Dok imamo lica - C. S. Lewis
C. S. Lewis, proslavljeni autor serijala Kronike iz Narnije, ali i brojnih drugih djela poput Pisma starijeg đavla mlađem, Velike rastave i Kršćanstvo nije iluzija, cijeli je život bio fasciniran antičkim mitom o Amoru i Psihi. Zaintrigirala ga je krajnja jednostavnost i istovremeno nerazjašnjenost mita i slutio je da se u njemu krije puno dublji i širi smisao. Više je puta prionuo pisanju te priče i potom je ostavljao da bi je kao već zreo i proslavljen pisac objavio kao svoj posljednji roman, 1956. godine, pod naslovom Dok imamo lica. Radnja ovoga najzrelijeg i najdubljeg Lewisova djela smještena je u pretkršćansko vrijeme, u barbarsku zemlju Glome u kojoj žive ružna i neugledna kraljevna Orual i njezina voljena mlađa sestra Psiha koju je sebi prisvojio bog Amor, u Glomeu poznat kao bog Sive planine, tajanstvena Crna zvijer koja proždire žrtve. Očajna Orual htjela je spasiti zaljubljenu Psihu pa ju je natjerala da izda Amora. Tako je razorila sestrinu sreću i osudila je na progonstvo. Zbog toga čina Orual je cijeli život patila, desetljećima kriveći nijeme, nepristupačne bogove za svoju odluku i čin. Orual – kao slika svake ljudske duše – na kraju života mora spoznati i priznati vlastite sebične motive i nagone, zavist, podlost i niske strasti, kako bi došla do istinske slike Boga i nadnaravne, čiste ljubavi prema bližnjemu. Ponirući duboko u psihološku karakterizaciju likova, Dok imamo lica briljantan je roman o ljubavi, zavisti, boli, izdaji, gubitku, krivnji i obraćenju. https://www.vbz.hr/book/dok-imamo-lica/
C. S. Lewis, proslavljeni autor serijala Kronike iz Narnije, ali i brojnih drugih djela poput Pisma starijeg đavla mlađem, Velike rastave i Kršćanstvo nije iluzija, cijeli je život bio fasciniran antičkim mitom o Amoru i Psihi. Zaintrigirala ga je krajnja jednostavnost i istovremeno nerazjašnjenost mita i slutio je da se u njemu krije puno dublji i širi smisao. Više je puta prionuo pisanju te priče i potom je ostavljao da bi je kao već zreo i proslavljen pisac objavio kao svoj posljednji roman, 1956. godine, pod naslovom Dok imamo lica.
Radnja ovoga najzrelijeg i najdubljeg Lewisova djela smještena je u pretkršćansko vrijeme, u barbarsku zemlju Glome u kojoj žive ružna i neugledna kraljevna Orual i njezina voljena mlađa sestra Psiha koju je sebi prisvojio bog Amor, u Glomeu poznat kao bog Sive planine, tajanstvena Crna zvijer koja proždire žrtve. Očajna Orual htjela je spasiti zaljubljenu Psihu pa ju je natjerala da izda Amora. Tako je razorila sestrinu sreću i osudila je na progonstvo. Zbog toga čina Orual je cijeli život patila, desetljećima kriveći nijeme, nepristupačne bogove za svoju odluku i čin. Orual – kao slika svake ljudske duše – na kraju života mora spoznati i priznati vlastite sebične motive i nagone, zavist, podlost i niske strasti, kako bi došla do istinske slike Boga i nadnaravne, čiste ljubavi prema bližnjemu. Ponirući duboko u psihološku karakterizaciju likova, Dok imamo lica briljantan je roman o ljubavi, zavisti, boli, izdaji, gubitku, krivnji i obraćenju.
https://www.vbz.hr/book/dok-imamo-lica/
- TAGS
- dok-imamo-lica
Create successful ePaper yourself
Turn your PDF publications into a flip-book with our unique Google optimized e-Paper software.
koža i glava povješanih po zidovima. U Sobi sa stupovima,<br />
uz ognjište, stajao je naš otac, a suččelice njemu stajala su tri<br />
muškarca u putnoj odjeći, koje smo nas dvije dobro poznavale<br />
– bili su to trgovci koji su triput godišnje dolazili u Glome.<br />
Upravo su pakirali svoje vage, po ččemu smo zaključčile<br />
da su za nešto plaćeni, a jedan od njih spremao je okove, što<br />
je značčilo da su našem ocu prodali roba. Pred njima je stajao<br />
onizak, zdepast muškarac i mi smo znale da su prodali<br />
upravo toga ččovjeka, jer su se na njegovim nogama još mogla<br />
vidjeti bolna mjesta na kojima su stajali okovi. Ali taj ččovjek<br />
nije nalikovao ni jednom robu kojega smo dotad vidjele.<br />
Imao je blistave očči, a na mjestima na kojima nije bilo sjedina<br />
kosa i brada bile su mu crvenkaste.<br />
„A sada, bezvrijedni Grku,“ obratio se moj otac tom ččovjeku,<br />
„vjerujem da će mi se jednoga od ovih dana roditi<br />
kraljević i želja mi je da bude odgajan u svoj mudrosti tvoga<br />
naroda. U međuvremenu, vježbaj se na njima. (Pokazao je<br />
na nas djecu.) Čovjek koji može pouččiti djevojku može pouččiti<br />
bilo kog stvora.“ Zatim je, prije nego što nas je otpravio,<br />
dodao: „Napose ovu stariju. Vidi možeš li je uččiniti pametnom;<br />
to je otprilike sve za što će ikad biti sposobna.“ Tada<br />
nisam shvatila značčenje njegovih riječči, no nešto sliččno<br />
ovom ljudi su govorili o meni otkad znam za sebe.<br />
Lisicu sam, kako ga je moj otac zvao, voljela više od ikoga<br />
koga sam dotad poznavala. Oččekivali biste da ččovjek rođen<br />
slobodan u grččkoj zemlji, a zatim odveden u rat i prodan<br />
u nekoj dalekoj zemlji među barbare, bude potišten.<br />
Doduše, Lisica je katkad znao biti potišten, vjerojatno ččešće<br />
no što sam ja u svojoj djetinjoj glavi mogla pretpostaviti. No<br />
nikad ga nisam ččula da se tuži; i nikad ga nisam ččula da se<br />
razmeće (kako su to ččinili ostali robovi iz dalekih zemalja) i<br />
govori kako je nekoć bio velik ččovjek u svom zaviččaju. Znao<br />
je mnoštvo uzreččica i njima se razveseljavao: „Ni jedan ččo-<br />
14
Change language