Dok imamo lica - C. S. Lewis
C. S. Lewis, proslavljeni autor serijala Kronike iz Narnije, ali i brojnih drugih djela poput Pisma starijeg đavla mlađem, Velike rastave i Kršćanstvo nije iluzija, cijeli je život bio fasciniran antičkim mitom o Amoru i Psihi. Zaintrigirala ga je krajnja jednostavnost i istovremeno nerazjašnjenost mita i slutio je da se u njemu krije puno dublji i širi smisao. Više je puta prionuo pisanju te priče i potom je ostavljao da bi je kao već zreo i proslavljen pisac objavio kao svoj posljednji roman, 1956. godine, pod naslovom Dok imamo lica. Radnja ovoga najzrelijeg i najdubljeg Lewisova djela smještena je u pretkršćansko vrijeme, u barbarsku zemlju Glome u kojoj žive ružna i neugledna kraljevna Orual i njezina voljena mlađa sestra Psiha koju je sebi prisvojio bog Amor, u Glomeu poznat kao bog Sive planine, tajanstvena Crna zvijer koja proždire žrtve. Očajna Orual htjela je spasiti zaljubljenu Psihu pa ju je natjerala da izda Amora. Tako je razorila sestrinu sreću i osudila je na progonstvo. Zbog toga čina Orual je cijeli život patila, desetljećima kriveći nijeme, nepristupačne bogove za svoju odluku i čin. Orual – kao slika svake ljudske duše – na kraju života mora spoznati i priznati vlastite sebične motive i nagone, zavist, podlost i niske strasti, kako bi došla do istinske slike Boga i nadnaravne, čiste ljubavi prema bližnjemu. Ponirući duboko u psihološku karakterizaciju likova, Dok imamo lica briljantan je roman o ljubavi, zavisti, boli, izdaji, gubitku, krivnji i obraćenju. https://www.vbz.hr/book/dok-imamo-lica/
C. S. Lewis, proslavljeni autor serijala Kronike iz Narnije, ali i brojnih drugih djela poput Pisma starijeg đavla mlađem, Velike rastave i Kršćanstvo nije iluzija, cijeli je život bio fasciniran antičkim mitom o Amoru i Psihi. Zaintrigirala ga je krajnja jednostavnost i istovremeno nerazjašnjenost mita i slutio je da se u njemu krije puno dublji i širi smisao. Više je puta prionuo pisanju te priče i potom je ostavljao da bi je kao već zreo i proslavljen pisac objavio kao svoj posljednji roman, 1956. godine, pod naslovom Dok imamo lica.
Radnja ovoga najzrelijeg i najdubljeg Lewisova djela smještena je u pretkršćansko vrijeme, u barbarsku zemlju Glome u kojoj žive ružna i neugledna kraljevna Orual i njezina voljena mlađa sestra Psiha koju je sebi prisvojio bog Amor, u Glomeu poznat kao bog Sive planine, tajanstvena Crna zvijer koja proždire žrtve. Očajna Orual htjela je spasiti zaljubljenu Psihu pa ju je natjerala da izda Amora. Tako je razorila sestrinu sreću i osudila je na progonstvo. Zbog toga čina Orual je cijeli život patila, desetljećima kriveći nijeme, nepristupačne bogove za svoju odluku i čin. Orual – kao slika svake ljudske duše – na kraju života mora spoznati i priznati vlastite sebične motive i nagone, zavist, podlost i niske strasti, kako bi došla do istinske slike Boga i nadnaravne, čiste ljubavi prema bližnjemu. Ponirući duboko u psihološku karakterizaciju likova, Dok imamo lica briljantan je roman o ljubavi, zavisti, boli, izdaji, gubitku, krivnji i obraćenju.
https://www.vbz.hr/book/dok-imamo-lica/
- TAGS
- dok-imamo-lica
Create successful ePaper yourself
Turn your PDF publications into a flip-book with our unique Google optimized e-Paper software.
„Ali nemojte misliti da se to zbilja dogodilo“, žurno je<br />
pridometnuo Lisica. „To su samo pjesniččke laži, pjesniččke<br />
laži, dijete. Takvo što nije u skladu s prirodom.“ No sve što<br />
je rekao bilo mi je dovoljno da shvatim da je ta božica, ako<br />
i jest ljepša u Grččkoj nego u Glomeu, podjednako strašna u<br />
objema ovim zemljama.<br />
Tako je uvijek bilo s Lisicom; stidio se što voli pjesništvo<br />
(„Sve su to budalaštine, dijete“) i ja sam morala marljivo<br />
ččitati i pisati i uččiti filozofiju, kako je on to zvao, da bih iz<br />
njega išččupala neku pjesmu. Tako sam, malo-pomalo, nauččila<br />
od njega mnogo pjesama. O, vrlino, ljudskome rodu teška,<br />
života svrho najljepša bila je pjesma koju je na sva usta hvalio,<br />
ali ja se nikad nisam dala zavarati time. Prava vedrina<br />
u njegovu glasu i istinski sjaj u njegovim oččima osjetili bi se<br />
tek kad bi uzeo recitirati pjesmu Odvedi me u zemlju punu jabuka<br />
ili<br />
16<br />
Mjesec je potonuo,<br />
a ja ležim posve sam.<br />
Ovu je uvijek pjevao vrlo nježno, tugaljivim glasom, kao<br />
da me zbog neččega sažalijeva. Volio me je više nego Redival<br />
koja nije voljela uččiti, rugala mu se i dodijavala mu, tjerajući<br />
druge robove da mu rade kojekakve psine.<br />
Ljeti smo se najččešće zadržavali na malenom travnjaku<br />
iza stabala krušaka i na tom mjestu jednoga dana našao nas<br />
je Kralj. Svi smo ustali, naravno, nas dvoje djece i rob, oččiju<br />
uprtih u zemlju i ruku prekriženih na prsima. Kralj je srdaččno<br />
pljesnuo Lisicu po leđima i rekao: „Samo hrabro, Lisico.<br />
Čeka te još rad na kraljeviću, budu li bogovi tako htjeli. I zahvali<br />
im, Lisico, jer sreća rijetko kad zapadne običčna, bezvrijedna<br />
Grka tako da mu povjeri brigu nad unukom tako<br />
velikoga kralja kao što je moj budući tast. Ali ti o tome znaš
Change language