LiDraNo 2009. - Agencija za odgoj i obrazovanje

Kako živite danas? Nedostaje li vam išta?
Anappleelka: Živim na selu, pa mi nedostaje rad. Oduvijek sam više cijenila
rad nego novac. Hodam na štakama i znam da ne mogu ništa raditi, ali,
ipak, kreÊem se jer si ne želim dopustiti da zalegnem.
Milica: Kad sam bila mlada jako sam puno radila. Par puta sam pala
u podrum, al’ nisam se mogla lijeËit, morala sam radit. Danas sam
grbava i svaki posao mi popriliËno teško pada, pogotovo što zadnjih 20
godina živim sama. Nedavno mi je uginuo i moj Bujo, sinovljev pas koji
mi je pravio društvo posljednjih 20 godina.
Što mislite o domovima za stare i nemoÊne osobe?
Anappleelka: Jako sam sretna što sam kod kuÊe sa svojima, ali mislim da su
domovi jako dobri. Pogotovo što ima puno vršnjaka, a meni nedostaje
društvo vršnjaka. Mom mužu još i više. Bio je odžaËar (dimnjaËar),
puno je bio sa ljudima, a danas, skoro su svi njegovi vršnjaci umrli, pa
smo osuappleeni samo jedno na drugo.
Mislite li da danas ima premalo prostora u medijima posveÊenog
starijima i njihovim potrebama, npr. reklama na TV-u?
Anappleelka: Ništa ne treba nama starcima. »emu reklame kad su mirovine
male da bi nešto kupovali. Lakše nam je kad smo meappleu mladima. Da
smo sami ne bismo imali za najosnovnije.
Baba Milice, Vi ste se susreli i s najveÊom tragedijom koja može zadesiti
jednu ženu, gubitkom djeteta. Kako ste se nosili s tim?
Milica: Moj sin je prehladio gušteraËu dok je kao dijete Ëuvao svinje.
Kasnije se razbolio i umro. Prije njega je i njegov otac umro, ali nije mi
bilo tako strašno zato što sam imala sina. Nakon sinovljeve smrti mi
je stvarno bilo teško. Da nije bilo ljudi iz komšiluka, mene danas ne bi
bilo.
Koje je bilo vaše zlatno doba?
Anappleelka: Ovo sad! Uživam s mužem promatrati svoju djecu i unuke,
gledati kako odrastaju i kako postaju ljudi. Više puta prebirem po
životu i da imam još jedan život sve bih ponovila. Rat mi je uništio
djetinjstvo, onaj 2. svjetski. Bilo je puno smrti u obitelji, ostala sam i
242
bez mame. Zato danas više cijenim obitelj nego bilo kakvo blago na
svijetu. Živim za sadašnjost!
Milica: Tamo nekad, kad sam bila mlada, kad su mi i muž i sin bili živi,
kad smo zajedno radili. Danas, kad pogledam tuappleu djecu kako se igraju
po ulici, bude mi žao što nemam više svoga sina, a još više što nemam
unuËadi.
Jeste li nekada poželjeli posjetiti jedan od domova za starije i nemoÊne
iako, možda, nemate nikoga svoga tamo?
Nakon ovoga razgovora, ja sam poËela razmišljati o tome kako žive
stariji ljudi u njima, te sam posjetila dva Doma u našemu mjestu, gdje
sam popriËala sa upraviteljicama: gospoappleom Javorkom i Marijom, te s
nekoliko starih ljudi koji tamo žive.
Donosim vam te priËe u nadi da Êete se nakon njih sjetiti vaših starih
susjeda ili baki i djedova koje zanemarujete, te im ubuduÊe pokloniti
malo više pažnje.
Koliko dugo domovi rade i koliko štiÊenika imaju?
Marija: Dom je zapoËeo sa radom 1988. Imamo oko 180 korisnika.
Javorka: Dom je otvoren 2004. god. za Dan grada. Ima 37 štiÊenika.
Koliko ih Ëesto posjeÊuju obitelj ili prijatelji?
Marija: PosjeÊenost je dosta slaba, pogotovo onim ljudima kojima država
plaÊa boravak u domu. Borave ovdje i neki teški bolesnici kojih se
zajednica htjela riješiti. Ponekad je razlog posjeta što bake i djedovi
imaju još zemlju na svoje ime, tako da interes tu igra veliku ulogu,
nažalost.
Javorka: Neki imaju Ëesto posjete. Sve ovisi o blizini obitelji. Ali, uvijek
ima i usamljenih.
Boje li se oni smrti?
Javorka: Kad netko umre, osjeti se opÊi pad raspoloženja. Pogotovo
ako je ta osoba bila popularna i slagala se sa svima. To ih sve vrati u
realnost, pa tako pomisle da veÊ oni mogu biti sljedeÊi.
Marija: Ne bih rekla da se boje. Pomalo su i bešÊutni. Kad netko umre,
kao da budu sretni što to nisu oni. Ima onih koji se stalno mole Bogu da
ih uzme k sebi, ali nikad nisu toliko oËajni da bi si sami nešto napravili.
243