HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE - Filozofski fakultet u Splitu

Lošinju) i hvarske (Vela, Markova i Grapčeva špilja na Hvaru, Vela špilja na Korčuli, Vela
špilja na Lošinju).
Upravo će neolitski čovjek na hrvatskom teritoriju, baš kao i u ostalim dijelovima Europe,
uzrokovati potiskivanje nepreglednih šuma: u kontinentskom podunavskom arealu, koji je
obuhvaćao cijeli Panonski bazen, on potiskuje šumske zajednice (pretežno hrastove) razvijene
na lesnim zemljištima razvojem paljevinskoga ratarstva. Takav je primitivni oblik obrade
zemlje bio zasnovan na paljenju šuma radi stvaranja obradivih površina, kao i dobivanja
pepela kojim se povećavala plodnost tla. Zbog vrlo male plodnosti koju je pepeo davao tlu iz
godine u godinu, bilo je potrebno stalno paliti nove šumske pokrove kako bi se stvorile nove
plodne obradive površine. Taj se čovjekov utjecaj na pejzaž odvijao u uvjetima labilne
bioklimatsko-ekološke ravnoteže, zato se nekada dominantne šumske zajednice nisu
uspijevale obnoviti u prvotnom obliku. Osim tih prvih primitivnih oblika ratarstva, još je veći
utjecaj na degradaciju šumskoga pokrova imalo stočarstvo. Naime, prvi oblici stočarstva bili
su zasnovani na ekstenzivnoj ispaši čime su dodatno uništavane šumske zajednice.
Najrazorniji je utjecaj na šumski pokrov imalo ekstenzivno stočarstvo u jadransko-
sredozemnom arealu, zasnovano na ovčarstvu i kozarstvu. Zbog toga je pokrenut proces
degradacije šumske vegetacije koja se razvila na krškoj podlozi. Takav tip gospodarstva,
utemeljen na sustavnom paljenju i uništavanju šuma tijekom više od triju tisućljeća, rezultirao
je potpunom degradacijom (peri)mediteranskih šuma u šikaru i goli kamenjar. Dinarski
planinski prostor, između podunavskoga i jadransko-sredozemnoga areala imao je ulogu
poveznice između njih. Budući da je bio teže pristupačan, gotovo neprohodan i prekriven
gustim bukovim šumama, imao je sporednu ulogu u životu neolitičara na hrvatskom području,
o čemu svjedoče i rijetki arheološki nalazi, pogotovo u sferi naseljenosti. Stoga je geografska
koncentracija neolitskoga društva unutar dvaju spomenutih areala jedno od njegovih glavnih
obilježja. Osim dugotrajnoga (tisućljetnoga) učinka na prirodni pejzaž, značajka je
neolitskoga društva njegova opća geografska raširenost, što pokazuju arheološki nalazi
tragova života čak i na udaljenim pučinskim otocima. Neprekidan i dugotrajno miran kulturni
razvoj nesumnjivo je utjecao na razvoj sjedilačkoga pacifističkoga mentaliteta koji je
najvjerojatnije bio usko povezan sa slabljenjem borbenoga duha i pokretljivosti te nije
pogodovao razvoju geografski većih i društveno složenijih organizacija. O tome svjedoči i
činjenica kako sve do kasnoga neolitika nisu nađeni tragovi utvrđenih naselja, dok je oružje
bilo slabo razvijeno. Stoga se opravdano smatra kako je uništenje neolitskoga društva bilo
usko povezano s takvim kulturnim obilježjima (Rogić, 1990.).
26