HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE - Filozofski fakultet u Splitu

Njemačke kao velike sile (Rogić, 1990.), a oblikovano je na prijelazu iz 19. u 20. st. i često je
označavano njemačkim izrazom Mitteleuropa. Sa završetkom Drugoga svjetskoga rata, širi
pojam Srednje Europe prestao je postojati kao geografska stvarnost zbog povlačenja „željezne
zavjese“ upravo preko toga dijela europskoga kontinenta, čime je on podijeljen na dvije
cjeline: istočnu (u sklopu tadašnjega komunističkoga bloka) i zapadnu (pod dominacijom
zapadnih kapitalističkih zemalja). Čak je i sama Njemačka tijekom toga razdoblja bila
podijeljena na dvije države oprječnih društveno-političkih sustava. Stoga je Srednja Europa u
širem smislu riječi nestala kao pojam tijekom hladnoga rata, ali se po njegovu završetku,
potkraj 20. st., ponovo počeo upotrebljavati uslijed ujedinjenja Njemačke i njezine ključne
političko-gospodarske uloge u kontinentskom dijelu Europe. Prema tomu, problem u
svrstavanju Hrvatske među skupinu srednjoeuropskih država s jedne strane proizlazi iz
različitoga shvaćanja samoga pojma Srednje Europe, kao i iz činjenice da se ne radi o regiji u
isključivo geografskom smislu riječi, nego o izrazito heterogenom prostoru (u prirodnom i
društvenom pogledu) kojemu je jedina poveznica jak utjecaj Njemačke.
S druge strane, u susjednim se državama, kao i u drugim dijelovima Europe, Hrvatsku često
svrstava u dio europskoga kontinenta koji se naziva Balkanom. Ne treba se čuditi činjenici
kako se taj pojam češće koristi u drugim dijelovima Europe jer on uopće ne potječe iz onoga
dijela europskoga kontinenta za koji se koristi. Sam je pojam Balkanskoga poluotoka
(Balkana) prvi primijenio njemački geograf August Zeune 1808. i njime se primarno
označavao onaj dio Europe koji je bio pod upravom Osmanlija. Naime, taj je dio kontinenta
obilježavala velika razlika u pogledu društveno-gospodarskoga i kulturnoga razvoja u odnosu
prema susjednomu sjevernomu dijelu u sklopu habsburške državne organizacije, te je
povezivan s pojmovima zaostalosti, primitivnosti i nazadnosti. Međutim, problem je u tome
što je Balkan u geografskom pogledu neprecizan i nelogičan pojam. S jedne strane, riječ je
prostoru koji se teško može nazvati poluotokom jer nema izrazito poluotočna obilježja, dok je
maritimnost, koja se najviše ogleda u klimatskim obilježjima, vrlo slabo izražena i to
isključivo u rubnim dijelovima. Zatim, problem proizlazi i iz pitanja granica tog „poluotoka“.
Naime, sve velike (pa i manje) poluotoke obilježava suženje kopna u onim dijelovima u
kojima se oni dodiruju s kontinentskim dijelom. To se može vrlo dobro zapaziti kod ostalih
najvećih poluotoka kao što su Pirinejski, Apeninski, Skandinavski, Jylland ili Krim. Međutim,
u opisu tzv. Balkanskoga poluotoka situacija je posve suprotna jer, umjesto da se sužava,
upravo je najširi na samom dodiru s kontinentskim dijelom Europe. Iz toga proizlazi i pitanje
same sjeverne granice „Balkanskoga poluotoka“ koju su različiti autori povlačili preko
različitih prirodnih elemenata – Dunavom i Savom do ljubljanske zavale (Jovan Cvijić),
16