Dok imamo lica - C. S. Lewis
C. S. Lewis, proslavljeni autor serijala Kronike iz Narnije, ali i brojnih drugih djela poput Pisma starijeg đavla mlađem, Velike rastave i Kršćanstvo nije iluzija, cijeli je život bio fasciniran antičkim mitom o Amoru i Psihi. Zaintrigirala ga je krajnja jednostavnost i istovremeno nerazjašnjenost mita i slutio je da se u njemu krije puno dublji i širi smisao. Više je puta prionuo pisanju te priče i potom je ostavljao da bi je kao već zreo i proslavljen pisac objavio kao svoj posljednji roman, 1956. godine, pod naslovom Dok imamo lica. Radnja ovoga najzrelijeg i najdubljeg Lewisova djela smještena je u pretkršćansko vrijeme, u barbarsku zemlju Glome u kojoj žive ružna i neugledna kraljevna Orual i njezina voljena mlađa sestra Psiha koju je sebi prisvojio bog Amor, u Glomeu poznat kao bog Sive planine, tajanstvena Crna zvijer koja proždire žrtve. Očajna Orual htjela je spasiti zaljubljenu Psihu pa ju je natjerala da izda Amora. Tako je razorila sestrinu sreću i osudila je na progonstvo. Zbog toga čina Orual je cijeli život patila, desetljećima kriveći nijeme, nepristupačne bogove za svoju odluku i čin. Orual – kao slika svake ljudske duše – na kraju života mora spoznati i priznati vlastite sebične motive i nagone, zavist, podlost i niske strasti, kako bi došla do istinske slike Boga i nadnaravne, čiste ljubavi prema bližnjemu. Ponirući duboko u psihološku karakterizaciju likova, Dok imamo lica briljantan je roman o ljubavi, zavisti, boli, izdaji, gubitku, krivnji i obraćenju. https://www.vbz.hr/book/dok-imamo-lica/
C. S. Lewis, proslavljeni autor serijala Kronike iz Narnije, ali i brojnih drugih djela poput Pisma starijeg đavla mlađem, Velike rastave i Kršćanstvo nije iluzija, cijeli je život bio fasciniran antičkim mitom o Amoru i Psihi. Zaintrigirala ga je krajnja jednostavnost i istovremeno nerazjašnjenost mita i slutio je da se u njemu krije puno dublji i širi smisao. Više je puta prionuo pisanju te priče i potom je ostavljao da bi je kao već zreo i proslavljen pisac objavio kao svoj posljednji roman, 1956. godine, pod naslovom Dok imamo lica.
Radnja ovoga najzrelijeg i najdubljeg Lewisova djela smještena je u pretkršćansko vrijeme, u barbarsku zemlju Glome u kojoj žive ružna i neugledna kraljevna Orual i njezina voljena mlađa sestra Psiha koju je sebi prisvojio bog Amor, u Glomeu poznat kao bog Sive planine, tajanstvena Crna zvijer koja proždire žrtve. Očajna Orual htjela je spasiti zaljubljenu Psihu pa ju je natjerala da izda Amora. Tako je razorila sestrinu sreću i osudila je na progonstvo. Zbog toga čina Orual je cijeli život patila, desetljećima kriveći nijeme, nepristupačne bogove za svoju odluku i čin. Orual – kao slika svake ljudske duše – na kraju života mora spoznati i priznati vlastite sebične motive i nagone, zavist, podlost i niske strasti, kako bi došla do istinske slike Boga i nadnaravne, čiste ljubavi prema bližnjemu. Ponirući duboko u psihološku karakterizaciju likova, Dok imamo lica briljantan je roman o ljubavi, zavisti, boli, izdaji, gubitku, krivnji i obraćenju.
https://www.vbz.hr/book/dok-imamo-lica/
- TAGS
- dok-imamo-lica
You also want an ePaper? Increase the reach of your titles
YUMPU automatically turns print PDFs into web optimized ePapers that Google loves.
„Otrov?“<br />
„Pa da. (Dijete, dijete, ne plačči toliko.) Nisam li ti više<br />
puta govorio da je svojevoljna smrt, kad ččovjek ima valjan<br />
razlog za nju, jedna od onih stvari koja je u skladu s prirodom?<br />
Na život trebamo gledati kao na...“<br />
„Kažu da se oni koji odlučče krenuti tim putem valjaju u<br />
blatu – tamo dolje, u zemlji mrtvih.“<br />
„Pst, pst! Zar si i ti još uvijek barbarka? Kad umremo,<br />
rastvaramo se u elemente od kojih smo saččinjeni. Zar da<br />
prihvatim rođenje i bezrazložno kudim...“<br />
„Znam, znam. Ali, djede, zar doista u srcu ne vjeruješ<br />
niččem od onoga što se govori o bogovima i onima u podzemlju?<br />
Sigurna sam da vjeruješ, moraš vjerovati. Ti drhtiš.“<br />
„To je moja sramota. Tijelo drhti. Ne smijem mu dopustiti<br />
da prodrma boga u meni. Ne nosim li predugo ovo tijelo<br />
kad na kraju pravi takvu budalu od mene? No tratimo<br />
vrijeme.“<br />
„Poslušaj!“ rekla sam. „Što je to?“ Bila sam u takvu stanju<br />
da me je plašio svaki zvuk.<br />
„Konji“, rekao je zureći stisnutih oččiju u živicu, pokušavajući<br />
vidjeti kroz gustu kišu. „Približavaju se velikim dverima.<br />
Glasnici iz Pharsa, ako je suditi po tome kako izgledaju.<br />
Bojim se da neće popraviti Kraljevo raspoloženje. Hoćeš<br />
li – ah, Zeuse, prekasno je.“ S unutarnje strane vrata ččulo<br />
se dozivanje: „Lisica, Lisica, Lisica neka dođe pred Kralja.“<br />
„Isto mi je odem li dragovoljno ili me odvuku“, rekao<br />
je Lisica. „Zbogom, kćeri“, i poljubio me u očči i u glavu, po<br />
grččki. No ja sam ušla zajedno s njim. Naumila sam se suprotstaviti<br />
Kralju; premda, kad biste me pitali kako sam mislila<br />
to izvesti, ne bih vam znala reći: da li tako da ga preklinjem,<br />
proklinjem ili ubijem. No kad smo ušli u Sobu sa stupovima,<br />
ugledali smo mnoštvo nepoznatih ljudi, a Kralj je<br />
kroz otvorena vrata doviknuo: „Ovamo, Lisico, imam posla<br />
24
Change language