljenju dali su i 

neki savremeni učenjaci, kao što je šejh 

Muhammed ibn Salih el-Usejmin, Allah 

mu se smilovao, koji je rekao: “Ovo je, po 

meni, ispravnije mišljenje, jer ako upitaš 

bilo kojeg muslimana šta je zanijetio na 

početku ramazana, reći će ti da je zanije- 

tio post cijelog mjeseca, a ne samo jedan 

njegov dio.’’ (Eš-Šerhul-mumti’ 

Eš-Šerhul-mumti’, , 6/356.). 

Nijjet u toku noći ostvarujemo na jedan 

od tri načina: srčanom odlukom da ćemo 

postiti sutrašnji dan, ustajanjem na sehur 

i uzimanjem jela i pića (ustajanjem u periodu 

u kojem inače ne ustajemo potvrđujemo 

da smo ustali radi posta), samopodsjećanjem 

da ćemo sutra postiti ukoliko 

nas u tome ne spriječi validan šerijatski 

razlog. (Fetava-s-sijam 

, 37.). Donošenje 


37

nijjeta u toku noći uvjet je za ispravnost 

obaveznog posta, dok je dobrovoljni post 

ispravan ukoliko se nijjet za njega donese 

u toku dana, pod uvjetom da onaj ko 

želi postiti dobrovoljni post, prije toga nije 

učinio ništa što kvari post. Dokaz za to je 

hadis u kojem se navodi da je Poslanik, 

sallallahu alejhi ve sellem, ušao jednog 

dana kod Aiše, radijallahu anha, i pitao je 

da li ima šta za jesti. Pošto je od nje dobio 

negativan odgovor, Poslanik, sallallahu 

alejhi ve sellem, je rekao: “Onda, danas 

postim.’’ (Muslim, 1451.). U slučaju da 

nijjet za dobrovoljni post bude donešen 

u toku dana, nagrada za post počinje važiti 

od onog momenta kada je nijjet donešen. 

Ali, ako se radi o određenoj vrsti 

dobrovoljnog posta, kao što je post ponedjeljkom 

i četvrtkom, ili bijelim danima 

u mjesecu, onome, ko u vezi s ovom 

vrstom posta, donese nijjet u toku dana, 

neće biti upisan post tih dana, jer se za 

njega ne može reći da ih je postio u cjelosti. 

Dakle, gore spomenuti propis odnosi 

samo na onoga ko posti opću nafilu, a ne 

neku određenu vrstu nafile, jer je za ovo 

drugo potreban nijjet od početka dana. 

Onaj ko donese srčanu odluku o prekidu 

posta u ramazanu, time je pokvario 

svoj post, makar ne učinio ništa što kvari 

post, jer Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, 

kaže: “Djela se vrjednuju prema namjerama, 

i svakom čovjeku pripada ono 

što je naumio.” (Buharija, 1., Muslim, 

1907.). Također, post ne iziskuje nikakvu 

posebnu aktivnost, izuzev srčane odluke, 

isto se može reći i za prekid posta, dovoljno 

je samo donijeti srčanu odluku i na 

taj način prekinuti post. (Sahihu fikhi-s- 

sunneti, 2/106.). Za razliku od prethodne 

situacije, onaj ko zanijjeti da će učiniti nešto 

što je zabranjeno u vrijeme posta (što 

kvari post), pokvarit će post samo ukoliko 

to učini, a ne i samom namjerom. Ovdje 

islamski pravnici spominju pravilo: “Ko 

zanijeti prekid (napuštanje) ibadeta, time 

je pokvario taj ibadet, a onaj ko zanijjeti 

da će učiniti nešto što je zabranjeno u 

toku tog ibadeta, i to ne učini, nije pokva- 

rio ibadet.’’ (Eš-Šerhul-mumti’ 

Eš-Šerhul-mumti’, , 6/364.). 

Ostavlja strasti i jelo zbog Mene 

Druga komponenta posta je imsāk 

(ustezanje, suzdržavanje) od svega što 

kvari post, prije svega hrane i pića i spolnog 

općenja, koji kvare post prema konsenzusu 

islamskih učenjaka i pravnih 

škola. O obavezi ustezanja od jela, pića 

i spolnog općenja govori 187. ajet sure 

El-Bekare: Zato se sada sastajte sa njima 

u želji da dobijete ono što vam je Allah već 

odredio. Jedite i pijte sve dok ne budete 

mogli razlikovati bijelu nit od crne niti 

zore; od tada postite sve do noći, kao i hadis: 

“Ko u danu ramazana, iz zaborava, 

nešto pojede ili popije, neka 

nastavi postiti, to ga je samo 

Allah nahranio i napojio.” 

(Buharija, 1923., Muslim, 

1155.). Propis jela i pića ima 

sve ono što ima funkciju hrane, 

kao što su hranjive injekcije, 

te ono što se uobičajenim 

putem (kroz usta i nos) unese 

ili dospije u tijelo (želudac), 

poput raznih vrsta lijekova 

(tableta, kapi, sirupa i sl.). Na 

to ukazuje hadis Lekita ibn 

Sabireta, radijallahu anhu, 

u kojem se kaže: “I dobro 

isperi nos, osim kada budeš 

postio.” (Ebu-Davud, 142., 

Nesai, 1/66., Tirmizi, 788. 

Vjerodostojnim su ga ocijenili 

Ibn Hibban, 1087. i Ibn 

Huzejme, 150.). “Hadis, kao 

što vidimo, traži od postača 

da se ustegne od prekomjernog ispiranja 

nosa, kako to ne bi bilo uzrokom dospijevanja 

vode u unutrašnjost tijela (želudac), 

a samim time pokvarilo post. Na 

temelju toga kažemo da sve što dospije 

u unutrašnjost tijela oralnim ili putem 

nosa, kvari post.” (Eš-Šerhul-mumti’ 

Eš-Šerhul-mumti’, 

, 

6/368.). Ovdje dolazimo do veoma važnog 

principa kada su u pitanju muftirati 

(stvari koje kvare post), a koji bi se mogao 

formulisati na sljedeći način: post 

kvari namjerno konzumiranje hrane i 

pića, i onoga što ima funkciju hrane i 

pića, kao i ono što se unese u tijelo uobičajenim 

putem, na usta i nos, makar 

nemalo tu funkciju. Ovo mišljenje zastupaju 

pravnici sve četiri poznate pravne 

škole (Tebjinul-hakaiki, 1/326., El- 

Medžmu’, 6/317., 

Šerhu zerkani ‘ala halil, 

, 

1/207., Šerhu muntehal-iradat, 1/448.). 

Nasuprot tome, sve što nije hrana i piće, 

Ovdje dolazimo 

do veoma 

važnog 

principa kada 

su u pitanju 

muftirati (stvari 

koje kvare 

post): post 

kvari namjerno 

konzumiranje 

hrane i pića, 

i onoga što 

ima funkciju 

hrane i pića, 

kao i ono što se 

unese u tijelo 

uobičajenim 

putem, na usta 

i nos, makar 

nemalo tu 

funkciju. 

i nema funkciju hrane i pića, 

ili se unese u tijelo analnim, 

venoznim, kožnim, mišićnim 

ili nekim drugim putem, koji 

se ne smatra uobičajenim 

putem unosa, i ne dospije 

u želudac, kao što su razne 

vrste lijekova (injekcije koje 

ne sadrže hranjive sastojke, 

pumpica za astmu, čepići za 

temperaturu, kapi za uši i oči 

ukoliko ne postoji mogućnost 

njihovog dospijevanja u 

želudac, primanje oksigena, 

lokalna anestezija, potpuna 

anestezija pod uvjetom da ne 

traje cijeli dan, razne kreme, 

mirisi, i sl.), sve to ne kvari 

post. (Pogledaj detaljnije: 

Muftiratu-s-savmi el-mu’āsire, 

Ahmed ibn Muhammed el- 

Halil, 33. – 99.). 

Kao što je propisan imsak (ustezanje) 

od spolnog općenja, isto tako je propisano 

ustezanje od strasti uopćeno, a o čemu 

govori ranije citirani hadisi-kudsijj: “Za 

svako dobro djelo čovjek ima između 

desetorostruke i sedamstorostruke nagrade, 

osim posta, koji pripada Meni, i Ja 

za njega posebno nagrađujem, jer čovjek 

u njemu ostavlja strasti i jelo samo zbog 

Mene.” (Buharija, 503., Muslim, 862.). 

Mišljenje je većine islamskih pravnika da 

se pod strašću ovdje prvenstveno misli na 

izbacivanje sjemena, bilo onanisanjem 

(samozadovoljvanjem), bilo prilikom ljubavne 

igre među supružnicima, ili usljed 

gledanja u ono što je zabranjeno, ili na 

bilo koji drugi način, s izuzetkom polu- 

cije u snu. (Ed-derrul-muhtar 

Ed-derrul-muhtar, , 2/104., El- 

Kavaninul-fikhijje, 81., Revdatu-t-talibin, 

2/361., El-Umm, 2/86., El-Mugni, 3/48.). 

Da je namjerno izbacivanje sjemena strast 


38

potvrđuje i drugi hadis u kome Poslanik, 

sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “I za spolno 

općenje bit će vam upisana sadaka”, a 

kada je priupitan: “Zar će, ako udovolji 

svojoj strasti, imati sadaku?”, odgovorio 

je: “Ako će mu, u slučaju da to učini na 

zabranjen način, biti upisan grijeh, zašto 

mu onda, ako to učini na dozvoljen način, 

ne bi bila upisana sadaka?” (Muslim, 

1006.). Hadis pojašnjava da se zadovoljavanje 

strasti ostvaruje icbacivanjem sje- 

mena prilikom spolnog odnosa. (Sahihu 

fikhi-s-sunneti, 2/106.). Neki učenjaci 

smatraju da post, također, kvari izlazak 

mezja (sluzi koja se luči prije sjemena pri 

spolnom nadražaju), no ispravno je mišljenje 

da mezj ne kvari post, jer između 

njega i sperme postoje stanovite razlike u 

efektima koje uzrokuju (intenzitetu strasti, 

opuštanju tijela), i u pravnim posljedicama 

(izlazak sperme iziskuje obredno 

kupanje – gusul, dok je u slučaju izlaska 

mezja dovoljno oprati spolni organ i po- 

prskati odjeću, kao što to sugeriraju vje- 

rodostojni hadisi). (Eš-Šerhul-mumti’ 

Eš-Šerhul-mumti’, 

, 

6/374.). Osim navedenih muftirata, koji 

se tiču nijjeta, jela, pića i strasti, u pravnim 

knjigama se spominju: namjerno 

povraćanje (povraćanje punim ustima); 

nastupanje menstrualnog i postporođajnog 

ciklusa; odmetništvo od islama; 

gubitak svjesti; hidžama (puštanje krvi). 

Dokaz da namjerno povraćanje kvari 

post su riječi Poslanika, sallallahu alejhi 

ve sellem: “Koga nadvlada povraćanje, 

nije dužan napostiti dan u kome mu se 

to dogodilo, a ko namjerno povrati, neka 

naposti.” (Ebu-Davud, 2380., Tirmizi 

(716.), Ibn Madže, 1676., Ahmed, 2/468. 

Vjerdostojnim ga je ocijenio El-Albani u 

El-Irvau, 923.). Nastupanje menstrualnog 

i postporođajnog ciklusa i odmetništvo 

od islama kvari post po jednoglasnom 

mišljenju islamskih učenjaka. (El-Mugni 

, 

3/25.). Većina islamskih učenjaka (hanbelijski, 

malikijski i šafijski mezheb), na 

stanovištu je da gubitak svijesti tokom 

cijelog dana ramazana kvari post, dok 

je mišljenje hanefijskih i nekih šafijskih 

učenjaka da gubitak svijesti, nakon što je 

učinjen nijjet za post, ne utječe na post, 

kao što je slučaj sa spavanjem. Međutim, 

postoji razlika između spavanja i gubitka 

svijesti, jer spavač reaguje na poziv, dok 

osoba koja je izgubila svijest, ne reaguje. 

Stav je hanefijske, malikijske i šafijske 

pravne škole da hidžama (puštanje krvi) 

ne kvari post, suprotno hanbelijskim učenjacima 

koji hidžamu ubrajaju u muftirate. 

Dva su temeljna dokaza na koja se oslanja 

prva grupa učenjaka: prvi je hadis Ibn 

Abbasa u kojem se jasno kaže: “Poslanik, 

sallallahu alejhi ve sellem, je 

u vrijeme posta, puštao krv 

(činio hidžamu).” (Buharija, 

1939., Ebu-Davud, 2372., 

Tirmizi, 776.), a drugi je hadis 

Ebu-Se’ida, radijallahu anhu: 

“Poslanik, sallallahu alejhi ve 

sellem, je dopustio (dao olakšicu) 

postaču da pušta krv.” 

(Sahih li gajrihi: Nesai, 3241., 

Darekutni, 2/182., Bejheki, 

4/264, El-Irva, 4/74.). Hadis: 

“Pokvarili su post i onaj koji 

pušta i onaj kome se pušta 

krv.’’ (Tirmizi, 774., Ebu- 

Davud, 2367.), sugerira da bi 

njih dvojica u konačnici, zbog 

efekata koje prouzrokuje hidžama, 

mogli pokvariti svoj 

post, što potvrđuje predaja 

koju je Abdurrahman ibn Ebi 

Lejla prenio od nekih ashaba: 

“Poslanik, sallallahu alejhi 

ve sellem, je zabranio puštanje 

krvi i neprekidni post 

do sehura, ne sa ciljem njihovog oharamljivanja, 

nego kako bi sačuvao svoje 

ashabe od onoga što im može naškoditi 

u vrijeme posta.’’ (Ebu-Davud, 2374., 

Abdurrezzak, 7535.). Analogno puštanju 

krvi, post neće pokvariti: dobrovoljno 

davanje krvi, uzimanje krvi u svrhu laboratorijske 

pretrage, dijaliza ukoliko u sebi 

ne sadrži ubrizgavanje hranjivih sastojaka 

u krv, curenje krvi iz nosa. (Muftiratu-s- 

sijamil-mu’asire, Ahmed ibn Muhammed 

el-Halil, 75., 76., Sahihu fikhi-s-sunneti, 

2/113., 114.). 

Napomena: Navedene stvari pokvarit 

će post samo ukoliko ih postač učini 

svojevoljno (‘amden), svjesno (fi hāli-zzikri) 

i sa znanjem (‘ilm). Svojevoljnost 

isključuje ono što se dogodi mimo čovjekove 

volje, kao na primjer, da mu uđe prašina 

u usta, ili dim, ili proguta mušicu, ili 

pljuvačku, ili mu prilikom ispiranja usta 

i nosa uđe voda u usta, i ono što čovjek 

Ramazan ima 

svoju svetost 

koju ni na koji 

način nije 

dozvoljeno 

oskrnaviti, 

činjenjem 

javnih grijeha 

u njemu, 

konzumiranjem 

hrane i pića 

na javnim 

mjestima, 

pomaganjem 

drugih u 

neizvršenju 

ove vjerske 

dužnosti, 

pozivanjem 

ljudi u grijeh. 

učini pod prisilom (prijetnjom smrću, ili 

fizičkim maltretiranjem). U tom smislu 

su riječi, Allah, dželle šanuhu, u prijevodu 

značenja: Nije grijeh ako u tome pogriješite, 

grijeh je ako to namjerno učinite; a Allah 

prašta i samilostan je., Onoga koji zaniječe 

Allaha, nakon što je u Njega vjerovao, 

- osim ako bude na to primoran, a srce mu 

ostane čvrsto u vjeri -, čeka Allahova kazna. 

One kojima se nevjerstvo bude mililo stići će 

srdžba Allahova i njih čeka patnja velika. 

(En-Nahl, 106.). Svjesnost isključuje ono 

što se učini iz zaborava, bez obzira da li se 

radilo o jelu i piću, spolnom općenju, ili 

bilo čemu drugom što kvari post. Dokaz 

za to su riječi Allah, dželle šanuhu, u prijevodu 

značenja: “Gospodaru naš, na kazni 

nas ako zaboravimo ili što nehotice učini- 

mo!” 

(El-Bekare, 286.). U hadisu kojeg je 

zabilježio Muslim navodi se da 

je Allah, dželle šanuhu, uslišio 

njihovu dovu. Ajet je općeg 

karaktera i svojim značenjem 

obuhvata ono što se, u vrijeme 

posta, uradi iz zaborava. Na to 

da je zaborav opravdan razlog, 

koji postača amnestira od odgovornosti 

za konzumiranje 

hrane i pića u danu ramazana, 

ukazuje i hadis: “Ko u danu 

ramazana, iz zaborava, nešto 

pojede ili popije, neka nastavi 

postiti, to ga je samo Allah nahranio 

i napojio.’’ (Buharija, 

1923., Muslim, 1155.). U 

Hakimovoj verziji ovog hadisa 

kaže se: “Ko u danu ramazana 

učini nešto što kvari post, iz 

zaborava, nije dužan napostiti 

taj dan.” Znanje isključuje 

ono što se učini zbog nepoznavanja 

propisa i nepoznavanja 

stvarnog (činjeničnog) 

stanja. Onaj ko iz neznanja 

prekrši neku od zabrana posta, ili zbog 

nepoznavanja činjeničnog stanja (da li je 

još uvijek dan ili je nastupilo vrijeme iftara), 

prekine post, nije pokvario svoj post, 

i nije dužan napostiti taj dan. Esma bint 

Ebi Bekr, radijallahu anhuma, pripovijeda: 

“Jednom smo, u Poslanikovo vrijeme, 

u oblačnom danu prekinuli post, misleći 

da je nastupio iftar, ali se uskoro nakon 

toga pojavilo sunce.” Nije zabilježeno da 

im je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, 

naredio da naposte taj dan. Poslanik, 

sallallahu alejhi ve sellem, nije zahtijevao 

ni od Adija ibn Hatima da naposti dan u 

kojem je, zbog pogrešnog razumijevanja 

ajeta: Jedite i pijte sve dok ne budete mogli 

razlikovati bijelu nit od crne niti zore; 

od tada postite sve do noći, jeo duže nego 

što mu je dopušteno, i tako prekoračio 

vrijeme predviđeno za sehur. (Eš-Šerhul- 

mumti’, 6/384. – 390.). 

Nastavit će se ... 


39

Ramazan 

Bedr - trajna inspiracija 

Bitka za istinu i pravdu 

Allahovom odredbom i pomoći 

ova bitka, na prvi pogled 

neravnopravnih protivnika, 

okončala se blistavom 

pobjedom muslimana. Na 

Bedru su muslimani imali 

četrnaest šehida, šest 

muhadžira i osam ensarija. 

Mušrici su imali strašne 

gubitke, sedamdeset poginulih 

i sedamdeset zarobljenih. 

Među poginulim je bio i 

najokorjeliji neprijatelj islama 

i muslimana, Ebu Džehl – 

faraon ovog ummeta 

Piše: Aljo ef. Cikotić 

Allah vas je pomogao na Bedru, kada 

Aste bili malobrojni, zato se Allaha 

Abojte, da biste bili zahvalni. (Alu 

‘Imrân, 123.) 

Sedamnaesti dan ramazana druge godine 

po Hidžri upisan je na stranicama 

islamske povijesti kao dan razdvajanja 

istine od neistine – jewmu’l-furkan, dan 

kada je muslimanska vojska u prvom 

izravnom sukobu pobijedila mnogobrojniju 

mušričku vojsku na Bedru. 

Muhammed, s.a.v.s., i muslimani pod 

pritiskom i terorom mekkanskih prvaka 

morali su napustiti svoje domove i imanja 

u Mekki, te u ime Allaha, učiniti Hidžru 

u drugu sredinu gdje su pronašli plodno 

tlo za širenje misije islama. Kada su se 

smjestili u Medini i kada su oformili svoju 

zajednicu razmišljali su o tome kako će 

povratiti svoj imetak koji su njihovi neprijatelji 

koristili u Mekki. Vraćanjem bar 

dijela tog imetka pomogli bi svoju zajed- 

nicu i ekonomski oslabili svog protivnika. 

Šansa za ostvarenje te želje ukazala se 

druge godine po Hidžri, u mjesecu ramazanu 

kada je do muslimana doprla vijest o 

velikoj karavani koja se sa teškim tovarom 

vraća iz Šama u Mekku. Karavanu koja je 

brojala oko hiljadu deva predvodio je poglavar 

mušrika Mekke, Ebu Sufjan, a njeno 

obezbjeđenje nije bilo veliko, oko četrdeset 

ljudi. Poslanik, s.a.v.s., 

se posavjetovao sa ashabima, 

sa muhadžirima i ensarijama, 

i svi su bili za to da se presretne 

karavana. Niko nije tada 

očekivao da će doći do većeg 

sukoba sa Kurejšijama pa je sa 

Poslanikom, s.a.v.s., pošlo svega 

314 ashaba. Sedamdeset ashaba 

su bili muhadžiri a ostali 

su bili ensarije. Dakle, krenuli 

su da zaplijene karavanu, a ne 

u rat. 

Ebu Sufjan je bio svjestan 

da njegova karavana predstavlja 

bogatstvo cijele Mekke, te 

da je izazov za mnoga plemena 

a posebno za muslimane 

u Medini. On je bio veoma 

oprezan i stalno je slao izvidnicu 

ispred s ciljem ispitivanja 

sigurnosti puta. Posebno je bio 

oprezan kada je bio u blizini 

Medine. Izvidnica je primijetila 

tragove koji su dolazili iz 

pravca Medine. Ebu Sufjan 

je shvatio o čemu se radi te je 

poslao poruku u Mekku da 

je karavana u opasnosti. Poruku je nosio 

brzi Damdam radi koje se Mekka digla 

na noge. Ebu Džehl je odmah počeo organizovati 

vojsku koja je pošla u pravcu 

Bedra. 

U međuvremenu Ebu Sufjan je promijenio 

smjer kretanja karavane zaobilazeći 

Bedr čime je izbjegao opasnost i sačuvao 

karavanu. Odmah je Mekkelijama 

poslao novu poruku da je karavana spašena 

i da se mogu vratiti kući. Ebu Džehl 

je insistirao da se ide do Bedra kako bi 

pokazali svoju moć. Kazao je: “Boga mi, 

nećemo se vratiti sve dok ne dođemo 

do Bedra. Tu ćemo provesti tri dana. 

Klaćemo deve i gostiti se, pićemo vino i 

uživati, pa neka svi Arapi čuju za to, tako 

da nas se plaše za sva vremena.” 

Poslanik, s.a.v.s., je obaviješten o kre- 

tanju Kurejšija i njihovoj namjeri. On 

sazva svoje ashabe na Šuru – vijećanje, 

pa im reče: “Uzvišeni Allah mi je obećao 

jednu od dvije skupine; ili karavanu 

Jedna od 

najvećih 

poruka Bedra: 

“Islam će 

se morati 

braniti krvlju 

mudžahida 

i životima 

šehida!” Ta 

borba za istinu 

trajaće do 

Sudnjeg dana. 

ili vojsku!” Želio je saznati njihovo mišljenje 

o novonastaloj situaciji, karavana 

je izmakla a očekuje ih tri puta brojnija 

i bolje naoružana neprijateljska 

vojska. Mikdad ibn Amr, muhadžir, 

ustade i reče: “Allahov 

Poslaniče, idi kuda ti Allah 

naređuje, a mi ćemo s tobom. 

Tako mi Allaha, nećemo ti 

reći kao što su Israilćani rekli 

Musau: ‘Idi ti i tvoj Gospodar 

pa se borite, a mi ćemo ovdje 

sjediti.’ Ne, mi ćemo ići sa tvoje 

desne i lijeve strane, ispred 

i iza tebe i boriti se zajedno s 

tobom.” Poslanik, s.a.v.s., je 

znao da muhadžiri tako misle 

ali je želio čuti i ensarije 

kojih je bilo puno više. S’ad 

ibn Muaz, poglavar plemena 

Evs reče: “Allahov Poslaniče, 

da možda ne strahuješ da će 

ensarije reći da je njihova obaveza 

da te štite samo u njihovim 

domovima. Ja ti kažem 

u ime svih ensarija: ‘Idi kuda 

želiš, mi ćemo svuda sa tobom, 

udruži se s kim hoćeš, a 

prekini vezu s kim hoćeš, od 

našeg imetka uzmi što hoćeš a 

daj nam što hoćeš. Ono što od 

nas uzmeš draže nam je nego da si nam 

to ostavio, a što narediš mi ćemo učiniti. 

Tako mi Allaha, kada bi se ispred nas 

more ispriječilo, a ti krenuo da ga pređeš i 

mi bismo krenuli s tobom. Mi se ne plašimo 

ako ćemo se sutra sukobiti s neprijateljem, 

strpljivi smo u ratu, a iskreni u 

životu. Možda će nas Allah tebi prikazati 

onakvim kakvim nas želiš vidjeti’.” Kada 

je čuo mišljenje i muhadžira i ensarija 

Poslanik, s.a.v.s., reče: “Krenite i radujte 

se, jer, tako mi Allaha, kao da gledam 

mjesta njihove pogibije.” 

Muslimani su požurili ka izvorima 

na Bedru. Kada su stigli do prvog izvora, 

Muhammed, s.a.v.s., sjahao je s kamile sa 

namjerom da se tu ulogori. Poznajući dobro 

taj kraj, Habbab ibn Munzir, prišao je 

Poslaniku i rekao: “Allahov Poslaniče, je 

li ova tačka na koju si ti sjahao mjesto na 

koje te je Allah doveo, zbog čega mi nećemo 

ni kročiti dalje niti ćemo se povlačiti, 

ili je to stvar ličnog mišljenja, rata i varke?” 


40

Neke poruke i pouke 

Muhammed, s.a.v.s., je odgovorio: “To je 

zaista ovo drugo, upravo onako kako si 

rekao.” Habbab je onda dodao: “Allahov 

Poslaniče, ovo nije dobro mjesto. Mi bismo 

trebali ići naprijed dok ne stignemo 

do vrela koje je najbliže neprijatelju. Tu 

bismo se opskrbili vodom a onda izvor 

zatrpali pijeskom. Borili bismo se s neprijateljem, 

i kad bismo se povukli imali 

bismo vode za piće, a oni je ne bi imali.” 

Vjerovjesnik, s.a.v.s., prihvati njegov plan 

i tako i uradiše. Muslimani se smjestiše 

na gornjoj, bližoj poziciji, a Kurejšije stigoše 

i odsjedoše na donjoj, daljoj poziciji. 

Muslimani sagradiše zaklon za 

Poslanika, s.a.v.s. Onda Resulullah, 

s.a.v.s., rasporedi svoju vojsku pokazujući 

im gdje će koji od mušričkih vojskovođa 

stradati. Te noći Allah, dž.š., spusti 

kišu koja je mušricima izazvala neprilike 

i neugodnosti, jer im je teren razblatila 

i teško su se kretali. Muslimanima je ta 

ista kiša bila milost od Allaha. Ona ih 

osvježi i rashladi, pokvasi pijesak i utaba 

zemlju, te im korake učini sigurnim 

i čvrstim. Poslanik, s.a.v.s., noć je proveo 

klanjajući i moleći Allaha, dž.š., za uspjeh 

u sutrašnjoj bici. Muslimanski borci su 

Allahovom odredbom spokojno zaspali i 

dobro se odmorili. Kad je On učinio da se 

radi sigurnosti svoje u san zavedete i s neba 

vam kišu spustio da bi vas njome očistio i da 

bi od vas šejtanovo uznemiravanje odstranio 

i da bi srca vaša jakim učinio i njome 

korake učvrstio. (El-Enfal, 11.) 

Ujutro dvije protivničke vojske izađoše 

jedna naspram druge. Prvo je došlo do 

pojedinačnih odmjeravanja snaga. U dvoboju 

su se susreli Ubejda protiv mušrič- 

kog poglavar Utbe ibn Rebi’a, Hamza 

protiv Utbinog brata Šejbe i Alija protiv 

Utbinog sina Velida. Hamza i Alija su 

brzo savladali svoje protivnike, a ‘Ubejde 

i Utbe raniše jedan drugoga, tako da su 

oba stradala. Nakon što uvidješe stradanje 

trojice svojih junaka mušrici navališe 

svom snagom na muslimane. Allahov 

Poslanik, s.a.v.s., prizivao je 

Allaha u dovi: “Gospodaru 

moj, ako strada ova skupina 

vjernika danas, neće Te niko 

drugi vjerovati.” 

Uzvišeni Allah u plemenitoj 

Knjizi kaže: Kad je 

Gospodar tvoj nadahnuo meleke: 

“Ja sam s vama, pa učvrstite 

one koji vjeruju!” U srca nevjernika 

Ja ću strah uliti, pa ih vi po 

šijama udarite, i udarite ih po 

prsima. Zato što se suprotstavljaju 

Allahu i Poslaniku Njegovu; a 

onoga ko se suprotstavlja Allahu 

i Poslaniku Njegovu, Allah će 

zaista strašno kazniti. Kazna vam je to, pa 

je iskusite, a nevjernike čeka patnja u ognju. 

(El-Enfal, 12.-14.) Uzvišeni je poslao pomoć 

u vidu vojske meleka: Poslaću vam 

hiljadu meleka koji će jedni za drugim dolaziti. 

(El-‘Araf, 9.) 

Allahovom odredbom i pomoći ova 

bitka, na prvi pogled neravnopravnih protivnika, 

okončala se blistavom pobjedom 

muslimana. Na Bedru su muslimani imali 

četrnaest šehida, šest muhadžira i osam 

ensarija. Mušrici su imali strašne gubitke, 

sedamdeset poginulih i sedamdeset zarobljenih. 

Među poginulim je bio i najokorjeliji 

neprijatelj islama i muslimana, Ebu 

Džehl – faraon ovog ummeta. 

Allahov Poslanik, s.a.v.s., i muslimani 

pobjednički i ponosno vratiše se u Medinu. 

Svi neprijatelji su od tog sedamnaestog dana 

ramazana druge hidžretske godine drugačije 

gledali na muslimane. Mnogo je bilo 

onih koji prihvatiše islam. Zarobljenike sa 

Bedra Poslanik, s.a.v.s., otpusti uz otkup, a 

oni koji nisu imali tu mogućnost zaduži da 

po deset medinskih dječaka nauče čitati i 

pisati i time stiču uvjet za slobodu. 

Bitka na Bedru je bila prekretnica u 

historiji do tada male muslimanske zajednice. 

Nakon nje muslimani preuzimaju 

najvažniju ulogu u historijskim kretanjima 

tog i puno šireg područja. 

Bitka na 

Bedru je bila 

prekretnica 

u historiji do 

tada male 

muslimanske 

zajednice. 

Nakon nje 

muslimani 

preuzimaju 

najvažniju ulogu 

u historijskim 

kretanjima tog 

i puno šireg 

područja. 

- Pobjeda na Bedru je primjer apsolutne 

moći Uzvišenog Allaha, dž.š.: Allah 

vas je pomogao na Bedru, kada ste bili malobrojni, 

zato se Allaha bojte, da biste bili 

zahvalni. (Alu ‘Imrân, 123.). I kad ste vi 

od Gospodara vašega pomoć zatražili, On 

vam se odazvao: “Ja ću vas sa hiljadu meleka 

potpomoći koji će sve jedni iza drugih 

nastupati.” 

(El-Enfal, 9.). U srca nevjernika 

Ja ću strah uliti, pa ih vi po šijama i 

prsima udarajte. (El-Enfal, 12.). 

- Bedr nam šalje poruku kome to 

Allah, dž.š., pomaže: O vjernici, ako 

Allaha pomognete (Njegovu 

vjeru), i On će vama pomoći 

i korake vaše učvrstiti. 

(Muhammed, 7.). 

- Institucija Šure – obaveznog 

dogovaranja i savjetovanja 

među muslimanima o pitanjima 

i poslovima Ummeta 

posebno dolazi do izražaja na 

Bedru i tako nas obavezuje 

shodno kur’anskoj poruci: 

...i dogovaraj se s njima. (Alu 

‘Imrân, 159.) 

- Jedna od najvećih poruka 

Bedra: “Islam će se morati 

braniti krvlju mudžahida 

i životima šehida!” Ta borba 

za istinu trajaće do Sudnjeg 

dana. Božiji Poslanik, s.a.v.s., 

to je potvrdio u hadisu kojeg 

prenosi Muslim: “Allahova vjera neće 

nikada nestati, jer će je svojim životima 

čuvati skupina vjernika sve do Sudnjega 

dana.” Zar nisu i naši mudžahidi i še- 

hidi najbolja potvrda ove istine, kao i 

džihad u Čečeniji, Palestini, Kašmiru, 

Filipinima... Ali, velike najavljene oružane 

bitke (Bedrovi) za islam tek predstoje. 

Moći će se dobiti lahko, uz Allahovu pomoć, 

ako dobijemo bitku sa samim sobom. 

Poraziti neprijatelje iznutra: nezasite 

strasti, neumjerene prohtjeve, bolesne želje 

i ljubav prema dunjaluku. Ostavljajući 

grijehe, dižemo bajrak islama visoko u 

našim srcima i tako otvaramo puteve velikih 

pobjeda Ummeta. 

- Bedr nam šalje i poruku da nijedan 

pripadnik islama ne smije biti zaboravljen. 

Zato su muslimani Bošnjaci 

u čitavom svijetu proglasili u znak svebošnjačke 

muslimanske solidarnosti 17. 

dan ramazani šerifa – Danom dijaspore. 

U funkciji toga 17. noć ili dan ramazana 

ukuplja se sergija u svim džematima 

Bošnjaka za potrebe najugroženijih njihovih 

džemata. Danas su to džemati u 

manjem enitetu BiH. Molim Allaha, 

dž.š., da oprosti nama i svim muslimanima. 

Molim Ga da nam dâ da u nama 

trajno svijetli duh Bedra, njegove pouke i 

poruke. Amin! 


41

Zelena transferzala 

Albanska Gora: Šištavecu u zijaret 

Sada živimo ljirno - slo 

U Šištavecu trenutno živi 

oko 250 domaćinstava. 

Šištavec jedno od 

devet goranskih sela 

svojevremeno pripojenih 

Albaniji. Kosovskom dijelu 

Gore pripada 18 sela 

Piše: Refki Alija 

Kada se iz Kruševa, dvadesetak 

kilometara južno od Dragaša, 

krene desno preko rijeke, 

dočekuje vas dosta loš makadam po 

kome mogu da se kreću samo džipovi, 

traktori ili “visočija” kola. To 

je put koji je vodio do nekadašnje 

karaule JNA “Jasika” na granici 

sa Republikom Albanijom. Kada 

se nakon dvadesetak minuta stigne 

na vrh, na 1.360 metara nadmorske 

visine, pojavljuje se ogromna i 

veleljepna visoravan. Na putu, gdje 

ostavljamo kombi, pošto se kolima 

ne smije dalje, granica je obilježena 

sa tri kupe kamena. 

Neumoljivi komandir 

U neposrednoj blizini nedavno 

je izgrađena moderna zgrada. 

Komandir, tako nam se predstavio, 

kaže da ne možemo dalje iako 

uredno dobija lične karte, što je 

dovoljno mještanima ovog kraja da 

prođu, međutim ne pušta nas dalje. 

Kaže da “sporazum između Albanije 

i Kosova podrazumijeva da granicu 

sa ličnom kartom mogu da prolaze 

samo oni mještani koji se nalaze u 

prečniku od 15 kilometara”. Pošto 

smo mi iz 40-ak kilometara udaljenog 

Prizrena dalje ne možemo. 

Moramo se vratiti na Vrbnicu, gdje 

se nalazi zvanični granični prelaz. 

“Ovaj je samo za okolno stanovništvo”, 

pojašnajva nam komandir. 

Na naše insistiranje da 

nas pusti, komandir zove 

svog nadređenog koji odo- 

brava da prođemo i odemo 

do Šištaveca, jednog od 

devet goranskih sela koje 

je svojevremeno pripojeno 

Albaniji. Dan je prelijep. 

Visoravan također. U daljini 

se vide bunkeri, svjedoci 

prohujalog vremena i 

“gvozdene zavjese” između 

tadašnje Jugoslavije i 

Albanije. Samo stotinjak 

metara od novoizgrađene 

albanske pogranične 

zgrade, s druge strane – kosovske 

strane, posmatramo nesvakidašnji 

prizor – zaboravljen prije nekoliko 

decenija. Dvije žene srpom žanju 

zob. Sredovječni muškarac vezuje 

snopove, sve izgleda kao prije pola 

vijeka, samo nema pjesme. Mlađa 

žena, vjerovatno djevojka, ima vojničke 

pantalone na sebi. Na glavi joj 

je kačket sa podužim prednjim dijelom 

a odozgo marama. Naknadno 

smo vidjeli da se sve mlade djevojke 

tako nose u selu. Ovdje je “belo” 

lice, neoprženo suncem izgleda i dalje 

na cijeni kao nekada. Djevojke, 

koje su ovdje i dalje najveća radna 

snaga, ljubomorno čuvaju to “svoje 

bogatstvo”. 

I dok devojke 

i udate žene, 

obučene 

pretežno u 

trenerke i 

pantalone, 

stalno vrve 

selom sa 

srpovima, 

vilama ili 

konjima noseći 

sijeno, mladići 

dosta moderno 

obučeni, sjede i 

ne rade ništa. 

Šištavečka idila 

“U Šištavecu trenutno 

živi oko 250 domaćisntava. 

Iselilo se odavde još oko 

600 familija. Sada žive u 

Kuksu, Tirani, Londonu. 

Ovdje živimo od poljoprivrede 

i stočarstva. Sada, 

ljeti beremo borovnice 

i druge šumske plodove”, 

kaže nam sredovječni 

muškarac ne predstavivši 

se pošto žuri da poveže 

snopove. 

Do sela ima još oko 

kilometar. Sve je obrađeno. Osim 

ječma, raži i zobi najčešća kultura je 

krompir. Krompir je zasijan na nekim 

parcelama i po hektar. Ne vidi 

se da je prskan protiv “krompirove 

zlatice”. Znači sve je prirodno i nezagađeno. 

Usput srećemo nekoliko 

žena, odnosno djevojaka koje na 

konjima nose sijeno i ne govore sa 

strancima. Samo nagnu glavu i prođu. 

Unaokolo su bunkeri koji i dalje 

svjedoče o prošlom vremenu Envera 

Hodže. Stižemo ispred Šištaveca na 

nekoliko stotina metara. Slika kao iz 

bajke. Nekoliko kuća, možda pojata, 

pokrivene su slamom. Dvije žene nju a iznad Šištaveca se uzdiže po- 

žavisoka 

planina, ali bez šume. Jasni 


42

odno 

su tragovi stočnih puteva. Sa druge 

strane, ograđen bodljikavom žicom, 

nalazi se stadion za male sportove. 

Odatle se kao na dlanu vidi cijela 

visoravan. 

Ismailj Sopi, mještanin Kruševa 

koji je meni i još trojici znatiželjnika 

bio vodič i do granice nas dovezao 

kombijem, 

podsjeća nas da 

je Šištavec jedno od devet goran- 

skih sela svojevremeno pripojenih 

Albaniji. “Kosovskom dijelu Gore 

pripada 18 sela. Urvić i Jalovlajne u 

Makedoniji i devet ih je u Albaniji: 

Šištavec, Borje, Orešek, Zapod, 

Košarište. Najveći broj naših narod- 

nih pjesama i kazivanja potiču vo iz Šištaveca, Kruševa i Broda”, 

uprakaže 

Sopi koji naglašava da su se njegovi 

svojevremeno u Kruševo doselili 

iz Albanije. 

Otvaranje granice sa Albanijom 

omogućili im je, veli on, da se povežu 

višedecenijske rodbinske i ostale 

veze. “Trenutno se ja više družim 

sa mještanima Šištaveca, nego sa 

komšijama iz obližnje Globočice ili 

Restelice u kosovskom dijelu Gore. 

Pošto smo bili pečalbari, nostalgični 

smo pa volimo da dođemo ovdje 

i vidimo kako je to nekada, prije 

više decenije, izgledalo kod nas. 

Podmlađujemo se tako, 

gledajući njihovu tradiciju, 

nošnju i prisjećamo 

se kako je to sve nekada 

kod nas izgledalo. U naš, 

kosvski dio Gore, posljednjih 

godina udaje se veliki 

broj djevojaka odavde iz 

ovih sela u Albaniji. Samo 

u Brodu, ako se ne varam, 

udalo ih se 20-ak. Mladi 

momci su odavde pobjegli, 

najviše ih je u Londonu, 

Treba nam 26 

hiljada eura 

za munaru. 

To bi nam 

mnogo značilo 

da se ezan u 

našem selu 

čuje poslije 

65 godina. 

Apelujem na 

ljude dobre 

volje da nam 

pomognu da 

uspijemo u 

ovom našem 

nijjetu. 

djevojke su ostale same i traže načina 

da se udaju”, kaže Sopi žaleći se 

što ne mogu kolima da prolaze granicu. 

To bi im omogućilo 

još bolje ekonomske i druge 

veze. 

Na samom ulasku u 

selo vidni su ostaci ogromnih 

skladišta, magacina 

gdje se čuvao krompir, 

brašno i ostale životne 

namirnice u doba Envera 

Hodže. Kuća ima pokrivenih 

crijepom, ali i plehom. 

Naravno i slamom. Sa desne 

strane je velika škola. 

Ima poveće dvorište, koševe 

i stative. Rekoše da je 

to osnovna i srednja škola. 

Srednju, na albanskom naravno, 

pohađaju učenici iz 

ostalih dijelova ovoga kraja 

koji potpada pod oblast 

Kuksa, mada je Šištavec zasebna opština 

i ima zgradu od nekoliko prostorija 

gdje se mogu podići osnovna 

dokumenta. 

“Trenutno živimo malo bolje 

nego u komunističkom vaktu. U 

vrijeme Envera Hodže nismo mogli 

da vidimo gdje je Kruševo. Sada 

živimo ljirno (slobodno). Niko nas 

ne sprečava da idemo i vraćamo se. 

Meni su dva sina otišla u London i 

dobro žive. Pomažu meni i ostalim 

članovima familije. Dobro je sada. 

Ne možemo da se požalimo” , tvrdi 

Češit Adžija kome ćerka sa brda viče 

i prebacuje da ne govori sa strancima. 

Sa lijeve i desne strane ima dosta 


43

starih kuća. Sedmoro-osmoro djece 

igraju neku igru. Mnoga djeca ovdje 

imaju imena iz latinoameričkih 

serija. Kažu da do sedme godine, 

dakle, dok ne pođu u školu, ne znaju 

ni jednu albansku riječ. Treba se 

međutim dobro napregnuti kako se 

razumjelo šta govore. U centru sela 

je nešto poput trga. Na nekim jed- 

nospratnim zgradama i dalje piše 

“Živeo marksizam i lenjinizam” , 

“Živeo socijalizam”. Naspram toga, 

na daljini od najviše dva i po kilometra 

je Novo Selo, jedino selo nastanjeno 

albanskim življem u ovom 

kraju. Iz dosta moderenog džipa čuje 

se goranska muzika. Jedan od mladića, 

reče da studira u Blagojevgradu 

u Bugarskoj, na američkom univerzitetu. 

Rodom je odavde, ali njegovi 

poodavno žive u Tirani. Kada završi 

studije planira da se zaposli negdje 

u Tirani. Ostali momci čekaju da 

se nekako domognu inostranstva. 

Bilo da se ožene sa nekom od onih 

devojaka koje već imaju papire, ili 

ilegalno odu odavde. I dok djevojke 

i udate žene, obučene pretežno u 

trenerke i pantalone, stalno vrve selom 

sa srpovima, vilama ili konjima 

noseći sijeno, mladići dosta moderno 

obučeni, sjede i ne rade ništa. 

Džamija bez munare 

Dominantno mjesto na trgu zauzima 

džamija. Samo je odzidana 

betonskim blokovima i postavljeno 

joj je kube od bijelog pleha. Lijepo 

izgleda. “Nedostaje nam još munara. 

Imamo projekat, ali nemamo 

više para. Mi iz dijaspore prije nekoliko 

godina inicirali smo izgradnju 

džamije, ali iscrpjeli smo se 

Pomozimo izgradnju šištavečke džamije 

K oristimo ovu priliku da pozo- 

Kvemo i obavijestimo sve one 

koji su spremni pomoći nima iz sela Šištavec da dovrše iz- 

muslimagradnju 

svoje prve džamije, odnosno 

da izgrade munaru i da se sa 

više. Treba nam 26 hiljada eura za 

munaru. To bi nam mnogo značilo 

da se ezan u našem selu čuje poslije 

65 godina. Apelujem na ljude dobre 

volje da nam pomognu da uspijemo 

u ovom našem nijjetu. Spremni smo 

na svaki vid saradnje kako bismo 

bar mlađim generacijama omogućili 

da spoznaju našu vjeru pošto nama 

iz poznatih razloga je to bilo zabranjeno”, 

kaže Hurmet Uka, nekada 

visoki oficir specijalnih snaga vojske 

i policije Republike Albanije, sada 

Škola u Šištavecu 

nje po prvi put nakon 65 godina 

zauči ezan, da to mogu učiniti putem 

naše redakcije ili preko našeg 

saradnika Refki Alije kojeg možete 

kontaktirati putem e-maila: refkialija@gmail.com. 

nastanjen u jednoj zapadnoevrpskoj 

državi. On svakog ljeta dolazi u 

rodni kraj. Dosta emotivno govori 

o periodu kada je ovdje bilo “drugo 

vrijeme”. Veoma je komunikativan, 

ali vojnički oprezan, iako je vojsku 

napustio prije više od 10 godina, 

kod njega je tako primetan. “Naše 

komšije iz Novog Sela su uspjeli da 

sagrade i džamiju i munaru. Mi nismo 

u toj mogućnosti. Verujem da 

će se naći neko ko će nam pomoći”, 

kaže Uka dok nas časti sokom 

jer je to bilo desetak dana prije ramazana. 

Već se približavao akšam i 

trebalo se vraćati natrag. Uka nas, 

onako veseo i pričljiv, ispraća do 

izlaska iz sela. Na tom putu na česmi 

vidimo stariju ženu obučenu u 

vunenim bošćama. Prala je ovčiju 

kožu kako bi od nje napravila postekiju. 

Opraštamo se od Uke i za 20- 

ak minuta stižemo do granice. Sada 

nas niko ne zaustavlja. Ipak, iz zgrade 

iziđe uniformisani čovjek kome 

je Uka telefonom javio da ćemo mi 

ostati malo duže nego što su nam 

oni dozvolili, vrati nam lične karte 

i mi nastavismo ka Kruševu. Kada 

smo nakon 45 minuta stigli u selo, 

petnaestak žena i djece iz Šištaveca 

na otkupnoj stanici prodavali su 

borovnice. Rekoše da je cijena bila 

euro i 40 a u Prizrenu je bila dva 

eura. 


44

Sandžački putokazi 

Autonomija Sandžaka 

je test za izdajnike 

Piše: Almir Mehonić 

Autonomija Sandžaka je iznova 

Aobjedinila srpsku javnost, političa- 

Are, analitičare, medije i bošnjačke Afoteljaše. Svi oni su na nož dočekali formiranje 

inicijativnog odbora za obnovu 

Narodnog vijeća Sandžaka i ponovno 

pokretanje priče o rješavanju statusa Sandžaka. 

Zalaganje za autonomnost Sandžaka 

nije bez korijena i argumenata. Valjda 

je i to jedan od razloga ovako burne 

antisandžačke histerije u kojoj se protagonisti 

jedne sasvim legalne evropske ideje 

anatemišu, proglašavaju secesionistima, 

teroristima, ratnohuškačima. Međutim, 

ni to nije novo za Sandžak i Bošnjake. 

Kada je davne 1917. godine donijeta poznata 

Sjenička deklaracija u kojoj je zbog 

specifičnog historijskog trenutka traženo 

rješavanje pitanja Sandžaka, odnosno 

uvažavanja njegove specifičnosti i bliskosti 

sa Bosnom i Hercegovinom, sandžački 

prvaci, potpisnici ove deklaracije su na još 

teži način predstavljani u javnosti Srbije. 

Nakon formiranja Kraljevine Srba, Hrvata 

i Slovenaca 1918. godine, srpski režim 

je ovu Konferenciju proglasio “austrofilskom”, 

a njene učesnike optužio za veleizdaju. 

Srpski režim je većinu učesnika 

ove konferencije uhapsio, međutim, pritiskom 

bošnjačkih poslanika oni su kasnije 

pušteni na slobodu, dok je bjelopoljski 

gradonačelnik Hilmi-beg Kajabegović 

1918. godine, zajedno sa austrijskom vojskom, 

prebjegao u Bosnu. Nakon pet godina 

provedenih u Sarajevu, Hilmi-beg je 

uspio da od srpskog generala Stepe Stepanovića, 

čije je sjedište bilo u Sarajevu, 

dobije dozvolu za povratak u svoje rodno 

Akovo (Bijelo Polje). No, Crnogorci su 

ga sa još šestoricom njegovih pratilaca, 

u novembru 1924. godine, ubili i raskomadali. 

Dakle, srpski, kao i crnogorski 

režim zavisno od mogućnosti i trenutka, 

obračunavali su se na najgrublji način sa 

onim sandžačkim prvacima koji su tražili 

i minimum prava za svoj narod. Iz ovih 

primjera, kao i primjera partizanske autonomije 

Sandžaka, pa sve do 

referenduma 1991. godine o 

autonomiji Sandžaka, vidi se 

kontinuitet borbe za autonomnost 

ove regije. Ipak, u posljednjim 

dešavanjima postoji 

nešto novo, što ne bilježi sandžačka 

historija. Po prvi put 

zajedno u isti glas sa srpskim 

i crnogorskim režimom avaz 

protiv Sandžaka su pustili i 

pojedini Bošnjaci. Izjave o 

Sandžaku kao “opasnoj bajci”, 

“priči gubitnika”, “davno 

prošlom vremenu” su davali 

od Mehe Omerovića koji gle 

čuda nije ni Sandžaklija, preko 

Ljajića, Džudževića, pa sve 

do Đukanovićevih privatnih 

Bošnjaka, od kojih je jedan 

izvjesni Mevludin Nuhodžić 

poslanik DPS iz Bijelog Polja, 

grada iz kojeg su iznikli veliki 

borci za sandžačku autonomiju, 

pomenuti Hilmi-beg 

Kajabegović i Rifat Burdžović 

Tršo. Veselnik Nuhodžić 

i ostale bošnjačke antisandžaklije 

iz jednog i drugog dijela 

Sandžaka zaboravljaju odakle 

su potekli, hoće da nam objasne da su 

gubitnici naši i njihovi djedovi koji su 

ubijani zbog te ideje. To je zapravo i logično 

očekivati od ljudi kojima se ideja zove 

fotelja. Za njih nije “opasna bajka” i “priča 

gubitnika” kada na temelju genocida nad 

Bošnjacima izgradite Republiku Srpsku i 

još tražite njenu samostalnost, nego kada 

tražite autonomiju i prava po evropskim 

standardima za regiju koja ima svoje historijske 

osobenosti. Ipak, ovakva sandžakofobija 

govori nam o ispravnosti našeg 

puta. Više nego ikada trebamo biti svjesni 

Ideja 

autonomnosti 

Sandžaka je 

žeravica koju 

ako držiš prži, 

a ako pustiš 

ugasi se. S 

ponosom smo 

tu žeravicu 

prihvatili od 

naših predaka 

i s ponosom je 

držimo i od nje 

ne odustajemo. 

svojih prava, tim prije što su nam ugrožena. 

A ideja autonomnosti Sandžaka je 

žeravica koju ako držiš prži, a ako pustiš 

ugasi se. S ponosom smo tu 

žeravicu prihvatili od naših 

predaka i s ponosom je držimo 

i od nje ne odustajemo. Danas 

u našem zahtjevu mogu stojati 

iste one riječi koje je Sulejman 

Ugljanin kao predsjednik Bošnjačkog 

nacionalnog vijeća 

Sandžaka uputio saveznim i 

republičkim organima tadaš- 

nje SRJ 1999. godine. “Želimo 

vas posjetiti da je donošenjem 

Ustava Bošnjacima protiv njihove 

volje i njihove saglasnosti, 

oduzeto ranije stečeno pravo 

konstitutivnog naroda. Danas 

Bošnjaci nemaju nikakav 

status. Bošnjaci u Sandžaku 

i drugim dijelovima države, 

čine dio jedinstvenog nacionalnog 

korpusa sa Bošnjacima 

u Bosni i Hercegovini, koji 

su u bivšoj SFRJ bili državotvoran 

i konstitutivni narod... 

U to ime, pozivamo vas da u 

skladu sa vašim ovlašćenjima 

pokrenete postupak za rješavanje 

statusa Sandžaka i statusa 

Bošnjaka. U cilju izgradnje 

slobodnog multinacionalnog, 

multikulturalnog, multikonfesionalnog i 

demokratskog društva, Bošnjačko nacionalno 

vijeće Sandžaka ostaje otvoreno 

i spremno za dijalog”, piše u pismu Sulejmana 

Ugljanina, tadašnjeg predsjednika 

BNV, a sadašnjeg ministra u srpskoj 

Vladi. On je danas od ovih riječi odustao, 

kao što je odustao Ljajić od referenduma 

o autonomiji, koji je zajedno sa sadašnjim 

kolegom Ugljaninom sproveo u Sandžaku. 

U međuvremenu ove ideje zamijenili 

su sa beogradskim foteljama iz kojih izgleda 

moraš i misliti i pričati beogradski. 


45

Zločin 

Logoraši imami i učenici Gazi Husrev-begove medrese sa područja 

Bosanske krajine (V dio) 

Zatočeni imami i učenici 

Medrese u koncentracionim 

logorima 

Nastavljamo sa obrađivanjem 

ratnih zločina nad imamima 

i učenicima Gazi Husrevbegove 

medrese sa područja 

Bosanske Krajine. Ovu temu 

obrađujemo na osnovu 

iscrpnog materijala koji nam 

je ustupio uvaženi Muharem 

ef. Omerdić, autor knjige 

“Imami šehidi” i najbolji 

poznavalac ove teme u BiH 

Pripremio: Ramiz Hodžić 

Ovo je stranica teške sudbine 

muslimana, islama i Bošnjaka 

u Bosanskoj Krajini. Govor je 

o ljudima, imamima, koji su slika i 

prilika svoga naroda od kojeg su potekli, 

sa kojim su radili, o ljudima koji 

su učili Vjeri i dobroti. Sam tekst je 

više šutnja ili mukli jek i uzdah mučenih, 

ranjenih, poniženih i na grozan 

način ubijenih pravednika. Nije bilo 

odlučnog osuđivanja zločinaca koji su 

najgore stvari nad njima svjesno i bez 

povoda počinili. 

Imami i medresalije u 

koncentracionim logorima 

Jugo Rešad, imam u Humićima 

kod Ključa, zatočenik srpskog koncentracionog 

logora na Manjači. 

Oslobođen je u oktobru 1992. Trajno 

je narušeno njegovo zdravlje od posljedica 

mučenja u konclogoru. Izjava 

Rešad ef. Juge. 

“Radio sam kao imam kod Ključa. 

Za vrijeme stradanja muslimanskog naroda 

na ovom terenu lično sam zatečen 

sa narodom u tim stradanjima. Negdje 

je pošlo zlo da se dešava oko Hadžijskog 

bajrama. Bajram-namaz nismo klanjali, 

jer niko nije smio da dođe u džamiju 

zbog prijetnji nekih bandi koje 

su odvodile muslimane. Pošlo je nagore 

kada je SUP dao ultimatum da se 

preda oružje kog nismo imali. Obavili 

smo dosta razgovora sa predstavnicima 

srpskog naroda i uvijek su nam jamčili 

mir i slobodan život. Nažalost, sve je to 

išlo smišljeno da se muslimanski narod 

ustraši, fizički onesposobi, vjerski onemogući 

da izvršava obaveze, materijalno 

osiromaši. Sve su to i uspjeli četnici koji 

su se služili svim zvjerstvima. Počeli su 

odvoditi omladince u SUP Ključ i činiti 

najveća zvjerstva nad njima. Ponovo 

su dali ultimatum da se preda oružje u 

protivnom neće ostati nijedan musliman 

i muslimanka. Džematlije su predale 

oružje jer nisu mogli više gledati 

sinove krvave i prebijene. Poslije toga 

naišla je vojska sa dva transportera i 

pješadijom. svi su imali maske na licu. 

Naredili su da svi muslimani izađu iz 

kuća: žene, djeca, starci. Sve su postrojili 

uz zid i pucali iznad glava da bi zastrašili 

narod. Tukli su sinove pred majkama 

raznim predmetima. U jednom zaseoku 

džemata Humići u Prhovu isti dan su 

na zvjerski način zaklali, mučili i ubili 

preko pedeset muškaraca, žena i djece. 

Poslije tog zločina u taj zaseok nikome 

od muslimana nije bio dozvoljen pristup. 

Zakopali su ih u zajedničku grobnicu 

nakon desetak dana i bagerom ih 

zagrnuli. Pretresli su moj stan, razbijali 

su, pucali, bacali i derali Kur’an i knjige. 

Poslije toga, ponovo odvođenje, ispitivanje, 

tuča u SUP-u Ključ. Nailazi i druga 


46 

četnička vojska koja postrojava, strijelja, 

tuče. Ubijene muslimane ne smijemo 

sahranjivati sa dženazom. Dana 18. juna 

1992. dolaze da hapse mene, opkoljavaju 

kuću sa automatima na gotovs. Odvode 

me u SUP Ključ gdje počinje ispitivanje 

i maltretiranje. Nude mi odmah da 

budem dobar, kulturan, pametan a ne 

tvrdoglav. “Ako budeš takav uradićemo 

ti ono što želiš, da te odvezemo gdje god 

hoćeš i tebe i porodicu, uprotivnom 

bićeš ubijen poslije kad ti zakoljemo 

djecu i ženu”, govorili su. Tražili su da 

im kažem za oružje, za organizaciju, za 

vođe. Na sve sam to odgovarao da ne 

znam i da to nije moj posao. Poslali su 

me u ćeliju sa riječima da ću tražiti kap 

vode. Ponovo su me pozvali nakon dva 

sata. Pitali su me da li sam znao u ćeliji 

išta. Rekao sam da ne znam ništa. 

Isleđivao me neki vojvoda kom nisam 

znao ni ime ni prezime, samo znam da 

je radio u SUP-u Sarajevo. Pozvao je policajce 

riječima: ‘Dođite braćo da hodžu 

deremo’. Došlo ih je šestorica i naredili 

da skinem jaknu. Nisam uspio ni da 

pogledam oko sebe, počeli su udarci sa 

svih strana. Tukli su nogama, palicama, 

drvenim predmetima, kundakom 

od puške. To je trajalo dva sata dok se 

nisam onesvijestio. Vukli su me do ćelije. 

Drugi dan ponovo su me pozvali i 

pitali da li sam došao sebi i da li ću biti 

dobar. Ponovo nisam mogao odgovarati 

na pitanja koja su bila protiv muslimanskog 

naroda. Naredili su mi da se 

krstim, što sam odbio. Ponovo su me 

tukli, njih desetak, tri sata, onesvijestio 

sam se. Posuli su me vodom, došao sam 

sebi, ponovo me tuku, ponovo gubljenje 

svijesti. Odvoze me u ćeliju. Treći dan 

me ponovo izvode, prijete strijeljanjem, 

tuku, onesvješćuju me. Traže od mene 

potpis: da potpišem da smo krivi, mislim, 

za stradanje muslimanskog naroda. 

Nisam htio da potpišem. Tuku me 

po glavi puškom. Padam u nesvijest,

odvlače me u ćeliju. Četvrti dan dolaze 

u ćeliju, ucjenjuju ubistvom djece i 

žene. Odvode me u sobu gdje me krste, 

tuku. Brojao sam četvrti dan palice po 

glavi i nabrojio oko 400. Pao sam u besvjesno 

stanje, odvukli su me u ćeliju i 

više nisam bio pokretan. Nisam mogao 

ni jednim dijelom tijela da mrdnem. 

Došli su peti dan po mene ali se nisam 

mogao dići, pa su me trojica iznijeli na 

drugi sprat i ubacili u sobu. Došlo ih 

je trinaest, tražili da potpišem da smo 

mi učinili zločin protiv svog naroda. To 

sam odbio. Ponovo su me počeli tući. 

Nisam pristao i poslije tuče da potpišem. 

Nastavili su da me tuku i tražili da 

se prekstim. Nisam mogao ni ruke da 

dižem i uz njihovu pomoć sam se morao 

prekrstiti. Nisu mi davali hranu ni 

vodu pet dana i pet noći. Trinaesti dan 

sam bio onesviješten. Trinaesti dan sam 

odvežen u bolnicu Ključ. Probudio sam 

se nakon dužeg vremena i intervencije 

jednog ljekara od 35-40 god. koji se 

zgrozio na postupke zločinaca. Čuo sam 

kad su me preuzimali da im je rekao da 

me više ne tuku jer sam ubijen. Naveče 

su me pokupili oko 11 sati i prevezli na 

Manjaču uz razne provokacije. 

Na Manjači u logoru nalazim 2.000 

muslimana koji su bili gladni, iznemogli, 

pretučeni. Zvali su me na isleđivanje, 

tražili saradnju. Rekao mi je kapetan: 

‘Svjestan si mjesta gdje se nalaziš. 

Ovo je logor. Ako ne pristaneš, bićeš 

ubijen.’ Saradnja se odnosila u tome da 

muslimanima kad se vratimo u dotične 

džemate govorimo o nastavku saradnje 

između dva naroda. Da se ekstremi 

ubuduće prijave i da se potpiše lojalnost. 

Te naše izjave pod prisilom su snimili 

kamerom i potpisom na otkucanom listu. 

U logoru je bilo užasno. Ljudi su 

bili na granici smrti od gladi, žeđi, pili 

smo mokraću. Poslije toga svega oslobođen 

sam i preuzeo me “Merhamet”. U 

Banja Luci nismo imali nikakve slobode. 

Bili smo hapšeni, privođeni. Narod 

Banja Luke je gladan i nalazi se u teškom 

stanju. Primio sam 2.000 palica. 

Mokrio sam 15 dana krv...” 

Mahmuljin Ilijas, imam u 

Kalatama kod Prijedora, zatočenik 

srpskog koncentracionog 

logora u Trnopolju kod 

Prijedora. Od posljedica logorskog 

života umro je 1997. 

godine. 

Merdžanić Ramiz, imam 

u Čejrecima kod Prijedora; 

u ljeto 1992. odveden u konclogor 

a potom deportiran 

u Hrvatsku. Od posljedica 

logorskog života teško je obolio; 

umro je 2000. godine. 

Mešanović Mustafa, imam u Bošćeni 

kod Prijedora, od 20. jula 1992. zatočenik 

srpskog konclogora u Trnopolju. 

Mujkanović Esad, imam u Srednjim 

Jakupovićima, OIZ Kozarac, od kraja 

maja 1992. zatočenik srpskih konclogora 

Omarska i na Manjači. Oslobođen 

je u oktobru 1992. godine. Izjava Esadef. 

Mujkanovića. “Dana 12. juna 1992. 

priveden sam zajedno sa bratom, jednim 

radnim kolegom i nekoliko komšija u sabirni 

logor u Trnopolju pod izgovorom 

da idemo na kraći razgovor i da se vraćamo 

kući, ali to je potrajalo predugo. Isti 

dan odvode nas u logor “Keraterm” gdje 

smo dočekani batinama koje su kao prve 

teško padale. Narednog dana u rano jutro 

izvode mene i pomenutog radnog kolegu 

Avdić Faruka, te nas tjeraju da kleknemo 

na koljena i tad nastaje ponovno 

batinjanje punih 10 minuta. Narednog 

dana ponovo nas pozivaju i odvode na 

ispitivanje i tu nas tjeraju da govorimo, 

čak što sigurno i nije istina, protiv naših 

ljudi. Poslije ispitivanja, sa manjom 

grupom, odvode nas za “Omarsku” gdje 

nastaju prave ovozemaljske patnje. 

Bivamo smještani u takozvanu “bijelu 

kuću” gdje ostajemo punih pet dana, 

i tu provodimo najteže dane u cijelom 

boravku u logoru. Tako mi Allaha, bilo 

je momenata kada sam učio smrtnički 

šehadet, jer sam mislio kada me izvedu 

na redovno batinjanje da se neću živ 

vratiti. Za vrijeme boravka u tzv. “bijeloj 

kući” bio sam izveden i pretučen tri 

puta i vjerujte, tako mi Allaha, molio 

Tako mi 

Allaha, bilo 

je momenata 

kada sam 

učio smrtnički 

šehadet, jer 

sam mislio 

kada me izvedu 

na redovno 

batinjanje da 

se neću živ 

vratiti. 

sam kada me tuku da to bude 

palica, jer palica je nešto 

smiješno u odnosu na druge 

rekvizite za batinjanje. S obzirom 

da je vama poznato da 

je hrana u logoru bila užasno 

slaba, glad me je natjerala da 

jedan dan idem dva puta na 

ručak. Kada sam otišao drugi 

put i završio sa objedovanjem 

moj komšija, koji je od mene 

udaljen oko 1 km sprijateljio 

se sa četnicima radi svojih interesa 

i ocvikao me straži od 

kojih sam dobio finu porciju 

batina. Poslije mene u tzv. 

“bijeloj kući” je bilo užasno. 

Prostorija 16 m 2 a 50 osoba. 

Tokom noći vršili smo nuždu 

u jednu kantu koju bi ujutro 

ispraznili i oprali, te tokom 

dana pili vodu iz te iste posude. 

Ni u snu nismo smjeli tražiti 

da idemo u WC, jer ko bi 

to učinio dobio bi takve batine 

da se ne bi mogao vratiti 

sam. Dan u “Omarskoj” se 

nekako mogao i durati, bilo 

je svega, ali zato noć je bila smrt. Nikada 

nisam bio siguran da me neće izvesti i 

premlatiti a u najgorem slučaju - ubiti. 

Tako mi Allaha, vjerujte, za mene batine 

nisu predstavljale neku veliku opasnost 

naspram onog što smo gledali i slušali. 

Gledali smo kako ubijaju na naše oči, a 

ono što smo slušali je užasno, jer slušati 

krikove ljudi koje su mučili i ubijali su 

žalosni, a ti krikovi su izluđivali. U logoru 

“Omarska” pod takvom sam tortu- 

rom proveo nepuna dva mjeseca.” 

Mustafić Šerif, imam na 

Hambarima, Prijedora, zatočenik koncentracionih 

logora “Omarska” i na 

Manjači. 

Porča Atif, ima u Gornjim 

Jakupovićima, Kozarac, krajem maja 

1992. odveden u konclogor “Omarska”, 

a potom u konclogor na Manjači. 

Rušidi hfz. Ismail-ef., rođen u 

Tetovu, Makedonija, 15. januara 

1930.; poznat je po nadimku “hafiz 

Makedonac”, cijeli radni vijek je proveo 

u Bosni, a veći dio na području Kozarca; 

rat ga je zatekao na dužnosti imama u 

džematu Mutnik - Grad, OIZ Kozarac; 

četnici su ga zajedno sa njegovom porodicom 

odveli u maju 1992. u konclogor 

Trnopolje. Nakon izlaska iz logora odlazi 

u Francusku gdje je umro 24. februara 

1999. Ukopan je devet dana kasnije 

u haremu Mutničke džamije, Kozarac, 

po njegovoj oporuci. 

Spahić Mirsad, imam u Gornjoj 

Sanici kod Ključa, zatočenik srpskih 

zločinaca u koncentracionom logoru u 

Ključu. 


47

Politika 

Pomozite Pakistanu 

da se ne bi radikalizovao 

Intervju 

Zemira Gorin 

prikupljanja pom 

Piše: Halil Senusija 

Počela su da zvone zvona uzbune. 

Džemat-i-islami, islamska 

partija u Pakistanu, pruža najveću 

pomoć milionima pogođenih u 

Pakistanu, pa humana savjest svijeta 

napokon počinje da shvaća posljedice. 

Dok ljudi umiru od kolere i nedostatka 

pitke vode, očito da to mnoge 

ne uznemirava. Sve dok to ne postane 

prijetnja uzdrmanim marionetskim 

režimima instalisanim u zemljama 

trećeg svijeta. 

Mada je javnost žestoko alarmirana 

brojem ljudi pogođenih poplavama 

u Pakistanu (poginulo preko 

1.500 ljudi, 4,6 miliona izbjeglih, a 

od toga čak 650.000 ljudi nemaju 

čak ni provizorno sklonište), pomoć 

se slabo sakuplja i daleko ispod potreba. 

Sada kad je postalo očito da 

su “islamisti” najveća pomoć narodu 

i da se narod okreće na njihovu 

stranu, počinju da se odvrću sirene za 

pomoć. 

Tako njemački Tageszeitung 

danas 

alarmira na naslovnoj stranici člankom 

pod naslovom “Islamista, tvoj 

prijatelj i pomagač”, te navodi u svome 

članku izjave koje treba da ubodu 

oči zapadnih političara, kao npr. 

izjava jednog ljekara: “Ja ne volim 

vašu demokratiju, ali znam, kada je 

kod vas katastrofa, da država pomaže.” 

Akcenat je na “ja ne volim vašu 

demokratiju”, čisto da se Zapad malo 

podsjeti, kome prepuštaju Pakistan. 

“Oni su dobro organizovani i efikasni 

pomagači: islamistički dobrovoljci. 

Ali niko ne želi s njima sarađivati.” 

To je shvatio naravno i korumpirani 

predsjednik Pakistana Asif 

Ali Zardari (kojem kriza i nije neki 

događaj, jer je od početka poplava 

već dva puta putovao u inostranstvo, 

posljednji put u Rusiju - dok u normalnim 

zemljama političari otkazuju 

sva planirana putovanja čak i u 

slučaju mnogo manjih katastrofa): 

“Postoji mogućnost da će negativne 

snage iskoristiti situaciju tako što će, 

recimo, uzeti djecu koja su ostala siročad 

i odvesti ih u svoje kampove i 

napraviti od njih teroriste sutrašnjice.” 

John Kerry, bivši predsjednički 

kandidat Demokratske stranke u 

SAD-u, se također zabrinuo za situaciju, 

obišao neka krizna područja s 

predsjednikom Pakistana te dodao i 

svoje strahove Zardarijevim izjavivši: 

“Mi ne želimo dodatne džihadiste, 

koji će nastati zbog krize.” 

Dakle u tom grmu leži zec. 

Hiljade poginulih, milioni protjeranih, 

djeca koja umiru od kolere, 

spavaju pod otvorenim nebom, piju 

zagađenu vodu, sve se to mirno i 

udobno može pratiti i sa sećije, na 

malim ekranima, ali, pazi sad - pojava 

džihadista! E tu se već mora nešto 

uraditi. Možda bi dobra opcija bila 

da borbeni avioni, koji neprestano 

prelijeću iznad ovog unesrećenog naroda 

u pravcu Afganistana i ubijaju 

“džihadiste”, jednostavno bace koju 

hidrogensku bombu na taj potencijalno 

“džihadasti” narod, da pobiju 

sve potencijalne jetime-džihadiste i 

prekrate im i muke i olakšaju i njima 

i sebi?! Zapravo i nisu daleko od 

toga. Američki avioni ustvari usred 

poplava nastavljaju i sa bombardovanjem 

paštunskih sela na sjeveru 

Pakistana, dopremajući im njihovu 

porciju demokratije. 

Očito isprepadani uspjehom 

Hamasa, koji je u najtežim vremenima 

gledao da pomogne svom narodu, 

umjesto da prikuplja političke 

poene, te upravo na taj način stekao 

povjerenje glasača na prvim izborima 

na kojima je učestvovao, zapadnjaci 

će vjerovatno pokušati da spriječe 

taj scenario. Koliko neki od njih zaista 

brinu zbog teškog stanja naroda 

pogođenog poplavom zasigurno nije 

odlučujući faktor u pomoći (jesmo 

li ikada i mislili da jeste?). Važno 

je spriječiti “islamiste” da dođu na 

vlast. 


48 

Na Unsko-sanskom kantonu je 

pokrenuta intenzivna akcija za 

pomoć narodu Gaze pod motom 

“Jedna cigla od tebe za Gazu” a s 

nazivom “Flotilla slobode 2” 

Ostali krajevi BiH još uvijek nisu 

toliko upoznati s ovom akcijom, o 

kakvoj akciji se zapravo radi? 

Gorinjac: Organizator ove akcije na 

svjetskom nivou je The European 

Campaign to End the Siege on Gaza 

-ECESG (Evropska kampanja za ukidanje 

blokade Gazi) iz Brisela u kojoj su 

uključene brojne humanitarne organizacije, 

s namjerom da nekoliko brodova 

koji će nositi humanitarnu pomoć krenu 

prema Gazi, a u isto vrijeme bi 18. 

septembra krenuo i konvoj kopnenim 

putem čiji je organizator Viva Palestine. 

Do početka jula 9.000 osoba, muslimana 

i nemuslimana, su aplicirali 

da žele učestvovati u flotilli, bez obzira 

na sve što se desilo prvoj flotilli koja je 

napadnuta od strane Izraela. Ko želi da 

sazna detalje dovoljno je da u internet 

pretraživaču ukuca “Freedom Flotilla 

2”. 

Kako ste se Vi pridružili ovoj akciji? 

Gorinjac: Preko Udruženja Svitanje 

iz Sarajeva stigao je poziv da se pokuša 

iz BiH poslati jedan brod za Gazu 

koji bi se zvao Srebrenica, što nije nemoguće 

kad bi se stvarno uložio zajednički 

trud. Ja sam za ovu akciju saznala 

preko drugih ljudi kojima je bio upućen 

direktan poziv, s tim da sam se ja 

dobrovoljno prijavila za aktivan rad u 

ovoj akciji. Napravila sam plan aktivnosti 

za USK, te sam mjesec dana samo 

vršila koordinaciju i kontakte u općina- 

ma USK-a. Ovoj akciji iz USK-a su se 

odazvali: iz Bihaća organizacije Žene sa 

Une, Udruženje antifašista i Islamski 

pedagoški fakultet, iz Bosanske Krupe 

Udruženje Vatan, iz Sanskog Mosta 

Udruženje OKC ATIS i Medžlis IZ 

Sanski Most. 

Kako ste kao pojedinac mogli preuzeti 

ovako velik teret? Da li iza Vas 

stoji neka organizacija?

jac, koordinator akcije 

oći za Palestinu u USK 

Gorinjac: Iza mene u ovoj akciji ne stoji 

nikakva organizacija, prijavila sam se 

kao pojedinac. Najveća podrška mi je 

prvo Allah, dž.š., a nakon toga da me 

nije suprug podržavao kroz cijelu akciju 

ne bi mogla ništa postići. Šta me moti- 

vira za ovo sve? Ljubav prema Allahu. 

Ja sam to preuzela zato što se bojim 

Allaha i bojim se stati pred Allaha, a 

želim Ga vidjeti, želim vidjeti Njegove 

lice, to je moj san. Tuga i bol patnje palestinskog 

naroda me prati kroz moju 

svakodnevnicu. Kad čovjek iščitava i 

uđe u problematiku Palestine, onda ne 

možeš više biti miran. Ne može čovjek 

koji ima srce a da ne da svoj doprinos. 

Mi Bošnjaci se moramo zaista aktivirati. 

Ja ne mogu da shvatim da smo mi 

do jučer primali humanitarnu pomoć, 

nosili garderobu koja je nečiji poklon, 

dobijali igračke, toliko se tome radovali 

i toliko za tim vapili. Ja ne mogu 

da shvatim da su ljudi zaboravili sve to, 

stvarno ne mogu. Ja kao individua, kao 

Allahov rob, kao vjernik maksimalno 

što mogu jeste da se suosjećam s tim 

ljudima. 

Ljudi ne suosjećaju. I oni koji su 

upoznati s problematikom, to ih drži 

na momenat, ljudi plaču, i to je to, a 

sutradan žive ponovo kao da gledaju 

neki film. Znači nisu razvili u sebi, ne 

njeguju i ne odgajaju se u tom duhu. A 

to je u zapadnom svijetu tradicija. Mi 

tu tradiciju moramo razviti ako želimo 

živjeti islam, ako kažemo da smo 

muslimani. Kada pogledamo Zapad, 

dolazimo da zaključka da njih vira isključivo humanizam. Šta moti- 

motivira 

engleskog parlamentarca George 

Galloweya, za koga kažu da je okorjeli 

humanista. Jednostavno, ostario 

je boreći se za pravdu. Ne samo za 

Palestinu, ali u zadnje vrijeme isključivo 

za Palestinu. Allah zna, možda će 

i svoj život dati za Palestinu, iako nije 

još uvijek primio islam. U vrlo bliskim 

odnosima je s premijerom Palestine 

Ismailom Hanijom. Trenutno organizuju 

konvoj kopnenim putem pod 

organizacijom Viva Palestine. Drugi 

primjer je nobelovka iz Irske, 

a ima koliko god hoćete takvih 

primjera. U ECESG-u 

iz Belgije, zamjenica je kršćanka. 

Meni teško pada 

što mi muslimani većinom 

nemamo takav nivo svijesti. 

Hvala Allahu opet nisam 

sama. 

Ustanove koje ste kontaktirali koliko 

su vam izlazile u susret? 

Gorinjac: Unsko-sanska televizija je 

bila maksimalno kooperativna, radio, 

njihovi radnici, službenici Općine 

Bihać također, kome god sam se obratila 

svi su bili susretljivi. Iako nastupam 

kao pojedinac, preko telefona, samo 

mi dalje otvaraju put i šalju me odgovornim 

osobama, iako me nikada nisu 

vidjeli. Samo kažem da sam koordinator 

akcije za Palestinu i oni kažu da nikakvih 

problema nema i valjda su bili 

upoznati od prije s ovom akcijom koju 

smo pokrenuli, a Općini sam naravno 

i pismeni dopis poslala. U Bihaću 

smo bili prijatno iznenađeni kada smo 

od Komrada dobili besplatan štand na 

trgu i 15 dana besplatnog korištenja javne 

površine od Općine Bihać, a direktor 

Doma kulture je odobrio besplatno 

korištenje sale i ozvučenje. Štand smo 

dobili od 2. do 10. augusta i od 23. do 

30. augusta na trgu. Samo za ovu prvu 

sedmicu na štandu smo prikupili 1.300 

KM, ali veća, daleko veća korist jeste 

reakcija ljudi. 

Što se tiče Cazina, direktorica Doma 

kulture nam je maksimalno izašla u susret 

da besplatno koristimo veliku salu 

za tribinu na kojoj su gosti bili Nađa 

Dizdarević i Hatidža Pečenković, 

predsjednica udruženja Žene sa Une. 

Također, općina Cazin je za ovu akciju 

za Gazu donirala 2.000 KM, a i medijski 

je bilo popraćeno. Općina Bužim je 

također bila jako susretljiva u vezi s organizovanjem 

tribine, tako da smo i tu 

besplatno dobili salu za tribinu. Mjesna 

zajednica B. Otoke je podržala da se 

i tamo održi tribina, međutim uslovi 

nisu bili baš podobni. Neposredno 


49 

nakon napada na brod Mavi Marmara 

koji je krenuo iz Turske, Medžlis IZ 

Bihać organizovao je tribinu u Bihaću 

u Domu kulture, a povodom ove zadnje 

akcije mediji su nas javno podržali. 

Također, Bihaćko muftistvo je dalo 

svoj doprinos tako što je muftija prvu 

hutbu u ramazanu posvetio Gazi i prikupljanju 

novčanih sredstava za ovu 

flotillu, te se nakon džume na sergiji 

prikupilo oko 850 KM, što mi nikako 

ne smatramo malim. 

Ostatak intervjua pročitajte na 

www.islambosna.ba 

IslamBosna.ba 

Aktuelno iz BiH i svijeta 

Silajdžić uputio pismo Tadiću 

Kuvajt: pomoć za muškarce koji 

imaju dvije žene 

Tekstovi (islam) 

Budimo zahvalni na malim 

stvarima 

Nadijevanje imena, klanje akikakurbana 

i sunnećenje muške djece 

Nauka i zanimljivo 

“Skyfarming” – uzgajanje riže na 

neboderima 

Mjesec se smanjuje 

IB TV 

Ramazan u turskoj porodici 

Pogled jednog nemuslimana na 

hidžab 

Reel bad Arabs

Islamnet 

Saudijska Arabija 

Saudijci imaju veliko 

humano srce 

Pakistanski muslimani se ovih 

dana nose sa prevelikim iskušenjem 

koje im donose nezapamćene 

poplave. Ban Ki Moon, generalni 

sekretar Ujedinjenih nacija kaže da 

u svom životu nije vidio veću katastrofu 

od poplave u Pakistanu. 

Muslimanima u Pakistanu treba 

pomoć svake vrste. Hvala Bogu, 

potrebna pomoć Pakistanu je već 

počela stizati. Ovom prilikom posebno 

ističemo ulogu i napore Saudijske 

Arabije koja čini sve da pošalje 

potrebnu pomoć pakistanskim 

muslimanima. Dok pišemo ovaj 

tekst novinske agencije javljaju da 

je Saudijska Arabija da sada sakupila 

i distribuirala pomoć u iznosu 

oko 200 miliona američkih dolara. 

Osim toga, Saudijska Arabija je na 

raspolaganje stavila dvije bolnice 

za liječenje povrijeđenih Pakistanaca, 

a brojne spasilačke ekipe za 

spašavanje se nalaze na terenu. Saudijska 

Arabija je apsolutno najveći 

donator pomoći Pakistanu. Saudijci 

su još jednom pokazali svoju 

velikodušnost. Ovaj narod pomaže 

svakome ko god se nađe u nevolji. 

Velikodušni saudijski narod se isto 

ponašao i kada je trebalo pomoći 

Bosni i Hercegovini. Njihovu pomoć 

nikada nećemo niti smijemo 

zaboraviti. 

Norveška 

Fašisti svih nacija ujedinjeni u mržnji protiv islama 

Ovih dana bilježimo dva 

zanimljiva događaja 

iz Norveške i Bosne i Hercegovine. 

Naime, nekako 

u isto vrijeme u Norveškoj 

u Fredrikstadu i u Bosni i 

Hercegovini u Tomislavgradu 

nepoznati počinioci su na 

džamijama ispisali uvredljive 

grafite na račun islama i 

muslimana. Iako su grafiti 

ispisani različitim jezicima, 

iako su počinioci potpuno 

različitih nacija i toliko udaljeni 

jedni od drugih, njihovi 

simboli, uvrede i vjerovanja su identični. 

Kao što se vidi na fotografijama uz 

ovaj tekst norveško – hrvatski kršćanski 

mrzitelji islama svojim komšijama 

muslimanima prijete fašizmom. Bošnjaci 

su već osjetili na svojoj koži svu 

količinu fašizma kod komšija Hrvata. 

SAD 

Bosanska džamija je svjetlost grada Utike 

Poznato je da su i Norvežani bili zagriženi 

fašisti. Tamošnji muslimani još 

nisu bili žrtve tog fašizma. Nadamo se 

da se to neće nikada dogoditi iako se 

muslimanima upravo prijeti fašizmom. 

Fašisti svih nacija su ujedinjeni u mržnji 

protiv islama. 

Dok se kampanja širom Amerike 

rasplamsava protiv gradnje Islamskog 

kulturnog centra u New Yorku, 

stanovnici Utike ponosno i raširenih 

ruku prihvaćaju renoviranje stare i 

napuštane metodističke crkve i njeno 

adaptiranje u džamiju. Naime, grad 

Utika je ohrabrio obnovu i adaptaciju 

stare zgrade, bivše crkve (Trinity United 

Methodist Church), u džamiju. 

Prije dvije godine ova zgrada je bila u 

tako lošom stanju da je grad naredio 

njeno hitno rušenje. Međutim, Bosanska 

Islamska zajednica Utike u pregovoru 

sa gradonačelnikom grada je 

uspjela otkupiti ovu napuštenu crkvu 

za simboličnih hiljadu dolara. Proces 

obnove i renoviranja napuštene crkve 

je trajao dvije godine da bi napokon 

ovaj objekat dobio u potpunosti novi 

izgled, kako enterijera tako i eksterijera. 

Ovako nagizdana i blistava ova dža- 

mija je svojom ljepotom nadmašila sve 

objekte grada Utike. Članovi Islamske 

zajednice Utike nisu žalili svoje vrijeme 

niti novac. Neprekidno su dobrovoljno 

radili na ovom objektu od 2008. i gotovo 

pola miliona dolara je već uloženo 

u renovaciju, ove nekad metodističke 

crkve, koja datira još od davne 1800. 

godine. “Ova džamija je svjetlost grada 

Utike i jako mi je drago da je imamo”, 

istakao je gradonačelnik Utike. 

Gradonačelnik Utike David Roefaro 

je rekao: “Bosanci su uradili prekrasan 

posao u renovaciji ovog objekta. Oni 

su svojim marljivim radom i vještinom 

uspjeli spasiti dragulj iz 18. stoljeća, s 

kojim su se tadašnji stanovnici grada 

Utike uveliko ponosili, vratili ponovno 

u blistavog neprocjenljivog dragulja 

s kojim se sadašnji stanovnici Utike 

ponose. Ova džamija je svjetlost grada 

Utike i jako mi je drago da je imamo”, 

istakao je gradonačelnik Utike. ( www. 

bošnjaci.net) 


50

Srbija 

Albanija do Beograda 

Srbijanski mediji uz koordinaciju 

sigurnosnih 

službi ovih dana vode jednu 

veoma zanimljivu i nadasve 

smiješnu javnu kampanju. 

Naime, u posljednje vrijeme 

neoženjeni srpski mladići 

iz opustjelih srpskih sela sa 

juga Srbije, u nemogućnosti 

da se ožene lokalnim 

djevojkama, bračnu sreću 

traže u Albaniji gdje putem 

specijaliziranih agencija 

uspješno sklapaju brak sa 

daleko mlađim Albankama. 

Tu pojavu srbijanski mediji 

predstavljaju kao najnoviju 

albansku strategiju stvaranja 

velike Albanije. “Kao što su, 

za evropske prilike, neviđeno 

visokom stopom nataliteta 

‘osvojili’ Kosovo, pa i dobar dio juga 

Srbije, sada pripremaju sljedeću etapu. 

Albanke, mahom iz okoline Skadra, 

preko agencija upoznaju usamljene domaćine, 

koji su po pravilu i više od deset 

godina stariji od njih. Pošto se njihova 

rodbina uvjeri koliko zemlje ima 

mladoženja i da je jedini nasljednik, 

brak se odobrava, budući da je gotovo 

sigurno da će djevojka da nadživi muža 

i naslijedi imanje. A kada se to dogodi, 

za njom će iz Albanije stići rođaci, ili 

možda i budući muž”, piše beogradski 

Kurir 

pozivajući se na izvor iz sigurnosnih 

službi. Srbijanski mediji posebno 

su zabrinuti jer se Albanke masovno 

udaju u Rašku oblast, koja se naslanja 

na Kosovo, a odnedavno su u potrazi i 

za đuvegijama iz Toplice. “Vjerovatno 

tu ima i pravih ljubavi. I to se dešava. 

Ali, razmislite sad dobro: zbog čega 

nijedan albansko-srpski brak nije sklopljen 

u istočnoj Srbiji, gdje takođe ima 

mnogo sela iz kojih su sve djevojke pobjegle 

glavom bez obzira? Sve ovo isuviše 

liči na smišljenu strategiju. Albanci 

sve ovo smišljeno rade, jer će djecu 

vaspitavati po albanskim običajima”. 

Po srbijanskim medijima u Srbiji više 

ne važi ona stara srpska izreka “Srbija 

do Tokija”, umjesto toga na sceni je 

“Albanija do Beograda”! 

Afrika 

Majmunsko meso – 

delikates na evropskim 

soframa 

Turska 

Izrael i Turska ojačale ekonomske veze 

Posljednjih mjeseci, odnosno tokom 

cijele ove godine, a naročito 

nakon izraelskog zločina nad humanitarnim 

konvojom “Flotila”, odnosi 

između Turske i Izraela su narušeni 

skoro do prekida svih diplomatskih 

odnosa. Iako je to tako, ekonomska 

saradnja između ove dvije zemlje 

bilježi sasvim drukčije rezultate. 

Naime, prema statističkim 

podacima izvoz 

izraelske robe u Tursku u 

posljednjih sedam mjeseci, 

zaključno sa julom mjesecom, 

porastao je za čitavih 

32 %, dok je uvoz turske 

robe u Izrael porastao za 

30%. Izrael je do kraja jula 

ove godine uvezao robe iz Turske u 

ukupnom iznosu od milijarde i po 

američkih dolara. Turska je najvažniji 

saveznik Izraela u regiji. Rast 

ekonomske saradnje u proteklom periodu 

govori u prilog tome, odnosno 

da su Izrael i Turska još uvijek vezani 

jakim vezama. 

Proteklih dana britanski istražitelji 

su u zračnoj luci Charles de 

Gaulle otkrili ogromne količine dimljenog 

majmunskog i krokodilskog 

mesa kojima je odredište trebala biti 

Francuska. Pretražujući 134 putnika 

s 29 različitih letova tokom perioda 

od 17 dana, ekipa sačinjena od 

stručnjaka iz londonskog Zoološkog 

društva, Kraljevskog veterinarskog 

koledža i još nekoliko veterinarskih 

fakulteta pronašla je ni manje ni 

više nego 270 tona mesa 11 afričkih 

životinjskih vrsta. Najčešće se 

radi o sušenom majmunskom mesu. 

Promet ovim mesom je protivzakonit. 

Međutim, sa porastom afričke 

imigracije u Evropi raste i potražnja 

za ovim mesom. Mnogi Afrikanci 

smatraju da je majmunsko meso 

najbolji delikates. Trenutno, sušeno 

majmunsko meso je najskuplje meso 

u Evropi. Zbog potražnje i skupoće 

lokalni farmeri u Africi prave veoma 

unosan biznis. Dok se manji majmuni 

dime i transportiraju čitavi, veći 

majmuni, poput čimpanze, obično se 

raskomadaju. “Čimpanze su lovcima 

vrlo zanimljiva meta jer kad upucate 

jednu ostale dolaze u pomoć pa ih 

lovac može ubiti još više”, objašnjava 

Doug Cress, izvršni direktor PASA 

(Pan-African Sanctuary Alliance). 

“Ali mladunčad čimpanze je najbolja 

premija. Lovac je po komadu može 

prodati za svotu između 500 i 1.000 

dolara.” 


51

Njemačka 

Ekstremizam dobro 

naplativa roba 

Prošlog mjeseca njemačke vlasti 

su pokrenule novi program 

za borbu protiv, kako to oni kažu, 

ekstremizma kod muslimana. 

Program je nazvan “HATIF” ili 

“Napusti terorizam i islamski fanatizam” 

, a koji predviđa da država 

ekstremiste zaposli i da im 

da stan u zamjenu za odbacivanje 

ekstremističkih ideja i saradnju sa 

sigurnosnim službama. Sličan program 

njemačka vlada je 2001. godine 

sprovodila prema njemačkim 

nacističkim i sličnim pokretima. 

Njemački sigurnosni eksperti su 

sigurni da ima mnogo osoba sa ekstremnim 

shvatanjima i praksama 

koji bi rado napustili taj put samo 

im za to treba pomoć. Zato su Nijemci 

osmislili program “HATIF”. 

Prema zvaničnim informacijama 

njemačke vlade u Njemačkoj živi 

oko 36 hiljada muslimanskih ekstremista. 

Moramo se složiti da u 

Njemačkoj ali i drugim evropskim 

zemljama živi veliki broj muslimana 

koji ništa ne rade osim što putem 

interneta šire tekfirske ideje. Sada 

imaju priliku da unovče svoj ekstremizam 

a da i dalje, dobro uhljebljeni 

i pod lažnim imenima ala Abu 

Muhamed i slično, šire svoje sulude 

tekfirske ideje. Po svemu sudeći 

“HATIF” će umjesto suzbijanja 

ekstremizma isti samo još više širiti. 

SAD 

Najvažnija bitka američkih muslimana 

Nakon dobijenih dozvola 

za početak izgradnje 

velikog islamskog centra i 

džamije na Manhattanu, 

stotinjak metara od Ground 

Zero, mjesta na kojem 

su srušene kule Svjetskog 

trgovinskog centra u New 

Yorku u Americi je nastupio 

haos. Izgradnja spomenutog 

islamskog centra i džamije 

postala je najvažnija američka 

tema. Ova tema je u 

Americi aktuelnija i važnija čak i od 

toliko očekivanog povlačenja američkih 

vojnika iz Iraka. Amerika u ovoj 

problematici pokazuje dva lica. Jedno 

lice prezentiraju organi vlasti na čelu 

sa predsjednikom Barackom Obamom 

koji poštuju ustav svoje zemlje i 

omogućuju izgradnju islamskog centra 

na Manhattanu a drugo lice pokazuje 

većina Amerikanaca koji svojim 

islamofobičnim stavovima vuku 

Ameriku u potpuno drugom smjeru. 

Amerikanci su sve karte bacili na sto 

i otvoreno krenuli u obračun sa islamom 

i muslimanima. Koliko je islamofobija 

uzela maha u New Yorku 

najbolje govori ponašanje predsjednika 

Obame koji se, iako je prošle 

Palestina 

Palestinke zatvorenice cionističkog režima 

Fotografija koja ilustrira ovaj tekst 

prikazuje grupu mladih Palestinki 

zatvorenica u izraelskom zatvoru Damon. 

Ovakav zatvor ne postoji nigdje 

u svijetu osim u Izraelu. Cionisti na isti 

način tretiraju palestinske muškarce i 

žene. Prema zvaničnim informacijama 

svjetskih organizacija za ljudksa prava, 

sedmice dao svoj glas za izgradnju 

spomenutog islamskog centra, sada 

koleba kako da postupi. Dakle, Amerika 

je na jednoj velikoj raskrsnici. 

Ukoliko razum izgubi bitku od bezumnih 

i veoma brojnih islamofobičnih 

snaga (oko 70 % američke javnosti 

se protivi izgradnji islamskog centra 

na Manhattanu) Amerika će ti veoma opasnim putem. Čini se da 

krenubi 

pogrešno izabrana strana ovaj put 

Ameriku više mogla koštati nego pokretanje 

ratova protiv muslimana u 

Iraku i Afganistanu. Također, bez 

obzira kakav ishod ovog obračuna na 

kraju bio američki muslimani će od 

danas imati potpuno drukčiju i daleko 

važniju ulogu. 

izraelski cionisti su od 1967. 

godine do danas uhapsili i 

osudili na dugotrajne zatvorske 

kazne 15 hiljada Palestinki. 

Mnoge od njih osuđene 

su na doživotne robije. Tretman 

Palestinki zatvorenica 

u cionističkim zatvorima je 

veoma zabrinjavajući. Če- 

sto se zna desiti da zatvorski 

stražari dopuste izraelskim 

vojnicima da po zatvorskim 

ćelijama zlostavljaju Palestinke. 

Silovanja, skidanje 

do gole kože i druge, slične 

vrste ponižavanja su česte 

torture kojima su izložene Palestinke 

zatvorenice. O njima se niko ne brine 

niti ko tuguje za njima osim njihovih 

najbližih. Iako su izložene neljudskim 

tretmanima od strane cionista, Palestinke 

zatvorenice nastoje biti ponosne 

i dostojanstvene žene. Ova fotografija 

je jedan od dokaza njihove čestitosti. 


52

Francuska 

Francuski fudbalski reprezentativci jedu halal meso 

Nakon fijaska na Svjetskom 

fudbalskom prvenstvu 

u Južnoj Africi u 

Francuskoj je pokrenuta 

sveobuhvatna reforma reprezentativnog 

fudbala. Tako 

su se na tapeti našla mnoga 

pitanja. Osim rješavanja dilema 

sa igračkim kadrom na 

red je došla i rasprava o hrani 

koju jedu francuski reprezentativci. 

Naime, Vikash 

Dhorasoo, francuski fudbaler 

je na svom blogu ovih dana objavio 

informaciju da se francuski fudbalski 

reprezentativci hrane halal hranom. 

Zbog velikog broja igrača koji se hrane 

halal hranom bivši selektor Raymond 

Domenech je donio odluku da svi jedu 

halal hranu. Ovu informaciju je potvrdio 

i novi selektor francuske reprezentacije 

Laurent Blanc koji je ujedno 

najavio da će ukinuti takvu praksu. 

Ubuduće će po Laurent Blancu halal 

hranu neće jesti svi fudbaleri, ta opcija 

će ostati samo za muslimane fudbalere 

koji ne žele jesti drugu hranu. 

Pakistan 

Poplava uništava 

Pakistan? 

Foto islamneta 

Život na kocki radi kocke leda 

Pakistan: Pakistanac ulaže sav napor da uz pomoć unutarnje gume 

pređe rijeku i prenese kocku leda. 

Pakistanski politički analitičari 

ističu da će katastrofalne 

poplave koje još uvijek haraju zemljom 

imati strašne posljedice po 

budućnost Pakistana. Prema njima 

budućnost Pakistana će biti potpuno 

drukčija i do kraja neizvjesna. 

Aktuelna politika nije u stanju da 

odgovori svim izazovima i tu će se 

stvari neminovno mijenjati. Nema 

sumnje, odmah nakon kakvog-takvog 

saniranja posljedica od poplave 

u zemlji će nastupiti teška 

politička kriza. Pakistanski narod 

je veoma nezadovoljan aktuelnom 

političkom scenom. Saudijska Arabija, 

jedan od najjačih pakistanskih 

saveznika otvoreno upozorava na 

moguću katastrofu u cijeloj regiji 

ukoliko se kriza koja kuca na vrata 

Pakistana realizira do kraja. S druge 

strane, poplava je skoro potpuno 

zaustavila građanski rat u Pakistanu 

između vladinih trupa i protalibanskih 

snaga. Kako za sada stvari 

stoje pakistanska vlada će teško 

smoći snage za nastavak te borbe. U 

tom slučaju Amerikanci neće imati 

izbora. Okupacija Pakistana se nameće 

kao neminovna opcija. Poplava 

je sa sobom donijela mnogo problema, 

šta će iza poplave ostati kad 

se povuče, samo Dragi Bog zna. 


53


Američka demokratija na ispitu 

Da li su muslimani 

punopravni građani? 

Pokušaji republikanskih 

političara da zadnjih sedmica 

spriječe gradnju džamija su 

pokazali stepen islamofobije 

u američkom društvu 

Piše: John Esposito* 

Republikanski kandidati su uskočili 

Rna zahuktali voz ciljajući ka rasi- 

Rstičkim stavovima naspram islama Ri muslimana kao političko pomagalo da 

pobijede na dolazećim novembarskim izborima. 

Izmišljene optužbe iz 2008. godine 

da je Obama musliman – kao da bi 

ga to trebalo diskreditovati i da jeste – je 

primjer islamofobije koja se danas koristi 

kao dio političke strategije. Na ovu formu 

političkog govora mržnja se osvrnuo Colin 

Powell u svojoj podršci Obami kada 

je upitao: 

“Je li ima nešto loše u tome ako ste 

musliman u ovoj zemlji?... Čuo sam članove 

svoje stranke koji su govorili ‘on je 

musliman i možda je u dosluhu sa teroristima’. 

Ovako stvari ne bi trebale biti u 

Americi.” 

Bivši predsjedavajući američkog 

doma predstavnika Newt Gingrich, koji 

očajno traži da ponovo zauzme ulogu 

vodećeg republikanca, zadnjih sedmica 

je pokušao da izazove bizarnu prijetnju 

nacionalnoj sigurnosti govoreći o primjeni 

islamskog prava – šerijata – koje i ne 

postoji u Americi. “Jedna od stvari koju 

ću danas predložiti je da nigdje u SAD-u 

šerijat ni pod kojim uslovima ne smije biti 

smatran zamjenom američkom zakonodavstvu. 

Tačka.” Slijedeći njegov primjer, 

republikanski političar Rex Duncan iz 

Oklahome izjavio je da se nalazimo “u 

ratu u kojem se odlučuje preživljavanje 

Amerike”, i da se “gmizanje šerijata u 

američko pravosuđe mora zasutaviti.” U 

Kaliforniji, američki desničari su ispred 

islamskog centra u gradu 

Temecula organizovali protest 

i pozvali su demonstrante da 

povedu svoje pse jer “muslimani 

mrze Jevreje, kršćane, 

žene i pse.” 

Ovakav odnos članova 

američke republikanske 

stranke ima utemeljenu tradiciju 

otkako su njihovi glavni 

predsjednički kandidati 

(John McCain, Mitt Romney 

i Rudy Guiliani) preuzeli neosnovane 

tvrdnje na račun 

muslimana. U predsjedničkoj 

predizbornoj kampanji 

2008. godine, republikanski 

kandidat za predsjednika, 

John McCain preuzimanjem 

stavova poznatih TV-popova 

se htio približiti kršćanskoj 

desnici. 

McCaina su podržali Ron 

Parsley i John Hagee, dvojica 

poznatih kršćanskih cionista. 

Parsley je u svojoj knjizi 

“Silent no more“ (Dosta je 

šutnje) izdatoj 2005. godine 

upozoravao na “rat između 

islama i kršćanske civilizacije”. Parsley 

kritikuje “duhovni očaj” američke ljevice 

koja zagovara razdvajanje vjere i države. 

On islam vidi kao “antikršćansku vjeru” 

zasnovanu na “prevari”. U knjizi stoji da 

je poslanik Muhammed “primao objave 

od demona a ne od pravog Boga”. Te 

nastavlja “činjenica da je uopće došlo do 

osnivanja Amerike je djelomično utemeljeno 

u želji za uništavanjem ove lažne 

vjere.” “Džihad je došao u Ameriku i ako 

izgubimo rat protiv islamskog fašizma, to 

će promijeniti svijet kakvog sada znamo 

Islamofobija 

kao rak-rana 

društva se 

mora takvom 

prepoznati i 

protiv nje se 

mora boriti 

kao i protiv 

antisemitizma. 

Ona je prijetnja 

našem 

pluralističkom 

načinu života. 

… Oni čekaju da se odazovu pozivu kao 

terorističke ćelije protiv ove nacije. Ovo 

je rat između kulta smrti i kulture života, 

sloboda i traganja za srećom” 

… “Radikalne sekte u 

kojima se nalazi 200 miliona 

islamista, misle da imaju nalog 

od Boga da ubiju kršćane i 

Jevreje. Ovo je vjerski rat.” 

Nakon što je informisan 

o Hageejevim ekstremnim 

stavovima o islamu, McCain 

se nije odmah distancirao od 

ovog propovjednika. Tek kada 

su procurili njegovi anti-katolički 

stavovi, u kojima kaže 

da je Hitler nastavio rad kojeg 

je započela “katolička crkva” 

koju je nazvao “babilonska 

kurva”, McCain je prekinuo 

veze s njim. 

Kongresmeni Sue Myrick i 

Paul Broun su u međuvremenu 

bezuspješnoj kampanji optužili 

organizaciju američkih 

muslimana CAIR (Council 

on American-Islamic 

Relations) da pospješuje tajnu 

infiltraciju muslimanskih 

studenata koje onda ubacuju 

u ključne komisije nacionalne 

sigurnosti na Capitol Hillu. 

Američki muslimani: mitovi i stvarnost 

Američke muslimane obavija aura 

stranaca i terorista i te ih se predstavlja 

kao “druge”. Ali šta nam otkrivaju galupove 

ankete o američkim muslimanima? 

Da su oni jedna od najraznolikijih zajednica 

na svijetu, u kojima se, u SAD-u, nalaze 

pripadnici 68 različitih zemalja kao i 

američkih prelaznika u islam. Tokom zadnjih 

desetljeća ogromna većina američkih 

muslimana se ekonomski i politički 


54

*John Esposito je profesor 

međunarodnog prava i 

islamskih nauka na univerzitetu 

Georgetown. Utemeljivač 

je i centra “princa Alwaleed Bin 

Talal” za muslimansko-kršćanski 

dijalog na istom univerzitetu. 

uklopila u američko društvo. Među njima 

su muškarci i žene koji pokrivaju čitav 

socioekonomski spektar: akademici 

(ljekari, advokati, inžinjeri, profesori), direktori 

velikih koncerna, vlasnici manjih 

firmi kao i obični radnici. 70% muslima- 

na ima zaposlenje – za razliku od 64% 

američkog prosjeka. Žene muslimanke 

kućnom budžetu doprinose skoro kao i 

muškarci, više nego žene u drugim vjerskim 

zajednicama. Obrazovanje je mnogim 

muslimana važan segment, koji su, 

nakon Jevreja, najobrazovnija vjerska zajednica 

u SAD-u. 40% muslimana imaju 

visoko obrazovanje, u poređenju sa 29% 

svih Amerikanaca. 31% su studenti, u 

poređenju sa 10% svih Amerikanaca. 

Uprkos njihovoj integraciji kao američkim 

građanima, njihova vjerska i građanska 

prava su ugrožena. Danas, gradnja 

džamija u New Yorku, Staten Islandu 

pa do Tennesseeja i Kalifornije je postala 

nacionalna politička stvar. Planovi da se 

izgradi islamski centar u blizini World 

Trade Centera su postali referendum na 

državnom nivou o kojemu se diskutuje u 

svim porama društva. Komentatori političke 

desnice, tvrdolinijaški kršćanski popovi 

i blogeri agresivno zastupaju mišljenje 

da je islamski centar podsmijeh u lice 

familijama žrtava 11. septembra (zaboravljajući 

činjenicu da su nedužni muslimani 

uposleni u WTC-u također izgubili živote 

11.09.) Za njih je ovaj islamski kulturni 

centar “spomenik terorizmu”. 

Islamofobija je prijetnja američkom 

načinu života 

Napori da se islam i muslimani demoniziraju 

su postali političko sredstvo 

i ugrožavaju Ustavom zagarantovane 

slobode ne samo muslimana nego svih 

Amerikanaca. Islamofobija je postala 

ono šta je antisemitizam za Jevreje, 

utemeljena na mržnji i netrepeljivosti 

naspram vjere, kulture 

ili rase. Uprkos Bushevom i 

Obaminom razlikovanju između 

čina terorizma i vjere 

ogromne većine muslimana, 

mi smo danas svjedoci vrha 

ledenog brijega koji svoj početak 

ima u 11. septembru. 

Izjave političara krajnje desnice 

te vjerskih vođa i medijskih 

publicista kao što je komentar 

Ann Coulter: 

“Mi bismo trebali okupirati njihove 

zemlje, ubiti njihove vođe i preobratiti 

ih u kršćanstvo”, se ne bi nikada pojavili 

u vodećim medijima Amerike na 

račun Jevreja, kršćana ili drugih entičkih 

ili rasnih grupa. Učestalost sličnih 

izjava pospješuju atmosferu straha i 

neprijateljstva koja je krajnje neutemeljenja. 

Michael Savage, voditelj emisije 

The savage nation, upozorava: “Kažem 

vam – većina Amerikanaca bi pozdravila 

bacanje atomskih bombi na neki od 

glavnih arapskih gradova. Nije ih briga 

na koji… Mislim da te ljude moramo 

silom pokrstiti. To je vjerovatno jedina 

stvar koja ih može preobratiti u ljudska 

bića.” 

Reagujući na kritike zbog zlostavljanja 

iračkih zatvorenika u Ebu Grejbu, 

Rush Limbaugh je komentirao: “Oni 

su ti koji su bolesni… Oni su to koji su 

perverzni. Oni su ti koji su opasni. Oni 

su ti koji su ispod nivoa ljudskosti.” 

Vodeće osobe kršćanske desnice ničim 

ne zaostaju. Franklin Graham je izjavio 

da “Bog islama nije isti kao Bog judeo-kršćanske 

vjere. Radi se o nekom drugom 

Bogu koji je stvorio veoma zlu i podlu 

vjeru.” Na Fox news, Pat Robertson upozorava: 

“Ovaj čovjek (Muhammed) je bio 

pobjesneli fanatik. Bio je lopov i bandit. I 

tvrdnja da teroristi zloupotrebljavaju islam 

Komentatori 

političke 

desnice, 

tvrdolinijaški 

kršćanski 

popovi i blogeri 

zastupaju 

mišljenje da je 

islamski centar 

podsmijeh u 

lice familijama 

žrtava 

(zaboravljajući 

činjenicu da 

su nedužni 

muslimani 

uposleni u 

WTC-u također 

izgubili živote 

11.09.). 

… kažem vam da je taj čovjek 

bio ubica. I misliti da je to vjera 

mira je laž.” 

Posljedice islamofobije 

Diljem Amerike islamofobični 

nastupi su stigmatizirali 

muslimane kao negativce, 

izazivajući negativne stavove 

kod onih koji muslimane ne 

poznaju lično. Ankete galupa i 

PEW-a pokazuju da veliki broj 

ispitanika sumnja u lojalnost 

muslimana i da bi podržali 

mjere koje označavaju muslimane 

kao što je nošenje posebnih 

iskaznica. Govor mržnje 

kulminira u nasilju naspram 

muslimana, sika te potomaka 

drugih manjina azijskih i 

bliskoistočnih useljenika koji 

“izgledaju kao muslimani”. 

Ovo je odvelo do diskriminirajućih 

optužbi glavnih muslimanskih 

institucija (džamija, grupa za borbu za 

građanska prava, humanitarnih organizacija). 

Briga za unutrašnju sigurnost je 

nažalost dovela do zloupotrebe zakona za 

borbu protiv terorizma kao što su hapšenja 

muslimana na osnovu vjere što potkopava 

naše građanske slobode. Rezultat je 

rastuća klima sumnjičenja i nevjerice. 

Pogled naprijed 

Islamofobija kao rak-rana društva se 

mora takvom prepoznati i protiv nje se 

mora boriti kao i protiv antisemitizma. 

Ona je prijetnja našem pluralističkom 

načinu života i ona je ispit našeg zalaganja 

za demokratske principe i vrijednosti. 

Političari i vjerske vođe, komentatori i 

stručnjaci moraju učiniti više na suzbijanju 

govora mržnje; oni moraju biti vodilja 

u osiguranju i jačanju vjerskog pluralizma 

i obostranog uvažavanja. Moraju povući 

liniji razgraničenja između vjere islama i 

terorističkih napada koji islam navode kao 

opravdanje. Razvodnjavanje ovih granica 

od strane zagovarača mržnje (kako muslimanskih 

tako i nemuslimanskih) čiji 

retorički ispadi vode ka demoniziranju, 

isključuju i vode ka prihvatanju stavova 

koji sabotiraju građanska prava kako muslimana 

tako i nemuslimana. 


55


Malo “čudo” u Granadi 

Tihi glas mujezina 

Prije sedam godina je 

otvorena nova velika džamija 

u Granadi, 500 godina 

nakon što je kršćanska 

rekonkvista protjerala 

muslimane sa Iberijskog 

poluostrva. Unatoč 

multikulturalnom karakteru 

grada, zov mujezina kod 

nekih stanovnika stvara 

nelagodnost 

Piše: Troy Nahumko 

Izvor: Qantara.de 

Prijevod s njemačkog: Muamer 

Dedić 

Podne je. Jedan mladi muškarac 

se penje spiralnim stepenicama, 

na čijem kraju se otkriva 

impresivan pogled na čitavu dolinu. 

Malo odmori, potom uze dubok dah 

i potom je nastalo vrijeme: onda se 

čuje nešto, što se tu 500 

godina nije čulo. Nešto, 

što se 800 godina, pet puta 

dnevno u čitavoj državi 

oglašavalo. 

Islamski poziv na molitvu 

U Granadi smo. Oko 

nas je Alhambra, uvijena 

uz brda Sierra Nevade, koja 

svojim valovitim izgledom 

flamenko haljine okružuje 

dolinu. 

Granada, poznati grad, 

koju je svjetski putnik Ibn 

Battuta opisao kao ponos 

Endelusa. Tu je čovjek iz 

Tangera sreo ljude koji su 

živjeli u poznatim mjestima 

duž puta svile – gradovi poput 

Samarkanda, Tabriza ili Konje – ali 

koji su se na kraju ovdje skrasili. Čak 

su se ljudi iz Indije selili u Granadu. 

Grad je i danas, mjesto gdje se 

miješaju kulture svijeta, gdje se sreću 

ljudi iz svih krajeva svijeta, da bi 

se upoznali i razmijenili iskustva i 

ideje. 

U Granadi 

smo. Oko nas 

je Alhambra, 

uvijena uz brda 

Sierra Nevade, 

koja svojim 

valovitim 

izgledom 

flamenko 

haljine 

okružuje 

dolinu. 

Granada, 

poznati grad, 

koju je svjetski 

putnik Ibn 

Battuta opisao 

kao ponos 

Endelusa. 

Mjesto susreta za 

multikulturalnu zajenicu 

Tumaranjem kroz 

Albayzin, dio grada, koji je 

prvenstveno bio predviđen 

za primanje muslimanskih 

izbjeglica, koji su bježali 

ped kršćanskim trupama 

sa sjevera, dolazi se u sveprisutni 

miris kardomona 

u ulicama i kasabicama sa 

ugodnim marokanskim 

restoranima, internacionalnim 

hotelima, te multilingualnim 

znakovima. 

Muzika uličnih svirača 

sastavljena od mješavine 

Jimi Hendrix-a i flamenka 

se sada pet puta na dan 

prekida radi poziva na molitvu. 

“Ja živim ovdje duže od 25 godina”, 

s ponosom kaže šef restorana 

“Manchachia”, koji se odlikuje 

po ukusnim domaćim specialitetima. 

Među posluživanjem Cerveca i 

Tapasa, kao i pripreme za narudžbe 

iz komšiluka, on tečno i jednostavno 

prelazi sa arapskog na španjolski. 


56

“Živim ovdje duže nego u Maroku, 

tako da je ovo moja domovina”, kaže 

on. 

Onaj mladi muškarac, gore na 

minaretu, iako Azijat je također dio 

multikulturne mješavine. Pet puta 

dnevno na molitvu poziva muslimane 

porijeklom iz Maroka, Alžira 

i svih ostaih država svijeta koji su se 

tu doselili. 

Za razliku od tehnički dotjeranih 

ezana sa uskih minareta u Kairu, 

škripavog ezana puštenog sa kasete 

u Iranu ili mješavine zvukova iz biblijskog 

grada Sane, gdje se 60 glasova 

presijecaju, ezan u Granadi je 

ljudski glas kojeg nosi samo vjetar. 

Zvuk tako lagan i prozračan, da 

samo nekoliko koraka od munare 

biva progutan iznad Alhambre. 

Apsurdne optužbe 

Zašto li ovako tih, a ne pojačan 

glas, u jednom od najglasnijih gradova 

u Europi? Objašnjenje je jednostavno: 

U komšiluku džamije se 

nalazi katolička crkva, utjecajan 

faktor, koji sve, što bi zvuk zvona 

moglo baciti u pozadinu, gleda sa 

ekstremnim nepovjerenjem. 

Potpaljeno sa antiislamskim govorima, 

stvaraju se uvijek novi prigovori 

protiv džamije koji su nevjerovatni. 

Upozorava se na parkiranje 

auta na trotoarima, kao i na mase 

ljudi na javnim mjestima. Optužba 

koja zvuči apsurdno u državi čiji 

stanovnici većinu vremena provode 

na ulicama. Poruka iza ovakve 

optužbe je jasna: Ovdje se možete 

uklopiti, ali samo ako se neprimjetno 

ponašate. 

Malo čudo 

Činjenica da je džamija 

uopće izgrađena, je 

sama po sebi malo čudo. 

U Španiji gradski zastu- 

pnici redovno odbijaju 

dozvole za gradnju džamija, 

potpomognuti od 

strane male, ali jake prosvjedne 

zajednice. 

Zbog toga su muslimani 

prisiljeni da zajedničke 

molitve obavljaju u 

privatnim prostorijama ili 

garažama. Povlačenje muslimanske 

zajednice, u osamu i tajnost, može 

u zajednici stvoriti nezadovojstvo i 

bjes. S tim se baš stvara suprotno 

od tako hitno tražene integracije. 

Ovakav način netolerancije i 

neprihvaćanja se ne svodi samo na 

doseljenike. Također za muslimane 

rođene u Španiji je ovakav način 

ophođenja postao svakodnevnica. 

Prije nekoliko godina, Udruženje 

muslimana Španije, zahtijevalo je 

dozvolu za zajedničku molitvu u 

poznatoj džamiji u Kordobi, koja je 

u međuvremenu postala vlasništvo 

Vatikana. 

Pogrešan smjer, “pogrešan” bog 

Povlačenje 

muslimanske 

zajednice, 

u osamu i 

tajnost, može 

u zajednici 

stvoriti 

nezadovoljstvo 

i bijes. S tim 

se baš stvara 

suprotno od 

tako hitno 

tražene 

integracije. 

Potaknuti zajedničkom molitvom 

pape Benedikta XVI sa turskim 

glavnim muftijom u Plavoj 

džamiji u Istanbulu, muslimani 

su se nadali da se svete dvorane i 

u Kordobi mogu upotrijebiti na 

sličan način. Oni su htjeli neka- 

dašnji paganski hram dijeliti sa tolicima. Španjolski katolici se ka- 

tu 

mole od 16. stoljeća - u tom periodu 

je bila izgrađena crkva unutar 

džamije. 

Prijedlog je odmah bio odbijen. 

Od tada su pored mihraba uvijek 

postrojeni zaštitari. Uvijek spremni 

zaustaviti svakog posjetioca, koji bi 

se molio u pogešnom smjeru, prema 

“pogrešnom” bogu. 

Pored toga, bilo je prilika u kojima 

se zabrana molitve za muslimane 

ignorisala. Tako je španski teokratski 

diktator Francisco Franco 

1974. godine, tada još nepoznatom 

Sadamu Huseinu, dozvolio molitvu 

u mihrabu. 

Rasprostranjeni protekcionizam 

se čini kontraproduktivnim 

– svakako da sekularizam koji ja- 

sno odvaja državu od cr- 

kve danas osvaja Španiju. 

Mnogo mladih ljudi koji 

nisu doživjeli 40 godina 

Franco diktature se pitaju, 

zašto su katolički simboli 

u velikom broju istaknuti 

na javnim mjestima, jer 

Španija ima vjerski neu- 

tralan ustav. 

Alternativa sukobu 

Dio rješenja, za prelazak 

preko nepovjerenja, se 

nalazi u sjeni munare, koja 

se nadvija iznad Alhambre 

u Granadi. Latino – američki 

imigranti, koji su primili 

islam, žive u malom prostoru 

sa mladim Amerikancima, koji su 

se tu skrasili, da bi naučili španjolski 

jezik. Zvukovi flamenka lebde 

u zraku, dok starosjedioci nabavljaju 

hljeb od doseljenika iz istočne 

Europe koji rade u pekarama čiji su 

vlasnici doseljenici iz Alžira. 

Ljudi koji ovdje žive, nisu zainteresirani 

za to da li će papa dozvoliti 

muslimanima Kordobe da dijele jedno 

sveto mjesto sa katolicima ili, da 

li sudija iz Madrida smatra da se zov 

mujezina iznad gradske četvrti zvane 

Albayazin kosi sa javnim interesom. 

Postoji jedna izreka u Španiji: 

“Vjetrenjača vlade se okreće sporo”. 

Vjerovatno će biti prekasno, 

dok vladajuća skupina shvati, da u 

Albayzinu postoji jedinstvena šansa, 

da se iz prošlosti nauči, te da se ne 

čine iste greške kao u drugim državama. 

Ali do tada, svako ko ide 

kroz sokake koje od obale rijeke 

Daro vode gore slijedeći prigušeni 

glas mujezina, sjetit će se da direktnoj 

konfrontaciji postoji uvijek 

aternativa. 


57

Kutak za mlade 

Kur’anska pravila (I dio): Međuljudski odnosi 

Reci robovima Mojim 

govore samo lijepe 

Ramazan je mjesec Kur’ana. U njemu je počelo njegovo 

objavljivanje, i spuštanje iz Levhi mahfuza na čisto Poslanikovo srce, 

u njemu je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, svake godine učio 

cijeli Kur’an pred Džibrilom, a u godini u kojoj je umro, dva puta, i 

u njemu su naši dobri prethodnici i odabrane generacije muslimana 

posebnu pažnju posvećivali učenju i proučavanju Kur’ana. Slijedom 

te činjenice, a sa željom da i naši ramazani dobiju prepoznatljivu 

kur’ansku boju, u ovom ramazanskom broju, i u nekoliko narednih 

brojeva, pokušat ćemo, govoreći o kur’anskoj metodologiji, 

načelima, pravilima, formulama i obrascima, Kur’an učiniti bližim i 

dostupnijim širem čitalačkom auditoriju 

u ono što se objavljuje nama, a naš Bog 

i vaš Bog jeste – jedan, i mi se Njemu 

pokoravamo.” 

(El-Isra, 46.). U dva od 

sedam kiraeta (narječja), ovaj ajet se 

uči: Vu kūlū li-n-nasi hasena, za razliku 

od gore navedenog kiraeta, koji glasi: 

Ve kūlū lin-nâsi husnā. El-kavlul-hasen 

(lijepa riječ) je, kažu islamski učenjaci, 

riječ koja je lijepa u načinu na koji 

se izgovara i sadržaju; u načinu: tako 

što će se izgovoriti blago i nježno, bez 

grubosti i arogancije; u sadržaju, tako 

što će njen sadržaj biti samo dobro i ništa 

više. Svaka riječ koja u sebi sadrži 

dobro, je lijepa, i svaka lijepa riječ je, 

sama po sebi, dobro. 

Pripremio: Mr. Semir Imamović 

Spuštanje i objavljivanje Kur’ana 

najjasnija je i najočitija manifestacija 

Božije milosti prema ljudima. 

On je pojašnjenje svake stvari, uputa, 

opomena i podsjećanje. Za onoga ko 

ga bude učio, pripremljena je posebna 

nagrada i čeka ga svako dobro na 

ovom i budućem svijetu. Njegova živa 

personifikacija je bio Poslanik, sallallahu 

alejh ve sellem, on je, ustvari, i u 

teorijskom i u praktičnom smislu, bio 

Kur’an koji hoda. Najkraći put do 

kur’anskih riznica jesu njegova opća 

pravila i obrasci, koje, ukoliko čovjek 

bude proučavao i promišljao, odvest 

će ga do željenog cilja, otkrit će mu 

skrivene kur’anske tajne, i pronaći će 

u Kur’anu ono što on ustvari jeste – 

uputu i pravi put. Kur’anska pravila su 

ajeti ili dijelovi ajeta, koji u sebi nose 

jasnu i nedvosmislenu poruku. Iako 

njihov sadržaj često ne prelazi nekoliko 

riječi, oni u sebi nose sveobuhvatno, 

univerzalno i višestruko značenje. 

Prvo u nizu tih pravila su riječi Uzvišenog, 

u prijevodu značenja: I kada samo 

od sinova Israilovih zavjet uzeli da ćete 

(...) ljudima lijepe riječi govoriti. (El-Bekare, 

83.). Njime se, kao što možemo 

vidjeti, reguliše jedan od najvažnijih 

aspekata međuljudskih odnosa, a to 

je aspekt verbalne komunikacije. Ovo 

pravilo se, u različitim kontekstima i 

u približno sličnoj formi, ponavlja na 

više mjesta u Kur’anu. Takav je recimo 

ajet: Reci robovima Mojim da govore 

samo lijepe riječi... : - jer bi šejtan mogao 

posijati neprijateljstvo među njima, 

šejtan je, doista, čovjekov otvoreni neprijatelj. 

(El-Isra, 53.), kao i riječi Uzvišenog, 

u prijevodu značenja: I sa sljedbenicima 

Knjige raspravljajte na najljepši 

način, - ne i sa onima među njima koji 

su nepravedni -, i recite: “Mi vjerujemo 


58 

Spomeni, u Knjizi, Ibrahima 

Primjena ovog pravila čini se posebno 

važnom u današnje vrijeme kada 

se, u svom svakodnevnom životu, susrećemo 

za različitim kategorijama, 

skupinama i tipovima ljudi, sa muslimanima 

i nemuslimanima, vjernicima 

i nevjernicima, dobrim i lošim, malim 

i velikim, štaviše potrebno nam je u 

komunikaciji sa nama najbližim ljudima, 

roditeljima, bračnim partnerom 

i djecom, pa i prema onima s kojima, 

zbog poslovnih obaveza, ostvarujemo 

bliske kontakte, kao što su radnici, poslodavci, 

radne kolege i poslovni partneri. 

Kur’an nam je, kroz navođenje 

praktičnih primjera, pojasnio na koji 

način se ovo pravilo implementira u 

svakodnevnom životu. Navest ćemo 

tri različite situacije njegove primjene. 

Govoreći o kodeksima verbalnog 

ophođenja prema roditeljima i uopćeno 

o njihovom pravu, koje je na

neka 

riječi 

ljestvici prava rangirano odmah iza 

Božijeg, Uzvišeni, u prijevodu značenja, 

kaže: Gospodar tvoj zapovijeda da 

se samo Njemu klanjate i da roditeljima 

dobročinstvo činite. Kad jedno od njih 

dvoje, ili oboje, kod tebe starost dožive, 

ne reci im ni: “Uh!” – i ne podvikni na 

njih, i obraćaj im se riječima poštovanja 

punim. (El-Isra, 23.). Zabrana upotrebe 

grubih riječi i riječi kojima se iskazuje 

nelagoda i mrzovolja, u verbalnoj 

komunikaciji sa roditeljima, zapravo 

je naredba da se u toj komunikaciji 

koriste samo riječi koje ukazuju na 

poštovanje, samilost i brižnost, a posebno 

kada se ima na umu da su roditelji 

u životnom stadiju o kojem govori 

ovaj ajet, krhki, nježni i bespomoćni 

poput male djece. Kao što se malo dijete 

rasplače i na najmanji povik, prijekor, 

namrštenost, pa i klimanje glavom, 

tako je i sa roditeljskim srcem, i 

najmanji gest koji bi mogao ukazivati 

na nepokornost, neposlušnost, i negodovanje 

i mrzovolju, oni doživljavaju 

kao nešto veliko, smatraju da je to 

usmjereno protiv njih, i da predstavlja 

uzurpaciju njihovog prava. Oni 

očekuju od svoje djece da im uzvrate 

bar dijelom ljubavi koju su oni njima 

bezrezervno i bezgranično poklanjali 

cijeli svoj život. Divan primjer, u tom 

pogledu, ponudio nam je Ibrahim, 

alejhi selam, koji je ostao dosljedan 

ovom principu (principu lijepe riječi) 

čak i onda kada ga je njegov otac Azer 

(klesač kipova) odlučio protjerati od 

kuće i zaprijetio mu kamenovanjem 

ukoliko ne prestane sa kuđenjem njegovih 

božanstava. Kur’an nam donosi 

dio razgovora kojeg je Ibrahim, alejhi 

selam, tom prilikom vodio 

sa svojim ocem, a koji 

obiluje poštovanjem, samilošću 

i brigom: Spomeni, u 

Knjizi, Ibrahima! On je bio 

istinoljubiv, vjerovjesnik. 

Kada je rekao ocu svome: “O 

babuka moj, zašto se klanjaš 

onome koji nit čuje niti vidi, 

niti ti može od ikakve koristi 

biti? O babuka moj, meni 

dolazi znanje, a ne tebi; 

zato mene slijedi, i ja ću te na pravi 

put uputiti; o babuka moj, na klanjaj 

se šejtanu, šejtan je Milostivome uvijek 

neposlušan; o babuka moj, bojim se da 

te od Milostivog ne stigne kazna, pa da 

budeš šejtanu drug”, - otac njegov je rekao: 

“Zar ti mrziš božanstva moja, o 

Ibrahime? Ako se ne okaniš, zbilja ću 

te kamenjem potjerati, zato me za dugo 

vremena napusti!” “Mir tebi!” - reče 

Ibrahim. “Moliću Gospodara svoga da 

Roditelji 

očekuju od 

svoje djece 

da im uzvrate 

bar djelom 

ljubavi koju 

su oni njima 

bezrezervno 

i bezgranično 

poklanjali cijeli 

svoj život. 

ti oprosti, jer On je vrlo do- 

bar prema meni.” 

(Prijevod 

značenja, Merjem, 41. 

– 47.). 

Ovdje treba naglasiti 

da negodovanje, mrzovolja 

i podvikivanje, spomenuti 

u ajetu, nisu jedino što 

roditelje čini tužnim i tišti 

njihova srca, štaviše to se 

može smatrati neznatnim u 

poređenju sa onim što danas 

možemo vidjeti u odnosu djece prema 

njihovim roditeljima, od otvorenog 

protivljenja i suprotstavljanja njihovoj 

volji, nedržanja do njihovog mišljenja 

i savjeta, preko njihovog oslovljavanja 

pogrdnim imenima, a u nešto blažoj 

verziji vlastitim imenom ili sa “stari” 

i “stara”, pa do osjećanja nelagode i 

stida u njihovom društvu. To je postalo 

toliko očigledno, da nije potreban 

neki poseban napor da bi se uočilo, što 


59

svakako zabrinjava svakog čestitog čovjeka 

i njegovo srce ispunjava zebnjom 

i strahom. Jer, Allah, dželle šanuhu, 

uslišava dovu roditelja, koju Mu on u 

srdžbi uputi protiv svog djetata, jer je 

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, 

nepokornost roditeljima ubrojao u najveće 

grijehe, zbog kojih će njihovi počinioci 

biti posebno kažnjeni, na ovom 

i budućem svijetu. 

Lijepa riječ nema alternativu 

Dovoljno je pouke, za onoga koji 

želi pouku primiti, u tome da Allah, 

dželle šanuhu, na Sudnjem danu, kada 

bude svodio račune, neće pogledati u 

onoga koji je bio neposlušan svojim 

roditeljima, i da Allah, dželle šanuhu, 

ubrzava kaznu za dvije vrste grijeha još 

na ovome svijetu: nepravdu i neposlušnost 

roditeljima, kao što se navodi u 

vjerodostojnim hadisima. 

Drugi kur’anski primjer za implementaciju 

navedenog pravila, jesu 

riječi Uzvišenog: a na prosjaka (onoga 

koji traži) ne podvikni. (Ed-Duha, 10.). 

Neki učenjaci smatraju da se riječ sāil 

ovdje ne odnosi samo na prosjaka, nego 

na svakoga onoga koji nešto traži i potražuje, 

bilo da se radi o materijalnom 

ili moralnom dobru, imetku, znanju, 

savjetu, uputi, posredovanju, ili bilo 

čemu drugom. Poruka ajeta je: onome 

koji ti nešto traži, ukoliko si u mogućnosti, 

daj ono što traži, u suprotnom 

vrati ga (odbij ga) lijepom rječju i prema 

njemu se ponašaj učtivo i blago. 

(Tefsiru-l-elūsi, 15/23.). Iako nam se 

ova stvar čini jednostavnom i lahkom, 

ipak u stvarnom životu to ne izgleda 

tako. Vrlo su rijetki oni koji ne podvikuju 

na prosjake, ili one koji od njih 

nešto traže! Istina je da je danas puno 

više onih koji traže od onih koji daju, 

ali zar Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, 

nije rekao da je “gornja” ruka bolja 

od “donje”, i zar Uzvišeni u Kur’anu 

nije poručio: Lijepa riječi i izvinjenje 

vrjedniji su od milostinje koju prati vrijeđanje. 

– A Allah nije ni o kome ovisan 

i blag je. (Prijevod značenja, El-Bekare, 

263.). Bolje ti je da prosjaku kažeš lijepu 

riječ, ili da se jednostavno okreneš 

od njega, nego da mu udijeliš sadaku, 

a zatim to popratiš prigovorom, galamom, 

uvredama i ogovaranjem. 

Treći primjer spomenut je u ajetu: 

A robovi Milostivoga su oni koji po 

Zemlji mirno hodaju, a kada ih bestidnici 

(neznalice) oslove, odgovaraju: “Mir 

vama!” 

(prijevod značenja, El-Furkan, 

63.). Ibn Džerir, u komentaru ovoga 

ajeta, kaže: “A kada ih oni koji ne 

znaju za Allaha oslove njima mrskim 

riječima, oni im uzvrate lijepom riječju 

i istinom.” (Tefsiru-t-Taberi, 

19/295.). Lijepa riječ u ovoj 

situaciji, kako to možda neki 

ljudi sebi predstavljaju, nije 

izraz slabosti i poniženja, 

nego naprotiv dostojanstva i 

ponosa; dostojanstven i ponosan 

čovjek u odgovoru i 

svađi vidi gubljene dragocjenog 

vremena, i trošenje snage 

i energije na ono što malo 

ili nikako vrijedi. Ustvari, 

nema tog čovjeka koji nije 

sposoban na uvredu uzvratiti 

uvredom, na psovku psovkom, 

na omalovažavanje 

omalovažavanjem, to može čak i dijete, 

ali je malo onih koji će u tim momentima 

pokazati strpljenje, dostojanstvo i 

ljudsku veličinu, sve to ignorirati i nastaviti 

svojim putem koji ih vodi ka dobru 

i plemenitosti. Upravo iz tog razloga, 

Poslanik, sallallahu alehi ve sellem, 

je obećao kuću u prikrajku Dženneta 

onome ko ostavi raspravu i onda kada 

je u pravu. (Ebu-Davud, 4800.). A šta 

Bolje ti je 

da prosjaku 

kažeš lijepu 

riječ, ili da se 

jednostavno 

okreneš od 

njega, nego 

da mu udijeliš 

sadaku, a 

zatim to 

popratiš 

prigovorom, 

galamom, 

uvredama i 

ogovaranjem. 

je alternativa lijepoj riječi? 

Svađa, neprijateljstvo, zloba 

i mržnja. Pogledajmo kako 

je Allah, dželle šanuhu, u 

istom kontekstu spomenuo 

lijepu riječ i šejtanovo sijanje 

neprijateljstva među 

ljudima, kako bi ukazao na 

to da izostanak prvog može 

dovesti do drugog. Reci 

robovima Mojim da govore 

samo lijepe riječi, jer bi šejtan 

mogao posijati neprijateljstvo 

među njima, šejtan je, doista, 

čovjekov otvoreni neprijatelj. 

(Prijevod značenja, El-Isra, 

53.). Prenosi se da je neki pjesnik u 

stihovima izvrjeđao imama Malika, 

jer nije bio zadovoljan njegovom presudom, 

pa mu je Malik rekao: “Ovim 

si samo pokazao svoju glupost i prizemnost, 

a to je nešto što može svaki 

čovjek. Bolje ti je bilo da si ispoljio vrline 

za kojim žudi svaki čestiti čovjek: 

ljudskost i plemenitost.” (Tertibu-lmadarik, 

1/59.). 


60

U PRODAJI 

INFORMACIJE NA TEL.: 

061/515-515 i 061/736-651

No comment 

Za glasove birača bore se Čežnja, Dizel, 

Limuzina, kao i BMW M6, Mrki, Šećer i 

Hugolina 

Čežnja, Dizel, Limuzina, kao i BMW 

M6, Mrki, Šećer i Hugolina samo su 

neki od nadimaka kandidata političkih 

stranaka za predstojeće izbore, 

koji su navedeni pored njihovih imena 

i prezimena. 

Glas Srpske, 13. august 2010. 

UAE-Prehrambeni otpad doseže u ramazanu 

do 500 tona u jednom danu 

Agencija za zaštitu okoliša (EAD) iz 

Abu Dabija pokrenula je kampanju 

pod nazivom “Razmisli prije nego 

baciš” kao odgovor na veliku količinu 

hrane koja se baca i doseže svakodnevno 

500 tona tokom ramazana samo u 

Ujedinjenim Arapskim Emiratima. 

Islambosna.ba, 13. august 2010. 

U Bijeljini mrtve bebe godinama bacane u 

šipražje i kontejnere 

Mrtvorođenčad i bebe koje su umrle 

nekoliko dana po rođenju godinama 

su bacane u kontejnere, nalažene po 

šipražjima ili su ih razvlačili psi lutalice 

u krugu bijeljinske bolnice, ali o 

tome niko nije želio da govori javno, 

a nadležni i cijelo društvo su pred tim 

užasom zatvarli oči! 

Sarajevo-x.com, 23. august 2010. 

Lisica zaklala 300 fazana 

Fazanerija Njivice u Čifluku kod 

Srebrenika u ponedjeljak ujutro bila je 

na meti lisice, koja je u samo nekoliko 

sati poklala oko 300 fazana. 

San, 18. august 2010. 

Slonovi ubili 50 ljudi, ljudi ubili 228 slonova 

Na Šri Lanki već godinu dana vlada 

pravi rat između slonova i ljudi. 

Lani je tako ubijeno 228 slonova, a te 

su životinje ubile 50 ljudi. Glavni je 

problem što se divljina u kojoj slonovi 

žive površinom stalno smanjuje, a stoka 

im uzima hranu. 

Sky News, 23. august 2010. 

Predsjednik HNS Vlatko Marković: Pojest ću 

govno, ako je Mamić kriv 

Dnevnik.ba, 21. august 2010. 

Više bh. sportaša na izborima nego na 

Olimpijskim igrama 

Na listama je toliko glumaca da bi se 

mogao snimiti film, a redatelj bi mogao 

biti oskarovac. 

Večernji list, 23. august 2010. 

Popravne ispite u Republici Srpskoj mora 

polagati više od 5.300 srednjoškolaca 

Glas Srpske, 20. august 2010. 

Ubila muža pa se udala u zatvoru i dobila dijete 

Osuđenica iz Sarajeva, koja izdržava 

kaznu zbog ubistva supruga, u zatvoru 

upoznala svog sadašnjeg muža. 

Vjenčali se prije tri godine, a ove godine 

dobili bebu koja je dobila ime po 

direktoru KPZ-a Hasanu. 

San, 23. august 2010. 

Ukrali toplanu u Novom Sadu! 

Toplana “Mišeluk” u Novom Sadu, 

koja može da grije najmanje 5.000 

domaćinstava, potpuno je demonti- 

rana i odnijeta. Nakon krađe tamo 

nije ostao ni kamen na kamenu. Šteta 

iznosi nekoliko miliona eura. 

Press, 14. august 2010. 

Turska nije pozvala ambasadora Izraela na iftar 

Naslov na web portalu Sarajevo – x, 

15. august 2010. 

Račun za molitvu 

Katolička crkva u Hrvatskoj ući će u 

sistam PDV-a. U praksi to znači još 

jednu novost, a to je da će crkvene institucije 

za usluge morati ispostavljati 

– račune. 

Večernji list, 23. august 2010. 


64

Nauka 

Astronomi prate crnu rupu u Mliječnom putu koja nam se 

približava velikom brzinom 

Crna rupa kreće se kroz našu galaksiju 

(Mliječni put), vukući i 

“jedući” jednu ostarjelu zvijezdu dok 

nam se primiče. Naime, astronomi su 

javili da ova crna rupa (pa zato je i tako 

zanimljiva) ima kurs koji će je u budućnosti 

dovesti u blizinu naše plave 

planete. Međutim, nemamo apsolutno 

zbog čega da se brinemo ili paničimo: 

ova crna rupa je od našeg Sunčevog sistema 

udaljena između 6.000 do 9.000 

svjetlosnih godina i do nas će doći za 

oko 200 miliona godina. 

Ipak, i pored tako velike udaljenosti, 

astronomi koji ovu svemirsku pojavu 

prate pomoću svemirskog teleskopa 

Opasni gen kojeg prenose bakterije 

V elik broj zaraženih Britanca koji je 

Vnedavno putovao u Indiju ili Paki- 

Vstan na liječenje upravo se tamo zarazio 

infekcijom. Neki od njih su infekciju 

proširili u druge bolnice u Britaniji. 

Razina infekcije je od srednje opasne 

do ozbiljne, te - smrtonosne. New Del- 

Spol bebe 

istraživanju objavljenom u magazinu 

Ginekologija i akušerstvo 

U 

koje su proveli američki doktori se 

navodi da je test krvi majke zapravo 

nova metoda koja potpuno pouzdano 

određuje spol bebe već u prva tri 

mjeseca trudnoće. Placenta (posteljica) 

sadrži i majčinu i bebinu krv, 

ali koncentracija crvenih krvnih zrnaca 

fetusa koja završe u krvotoku 

majke je veoma mala. Test krvi pronalazi 

specifične gene na Y-hromosomu 

i ako ih pronađe, test pokazuje 

da je beba dječak, a ako ih ne pronađe, 

sa sigurnošću se može tvrditi da 

Habl (Hubble) su veoma uzbuđeni jer 

im ova crna rupa daje najbolji mogući 

dokaz da crne rupe nastaju eksplozijom 

zvijezda (nekoliko puta većih od 

našeg Sunca) poznatoj još i pod nazivom 

supernova. 

hi-Metallo-1, ili NDM-1 je gen kojeg 

prenosi bakterija, a koji je izuzetno otporan 

na najjače antibiotike. Za sad su 

pronađena dva tipa bakterija koje prenose 

gen NDM-1. Jedna je E.coli, odgovorna 

za upale mokraćnih kanala i 

disajnih putova, te druga, koja napada 

pluća, a zove se Klebsiella pneumonia. 

Obje bakterije mogu dovesti do otrovanja 

krvi. Takvi poremećaji u organizmu 

u pravilu se uoče. Znanstvenici 

strahuju da se kao rezultat toga može 

očekivati druga, još otpornija bakterija. 

Postoji nekoliko opcija, no riječ je o 

ogromnom i teško izvedivom pothvatu 

koji uključuje korištenje kombinacije 

antibiotika. Znanstvenici su izolirali 

neke sojeve bakterije koji su otporni na 

apsolutno sve poznate antibiotike. 

je beba djevojčica. Metoda je 100% 

pouzdana, a rezultati se čekaju dva 

dana. 

Pripremio: Saladin Kovačević 

Zvijezda nalik Suncu 

Novopotvrđeni planet do sada je 

najmanji planet koji orbitira na 

tolikoj udaljenosti od svoje zvijezde. 

Ovo otkriće izvršeno je pomoću visoko 

rezolucijske optičke tehnologije u 

opservatoriju Gemini, 2008. godine, 

a ovi su rezultati objavljeni u časopisu 

Astrophysical Journal. Bila su potrebna 

dodatna promatranja kako bi 

se potvrdilo da se radi o planetarnom 

sustavu i da se planet i zvijezda zaista 

kreću zajedno kroz Svemir. “2008. 

godine smo znali zasigurno samo da 

postoji ta mlada planetarna masa u 

blizini mlade zvijezde nalik Suncu”, 

rekao je istraživač. Ekstremna blizina 

ova dva tijela snažno je sugerirala da 

su oni povezani, a ne samo slučajno 

postavljeni blizu. Planet težine otprilike 

osam Jupitera uočen je u orbiti 

zvijezde nalik Suncu. Planet je 300 

puta udaljeniji od svoje zvijezde no 

Zemlja od Sunca. “Naša nova promatranja 

odbacuju ovu mogućnost 

slučajne lokacije i stoga potvrđuju da 

su planet i zvijezda povezani međusobno”, 

navodi se dalje. Kada ga je 

po prvi puta otkrio tim u opservatoriju 

Gemini u travnju 2008., ovo 

je tijelo postalo prvi poznati planet 

koji orbitira oko zvijezde nalik Suncu 

otkriven direktnim slikanjem. U vrijeme 

otkrića tim je također pribavio 

i spektar planeta i mogao je odrediti 

mnoge njegove karakteristike koje 

su potvrđene u ovom novom radu. 

“Gledajući unatrag, ovo čini naše 

prvotne podatke prvim spektrom 

potvrđenog egzoplaneta ikad”, rekao 

je istraživač Lafrenière, dodajući da 

slike pokazuju vodenu paru, ugljikov 

monoksid i molekularni vodik u planetovoj 

atmosferi. 


65

Propolis 

Kantarion 

Neven 

Lavanda 

Kopriva / Metvica 

Olive oil 

100% 

Olive oil 

100% 

Olive oil 

100% 

Olive oil 

100% 

Natural hand made soap 

100% virgin olive oil 

Natural Handmade Soap 

Natural Handmade Soap 

Natural hand made soap 

100% virgin olive oil 

Da li volite sebe? 



Da li volite sebe?

Teško je bilo gledati kako nam komšije ruše mesdžid

You also want an ePaper? Increase the reach of your titles

Delete template?

Save as template?