HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE - Filozofski fakultet u Splitu

Mletačkoj Republici (čime je podijeljen nadzor između Dubrovnika i Venecije nad ulazom u
sustav kanalske plovidbe), završava razdoblje teritorijskoga širenja te na geografski
zaokruženom prostoru dubrovačka vlast nastoji učvršćivati svoju upravu (Rogić, 1990.).
Ekspanzija Osmanlijskoga Carstva na europskom kontinentu
Na prostor zemalja koje su graničile s Ugarsko-Hrvatskim Kraljevstvom, tijekom kriznoga
razdoblja razvijenoga srednjega vijeka, širi se nova velika sila – Osmanlijsko Carstvo. Iako
se uspon osmanlijske države može promatrati i s gledišta slabosti europskih zemalja da joj se
suprotstave organizacijom učinkovite obrane, ipak je činjenica kako je ona bila nadmoćna u
odnosu prema susjednim europskim državama. Ta se nadmoć ogledala u više segmenata:
1. U političkom je pogledu Osmanlijsko Carstvo imalo jaku centralnu vlast s jasnim i
čvrstim hijerarhijskim ustrojem. Čelno je mjesto u državi pripadalo sultanu koji je u
vođenju državnih poslova imao pomoć vijeća na čelu kojega je bio veliki vezir.
Carstvo je bilo podijeljeno na ejalete (begler-begluk, pašaluk), a na čelu svakoga od
njih bio je paša (beglerbeg) koji je bio podređen izravno sultanu i njegovu vijeću.
Ejaleti su se nadalje dijelili na sandžake pod upravom begova (sandžak-begovi).
2. Gospodarska se superiornost Osmanlijskoga Carstva ogledala u obvezi plaćanja
jedinstvenoga poreza koji je propisivala državna vlast. Time je bila onemogućena
samovolja velikaša u povećavanju nameta i uvođenju novih, pa je stoga podložni
seljački sloj bio znatno više motiviran za rad nego što je to bio slučaj u europskim
državama. Glavni je izvor prihoda bila poljoprivreda, organizirana na principu timara
(po uzoru na bizantski sustav pronija), feudalnoga posjeda u vlasništvu države koji se
davao na upravljanje velikašima (timar sahibije). Oni nisu imali pravo na posjed i nisu
ga mogli otuđiti od države te su na njemu samo ubirali rentu, a u zamjenu za dobivanje
timara obvezali bi se na obavljanje propisane vojne službe.
3. Religijska se nadmoć Osmanlijskog Carstva ogledala u politici vjerske tolerancije,
koja još uvijek nije bila poznata u najvećem dijelu Europe. Svim je podložnicima
država jamčila zadržavanje i ispovijedanje svoje vjere, a najveće su kongregacije bile
podijeljene na sustav mileta (od kojih je najveće povlastice imao pravoslavni milet).
Državna vlast nije provodila praksu prisilnoga islamiziranja, iako su muslimani imali
povlašteni položaj, a napredovanje u državnoj službi bilo je neodvojivo od prelaska na
islam. Za razliku od srednjovjekovne Europe, židovi su bili pošteđeni progona, a često
su bili u službi državnih ili lokalnih vladara.
56