Å UMARSKI LIST 1/1924

Lovstva
м
doze. Ovakovi vuci su oprezni, gledaju u svakoj mrcini prevaru, izbjegavaju
je, pa ako iin je već i glad dodijala, oprezno kušaju, nema li mrcina gorkog okusa.
Osjete li i najmanju sumnju, ostavljaju mrcinu i bježe daleko. Lovac ima mnoge
posla i brige, dok mu uspije utamaniti ovakove vukove.
Tko želi sigurne uspjehe polučiti, neka pokuša trovati po ovoj ne samo
mojoj, nego opće oprobanoj metodi.
Uzme se komad maslaca i mijesi se dotle, dok se ne istisne i ne iscijedi
iz njega sva voda i vlaga. Iz toga maslaca naprave se zalogaji, Komadići veliiti
kao žganjci. U ove žganjce ubode se okrugli glatki komadić drva i načini rupa,
kako se vidi na slici 4. (Slika 4—6 predstavlja naravnu veličinu). Taj fclipić
valja prije upotrebe umočiti i ovlažiti u toplom mlijeku ili vodi. U ovu rupu nasipa
se doza strihnina i zatvori se maslacem. (Vidi sliku 5.) ćim je maslac tvrđi,
tim je lakše praviti ovakove zalogaje, zvane »kapsule«.
Kad nastanu zimski mrazovi, postavljaju se mircine na glavnim prometalima,
od prilike na 5 km razdaleko, na mjestima kuda sunce ne dopire, a prepariraju
se ovako : Na gore okrenutoj površini mrcine zarezu se zarezi toliki, da a
njib stanu zalogaji. Ovi zarezi ne režu se okomito, već položito. U svaki zarez
urine se po jedan zalogaj, a onda se rupa začepi čepom od mesa (mrcine), da
zalogaj ne može ispasti napolje. (Vidi sliku 6.). Za jednu mrcinu od srne treba do
30 zalogaja. Ovako preparirana mrcina može u revirH ležati mjesece đueo. Do«a
strihnina ostaje u svakom zalogaju nepromijenjena, ne rastapa se, jer je štiti
stoj maslaca od vlage i rastvaranja.
SI. ft
Nadu li ovakovu mrcinu gladni vuci, koji su za otrov još neiskusni, oni
će mrcinu nagristi i žderati. Ovakovi neiskusni vuci odgrizaju i proždiru
velike komade mesa, a da ih ne izgrizaju, pa tako progutaju često cijele zalogaje
maslaca sa strihninom. Otrov ne djeluje odmah već tek onda, kad ga probavvljanje
u stomaku rastopi, al to može da potraje 2, 3 pa i 4 sata. Za to vrijeme
odu vukovi vrlo daleko, ali moraju sigurno poginuti.
Radi nestašice personala, radi visokog snijega i velikih udaljenosti nije
fizički moguće svaki dan obilaziti mrcine, a niti tragati za vukovima mnogo
kilometara daleko. Dani su kratki, konaci daleki, a napokon lovac i lugar ima
samo po jedan par cipela i nogu.
Nadu li nevjerovani vuci ovakovu mrcinu, to je oni kao lisice po
gorkom iskustvu vrlo oprezno okušavaju i nagriskavaju, pak se istom onda
odvaže na žderanje, kada se uvjere, da je meso svuda jednako i da nije gorko.
3