HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE - Filozofski fakultet u Splitu

prevladava srpsko stanovništvo, a pritom je zanemarena stvarna uloga banovinskih središta u
prostoru i njihova gravitacijska snaga. Kao izratiti primjeri neracionalnosti i nelogičnosti
novoga teritorijskoga ustroja mogu se navesti slučajevi Kragujevca (u središnjoj Srbiji) koji je
pripao dunavskoj banovini sa sjedištem u Novom Sadu, ili Čačka (u istočnoj Srbiji) koji se
našao unutar granica drinske banovine sa sjedištem u Sarajevu. Upravno je središte za Foču (u
istočnoj Bosni) i Mitrovicu (na Kosovu) bilo Cetinje u zetskoj banovini, a ekstremni je slučaj
bio Obrenovac (smješten 30 km jugozapadno od Beograda), čije je upravno središte bilo u
Sarajevu (Žuljić, 1989.). Novom administrativnom podjelom Zagrebu je, kao sjedištu savske
banovine, smanjeno gravitacijsko područje. Istovremeno se Split, kao sjedište primorske
banovine koja se pružala na području središnjega primorja sa širokim zaleđem, sve više
oblikuje kao sekundarno hrvatsko središte. Ipak, Split se nije uspio potvrditi kao veliko
primorsko urbano središte zbog prometne nepovezanosti s unutarnjošću i slabe lučke uloge, a
njegov je veliki rast rezultat migracija i industrijskoga razvoja. Stagnacija Rijeke i Zadra bili
su posljedica njihova prostornoga izdvajanja od prirodnoga zaleđa i od neposredne okolice. U
međuratnom su razdoblju najveći rast zabilježili gradovi s više od 50 000 stanovnika, a
poseban je problem bio vrlo slab razvoj gradova reda veličine do 10 000 stanovnika, osobito
važnih za urbanu mrežu. S vrlo niskim udjelom gradskoga stanovništva od svega 17,5 %
(1931.) Kraljevina Jugoslavija bila je najslabije urbanizirana europska zemlja sa zanemarivo
malim porastom gradskoga stanovništva od svega 0,9 % u odnosu prema prethodnomu popisu
(iz 1921.). U istom je razdoblju Hrvatska zabilježila porast gradskoga stanovništva s 15 % na
24,2 % (Rogić, 1990.).
79