LiDraNo 2009. - Agencija za odgoj i obrazovanje

Školsko novinarstvo ima veze s profesionalnim utoliko koliko je teren
za formiranje profesionalaca. U moje doba, to je bio i studentski tisak.
Školsko novinarstvo ima jakih toËaka ∑ pogotovo u Zadru i njegovoj regiji.
Neki tekstovi koje sam Ëitao u par školskih listova iskazuju mnogo veÊu
obrazovanost i pismenost nego tekstovi profesionalaca koji od toga žive
desetljeÊima. Znam to, jer sam u životu popravljao i spašavao tekstove
kolega koji su bili grozni ∑ a neki su od njih na osnovu tih tekstova
dospjeli do profesure na fakultetu! Mislim da je najveÊi problem danas to
što se ugled novinarstva jako srozao, pa ni uËenici više nisu motivirani za
školsko novinarstvo. U moje vrijeme, kad biste rekli rijeË “novinar”, prva
pomisao bio bi Smoje i MomËilo PopadiÊ, ili vanjskopolitiËki analitiËari
poput starog MihoviloviÊa, ili ekonomski komentatori poput BuvaËa,
JakovljeviÊa, Ratka BoškoviÊa. Kad danas kažete “novinar”, ljudima
prvo padaju na pamet oni klipani koji za Red Carpet zaskaËu zvijezde na
kuÊnom pragu. To je tužna realnost. S tom realnošÊu susreÊu se sve više
i novinske kuÊe koje imaju problem s dovoappleenjem kvalitetnog novog
kadra. Ako ste daroviti i obrazovani, danas vam novinarstvo neÊe biti prvi
izbor. Za poËetak, tko od nas može znati hoÊe li za deset godina uopÊe
biti papirnih novina?
Smatrate li svojim pozivom novinarstvo ili književnost?
Pozivom? Ipak, književnost.
Da li ste se ikad našli u poziciji da morate povuÊi ono što ste napisali?
Ne. Samo dva puta mi je tekst cenzuriran. Jednom u “Feralu” s kojim sam
se zbog toga zavadio, drugi put u “Slobodnoj”, i tada sam dao ostavku na
mjesto urednika kulture.
Za kraj, kako vam se svidio naš mali grad?
Zainteresirao me. NeobiËna smjesa: srednjovjekovni kaštil, austrijski
korzo, titoistiËki javni objekti, miks raznih tipova urbanosti. OsjeÊa se
siromaštvo, ali ne i rasap: nije prljavo, ne vidite uokolo baËene špahere
ili šutu, što je Ëesto u Dalmaciji, pa i sjevernoj ∑ evo, uzmite Vranu koja
izgleda kao ljudski deponij. Razmišljam o tome da u Benkovac smjestim
jednu priËu kojoj bi taj ambijent jako pasao.
234
I još jedno pitanje, negdje sam proËitala da rado Ëitate osmrtnice. Možete
li pojasniti zašto?
Da. U njima se naapplee puno literarnog materijala ∑ ali ne u obavijestima
o smrti, nego u zahvalama i suÊutima. Razotkrivaju se obiteljski odnosi,
svjetonazori, zavade. U posljednjoj zbirci priËa “Patrola na cesti” imam
priËu “Žene koja je nestala”, a koja se bazira na osmrtnici. Sad prema njoj
pripremamo filmski scenarij.
Anappleela VrkiÊ, 4. r.
Srednja škola kneza Branimira, Benkovac
Voditeljica: Josip Predovan
Iako smo na poËetku 21. stoljeÊa, u hrvatskoj se još uvijek na
homoseksualce gleda kao na nenormalne osobe
Normalni ili “roba s greškom”
Zašto u 21. stoljeÊu u civiliziranom društvu ljudi još uvijek strahuju
od otkrivanja svojih pravih sklonosti? Želimo se pokazati u najboljem
svijetlu, a zapravo nikom ne pokazujemo ono što zaista jesmo. I što
ljudi uopÊe moraju biti? Moramo li biti klonovi nalik jedni na druge,
odraz ovog prokletog društva koje nam svima nameÊe svoje mišljenje?
Moramo li misliti kako to veÊina, najËešÊe puna predrasuda, hoÊe i želi?
Zar ne smijemo imati svoje mišljenje, svoj stav slobodan od nametnutih i
unaprijed skovanih misli zaslijepljene mase? Mišljenje puno predrasuda
je naroËito vidljivo na homoseksualnosti. Umjesto da svaki pojedinac
bude ono što jeste, pa i po pitanju spolne orijentacije i da to javno bez
ikakvih pojedinaca može pokazati, mnogi od njih se boje priznati da su
homoseksualci zbog straha od posljedica koje im takvo priznanje može
donijeti.
Hrvatska ∑ homofobiËno društvo
U Hrvatskoj se, na žalost, još uvijek na seksualne i osjeÊajne veze
meappleu pripadnicima istog spola gleda kao na glavni društveni problem.
235