LiDraNo 2009. - Agencija za odgoj i obrazovanje

odoru, pretukli lopatama i bacili na smetlište, misleÊi da sam mrtav.
Ujutro su me u donjem vešu poslali u logor. O osjeÊajima je vrlo teško
raspravljati. Naravno da sam bio najtužniji Ëovjek na svijetu. To je kao
kada majci istrgnete dijete iz naruËja, oËaj, tuga i kaos u tijelu.
U kojim ste sve logorima bili?
Petrovci, Dalj, Zrenjanin, StajiÊevo, Niš, Sremska Mitrovica, a nakon
razmjene trebao sam biti prebaËen u Vojno-istražni zatvor u Beogradu.
Kako izgleda jedan dan u logoru?
Batine, batine, kada se požalimo, opet batine, gotovo nikakva hrana,
torture pjevanja jugoslavenske himne, prijetnje i premlaÊivanje. Govorili
su nam da smo ustaška stoka, da nas Hrvatska ne treba i sl.
Kakav je bio smještaj i hrana u logoru?
Ne mogu to zvati smještajem niti hranom. Ležali smo na temperaturi od
∑20°, hrana je bila vrlo oskudna. Na jelovniku smo imali malo kruha, Ëaj
bez šeÊera, kriška salame za Ëetvero ljudi, i to ujutro u 9 h, i poslijepodne
u 17 h, a izmeappleu su bile batine.
Jeste li kontaktirali s obitelji kada ste bili u logoru?
Samo porukama preko Meappleunarodnog crvenog križa. Nekoliko rijeËi,
dovoljno da obitelj sazna da smo živi.
Jeste li stekli kakva prijateljstva u logoru?
Da, svaki Ëovjek tamo bio ti je prijatelj, mislim na naše suborce, jer vezalo
nas je isto. Vodili smo Hrvatsku i željeli isto, a to je povratak svome domu
i svojim obiteljima.
Jeste li ikada razmišljali o bijegu iz logora?
Da, Ëesto, ali uvjeti u logoru nisu to dopuštali. Bili smo jako dobro Ëuvani.
Imali smo veliku želju, ali premalo snage.
Koji vam je logor bio najgori? Zašto?
Bez premca, Niš. To je zatvor za kriminalce, svaki dan batine i poniženja,
kaznene ekspedicije. Puno puta su nam ulazili u sobe da bi nas tukli,
polijevali hladnom vodom i takve ostavljali kraj otvorenih prozora.
192
Što biste uËinili da sretnete Ëovjeka koji vas je muËio u logoru?
UËili su nas praštanju i bez obzira što bih htio vratiti dio uËinjenog,
mislim da se ne bih mogao tako ponašati, muËiti nemoÊnog Ëovjeka, no
opet, s druge strane, možda bi pogled u oËi zvijeri promijenio i mene.
Teško je iz ove pozicije reÊi više.
Kada i kako ste izašli iz logora?
U velikoj razmjeni, u Nemetinu, 14. 8. 1992. Dovezeni smo autobusima u
Osijek gdje su nas Ëekali najdraži.
Što ste prvo uËinili kada ste izašli iz logora?
»udno, ali tražio sam u restoranu 4 duže kave. Nakon toga susreo sam se
s obitelji, otišao u Zagreb na preglede i nastavio borbu za Hrvatsku.
Biste li opet pošli u rat za Vukovar?
Da, naravno, ali samo sa istim ljudima kao 1991. koji su voljeli ovaj grad.
Sanjate li ikada Vukovar i logore?
Ne, vrlo rijetko. Sam sam birao svoj put za koji držim da je ispravan.
Nema me zašto peÊi savjest, uËinio sam svetu stvar, a to se ne vraÊa kao
ružna slika.
Jeste li ikada ubili Ëovjeka i kako ste se osjeÊali?
Najteže pitanje. Bog nas je stvorio da produžujemo živote, a ne da ih
uzimamo, ali moja obveza prema domovini dovela je i do toga, nažalost.
OsjeÊaj je grozan kod prvog ubojstva, slabost i žaljenje, a sve dalje Ëini se
lakše. Zadatak je opravdao sve ono što sam morao uËiniti za moju zemlju.
Smatrate li se ratnim herojem?
Ne, naprotiv, heroji Vukovara su ljudi bolji od mene, hrabriji.
Biste li kao roditelj pustili svoje dijete u rat?
Što se mene tiËe, da. Ali odluka ipak ostaje na njemu, jer on odluËuje o
svojim prioritetima.
Koji dogaappleaji zauzimaju posebno mjesto u vašem životu, a dogodili su se
za vrijeme rata?
Najtužniji su bile pogibije, a najsretniji odbijanje neprijatelja i doËekati
novo jutro.
193