Studenci - Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja

Dvi-tri beside o poštivnoj mrkodolskoj čeljadi sa Studenaca
74
StuDenci 51
Panorama Meštrovića
– Rekli ste da su se na mostu Meštrovići
razdilili?
– Jesu! – britko odgovori starac.
– A znate li odakle su došli?
– Misusovo, kako ne bi zna! Iz Studenaca!
To ti je tamo u Dalmaciji, malo dalje
ili ako oćeš bliže od Imotskog.
– E pa, dide, mi smo otamo.
– Nu nji! Biće ste i vi Meštrovići?
– Nismo! Samo smo došli vidjeti koliko
vas ovdi ima.
– Koliko, cilo brdo! Sve ove kuće su
naše. Samo su nan mlađi odselili. Ovdi ti je
od mlađi Dado, Zoran i Andrija Puđini. Ona
doli pumpa je njiova. Samo oni se redaju.
Jedan misec je jedan, drugi drugi, a treći
treći kod kuće. Evo sad je Zoran ovde. Dobri
su oni materi svojoj! Od mlađi ti je i naš
Darko. Samo se on izmistio od nas. On ti
zna svašta, a i učen je čovik.
Dok nam je prston pokazivao gdje je
Darkova kuća, reče:
– Morete me i slikat, kršan san ja bio.
Znaš, mi smo ti Meštrovići kršni ljudi i stari su
nan puno muške dice imali. Ne mere to svak!
Dok smo se spuštali s Meštrovića brda,
Marijan nam je mahao drvenim štapom, a
iz dvorišta su provirivale tri dječje glavice.
Slijedeći Marijanove upute, nije nam trebalo
dugo do Darkove kuće. Čim smo se predstavili,
s ljubaznim Darkom započe priča.
Božić 2012.
– Ja sam jedan od brojnih Meštrovića i
potomci smo triju Meštrovića koji su došli sa
Studenaca. Nisam siguran jesu li bili braća.
Moja obitelj potječe od Grge pa se tako naša
loza zove Grgini. Evo, u mog oca je nas petero
braće. Ja sam ostao u Mrkodolu. Kad su
naši predci došli sa Studenaca, najprije smo
se naselili na brdašce isprid crkve. Tek kasnije
su naši pradidovi sagradili kuće na Meštrovića
brdu. Sad nas ima oko trideset koji
stalno živimo ovde, a od toga je troje školske
dice. Imamo četverogodišnju područnu školu,
a ja radim u centralnoj trideset pet godina.
I nakon toliko godina rada Darko nam
s velikim žarom priča o školi, djeci, čiji se
broj od rata smanjio s 1300 na 450, o plaćama
koje ne bi stizale po pet mjeseci. I unatoč
svim nedaćama da opet može birati, opet bi
bio učitelj.
– Znate, mi smo Meštrovići stameni.
Svaki su nas vitri bili, al se ne damo! Valjda
je to taj studenački duh – nasmija se. Znate,
Studenci su i nama mlađima u srcu. Bio sam
ja i u Meštrovićima. Samo kad sam se spustio
od Centra niz Vukušu, uvatila me tuga.
Puno krovova, a u selu samo Marica. Bacio
sam s njom dvi-tri beside. Obaša oko zaključanih
kuća, svratio na groblje i kući. Bože
moj, koliko nas je otišlo? Di bi stali da nas
se i pola vrati? Nas Meštrovića bi bilo puno,
a kamoli ostalih prezimena. Nego, znate li
da su ovde i Bekavci? Ovaj cili brig ispod
groblja su njihove kuće.
Iznenadivši se podatkom o Bekavcima,
a u želji da i njih pronađemo, na brzinu smo
se pozdravili s Darkom uz obećanje da ćemo
izmijeniti zapise o Meštrovićima.
Jednu smo od mlađih Bekavčevih nevjesta
brzo pronašli u šetnji uz groblje. Ona
nas je uputila na najstariju Bekavčevu nevjestu,
svoju svekrvu.
– Ona vam je najstarija u selu, dvadeset
i osmo je godište, a nije joj mrsko govorit.
Razgovornu baku Danicu smo pronašli
u kući unuka Kažimira.