Dobra praksa propisivanja i izdavanja lijekova - Ministarstvo ...

66
može imati uticaja na dijete. Ljekar ili farmaceut prilikom propisivanja/izdavanja
lijeka moraju znati da je pacijentica dojilja.
Lijekovi u periodu dojenja mogu dovesti do inhibicije laktacije i
izazvati nuspojave kod dojenčeta. U razdoblju dojenja za procjenu uzimanja
lijeka bitna je potencijalna toksičnost za dojenče. Važno je poznavati
koji se lijekovi izlučuju u klinički značajnim koncentracijama u mlijeku, a
koje su potencijalno toksične.
Faktori za procjenu su:
1. koncentracija lijeka u krvi majke,
2. lipidna topljivost,
3. stepen ionizacije,
4. stepen vezanja na plazmu i proteine mlijeka.
Večina lijekova u terapijskim dozama se ne nalaze u mlijeku u
koncentracijama koje bi bile toksične. Lijek je najbolje uzeti neposredno
nakon dojenja, kad je najmanja moguća štetnost.
Novorođenčad i mala djeca - Mlado ljudsko biće uveliko se razlikuje
od odraslog, ne samo po veličini, već i u funkciji fizioloških sistema.
Tako im je i apsorpcija, metaboliziranje i izlučivanje lijeka drugačije nego
kod odraslih. Ako je potrebno malom bolesniku dati lijek, preporučuje se
intravenska injekcija (u praksi se ne daje tako često) ili rektalni put (čepići).
Kod primjene lijekova oralnim putem (obično su to tekući oblici, sirupi ili
kapi), treba imati na umu da bolesna mala djeca često povraćaju i imaju
proljev, što svakako može uticati na uspjeh terapije.
U pedijatriji se najčešće primjenjuje monoterapija, pa su interakcije
rijetke. Mehanizmi i učinci interakcija kod djece slični su onima kod
odraslih. Ono po čemu se razlikuju djeca i odrasli, je reakcija na lijek.
Razlike su velike s obzirom na dob, ali one se mogu ispoljiti i ako se doza
prilagodi uzrastu prema površini ili težini, što se najčešće i čini.
Novorođenačko doba je doba najvećih razlika. Mogućnost interakcija
u tom je razdoblju veća zbog dužeg zadržavanja u organizmu.
Osnovne karakteristike tog doba su:
1. Apsorpcija lijekova je usporena, tekući se pripravci bolje
apsorbiraju.
2. Volumen distribucije u tom je razdoblju najveći zbog omjera
ekstracelularne/ intracelularne tekućine prema ukupnoj
tekućini i uzrokuje da se vodotopljivi lijekovi raspoređuju u
ekstracelularnoj tekućini.
3. Niska koncentracija proteina u plazmi, što znači slabo
vezanje lijeka na proteine plazme, pa dolazi do povišenja
koncentracije slobodnog lijeka i povećane mogućnosti toksičnosti.