Hrvatska vjernost

Boričevljana Krešimir, sin
Nikolin, rođen 7. rujna 1965.
poginuo 12. rujna 1992., čije
dječje lice gleda u nas sa str.
654.? Drugovi i sudrugovi svoju
su "plemenitu mržnju" koljući i
pljačkajući širili sve dalje i dalje,
gdje god su mogli: ne samo
Boričevac, Brotnja, Krnjeuša,
Vakuf, Kliška Poljica, Španovica,
Srb...Pounje u krvi, nebrojene
jame. To su naše Dakse, Lidice,
Oradur, Guernica, Katinske
šume i livade na kojima trava
ima boju usirene krvi.
Valja štogod reći o estetskom
izgledu knjige. Urednička ruka
koja je knjigu ovakvih dimenzija
učinila preglednom i čitljivom,
podijelila ju na pet velikih i niz
malih odjeljaka, naslovima jasno
markirala tekstove, istakla
njihove auktore, opskrbila
knjigu stotinama fotografija
koje nam ne daju da zaboravimo
likove ni pejzaže, rasporedila
karte i dokumentaciju, sve to
p o s l a g a l a n a b j e l i n u
kvalitetnoga papira, stvorila je
knjigu-bibliju Boričevac, tešku i
lijepu.
Knjiga DOSSIER BORIČEVAC
je zastrašujuća po svojoj
sveobuhvatnosti. Ona je podvig
silnih dimenzija, ona je zanos
koji Josip Pavičić nije crpio samo
iz sebe sama, nego i svih
p r e ž i v j e l i h i r a s e l j e n i h
Boričevljana, ona je dub iz
začarane šume gdje se, kao u
bajci Ivane Brlić Mažuranić,
čuva Istina i Ljubav, ona je
nepregledna dubina boli i nade,
ona je osobna i intimna jednako
koliko i narodnosna sudbina,
ona je iskrena i vjerodostojna -
jednakom se točnošću opisuje
ustaški zločin kao i partizanski
ili četnički. Ta vjerodostojnost,
bez obzira na vrstu teksta koji
u kolažu ispunjavaju ovu
knjigu, njena je vrhunska
vrlina. Ona je autobiografski
rukopis (iako se Josip Pavičić
s k r o m n o p o j a v l j u j e i z a
napomene urednik) stoga ima i
onu nezapisanu a utkanu
metafizičku i simboličku
značajku djela koja govori o
sukobu dobra i zla. Sav literarni
ures arkadijskih scena mirnoga
predratnoga života stoji u knjizi
kao kontrapunkt mržnji i zlu
koje se cijelo dvadeseto stoljeće
i s k a l j i v a l o n a H r v a t i m a
(ponajčešće). Knjiga je apokrifni
ikonički krik u pustinji svijeta i,
ne posve na kraju, ona sadrži
duboku sakralnu kršćansku
misao. Najprije po povratku
ponovno su obnovili crkvu Male
Gospe.
Ne ćete se nikada vratiti u
Boričevac! Tako su rekli ONI koji
su ga sravnili sa zemljom, tako
potajno misle i danas jer
Bibliografija radova Nevenke Nekić o hrvatskim žrtvama i mučenicima
1) Vukovarske elegije, pripovijetke, Zagreb, 1999.
2) Croatia petraea, pjesme, Mostar, 2000.
3) Anđeo tame, pjesme, Vukovar, 2004.
5) Kardinalovo srce, roman, Split, više izdanja
6) Demon i Sveta Krv, roman, Split, 2009.
7) Burik, roman, Zagreb-Tovarnik, 2009.
8) Svjedoci života i smrti Ivana Burika, dokumenti, Zagreb-Tovarnik, 2011.
9) Zbornik Vukovar, dokumenti, Zagreb, 2011.
10) Jean ili miris smrti, roman, Zagreb-Tovarnik, 2012.
11) Omerta, Zakleta šutnja o našim mrtvima, roman, Zagreb, 2014.
Boričevljani pišu često uzaludne
dopise o povratu imovine.
Takvom peticijom završava i ova
knjiga kojom 282 potpisnika
traže svoju pradjedovinu. Dolaze
u Boričevac od Oluje, stavljaju na
ulaz u Boričevac natpis naziva
mjesta, da bi još iste noći nestao.
Tako se i dalje dijelimo na ONI i
MI. Oni još drže vlast, još su suci,
još su u privilegijama koje su
"onomad" izvukli, još šute o
grobovima naših mrtvih ne
samo iz onoga rata, nego i iz
Domovinskoga.
Troja je imala devet razora i
podigla se uvijek iznova da bi
jednoga dana ostala samo
arheološki pojam. Troja više nije
imala potomstva. Ovo je pokušaj
da se četvrti Boričevac digne
rukama potomstva. Zemlja će
biti onoga tko bude imao djecu.
Pa nemoj, čitatelju, zatvoriti
knjigu, a da ne zapamtiš ona dva
mlada vitka bora, sa str. 660 -
Tomislava i Hrvoja. Oni lebde
nad zelenim proplancima
Boričevca, nad plavetnim
planinama, mladi i lijepi,
dostojni svojih pradjedova, i sva
je nada u njima, svi snovi
njihovih predaka, oni su sjeme
četvrtoga Boričevca. U njima je
o d v a j k a d n o z a m e t n u t a
plemenita biljka ljubavi prema
domovini.
Nevenka Nekić
HRVATSKA VJERNOST br. 10
43