LiDraNo 2009. - Agencija za odgoj i obrazovanje

dizao oko pet ujutro i odlazio pješice u školu. Nakon šest sati nastave,
opet pješaËenje do kuÊe. Država je siromašna i loše organizirana tako da
nije bilo baš lako.
Koje ste se igre igrali kao mali?
Mi, djeËaci, najËešÊe smo igrali nogomet, ali bosi, bez patika ili kopaËki.
Nije bilo baš puno prostora za igru jer su ulice u mom rodnom selu uske.
No, snalazili smo se veÊ nekako i bilo nam je lijepo.
Kako je organizirano školstvo u Vašoj zemlji?
Naše školstvo organizirano je po francuskom sistemu. UËimo sliËno kao
vi tu, ali na francuskom i engleskom jeziku. U školu se kreÊe sa sedam
godina. S 12 ili 13 godina ide se dalje, u srednju školu, a poslije srednje
možeš upisati faks, kao i ovdje. Mnogo su veÊe razlike što se tiËe razreda.
Vi ovdje u Hrvatskoj imate razrede sa dvadesetak uËenika. U mojoj
osnovnoj školi, nas je u jednom razredu bilo 120, a bili smo najmanji
razred. U nekima je bilo i po 180 uËenika i svi slušaju samo jednog
uËitelja. Naša škola nije imala krov, prozore ni vrata, jer mi nismo uËili u
kuÊi. Sjedili bismo na zemlji, pod jednim velikim drvetom, tako da nam
ne smeta sunce, rasporeappleeni u puno redova i slušali uËitelja koji stoji
ispred nas. Mnogi nisu uspjeli završiti školu. Na primjer, nas je u prvom
razredu, kao što sam veÊ rekao, bilo 120, ali nas je u drugome ostalo sto.
U treÊem osamdeset, a u Ëetvrtom oko pedeset. Nije bilo jednostavno, ali
tko ima snažnu volju i motiv može uspjeti.
Navedite nam neke od najËešÊih razloga zbog kojih su djeca odustajala od
školovanja.
Neki su odustajali jer im je put do škole bio predalek, drugi su dolazili iz
vrlo siromašnih obitelji pa su se kod kuÊe morali brinuti za braÊu i sestre
i pomagati roditeljima u radu, a bilo je i onih koji bi po nekoliko puta
ponavljali isti razred i na kraju odustali. I kod nas, kao i ovdje, ima onih
kojima škola jednostavno ne ide.
Kako izgleda proslava Dana škole u Kamerunu?
Obilježava se, kao i ovdje, jednom godišnje. Tada se organizira sveËani
marš. Svi uËenici marširaju, a uËitelji i ravnatelj sjede na tribinama i
gledaju. Sve izgleda jako sveËano.
150
Govori li se u Kamerunu neki drugi jezik osim kamerunskog te francuskog
i engleskog koji su službeni?
O, da! Francuski i engleski su jednako važni, oba su službena i moraš ih
znati da bi mogao iÊi u školu. Nastava je jedan dan na francuskom, drugi
na engleskom i jednostavno moraš znati. UËitelj samo govori i ne pita te
hoÊeš li ili neÊeš, razumiješ li ili ne. Ali imamo i oko 250 razliËitih narjeËja
koja se govore u Kamerunu.
UËit Êete svoju kÊer Larisu francuski jezik?
Da. Ona veÊ sad sa mnom priËa samo francuski, a s mamom, djedom i
bakom hrvatski.
Što Vam je bilo najljepše u Vašoj domovini?
Za mene klima. U Kamerunu je uvijek toplo. Tamo nisam nikada morao
nositi kaput, niti duge rukave. Prije dolaska u Hrvatsku nikada u životu
nisam vidio snijeg. Teško mi se naviknuti na niske temperature.
Koliko Ëlanova ima Vaša obitelj u Kamerunu?
Moju obitelj Ëine otac Josef (vi biste rekli Josip), majka Bernadette
(mislim da je to na hrvatskom Bernardica), a imam i tri brata i tri sestre.
Što se u Kamerunu jede?
Uglavnom uobiËajena, domaÊa hrana. Jedino što mi tamo imamo puno
divljih životinja Ëije se meso smatra specijalitetom tako da sam probao
stvarno svašta: slona, žirafu, lava…
Je li ukusniji slon ili piletina?
(Smijeh) Ovisi. Kako kad. Sad veÊ dugo nisam bio kod kuÊe pa bi mi
vjerojatno prijao slon. A fina mi je i piletina, ali ju sad jedem skoro svaki
dan pa mi je pomalo dosadna. Ne znam Ëemu bih dao prednost!
Kod kuÊe ste nosili drugaËiju odjeÊu?
Prije polaska u školu nosio sam samo gaÊe. Kasnije, kad sam krenuo
na školovanje u grad, poËeo sam nositi normalnu odjeÊu, jer u grad,
naravno ne možeš samo u gaÊama! Tada je i moj otac poËeo raditi pa sam
si mogao priuštiti odjeÊu, ali sam jedne cipele nosio tri, a patike oko dvije
godine.
151