Dok imamo lica - C. S. Lewis
C. S. Lewis, proslavljeni autor serijala Kronike iz Narnije, ali i brojnih drugih djela poput Pisma starijeg đavla mlađem, Velike rastave i Kršćanstvo nije iluzija, cijeli je život bio fasciniran antičkim mitom o Amoru i Psihi. Zaintrigirala ga je krajnja jednostavnost i istovremeno nerazjašnjenost mita i slutio je da se u njemu krije puno dublji i širi smisao. Više je puta prionuo pisanju te priče i potom je ostavljao da bi je kao već zreo i proslavljen pisac objavio kao svoj posljednji roman, 1956. godine, pod naslovom Dok imamo lica. Radnja ovoga najzrelijeg i najdubljeg Lewisova djela smještena je u pretkršćansko vrijeme, u barbarsku zemlju Glome u kojoj žive ružna i neugledna kraljevna Orual i njezina voljena mlađa sestra Psiha koju je sebi prisvojio bog Amor, u Glomeu poznat kao bog Sive planine, tajanstvena Crna zvijer koja proždire žrtve. Očajna Orual htjela je spasiti zaljubljenu Psihu pa ju je natjerala da izda Amora. Tako je razorila sestrinu sreću i osudila je na progonstvo. Zbog toga čina Orual je cijeli život patila, desetljećima kriveći nijeme, nepristupačne bogove za svoju odluku i čin. Orual – kao slika svake ljudske duše – na kraju života mora spoznati i priznati vlastite sebične motive i nagone, zavist, podlost i niske strasti, kako bi došla do istinske slike Boga i nadnaravne, čiste ljubavi prema bližnjemu. Ponirući duboko u psihološku karakterizaciju likova, Dok imamo lica briljantan je roman o ljubavi, zavisti, boli, izdaji, gubitku, krivnji i obraćenju. https://www.vbz.hr/book/dok-imamo-lica/
C. S. Lewis, proslavljeni autor serijala Kronike iz Narnije, ali i brojnih drugih djela poput Pisma starijeg đavla mlađem, Velike rastave i Kršćanstvo nije iluzija, cijeli je život bio fasciniran antičkim mitom o Amoru i Psihi. Zaintrigirala ga je krajnja jednostavnost i istovremeno nerazjašnjenost mita i slutio je da se u njemu krije puno dublji i širi smisao. Više je puta prionuo pisanju te priče i potom je ostavljao da bi je kao već zreo i proslavljen pisac objavio kao svoj posljednji roman, 1956. godine, pod naslovom Dok imamo lica.
Radnja ovoga najzrelijeg i najdubljeg Lewisova djela smještena je u pretkršćansko vrijeme, u barbarsku zemlju Glome u kojoj žive ružna i neugledna kraljevna Orual i njezina voljena mlađa sestra Psiha koju je sebi prisvojio bog Amor, u Glomeu poznat kao bog Sive planine, tajanstvena Crna zvijer koja proždire žrtve. Očajna Orual htjela je spasiti zaljubljenu Psihu pa ju je natjerala da izda Amora. Tako je razorila sestrinu sreću i osudila je na progonstvo. Zbog toga čina Orual je cijeli život patila, desetljećima kriveći nijeme, nepristupačne bogove za svoju odluku i čin. Orual – kao slika svake ljudske duše – na kraju života mora spoznati i priznati vlastite sebične motive i nagone, zavist, podlost i niske strasti, kako bi došla do istinske slike Boga i nadnaravne, čiste ljubavi prema bližnjemu. Ponirući duboko u psihološku karakterizaciju likova, Dok imamo lica briljantan je roman o ljubavi, zavisti, boli, izdaji, gubitku, krivnji i obraćenju.
https://www.vbz.hr/book/dok-imamo-lica/
- TAGS
- dok-imamo-lica
You also want an ePaper? Increase the reach of your titles
YUMPU automatically turns print PDFs into web optimized ePapers that Google loves.
II.<br />
Malo što mogu reći o oččevoj drugoj ženi jer nije poživjela<br />
dugo nakon što se napunila godina dana od njezina dolaska<br />
u Glome. Zanijela je ččim je to bilo moguće razumno<br />
oččekivati i Kralj je bio u izvrsnu raspoloženju; rijetko je kad<br />
prošao pored Lisice, a da mu nije rekao nešto o kraljeviću<br />
ččije je rođenje išččekivao. Nakon toga svakoga je mjeseca prinosio<br />
žrtve Ungit. Kakvi su bili odnosi između njega i Kraljice,<br />
ne znam, no jednom sam, kad su se glasnici vratili iz<br />
Kafada, ččula Kralja kako joj govori: „Sve mi se više ččini, djevojko,<br />
da sam svoje ovce otjerao na loš pazar. Čujem da je<br />
tvoj otac izgubio dva grada – ne, tri, premda on pokušava<br />
ublažiti tu stvar. Bio bih mu zahvalan da mi je rekao da tone<br />
prije nego što me je nagovorio da potonem s njim.“ (Prislonila<br />
sam glavu na prozorsku dasku da mi se osuši kosa poslije<br />
kupanja, a oni su hodali vrtom.) Bilo kako bilo, sigurno<br />
je ččeznula za svojim zaviččajem, i vjerujem da su joj naše<br />
zime, kao južnjakinji, teško padale. Ubrzo je postala sva blijeda<br />
i jako je smršavjela. Shvatila sam da je se nemam zašto<br />
bojati. Isprva se ona više bojala mene nego ja nje; kasnije je,<br />
na svoj plahi naččin, postala vrlo draga pa sam je doživljavala<br />
više kao sestru nego kao maćehu.<br />
Naravno, one noći kad je rodila nitko u kući nije pošao<br />
na poččinak jer se u suprotnom, kako se govorilo, dijete neće<br />
20
Change language