Hrvatska vjernost

vlasti. Domoljublju se daje u
medijima negativni prizvuk,
nastojanje oko čistoće hrvatskog
jezika kao nešto retrogradno.
O d n a r o đ e n o s t p o l i t i k e
očituje se jasno za vrijeme
raznih državnih slavlja. Posebno
na Dan pobjede, kada se u Kninu
okupljaju političari, a narod
odlazi u Čavoglave. Ne vodi se
računa o tome što narod misli i
želi, nego se potezi opravdavaju
izbornom pobjedom.
U svom radu sadašnje vlasti
se distanciraju od naroda,
promovirajući svoja politička i
i d e o l o š k a o p r e d j e l j e n j a ,
zaobilazeći druge važne faktore
u državi i odbijajući svaki dijalog
s njima, kao što je slučaj s
pravom roditelja na odgoj
vlastite djece.
Ni ova Vlada ni one prije nisu
se pobrinule da se dođe do
nacionalnog konsenzusa oko
bitnih stvari, kao što su
Domovinski rat, početak države
Hrvatske, hrvatski jezik, odnos
prema iseljenoj Hrvatskoj i
prema Hrvatima u Bosni i
Hercegovini.
Hrvatske vlasti nisu dovoljno
stupile u obranu države i
istaknutih protagonista njezina
stvaranja kada su postali
predmet međunarodnog suda.
Dugo vremena hrvatska država
bila je talac Haškoga tribunala.
Ključna mjesta u hrvatskoj
državi zauzimaju i danas mnogi
od onih koji su se protivili
njezinu ostvarenju, a neki čak i
progonili one koji su se za nju
zauzimali i borili.
Osjeća se jak otpor traženju i
isticanju žrtava komunističkog
režima, i pored toga što su
otkrivene mnoge jame, dokazi
zločina tog režima, i da „krv viče
iz zemlje“. U dva navrata vlada
je mijenjala već prihvaćene
zakone samo da se taj posao
spriječi. U najnovije vrijeme
pokušala je svoje stavove
nametnuti i Europskoj uniji.
„Partijašenje“, kako netko
reče, tako je jako da članovi
Hrvatskog sabora nisu slobodni
glasovati po savjesti, nego onako
kako „partija“ odluči. Ne
zabranjuje se ići na misu.
Sloboda savjesti svedena je u
slobodu kulta. Politički sektor
postaje „nadsektor“, koji se
stavlja iznad svih drugih.
U odnosu prema Crkvi,
p o l i t i k a i m e d i j i č e s t o
p o s t a v l j a j u u p i t a n j e
međudržavne ugovore koje je
Sveta Stolica sklopila s državom
Hrvatskom. Obnavlja se i
„barbarizacija“ u smislu borbe
protiv svega što je kršćansko.
Crkva je dobila vanjsku
slobodu, ali onu unutarnju ona je
i prije živjela.
Crkva nije na vrijeme i u
dovoljnoj mjeri pripremila nove
kadrove za novu odgovornost
katolika u politici, u školstvu, u
odgoju.
Kasni formacija zrelih
građana, prvenstveno iz mladih
pokoljenja, koji nisu inficirani
komunističkom ideologijom.
N e ć e m o i z m i j e n i t i t i j e k
događanja dok ne počnemo
liječiti društvo, dok za to ne
stvorimo nove kadrove.
Potrebno je širiti katoličko
školstvo, otvaranjem novih
osnovnih i srednjih škola te
novih fakulteta u okviru
H r v a t s k o g a k a t o l i č k o g
sveučilišta. Pomoći najširim
krugovima ljudi da se oslobode
komunističkoga mentaliteta i da
usvoje demokratske standarde
ponašanja u društvenom životu
Patnju Crkva nije uspjela u
širim slojevima predstaviti kao
pojačanje, pa je ona uglavnom
shvaćena kao ranjenost koja
ljude čini bespomoćnima. Žrtva
je sinonim za ljubav. Zato ne
valja ostati na ranjivosti, nego je
treba pretvoriti u pobjedu.
Kristova patnja je svjesno bila
izabrana i pretvorena u pobjedu.
Potrebno je da Crkva još više
produbi i vjernicima navijesti
evanđeoski nauk o patnji kao
putu u uskrsnuće, u pobjedu
dobra
Ipak je u našoj Crkvi prisutna
jaka osjetljivost za žrtvu, što
pokazuje izgradnja Crkve
hrvatskih mučenika na Udbini,
djelatnost njezine Komisije za
hrvatski martirologij, a zacijelo
ć e p o d r ž a t i i i n i c i j a t i v u
„Svehrvatskog groba“ u kojem
trebaju naći svoj smiraj kosti
pokojnika čije grobište ne može
biti obilježeno, a ne zna se
kojemu groblju pripadaju da ih
se ondje sahrani. Potrebno je
također podržati inicijativu da
se svi katolici stradali u Drugom
svjetskom ratu i poraću popišu
po biskupijama i župama kojima
su pripadali.
Kler u novim prilikama nema
više problema s materijalnim
uzdržavanjem pa se već time
umanjivala osjetljivost za
p o t r e b e d r u g i h . M a n j a
materijalna ovisnost od naroda
urodila je i slabijom povezanosti
s n a r o d o m i n j e g o v i m
problemima. Prisutan je i neki
strah govora o osiromašenju
naroda jer kler tu teškoću ne živi
u mjeri kako je prije živio.
Karitas je pojedincima postao
izlika za neosjetljivost: „Ondje se
to rješava!“ Sve se to može
osjetiti i danas u usporedbi s
vremenom prije 1991. godine.
Zato je veća opasnost da se ne
primijete današnji siromasi.
Očekuje se bolja osjetljivost za
potrebe unutar kršćanske
zajednice.
Udbinski razgovori žele biti
novo mjesto dijaloga unutar
Crkve kao i između Crkve i
društva, odnosno države.
Pribilježio Mile Bogović
HRVATSKA VJERNOST br. 10
31