Dok imamo lica - C. S. Lewis

c. s. lewis
DOK
IMAMO
LICA
roman o
amoru i psihi

C. S. Lewis
DOK IMAMO LICA

c. s. lewis
DOK
IMAMO
LICA
roman o
amoru i psihi
VERBUM

Posvećeno Joy Davidman

Ljubav je premlada da bi znala što je savjest.

Dio prvi

I.
Stara sam i nemam mnogo razloga bojati se gnjeva bogova.
Nemam ni supruga ni djece, a jedva da imam i prijateljâ
koje bogovi mogu iskoristiti da mi naude. Moje tijelo,
tu mršavu mrcinu koju još treba prati i hraniti i na nju svakodnevno
vješati drugaččiju odjeću, mogu ubiti kad god žele.
Pitanje nasljedstva je riješeno. Kruna prelazi na moga nećaka.
Budući da sam, zbog svih ovih razloga, slobodna od straha,
u ovoj ću knjizi pisati o neččemu o ččemu se nitko tko je
sretan ne usuđuje pisati. Optužit ću bogove, napose boga
koji živi na Sivoj planini. To jest, ispriččat ću o svemu što mi
uččini od poččetka, kao kad bih iznijela pritužbe protiv njega
sucu. Ali između bogova i ljudi ne postoji sudac i bog planine
neće odgovoriti na moje pritužbe. Strahote i pošasti nisu
odgovor. Pišem na grččkom, jeziku kojem me je nauččio
moj nekadašnji uččitelj. Jednoga dana neki drugi putnik iz
grččkih zemalja mogao bi opet stanovati u ovoj palačči i proččitati
ovu knjigu. Tada će priččati o njoj Grcima u ččijoj zemlji
postoji velika sloboda govora ččak i kad su u pitanju bogovi.
Možda će njihovi mudraci znati jesu li moje pritužbe opravdane
ili bi li se ovaj bog mogao obraniti od njih da je kojim
sluččajem odgovorio.
11

Bila sam Orual, najstarija kći Troma, kralja Glomea. Putniku
koji dolazi s jugoistoka grad Glome leži na lijevoj strani
rijeke Shennit, ne više od dana hoda iznad Ringala, zadnjega
grada prema jugu koji pripada zemlji Glome. Grad
je podignut nešto podalje od rijeke, na udaljenosti što ju žena
može prevaliti za trećinu sata, jer Shennit u proljeće poplavi
svoje obale. U ljetno doba obje su njezine obale bile
pune osušena blata i šaša i ptica vodarica. S druge strane
rijeke Shennit, na otprilike istoj udaljenosti od gaza na kojoj
s ove strane rijeke leži grad, doći ćete do Ungitine svete
kuće. A još dalje od Ungitine kuće (krećući se cijelo vrijeme
u smjeru istoka i sjevera) brzo ćete doći do podnožja Sive
planine. Bog Sive planine, onaj koji me mrzi, Ungitin je
sin. On, međutim, ne živi u Ungitinoj kući, već Ungit boravi
ondje sama. Na najudaljenijemu skrovitom mjestu te kuće,
gdje ona boravi, toliko je mraččno da je ne možete dobro
vidjeti, no ljeti se kroz rupe za dim u krovu katkad probije
dovoljno svjetla da ju je moguće nazreti. Ona je crn kamen
bez glave, bez ruku i lica, i vrlo je moćna božica. Moj nekadašnji
uččitelj, koga smo zvali Lisica, rekao je da je to ista božica
koju Grci nazivaju Afroditom; ja, međutim, sva imena
ljudi i nazive mjesta pišem na našem jeziku.
Započčet ću svoje pripovijedanje danom kad mi je umrla
majka i kad su mi, kakav je već običčaj, ošišali kosu. Lisica,
ali on tada nije živio s nama, rekao nam je da smo taj običčaj
preuzeli od Grka. Batta, dadilja, ošišala je mene i moju
sestru Redival izvan palačče, u dnu vrta koji se proteže prema
strmini brežuljka u pozadini. Redival je bila moja sestra,
tri godine mlađa od mene, i nas dvije bile smo jedina djeca
u oca. Dok se Batta koristila velikim škarama, uokolo je
stajalo mnoštvo ropkinja koje su jadikovale zbog Kraljiččine
smrti i udarale se u prsa; ali u stankama između jauka jele
su orahe i zbijale šale jedna s drugom. Dok su škare strigle,
12

a Redivalini uvojci padali na zemlju, ropkinje su govorile:
„Oh, kakva šteta! Ode sve zlato!“ Ništa sliččno tome nisu govorile
kad je dadilja uzela strići mene. No ono ččega se najbolje
sjećam bio je osjećaj hladnoće na mojoj glavi i vrelina
sunca koje mi je pržilo vrat dok smo gradile kućice od blata,
Redival i ja, cijeloga tog ljetnog poslijepodneva.
Naša dadilja Batta bila je žena krupne građe, plavokosa
i ruku ogrubjelih od teška rada, koju je moj otac kupio od trgovaca,
a oni su je prije toga kupili negdje još dalje, na sjeveru.
Kad bismo joj dodijavale, znala je reći: „Samo priččekajte
dok vam otac ne dovede novu kraljicu, vašu buduću maćehu.
Tada će se sve promijeniti. Umjesto medenjaka dobijat
ćete tvrdi sir, a umjesto crvenoga vina imat ćete obrano mlijeko.
Čekajte i vidjet ćete.“
Sluččilo se da smo dobile nešto drugo prije no što smo
dobile maćehu. Toga dana stegao je mraz. Batta je Redival
i meni navukla ččizme (običčno smo bile bosonoge ili samo u
sandalama) i nas dvije smo se pokušavale klizati u dvorištu
iza najstarijeg dijela palačče, gdje su zidovi od drva. Leda je
bilo dovoljno cijelim putem od vrata štale za krave do velikoga
gnojišta, što od prolivenoga zaleđenog mlijeka, što od
lokvica konjske mokraće, ali bio je neravan i neprikladan za
klizanje. Iz palačče je izašla Batta, nosa crvena od hladnoće,
i povikala prema nama: „Brzo, brzo! Ah, vi prljavice! Da ste
smjesta došle ovamo da vas operem, a zatim ćete Kralju. Vidjet
ćete tko vas ondje ččeka, bogme hoćete! Vidjet ćete kakva
će to biti promjena za vas.“
„Čeka nas maćeha?“ upitala je Redival.
„Oh, gore od toga, puno gore; vidjet ćete“, rekla je Batta
trljajući Redivalino lice rubom pregačče. „Puno šibanja za
vas dvije, puno povlaččenja za uši, puno teškoga rada.“ Zatim
nas je odvela u nove dijelove palačče, izgrađene od bojane
cigle, a ondje je bilo stražara u oklopima, i životinjskih
13

koža i glava povješanih po zidovima. U Sobi sa stupovima,
uz ognjište, stajao je naš otac, a suččelice njemu stajala su tri
muškarca u putnoj odjeći, koje smo nas dvije dobro poznavale
– bili su to trgovci koji su triput godišnje dolazili u Glome.
Upravo su pakirali svoje vage, po ččemu smo zaključčile
da su za nešto plaćeni, a jedan od njih spremao je okove, što
je značčilo da su našem ocu prodali roba. Pred njima je stajao
onizak, zdepast muškarac i mi smo znale da su prodali
upravo toga ččovjeka, jer su se na njegovim nogama još mogla
vidjeti bolna mjesta na kojima su stajali okovi. Ali taj ččovjek
nije nalikovao ni jednom robu kojega smo dotad vidjele.
Imao je blistave očči, a na mjestima na kojima nije bilo sjedina
kosa i brada bile su mu crvenkaste.
„A sada, bezvrijedni Grku,“ obratio se moj otac tom ččovjeku,
„vjerujem da će mi se jednoga od ovih dana roditi
kraljević i želja mi je da bude odgajan u svoj mudrosti tvoga
naroda. U međuvremenu, vježbaj se na njima. (Pokazao je
na nas djecu.) Čovjek koji može pouččiti djevojku može pouččiti
bilo kog stvora.“ Zatim je, prije nego što nas je otpravio,
dodao: „Napose ovu stariju. Vidi možeš li je uččiniti pametnom;
to je otprilike sve za što će ikad biti sposobna.“ Tada
nisam shvatila značčenje njegovih riječči, no nešto sliččno
ovom ljudi su govorili o meni otkad znam za sebe.
Lisicu sam, kako ga je moj otac zvao, voljela više od ikoga
koga sam dotad poznavala. Oččekivali biste da ččovjek rođen
slobodan u grččkoj zemlji, a zatim odveden u rat i prodan
u nekoj dalekoj zemlji među barbare, bude potišten.
Doduše, Lisica je katkad znao biti potišten, vjerojatno ččešće
no što sam ja u svojoj djetinjoj glavi mogla pretpostaviti. No
nikad ga nisam ččula da se tuži; i nikad ga nisam ččula da se
razmeće (kako su to ččinili ostali robovi iz dalekih zemalja) i
govori kako je nekoć bio velik ččovjek u svom zaviččaju. Znao
je mnoštvo uzreččica i njima se razveseljavao: „Ni jedan ččo-
14

vjek ne može biti izgnanik ako ima na umu da je cijeli svijet
jedan grad“, i: „Sve je dobro ili loše onoliko koliko u svojoj
glavi mislimo da je dobro ili loše.“ Ali ja mislim da je razlog
njegovoj dobroj volji bio najviše u tome što je bio radoznao.
Nikad nisam srela nekoga tko bi imao toliko mnogo pitanja.
Želio je znati sve o našoj zemlji i jeziku, o našim precima i
bogovima, ččak i o našim biljkama i cvijeću.
Tako se zbilo da sam mu jednoga dana rekla sve o Ungit,
o djevojkama koje drže u njezinoj kući i o darovima koje joj
mladenke moraju donositi te kako ponekad, kad je loša godina,
moramo nekome prerezati vrat i proliti nad njom krv.
Zgrozio se kad sam mu to rekla i nešto tiho promrmljao,
ali nekoliko ččasaka kasnije rekao je: „Da, ona je nesumnjivo
Afrodita, premda je sliččnija Babilonki nego Grkinji. Priđite,
ispriččat ću vam pripovijest o našoj Afroditi.“
Glas mu je iznenada postao dubok i on nam je pjevuckavim
glasom ispripovjedio o tome kako se njihova Afrodita
jednom zaljubila u kraljevića Anhiza dok je ččuvao oččeve
ovce na obroncima brda zvanoga Ida. I o tome kako su
se oko nje, nakon što je sišla niz travnate obronke do njegove
kolibe, okupili lavovi, risovi, medvjedi i mnoštvo drugih
zvijeri i ulagivale joj se kao da su psi, i kako su se zatim sve
udaljile od nje u parovima, da bi uživale u radostima ljubavi.
No ona je potamnila svoju slavu i pretvorila se u smrtnu
ženu, došla Anhizu i namamila ga k sebi te su pošli zajedno
u njegov krevet. Vjerujem da je Lisica naumio završiti svoju
pričču na ovom mjestu, no pjesma ga je zanijela pa je nastavio
i ispriččao nam o svemu što se zbilo kasnije; o tome kako
se Anhiz probudio iza sna i vidio Afroditu koja je stajala na
vratima kolibe, ali ne više kao smrtno biće, nego u svoj svojoj
slavi. Tako je shvatio da je legao u krevet s božicom pa je
pokrio očči rukama i kriknuo: „Ubij me smjesta.“
15

„Ali nemojte misliti da se to zbilja dogodilo“, žurno je
pridometnuo Lisica. „To su samo pjesniččke laži, pjesniččke
laži, dijete. Takvo što nije u skladu s prirodom.“ No sve što
je rekao bilo mi je dovoljno da shvatim da je ta božica, ako
i jest ljepša u Grččkoj nego u Glomeu, podjednako strašna u
objema ovim zemljama.
Tako je uvijek bilo s Lisicom; stidio se što voli pjesništvo
(„Sve su to budalaštine, dijete“) i ja sam morala marljivo
ččitati i pisati i uččiti filozofiju, kako je on to zvao, da bih iz
njega išččupala neku pjesmu. Tako sam, malo-pomalo, nauččila
od njega mnogo pjesama. O, vrlino, ljudskome rodu teška,
života svrho najljepša bila je pjesma koju je na sva usta hvalio,
ali ja se nikad nisam dala zavarati time. Prava vedrina
u njegovu glasu i istinski sjaj u njegovim oččima osjetili bi se
tek kad bi uzeo recitirati pjesmu Odvedi me u zemlju punu jabuka
ili
16
Mjesec je potonuo,
a ja ležim posve sam.
Ovu je uvijek pjevao vrlo nježno, tugaljivim glasom, kao
da me zbog neččega sažalijeva. Volio me je više nego Redival
koja nije voljela uččiti, rugala mu se i dodijavala mu, tjerajući
druge robove da mu rade kojekakve psine.
Ljeti smo se najččešće zadržavali na malenom travnjaku
iza stabala krušaka i na tom mjestu jednoga dana našao nas
je Kralj. Svi smo ustali, naravno, nas dvoje djece i rob, oččiju
uprtih u zemlju i ruku prekriženih na prsima. Kralj je srdaččno
pljesnuo Lisicu po leđima i rekao: „Samo hrabro, Lisico.
Čeka te još rad na kraljeviću, budu li bogovi tako htjeli. I zahvali
im, Lisico, jer sreća rijetko kad zapadne običčna, bezvrijedna
Grka tako da mu povjeri brigu nad unukom tako
velikoga kralja kao što je moj budući tast. Ali ti o tome znaš

i mariš za to koliko i neki magarac. U tim vašim grččkim krajevima
svi ste vi pokućarci i trgovččići, je l’ da?“
„Nisu li svi ljudi jedne loze, gospodaru?“
„Jedne loze?“ rekao je Kralj zureći u njega i grohotom se
nasmijavši. „Bilo bi mi žao da mislim tako.“
Tako smo na kraju od samoga Kralja, a ne od Batte, doznale
da nam ubrzo zaista stiže maćeha. Moj se otac dobro
oženio. Bila je to treća po redu kćerka kralja Kafada, najvećega
kralja u ovomu našem dijelu svijeta. (Sada znam zašto
je Kafad želio savezništvo s tako siromašnim kraljevstvom
kao što je naše i pitala sam se kako to moj otac nije vidio da
je njegov tast već odavno potonuo. To je potvrdilo i samo
vjenččanje.)
Zacijelo nije prošlo mnogo tjedana prije no što se održalo
vjenččanje, ali u mom sjećanju pripreme za njega morale
su trajati gotovo godinu dana. Cigle uokolo velikih dveri
obojene su grimiznom bojom, Soba sa stupovima dobila je
nove zastore i kupljen je novi, golemi kraljevski krevet koji
je Kralja stajao daleko više no što bi pametan ččovjek dao za
postelju. Bio je izrađen od drveta s istoka za koje se govorilo
da posjeduje takvo svojstvo da ččetvero od petero djece
začčete u krevetu izrađenom od njega budu muškići. („Sve je
to ludost, dijete,“ govorio je Lisica, „takvo što događa se iz
prirodnih razloga.“) Kako se dan vjenččanja sve više bližio,
ništa se nije događalo, već su se samo dovozile i klale životinje
– cijelo dvorište zaudaralo je po njihovoj koži – i peklo
se i kuhalo. Ali mi djeca nismo imali mnogo vremena da bismo
se skitali od sobe do sobe, zurili i smetali, jer je Kralj
iznenada uvrtio sebi u glavu da ćemo Redival i ja, zajedno s
još dvanaest drugih djevojččica, redom kćerki velmoža, pjevati
svadbenu pjesmu. I nije htio ččuti ni za koju drugu nego
baš za grččku, što nijedan kralj susjednih kraljevstava nije
mogao sebi prirediti. „Ali, gospodaru…“, rekao je Lisica,
17

gotovo sa suzama u oččima. „Naučči ih, Lisico, naučči ih“, zagrmio
je moj otac. „Kakvu korist imam od toga što trošim
na ukusnu hranu i piće za tvoju grččku trbušinu ako ne mogu
iz tebe izvući grččku pjesmu na moju svadbenu noć? Što
je to sada? Nitko od tebe ne traži da ih nauččiš grččki. Naravno,
one neće razumjeti što pjevaju, ali mogu bar mrmljati.
Pobrini se za to jer će ti inačče leđa biti crvenija od brade.“
Bila je to suluda zamisao, i Lisica je kasnije govorio da
mu je pouččavanje nas barbarki toj grččkoj pjesmi posijedilo i
posljednje crvene dlake u kosi i bradi. „Bio sam lisica,“ govorio
je, „a sada sam jazavac.“
Nakon što smo koliko-toliko nauččile pjesmu, Kralj je doveo
Ungitina svećenika da nas ččuje. Bojala sam se toga svećenika,
ali strah koji sam osjećala u njegovoj nazoččnosti bio
je sasvim drugaččiji od onoga koji sam osjećala pred svojim
ocem. Kod njega me je, vjerujem (u tim ranim danima), plašila
svetost mirisa što se od njega širio – vonj hramske krvi
(najččešće golubinje, no on je prinosio i ljudske žrtve), izgorena
sala, spržene dlake, vina i ustajala tamjana. To je Ungitin
vonj. Možda sam se bojala i njegova ruha: svih onih koža
od kojih je bilo izrađeno, sušenih mjehura i velike maske
u obliku ptiččje glave što mu je visjela na prsima. Činilo se da
mu iz tijela izrasta nekakva ptica.
Nije razumio ni riječči od pjesme, baš kao ni glazbu, no
svejedno je upitao: „Hoće li mlade žene imati veo na glavi
ili ne?“
„Kakvo je to pitanje?“ nasmijao se Kralj i pokazao palcem
prema meni. „Misliš li da želim da se moja kraljica izbezumi
od straha? Nosit će velove, naravno. Debele, k tome.“
Jedna od djevojččica se zakikotala – mislim da je to bilo
prvi put kad sam sasvim jasno shvatila da sam ružna.
To je bio razlog što sam se maćehe bojala više no ikad.
Mislila sam da će zbog moje ružnoće biti okrutnija prema
18

meni nego prema Redival. Nije me plašilo samo ono što je
govorila Batta; o maćehama sam ččula u mnoštvu pričča. I
kad se spustila noć, a sve mi, zaslijepljene svjetlom baklja,
stajale na trijemu sa stupovima, trudeći se što smo više mogle
da otpjevamo pjesmu onako kako nas je Lisica nauččio –
a dok smo pjevale, on se neprekidno mrštio, smiješio se i kimao
glavom prema nama, a jednom su mu ččak ruke poletjele
uvis od užasa – pred oččima su mi plesale slike svega onoga
što maćehe u priččama ččine djevojččicama. Zatim su se ččuli
uzvici izvana, vidjela se svjetlost mnoštva drugih baklja,
i u sljedećem trenutku dizali su mladenku iz kola. Glava joj
je bila pokrivena velom jednako debelim kao i nama i jedino
što sam vidjela bilo je da je vrlo niska rasta; ččinilo se kao
da podižu dijete. To nije umanjilo moje strahove: „Maleni
su pakosni“, kaže jedna naša poslovica. Zatim smo je (svejednako
pjevajući) odveli u braččnu ložnicu i skinuli joj veo.
Sada znam da je lice koje sam vidjela bilo lijepo, ali tada
nisam razmišljala o tome. Vidjela sam samo da je uplašena,
uplašenija nego ja – štoviše, da je prestravljena. To me je
nagnalo da svoga oca vidim onakvim kakav se morao uččiniti
njoj trenutak ranije, kad ju je doččekao na trijemu i kad
ga je prvi put ugledala. Izraz njegova lica, njegova usta, njegov
obujam, držanje, glas – ništa od toga nije obećavalo da
će odagnati djevojččine strahove.
Skidale smo sloj po sloj njezina ruha, nakon ččega se ččinila
još sitnijom, i ostavili bijelo drhtavo tijelo s unezvijerenim
pogledom u Kraljevu krevetu. Pjevale smo vrlo loše.
19

II.
Malo što mogu reći o oččevoj drugoj ženi jer nije poživjela
dugo nakon što se napunila godina dana od njezina dolaska
u Glome. Zanijela je ččim je to bilo moguće razumno
oččekivati i Kralj je bio u izvrsnu raspoloženju; rijetko je kad
prošao pored Lisice, a da mu nije rekao nešto o kraljeviću
ččije je rođenje išččekivao. Nakon toga svakoga je mjeseca prinosio
žrtve Ungit. Kakvi su bili odnosi između njega i Kraljice,
ne znam, no jednom sam, kad su se glasnici vratili iz
Kafada, ččula Kralja kako joj govori: „Sve mi se više ččini, djevojko,
da sam svoje ovce otjerao na loš pazar. Čujem da je
tvoj otac izgubio dva grada – ne, tri, premda on pokušava
ublažiti tu stvar. Bio bih mu zahvalan da mi je rekao da tone
prije nego što me je nagovorio da potonem s njim.“ (Prislonila
sam glavu na prozorsku dasku da mi se osuši kosa poslije
kupanja, a oni su hodali vrtom.) Bilo kako bilo, sigurno
je ččeznula za svojim zaviččajem, i vjerujem da su joj naše
zime, kao južnjakinji, teško padale. Ubrzo je postala sva blijeda
i jako je smršavjela. Shvatila sam da je se nemam zašto
bojati. Isprva se ona više bojala mene nego ja nje; kasnije je,
na svoj plahi naččin, postala vrlo draga pa sam je doživljavala
više kao sestru nego kao maćehu.
Naravno, one noći kad je rodila nitko u kući nije pošao
na poččinak jer se u suprotnom, kako se govorilo, dijete neće
20

probuditi na svijet. Svi smo sjedili u velikoj dvorani između
Sobe sa stupovima i kraljevske spavaće sobe, obasjani crvenim
svjetlom baklja upaljenih u ččast djetetova rođenja. Plamenovi
su lelujali i baklje su brzo dogorijevale, jer su sva
vrata morala biti otvorena; zatvorena vrata mogu zatvoriti
majččinu utrobu. U sredini dvorane gorjela je velika vatra.
Ungitin svećenik je iz sata u sat koraččao devet puta oko vatre
i bacao u nju odgovarajuće predmete. Kralj je sjedio na
svom stolcu i nije se pomaknuo cijele noći; nije micao ččak ni
glavu. Ja sam sjedila odmah do Lisice.
„Djede,“ šapnula sam mu, „jako se bojim.“
„Moramo nauččiti ne bojati se niččega što donosi priroda,
dijete“, uzvratio je šapatom.
Poslije toga zacijelo sam zaspala jer je sljedeće ččega se
sjećam bio lelek žena i udaranje šakom u prsa, kakav sam
ččula onoga dana kad mi je umrla majka. Dok sam ja spavala,
sve se promijenilo. Drhtala sam od hladnoće. Vatra samo
što nije ugasla, Kraljev stolac bio je prazan, vrata spavaće
sobe konaččno su bila zatvorena, a jezivi zvukovi što su dopirali
iz nje potpuno su prestali. Sigurno se moralo dogoditi
neko žrtvovanje, jer se osjećao miris klanja, na podu je bilo
krvi, a svećenik je brisao svoj posvećeni nož. Bila sam još
sva omamljena od sna jer je prvo što mi je palo na pamet bila
potpuno sumanuta ideja da odem i vidim Kraljicu. No
Lisica me je zaustavio puno prije no što sam stigla do vrata
spavaće sobe. „Kćeri, kćeri“, rekao mi je. „Ne sada. Jesi li
poludjela? Kralj…“
U taj ččas vrata su se širom otvorila i iz sobe je izašao moj
otac. Njegovo me je lice zapanjilo i sasvim razbudilo jer je
bio blijed od bijesa. Kad bih vidjela da je crven u licu, znala
sam da će galamiti i prijetiti i da od toga neće biti ništa, ali
kad je bio blijed, bio je ubitaččan. „Vina“, izustio je, ne pretjerano
glasno; bio je to još jedan loš znak. Drugi robovi gur-
21

nuli su ispred sebe dječčaka, njegova ljubimca, kako već robovi
to ččine kad se boje. Blijed u licu kao i njegov gospodar
i u najljepšoj odjeći (moj je otac odijevao mlađe robove u vrlo
otmjeno ruho), dječčaččić je dotrččao s vrččem i kraljevskim
peharom, okliznuo se u lokvi krvi, posrnuo i ispustio i vrčč
i pehar. Brz kao misao, otac je trgnuo bodež i zario mu ga u
bok. Dječčak se srušio mrtav u lokvu krvi i vina, a pehar se
otkotrljao daleko od njega. To je stvorilo veliku buku u onoj
potpunoj tišini; dotad nisam zamijetila da je pod u dvorani
tako neravan. (Kasnije sam ga nanovo poploččala.)
Moj je otac nekoliko trenutaka zurio u svoj bodež; s najglupljim
izrazom na licu, kako mi se ččinilo. Zatim je vrlo otmjeno
prišao svećeniku.
„Što sada imaš kazati o Ungit?“ upitao ga je glasom koji
je i dalje bio vrlo tih. „Bit će ti bolje da mi vratiš što mi duguje.
Kada misliš platiti moju vrijednu stoku?“ Zatim, poslije
kraće stanke: „Reci mi, proročče, što bi se dogodilo da zdrobim
Ungit u prah, a tebe vežem između ččekićâ i kamena?“
No svećenik se nije ni najmanje bojao Kralja.
„Ungit ččuje sve što govoriš, Kralju“, rekao je. „I Ungit
pamti. Rekao si dovoljno da prizoveš zlu sudbinu na sve
svoje potomke.“
„Potomke?“ na to će Kralj. „Govoriš o potomcima“, nastavio
je tihim glasom, sada već drhteći. Led njegove srdžbe
mogao je prsnuti svakoga trenutka. Spusti pogled na dječčakovo
mrtvo tijelo. „Tko je to uččinio?“ upitao je. Zatim je
ugledao Lisicu i mene. Sva mu je krv jurnula u lice i iz njega
je napokon provalio glas nalik grmljavini, dovoljno gromovit
da odigne krov.
„Djevojččice, djevojččice, djevojččice!“ zaurlao je. „Opet djevojččica.
Zar tome nema kraja? Zar su nebesa preplavljena
djevojččicama kad mi ih bogovi šalju u toliku broju? Ti... ti...“
Zgrabio me je za kosu, prodrmao me i odgurnuo tako da
22

sam pala. Katkad ččak i dijete zna da ne smije plakati. Kad je
tmina minula, a ja ponovno progledala, vidjela sam da drži
Lisicu za vrat i trese njime.
„Ovaj stari brbljavac već predugo jede moj kruh“, režao
je. „Bilo bi bolje da sam kupio psa, to tek sada vidim. Neću
te više hraniti da se izležavaš. Odvedite ga sutra u rudnike.
Valjda je u njegovim starim kostima ostalo snage za tjedan
dana crnččenja.“
U dvorani je opet zavladala mrtvaččka tišina. Iznenada,
Kralju su obje ruke poletjele uvis; poččeo je toptati nogama
i vikati: „Lica, lica, lica! U šta buljite? To je da ččovjek izludi.
Gubite se! Miččite se odavde! Bjež’te mi s oččiju, svi vi!“
Izjurili smo iz dvorane što su nas noge nosile.
Lisica i ja izašli smo kroz vratašca koja su vodila u povrtnjak
s istoččne strane palačče. Bilo se već gotovo razdanilo
i poččela je roskati kišica.
„Djede,“ rekla sam jecajući, „moraš odmah bježati. Smjesta,
prije no što dođu po tebe i odvedu te u rudnike.“
Odmahnuo je glavom. „Prestar sam da bih daleko odmakao“,
rekao je. „Osim toga, ti znaš što Kralj radi s odbjeglim
robovima.“
„Ali rudnici, rudnici! Slušaj me, poći ću s tobom. Ako
nas uhvate, reći ću da sam te ja natjerala da bježiš. Bit ćemo
gotovo izvan Glomea kad ono prijeđemo“, rekla sam i pokazala
prema vrhu Sive planine, tada još tamnu, iza kojega
se kroz kišicu koja je koso padala moglo vidjeti kako se pomalja
zora.
„To je budalaština, kćeri“, rekao je pomilovavši me po
glavi kao da sam maleno dijete. „Mislili bi da sam te oteo i
da sam te naumio prodati. Ne; moram pobjeći još dalje. U
tome ćeš mi ti pomoći. Sjećaš li se one malene biljke s purpurnim
toččkicama na stabljici, dolje pored rijeke? Treba mi
njezin korijen.“
23

„Otrov?“
„Pa da. (Dijete, dijete, ne plačči toliko.) Nisam li ti više
puta govorio da je svojevoljna smrt, kad ččovjek ima valjan
razlog za nju, jedna od onih stvari koja je u skladu s prirodom?
Na život trebamo gledati kao na...“
„Kažu da se oni koji odlučče krenuti tim putem valjaju u
blatu – tamo dolje, u zemlji mrtvih.“
„Pst, pst! Zar si i ti još uvijek barbarka? Kad umremo,
rastvaramo se u elemente od kojih smo saččinjeni. Zar da
prihvatim rođenje i bezrazložno kudim...“
„Znam, znam. Ali, djede, zar doista u srcu ne vjeruješ
niččem od onoga što se govori o bogovima i onima u podzemlju?
Sigurna sam da vjeruješ, moraš vjerovati. Ti drhtiš.“
„To je moja sramota. Tijelo drhti. Ne smijem mu dopustiti
da prodrma boga u meni. Ne nosim li predugo ovo tijelo
kad na kraju pravi takvu budalu od mene? No tratimo
vrijeme.“
„Poslušaj!“ rekla sam. „Što je to?“ Bila sam u takvu stanju
da me je plašio svaki zvuk.
„Konji“, rekao je zureći stisnutih oččiju u živicu, pokušavajući
vidjeti kroz gustu kišu. „Približavaju se velikim dverima.
Glasnici iz Pharsa, ako je suditi po tome kako izgledaju.
Bojim se da neće popraviti Kraljevo raspoloženje. Hoćeš
li – ah, Zeuse, prekasno je.“ S unutarnje strane vrata ččulo
se dozivanje: „Lisica, Lisica, Lisica neka dođe pred Kralja.“
„Isto mi je odem li dragovoljno ili me odvuku“, rekao
je Lisica. „Zbogom, kćeri“, i poljubio me u očči i u glavu, po
grččki. No ja sam ušla zajedno s njim. Naumila sam se suprotstaviti
Kralju; premda, kad biste me pitali kako sam mislila
to izvesti, ne bih vam znala reći: da li tako da ga preklinjem,
proklinjem ili ubijem. No kad smo ušli u Sobu sa stupovima,
ugledali smo mnoštvo nepoznatih ljudi, a Kralj je
kroz otvorena vrata doviknuo: „Ovamo, Lisico, imam posla
24

za tebe.“ Zatim je vidio mene i rekao: „A ti, s tim licem nalik
gruševini, gubi se u ženske odaje i ne dolazi više ovamo
kiseliti jutarnje piće muškarcima.“
Ne znam jesam li ikad (govoreći samo o smrtnim stvarima)
bila u takvu strahu kao preostali dio toga dana – strahu
zbog kojega vam se ččini da vam je između trbuha i prsiju
prazan prostor. Nisam znala smijem li se osjećati utješenom
njegovim zadnjim riječčima ili ne, jer su zvuččale kao da
ga je srdžba minula, premda nikad niste mogli znati hoće
li se već idućega trenutka ponovno razbuktati. Dapačče, bila
sam svjesna da je sposoban uččiniti bilo kakvu okrutnost,
ne iz srdžbe, već više kao neku vrstu krvoloččne šale, ili samo
zato što se iznenada sjetio da se u srdžbi zarekao da će
nešto uččiniti. I prije je ostarjele kućne robove slao u rudnike.
I nisam mogla biti sama sa svojim strahom jer u taj je ččas
došla Batta da ostriže glavu meni i Redival kao što nam ih
je ostrigla kad je umrla majka i da nam raspreda (coktajući
jezikom) pričču o tome kako je Kraljica umrla pri porodu,
pričču za koju sam znala sve otkad sam ččula ono jadikovanje,
te kako je donijela na svijet živu djevojččicu. Sjela sam da
me ostriže i pomislila da je, ako već Lisica mora umrijeti u
rudnicima, vrlo prikladno da ja žrtvujem svoju kosu. Ravna,
rijetka i bez sjaja, ležala je na podu pored Redivalinih
zlatnih uvojaka.
Uveččer je došao Lisica i rekao mi da više nema govora
o rudnicima – bar ne zasad. Ono što me je ččesto ljutilo sada
je bio naš spas. Kralj je odnedavno sve ččešće odvlaččio Lisicu
u Sobu sa stupovima, gdje je radio za njega; vidio je da
Lisica zna raččunati, ččitati i pisati (isprva samo na grččkom,
ali sada i na jeziku naših krajeva) i da su njegovi savjeti bolji
od iččijih drugih u Glomeu. Upravo toga dana Lisica ga je
uputio kako da riješi neki spor s kraljem Pharsa bolje nego
što bi njemu samom ikad palo na pamet. Lisica je bio pravi
25

Grk; u situacijama kad je moj otac bio sposoban odgovoriti
samo s „da“ ili „ne“ kralju susjednoga kraljevstva ili opasnu
plemenitašu, on je bio sposoban kratko odrezati „da“ i
zasladiti „ne“ tako da klizne niz grlo kao gutljaj najboljega
vina. Bio je sposoban uvjeriti vašega slabašnog neprijatelja
da ste mu najbolji prijatelj, a vašega snažnog neprijatelja da
ste dvaput jačči nego što jeste. Bio je odveć koristan da bi ga
Kralj poslao u rudnike.
Trećega dana spalili su mrtvu Kraljicu i otac je nadjenuo
djetetu ime Istra. „To je dobro ime,“ rekao je Lisica, „vrlo
dobro ime. Sada već znaš dovoljno da mi možeš reći kako
bi ono glasilo na grččkom.“
„Glasilo bi Psiha, djede“, rekla sam.
Novorođenččad nisu bila rijetkost u našoj palačči; bila je
puna dječčurlije robova i nezakonite djece moga oca. Otac
bi katkad znao reći: „Pohotni nitkovi! Netko bi mogao pomisliti
da je ovo Ungitina, a ne moja kuća“, prijeteći da će
ih podaviti cijelo tuce kao slijepu štenad. No duboko u srcu
cijenio je muške robove koji su bili sposobni napraviti dijete
polovici djevojaka u palačči, napose ako su nosile muškiće.
(Djevojččice bi, osim onih koje bi ushtio zadržati za sebe,
običčno prodao ččim bi se zadjevojččile; neke su davane Ungitinoj
kući.) Unatočč tome, budući da sam bila (donekle) privržena
Kraljici, već te veččeri, ččim mi je Lisica rekao da se ne
trebam zabrinjavati, pošla sam vidjeti Psihu. Tako se, u sat
vremena, najgora muka koju sam pretrpjela u životu pretvorila
u poččetak svih mojih radosti.
Dijete je bilo vrlo krupno, nipošto slabunjavo stvorenje
kakvo biste oččekivali od majke onakva stasa, i lijepe puti.
Činilo se kao da obasjava cijeli kutak sobe u kojoj leži. Spavala
je (jedva se ččulo da diše). Ali nijedno dijete u kolijevci
nije bilo tako mirno kao Psiha. Dok sam zurila u nju, Lisica
je na prstima ušao u sobu i pogledao preko moga ra-
26

mena. „Svih mi bogova,“ prošaptao je, „stari bedak kao što
sam ja gotovo bi povjerovao da je tvoja obitelj doista božanskoga
porijekla. Ovako je, kad se izlegla, morala izgledati
sama Helena.“
Batta ju je dala na dojenje mrzovoljastoj crvenokosoj dojilji
koja je voljela zagledati ččaši u dno (baš kao i Batta). Ubrzo
sam im uzela dijete. Našla sam joj novu dojilju, slobodnjakinju,
ženu nekoga seljaka, poštenu i zdravu, i nakon toga
obje su, danju i noću, bile u mojoj odaji. Batta je bila vrlo
zadovoljna time što netko drugi obavlja njezine poslove, a
Kralj niti je znao niti se brinuo o tome. Lisica mi je govorio:
„Ne iscrpljuj se teškim radom, kćeri, iako je djevojččica lijepa
kao božica.“ No ja sam mu se nasmijala u lice. Mislim da
sam se tih dana smijala više nego ikad prije. Težak rad? Izgubila
sam više sna gledajući u Psihu nego bilo kako drugaččije,
jer mi je to priččinjalo zadovoljstvo. A smijala sam se zato
što se ona uvijek smijala. Nije imala ni tri mjeseca, a već
se smijala. Prepoznavala me je prije nego što je navršila dva,
iako je Lisica govorio da je to nemoguće.
Tako su poččeli moji najljepši dani. Ljubav Lisice prema
tom djetetu bila je ččudesna; pretpostavljala sam da je nekoć
davno, dok je još bio slobodan, morao i sam imati kćerku.
Bio je poput pravoga djeda. Otada smo nas troje – Lisica,
Psiha i ja – bili uvijek zajedno, sami. Redival je od poččetka
mrzila pouččavanje i, da se nije bojala Kralja, ne bi se nikad
ni približila Lisici. Činilo se da je Kralj zaboravio na svoje
tri kćeri i Redival je sve radila po svome. Narasla je, grudi
su joj se zaoblile, a noge su joj poprimile vrlo lijep oblik.
Sve je govorilo da će izrasti u lijepu djevojku, ali ne tako lijepu
kao Psiha.
O Psihinoj ljepoti – svaka godina života donosila joj je
sa sobom odgovarajuću vrstu ljepote – dovoljno je reći to da
o njoj nisu postojala dva različčita mišljenja: tko god ju je vi-
27

dio, bio on muško ili žensko – bio je oččaran njome. Njezina
ljepota nije bila takva da bi vas zadivila odmah kad biste je
vidjeli, koliko kasnije, kad bi vam išččezla s vidika i kad ste o
njoj mogli razmišljati. Kad je bila s vama, niste bili zadivljeni.
Činila se neččim najprirodnijim na svijetu. Kao što je Lisica
volio reći, bila je „u skladu s prirodom“; onakva kakvom
je trebala biti i kakvom je svaka žena, dapačče, svako stvorenje,
bilo zamišljeno, ali nesretnim se sluččajem zbilo drugaččije.
Doista, kad biste ju pogledali, naččas biste povjerovali da
toga nesretnog sluččaja nije bilo. Činila je lijepim sve oko sebe.
Kad je gazila po blatu, blato je bilo lijepo; kad je trččala
po kiši, kiša je bila sva od srebra. Kad bi uzela žabu krastačču
– imala je onu krajnje neobiččnu i, kako mi se ččinilo, zlosretnu
ljubav prema svim životinjama – žaba bi postala lijepa.
Godine su, besumnje, i tada protjecale kao što protječču
danas, no u mom sjećanju kao da je uvijek bilo proljeće ili
ljeto. Čini mi se da su tih godina bademi i trešnje cvali ranije
i da su cvjetovi trajali duže; kako su se uspijevali održati
na onim jakim vjetrovima, ne znam jer kao da i sada pred
sobom vidim kako se grane njišu i plešu na pozadini plavobijeloga
neba i njihove sjenke što poput vode protječču brežuljcima
i dolinama Psihina tijela. Željela sam biti supruga,
jer bih tako mogla biti njezina prava majka. Željela sam biti
dječčak, jer bi se ona tada mogla zaljubiti u mene. Željela
sam da mi bude prava sestra, ne tek polusestra. Željela sam
da bude ropkinja, jer bih je tako mogla osloboditi i uččiniti je
bogatom.
Moj je otac sada toliko vjerovao Lisici da mu je, kad ga
ne bi trebao, dopuštao da nas odvede bilo kamo, pa i više
milja daleko od palačče. Ljeti smo ččesto bili po cijeli dan vani,
na vrhu brežuljka prema jugozapadu, odakle smo mogli
vidjeti cijeli Glome u dolini, i dalje, prema Sivoj planini.
Buljili smo uporno u nazupččan gorski lanac sve dok ni-
28

smo upoznali svaki njegov zub i planinski prijevoj, jer nitko
od nas nikad nije otišao tamo i vidio što je s druge strane.
Psiha je gotovo od poččetka (jer bila je vrlo bistro dijete,
sklono razmišljanju) bila pomalo zaljubljena u planinu. Izmišljala
je pričče o njoj. „Kad narastem,“ govorila je, „bit ću
velika i slavna kraljica, udana za najslavnijega od svih kraljeva,
i on će mi izgraditi dvorac od zlata i jantara na planinskom
vrhu.“
Lisica je pljesnuo rukama i zapjevao: „Ljepša je od Andromede,
ljepša od Helene, ljepša i od same Afrodite.“
„Ne govori tako zloguko, djede“, rekla sam, iako sam
znala da će me grditi i rugati mi se što tako govorim. Jer, iako
je kamenje toga ljetnog dana bilo toliko užareno da ga nisi
mogao dotaknuti, dok je izgovarao te riječči, uččinilo mi se
da je neka mekana, hladna ruka dodirnula moj lijevi bok i
ja sam zadrhtala.
„Babai!“ uzvikne Lisica. „Tvoje su riječči zloguke. Božanska
priroda nije takva. Ona nije zavidna.“
No što god da je rekao, znala sam da nije dobro govoriti
tako o Ungit.
29

III.
Naše ugodne dane prekinula je Redival. Bila je oduvijek
lakomislena, no s vremenom je postala razuzdana, i što
se drugo moglo oččekivati od nje nego da oččijuka i ljubi se
s mladim ččasnikom straže (nekim Tarinom), i to baš pod
Battinim prozorom, u jedan sat poslije ponoći. Batti je u međuvremenu
vino ishlapjelo iz glave i sada je bila budna. Budući
da je bila zabadalo i nepopravljivo ogovaralo, otišla
je iz istih stopa Kralju i probudila ga, a on ju je propisno
ispsovao, no ipak je povjerovao njezinim riječčima. Smjesta
je ustao i s nekoliko naoružanih ljudi otišao u vrt, iznenadivši
ljubavnike prije no što su shvatili da su stvari pošle po
zlu. Vika što je potom uslijedila digla je cijelu kuću na noge.
Kralj je poslao po brijačča koji je odmah, na licu mjesta,
uččinio Tarina eunuhom (ččim mu je rana zacijeljela, prodali
su ga dolje u Ringalu). Mladićevo jaukanje nije se još bilo
prometnulo u cmizdrenje kad se Kralj okrenuo prema Lisici
i meni i okrivio nas dvoje za sve što se dogodilo. Zašto
Lisica nije pazio na svoju uččenicu? Zašto ja nisam pazila na
sestru? Na kraju nam je strogo zapovjedio da je neprekidno
držimo na oku. „Idite kamo hoćete i ččinite što vas je volja“,
rekao je otac. „Ali ta uspaljenica mora biti s vama. A tebi,
Lisico, kažem, izgubi li djeviččanstvo prije no što joj pronađem
muža, jaukat ćeš glasnije od nje. Čuvaj svoju kožu.
30

Sadržaj
DIO PRVI ....................................9
DIO DRUGI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .229
ZABILJEŠKA ...............................281
285

PREPORUČUJEMO
Nema ččovjeka koji se nije upitao: „Ako je Bog dobar i
svemoguć, zašto dopušta da njegova stvorenja pate i
podnose bol?” U ovom djelu slavni pisac C. S. Lewis hvata
se u koštac s ovim sveopćim pitanjem koje mučči svako
ljudsko biće jer se svatko prije ili poslije suočči s patnjom,
bilo svojom, bilo svojih bližnjih. Iznoseći razmišljanja
proistekla iz vlastitoga bogata iskustva Lewis nastoji dati
odgovor na jedno od najvažnijih filozofsko-teoloških
pitanja: „Zašto bol i patnja? Zašto to Bog dopušta?”
176. str. Tvrdi uvez.
www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO
Četiri ljubavi prikazuje ččetiri vrste ljudske ljubavi: storge
– privrženost, philia – prijateljstvo, eros – zaljubljenost
i agape – karitas ili milosrdnu ljubav. Ova je knjiga
Lewisovo mudro, nježno i iskreno razmišljanje o
vrlinama i izazovima ljubavi, a u sebi sabire bogatstvo
sadržaja i izvora od Biblije i svetoga Augustina pa sve
do Jane Austin. Četiri ljubavi bit će na korist svima koji
je uzmu u ruke zbog snažnih i poticajnih razmišljanja o
jednoj od najutjecajnijih emocija u ččovjekovu životu.
176. str. Tvrdi uvez.
www.verbum.hr

Nakladnik:
VERBUM d.o.o.
Sinjska 2, 21000 Split
Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270
E-mail: naklada@verbum.hr
www.verbum.hr
Tisak:
Grafiččki zavod Hrvatske
Tiskano u kolovozu 2020.

C. S. Lewis, proslavljeni autor serijala Kronike iz Narnije,
ali i brojnih drugih djela poput Pisma starijeg đavla
mlađem, Velike rastave i Kršćanstvo nije iluzija, cijeli je
život bio fasciniran antičkim mitom o Amoru i Psihi. Zaintrigirala
ga je krajnja jednostavnost i istovremeno nerazjašnjenost
mita i slutio je da se u njemu krije puno dublji
i širi smisao. Više je puta prionuo pisanju te priče i potom
je ostavljao da bi je kao već zreo i proslavljen pisac objavio
kao svoj posljednji roman, 1956. godine, pod naslovom
Dok imamo lica.
Radnja ovoga najzrelijeg i najdubljeg Lewisova djela
smještena je u pretkršćansko vrijeme, u barbarsku zemlju
Glome u kojoj žive ružna i neugledna kraljevna Orual i
njezina voljena mlađa sestra Psiha koju je sebi prisvojio
bog Amor, u Glomeu poznat kao bog Sive planine, tajanstvena
Crna zvijer koja proždire žrtve. Očajna Orual
htjela je spasiti zaljubljenu Psihu pa ju je natjerala da izda
Amora. Tako je razorila sestrinu sreću i osudila je na
progonstvo. Zbog toga čina Orual je cijeli život patila, desetljećima
kriveći nijeme, nepristupačne bogove za svoju
odluku i čin. Orual – kao slika svake ljudske duše – na
kraju života mora spoznati i priznati vlastite sebične motive
i nagone, zavist, podlost i niske strasti, kako bi došla
do istinske slike Boga i nadnaravne, čiste ljubavi prema
bližnjemu. Ponirući duboko u psihološku karakterizaciju
likova, Dok imamo lica briljantan je roman o ljubavi, zavisti,
boli, izdaji, gubitku, krivnji i obraćenju.
ISBN 978-953-235-714-1
VERBUM
140 kn www.verbum.hr