Å UMARSKI LIST 2/1924

74 Štete koza po šumama.
Profesor sveučilišta u Tubingenu Dr. H. Nôrlinger, ističe u svome djelu
»Lehrbuch des Forstschutzes«, da je koza najpogibeljnija životinja za šumu. jer
ne štedi ni jedno Lisnato i četinjavo drvo. Navada, da je u okolici kupališta
Kreuth u gornjoj Bavarskoj koza posve iskorjenila jelu. Brsteć drvlje koza će
se i po najstrmijim klisurama prednjim nogama uspeti i savinuti mlado drvlje,
te ga obrstiti do vrha. Ona dapače prigodice guli i koru. Ne izbiju li iz obraštcnih
stabala novi izbojci, kao što je to kod četinjavog drveća slučaj, onda će ta
stabla uginuti.
Dr. R. Hess, profesor šumarstva na sveučilištu u Giesenu veli također u
svome djelu »Der Forstschutz«, da koza najštetnijim načinom brsti šumu. a
pravi štetu i gulenjem stabalja (napose u proljeću). Nemirna ju ćud tjera od
stabla do stabla, a spretnost u penjanju i do najstrmijih vrleti, pa su to daluji
momenti za štetnost ove životinje.
Ravnatelj visoke šumarske škole u Aschaffenburgu Dr. H. Furst u svome
djelu »Kauschhigers Lehre von Waldschutz« kaže, da su koze od svih životinja
najštetnije po šume, da se nestajanje šume po svim planinama Evrope ima pripisati
bezobzirnoj paši koza, koje onemogućuju prirodno pomlađivanje posječenih
površina.
Profesor na sveučilištu u Miinchenu Dr. Karl Qayer kaže o kozi u svom
djelu »Die Forstbenùtzung«, da je apsolutno štetna šumi.
Osim ovih mnijenja iz domaće i strane literature objelodanjeni su u raznim
zagiebačkim dnevnicima poučni članci o paši koza, a svi se slažu u tom,
da je paša koza šumama štetna. Takovi članci izašli su u Narodnim Novinama
(od 11. prosinca 1906.); u Hrvatskoj (od 5. veljače, 1., 4, i 6. srpnja i od 9.
ožujka 1907.); u Hrvatstvu (od 2. veljače, 4. travnja, 6., 8., 9., 13., 15.—20. i 23.
•srpnja 1907.) u Hrvatskom Pravu od 26. travnja 1907., te u stručnim časopisima
»Šumarskom Listu« i »Lugarskom Vjesniku« broj 1/1907. Posebnu knjižicu
»Uzgoj i držanje koza« izdao je godine 1908. kotarski šumar Kosinjković.
Osim toga navest ćemo što i kako neki domaći ljudi Ličani sude o paši
koza u njihovim šumama.
Iz zapisnika sjednice hrvatskog sabora od 22. studena 1906., kada je bile
pokrenuto »kozje pitanje« vidi se, da su se i ljudi Ličani obraćali na tadanjeg
podbana Dra. VI. Nikolića, te ga kao sinovi Like molili i zaklinjali, da ne dozvoli
neograničeno držanje koza. Ja sam, piše jedan Ličanin, odrastao kod koza.
imam i brata, koji drži za kuću koze. Izbivajući desetak godina iz zavičaja,
vratio sam se ljetos kući i opazio, da nema više čopora koza, ali sam opazio
ono što mi je vrlo milo, da su se podigle šume, da se u mladoj šumi može naći
i rogova, koji su nužni za gradnju krovova, a i jačeg drveta, koje služi za gradu,
pa stoga moli, da se nipošto ne dozvoli neograničeno držanje koza.
Iz svega gore navedenog razabire se jasno, da su ne samo šumari nego
i mnogi nestručnjaci čvrstog mnijenja, da je paša koza šumama štetna. Toga su
uvjerenja i potpisani profesori.
Koza brsti u šumama sve mlade drveće i sve biljke, koje su tek iz sjemena
ponikle, a ako potjeraju nove mladice, obrste ih ponovno, pa se nijedna
biljka ne može razviti, ako je na dohvatu gubici koze, koja na žalost visoko
dosiže. U ovakovim šumama od lijepoga pomladka, od kojega bi mogla r " ; sti
najljepša šuma, ostaje ili kukavno šikarje i čbunje, koje narod nazivlje posebnim
imenom »šušnjar«, ili mladik u opće propada.