LiDraNo 2009. - Agencija za odgoj i obrazovanje

živjeti svoj san koji je zvala životom. Ipak, svakim danom sve su joj više
i više nedostajali ti ljudi puni mana koje je usprkos svemu obožavala.
Znala je da neke nikada neÊe moÊi vratiti jer su davno otišli, sagradili
svoje dvorce i upravljaju svojim carstvom. Ipak je odluËila srušiti one
hladne zidine i širom otvoriti vrata. Sad se samo bojala da više nitko ne
želi uÊi... Prokockala je povjerenje mnogih prijatelja. Jednog za drugim
ostavljala ih je na cjedilu ili bi jednostavno prekinula svaki kontakt.
Njezini su roditelji rastavljeni veÊ godinama. Zbog mladenaËke trudnoÊe
posvaappleala se s oboma. Za Nitinog oca ne veže ju ništa. Vjerojatno ga više
nikada neÊe vidjeti jer se odselio dovoljno daleko. Jedino što je djelomice
uspjela saËuvati bila je borba za opstanak. Našla je dovoljno dobar posao
od kojeg pristojno živi. »esto se uvjerava kako ima savršen život te da
je bogata s novcem ili bez njega. Još sam nešto zaboravila spomenuti,
odnosno nekoga. Mislim na sebe, naravno. S Dinom sam gotovo od
svog roappleenja. Iako toga nije svjesna, nije me izgubila. Nekoliko me puta
pokušala udaljiti od sebe i zahladiti naš odnos, no uvijek sam vješto
pronalazila siguran put natrag do njezinog srca. Naša je povezanost
neusporediva. Za nju nemam materijalnu, ali imam veliku sentimentalnu
vrijednost.
Kao što sam veÊ rekla, obiËna sam životinja. Ne mogu puno pomoÊi
sebi ni ljudima, a osjeÊam Ëak i više od njih. Dugo promatram sve Dinine
uspone i padove, smijeh i suze. Znam što Êe reÊi kad se naljuti, iznenadi,
razveseli... Prepoznajem sjaj u njenim oËima i vrstu osmijeha na dobro
mi poznatom licu. Sada pokraj nje raste malo biÊe kojem je potrebno
mnogo više ljubavi i njege nego meni. Sigurna sam da je ona mali anappleeo
koji Êe svoja krila dobiti tek kada nauËi letjeti bez njih. Voljeti i živjeti s
nekim poput ove dvije iznimno hrabre mlade dame prava je Ëast. Veoma
sam ponosna na njih i volim ih bez granica. To je ono najvrednije što
sam imala, što imam i što Êu imati sve dok ne potrošim i svoj posljednji,
deveti život.
Tea VincetiÊ, 3. r.
Gimnazija Lucijana Vranjanina, Zagreb
Voditeljica: Diana Herak-JoviÊ
130
Anappleele, ti Êeš uspjeti
Sjedila je pognute glave nad bilježnicom prepunom vlastitih radova.
U kuÊi su svi spavali, baš kao i ostatak grada. Ako se ovo može nazvati
gradom. U njezinu je sobu povremeno ulazio dašak vjetra. Obožavala je
jutra. Bila su joj najdraži dio dana. Bez obzira na Ëinjenicu da ih je Ëesto
prespavala. Zaspala bi tek u zoru, a onda spavala cijelo poslijepodne.
Na žalost, taj si je luksuz mogla priuštiti za praznike ili za neki slobodni
vikend, ali takvih nije bilo puno. Danas joj je to uspjelo. Slijedila je
svoje rituale. Širom je otvorila prozor spustivši rolete kako ne bi ulazili
komarci. Lampicu koja joj je pravila društvo u kasnim noÊnim satima,
bolje reÊi ranim jutarnjim, podigla je s poda i stavila na stol. Svjetlost je
obasjala njezinu radnu površinu. Uzela je maramicu i obrisala lampicu
onako kako je Ëesto Ëinila. Nije voljela neurednost. Na njezinu stolu
nalazila se samo pernica, šarene olovke, prazni papir, kutija CD-a, labelo
te raËunalo. »esto su to objašnjavali njezinim horoskopskim znakom
odnosno podznakom. Odbijala je priznati da je perfekcionist jer je znala
da to nije istina makar je ponekad to željela biti. Ponekad je željela da su
u pravu.
Voljela je pisaÊi pribor i neprestano je kupovala neke nove olovke
i bilježnice. Njezin pogled bio je usmjeren na onih nekoliko šarenih
olovaka. Nije ih kupila iz potrebe. Svidjele su joj se i zato sada stoje na
njezinu stolu. Još uvijek joj se sviappleaju. Na jednoj piše “Dosta mi je svega”.
Ta joj se najmanje sviappleala. Nije joj bilo dosta. Voljela je život, voljela je
živjeti punim pluÊima. »ak i onda kada je bila veoma loše raspoložena.
Na drugoj olovci, onoj žutoj, bio je otisnut natpis “Ti si moje sunce”. Ta
joj se olovka Ëinila bezveznom. Natpis joj nije ništa znaËio. Kada bi je
vidjela, sjetila bi se majke i djeteta kada mu ona kaže: “Sunce mamino.”
Odavno je prošla tu fazu. TreÊa joj se olovka sviappleala. Jednostavna, bijela
sa zelenim natpisom “Nazovi me”. Uživala je u razgovorima s ljudima
koje dugo nije Ëula ili vidjela. Bila je komunikativna i jako je voljela ljude
i njihova mala djela dobrote. Pamtila ih je. Posljednja plava olovka je s
natpisom “Volim te više od mora”. Nije ga voljela više od mora. Nije bila
sigurna je li ga uopÊe voljela. Bez obzira na sve što su njezine prijateljice
priËale, bez obzira na hrpu tekstova nastalih zbog njega.
131